Foto: Shutterstock.com

Oni koji vjeruju da je Dignitatis Humanae promijenio katoličko učenje, u ovoj deklaraciji vide novu viziju koja govori o dostojanstvu ljudske osobe. Tako prema njima, ljudska osoba u sebi posjeduje naravno pravo koje ne može biti podloženo nikakvom obliku vjerske prisile. Ovo pravo isključuje bilo kakav oblik prisile od strane drugog autoriteta, bilo da se radi o državi ili Crkvi – osim kada bi takva prisila bila nužna za zaštitu javnog reda.

Ovo shvaćanje, iako novo, temeljilo bi se tako na tradicionalnom učenju o metafizičkoj slobodi čina vjere, slobodi koja je uvijek odbacivala korištenje prisile kao sredstva evangelizacije. Prema tome, Crkva se poslužila tradicionalnom doktrinom o vjeri kako bi poduprla novo, dosada nijekano učenje, o sveopćem pravu na religioznu slobodu. Usporedo s II. vatikanskim saborom, sukob Crkve s modernim liberalizmom, sukob kojeg je podržavao pokret ultramontanizma (prenaglašavanje papinske moći i autoriteta, op. prev.), okončan je kroz odlučnu promjenu u crkvenom nauku.

No ovakvo tumačenje u kojem se Dignitatis Humanae prikazuje kao pokušaj revidiranja, ne samo crkvene politike već i doktrinarnih temelja, bazira se na teškom nesporazumu. Naime, ova deklaracija nije opća izjava o vjerskoj slobodi već iskaz o točno određenoj društvenoj slobodi: o vjerskoj slobodi u njenom odnosu naspram države i drugih društvenih institucija. Ona ne govori o vjerskoj prisili općenito, već o prisili nametnutoj od strane države. Zabranjuje državi da se miješa ili prisiljava druge na nešto kada se radi o vjerskim pitanjima. Ne zato što je takva prisila pridržana nekom drugom autoritetu, već zato što pitanje vjere ne spada pod nadležnost države.

U deklaraciji stoji: „Vjerski čini kojima se ljudi privatno i javno po svojem uvjerenju usmjeravaju prema Bogu po svojoj naravi nadilaze zemaljski i vremeniti red stvari. Stoga građanska vlast, kojoj je svojstven cilj da se brine za vremenito opće dobro, treba doduše priznavati vjerski život građana i podupirati ga, ali potrebno je reći da ona prekoračuje svoje granice ako sebi prisvaja pravo da upravlja vjerskim činima ili da ih priječi.“

Država upravlja vremenitim redom, a samom činjenicom da vjera nadilazi vremeniti red ograničen je autoritet države nad pitanjem vjere. To ograničenje zbog kojeg država nema pravo nametati vjersku praksu, ne može, naravno, vrijediti za samu Crkvu. Davno prije II. vatikanskog sabora Crkva je odbila dati državi mogućnost provođenja vjerske prisile o kojoj se govori u Dignitatis Humanae. I to sigurno nije bilo zato što se Crkva tada protivila vjerskoj prisili kao takvoj, već zbog toga što se vjerska prisila provedena od strane države mogla smatrati legitimnom jedino onda kada je bila provedena uz dopuštenje crkvenog autoriteta. Crkva je bila jedini autoritet koji je mogao provesti vjersku prisilu u ime prave vjere: izdati određene naputke i poduprijeti ih s prijetnjom kazne u slučaju neizvršavanja. Država je tako mogla djelovati jedino u ulozi posrednika Crkve prilikom izvršavanja prisile. Ona nije imala nikakav vlastiti autoritet po ovom pitanju.

Koristeći ovaj primjer možemo uočiti kako se na kraju ipak nije dogodila nikakva doktrinarna promjena s pojavom Dignitatis Humanae. Vjerska prisila od strane države je sada moralno neispravna, te predstavlja narušavanje ljudskih prava, i to ne zato što bi vjerska prisila, sprovedena od bilo kojeg autoriteta, bila pogrešna, nego zato što crkva prisilu nije odobrila. Crkva sada odbija izdati državi odobrenje prema kojem bi ona bila svojevrstan posrednik u toj prisili. I upravo iz te promjene u djelovanju Crkve, a ne u nekoj promjeni koja bi se bazirala na izmjeni crkvenog nauka, slijedi da je državna prisila u pitanjima vjere pogrešna.

Papinstvo 19. stoljeća naučava kako Crkva, poput države, posjeduje autoritet kada je u pitanju vjerska prisila, te ona ima mogućnost donošenja zakona te provođenje tih istih zakona uz prijetnju sankcije – ovo učenje nikada nije opozvano. Crkveni autoritet provođenja vjerske prisile, osobito autoritet kažnjavanja uz pomoć kojeg Crkva može natjerati krštenike na obdržavanje vjerskih obaveza je i dalje jedan od temelja modernog kanonskog prava. Ali unatoč takvom papinskom naučavanju, čak je i u 19. stoljeću (davno prije II. vatikanskog sabora) ideja o Crkvi kao istinskom autoritetu koji bi vršio vjersku prisilu polagano nestajala iz svijesti brojnih katolika. S pojavom sekularizacije, pravna prisila se sve više povezuje sa zahvatima države unutar javne sfere.

Dignitatis Humanae je upravo pažljivo skrojena da izbjegne govor o crkvenoj vjerskoj prisili, izbjegava čak i spominjanje mogućnosti korištenja države kao posrednika u provođenju prisile. Ali sa sve većim gubljenjem svijesti u društvu o Crkvi kao autoritetu koji koristi prisilu, ideja o vjerskoj prisili polako pada u zaborav. Promjena onoga što Crkva smatra da država smije ili ne smije činiti je krivo protumačena kao promjena u temeljnom nauku Crkve o dozvoljenosti vjerske prisile kao takve.

Katolički nauk o ograničavanju državnog autoriteta kada je u pitanju vjerska prisila, ne samo da nije nov već seže bar četiri stoljeća unatrag. Prvi put ga uočavamo kod protureformacijskog teologa i isusovca Franje Suareza u njegovu djelu Defensio Fidei Catholicae iz 1613. godine koje je odobrio papa Pavao V. a koje je usmjereno protiv Jakova I., engleskog kralja. Država smije „kazniti samo one zločine koji se protive političkom redu stvari, javnom miru i ljudskoj pravdi; no ne može vršiti prisilu kada se radi o pitanjima vjere i spasenja duše, to spada pod duhovnu vlast.“ Dakle, autoritet kažnjavanja kada je pitanju vjerska materija potpada pod Crkvu, ne državu.

Iako Suarezova vizija autoriteta i prisile ima papinski blagoslov, još uvijek se nije radilo o službenom nauku. Jasno definirano učenje Crkve na tu temu formirano je, ne na II. vatikanskom, nego već nakon I. vatikanskog sabora. U enciklici Immortale Dei objavljenoj 1885. godine (petnaest godina nakon završetka I. vatikanskog sabora), Lav XIII. izričito zabranjuje, na razini crkvenog nauka, bilo kakvu državnu nadležnost nad pitanjima vjere. Nadležnost u tim pitanjima pripada jedino Crkvi. Ona posjeduje autoritet koji joj omogućava korištenje prisile kao takve, stoga Lav XIII. kaže: „Isus Krist je dao svojim apostolima slobodan autoritet u pitanjima svetoga, zajedno s istinskom vlasti donošenja zakona i onoga što slijedi iz toga: dvostruka vlast suđenja i kažnjavanja.“

Crkva ima nadležnost nad onima koji su kršteni, a krštenici imaju obvezu vjernosti prema Crkvi: vjerovati u njeno učenje i slijediti njene zakone, uključujući dužnost pomaganja njenom poslanju kada se od njih to zatraži. I prema tradicionalnom nauku, Crkva ima pravo i autoritet nametnuti svoju nadležnost nad onima koji su kršteni služeći se mehanizmom prisile, bilo da se radi o vremenitim ili zemaljskim kaznama kao i onim duhovnim. Ali Crkva nema pravo kazniti nevjernike među nekrštenima, koji se nalaze van njenog autoriteta, te kao takvi nemaju obvezu vjernosti prema Crkvi. No ona ima autoritet koji joj omogućava da se posluži sredstvima prisile kako bi se obranila od nevjernika koji izvana pokušavaju preobraćati vjernike u ime lažnih religija. Crkva ujedno ima autoritet kažnjavanja krivih vjerovanja kroz kazne namijenjene za herezu, otpadništvo od vjere i šizmu nad onima koji su kršteni, te stoga nose obvezu vjernosti. Smisao takvih kazna je obraćenje heretika, otpadnika i šizmatika ili bar odvraćanje drugih od ponavljanja njihovih grešaka.

Prema Lavu XIII. kada su u pitanju vjerske istine, Crkva je jedini autoritet koji ima pravo služiti se prisilom: „… jer se radi o Crkvi, ne državi, koja bi trebala biti čovjekov putokaz prema nebu: i jer je to ista Crkva koju je Bog ovlastio da provodi zakone koji se tiču vjere.“ On nastavlja: „Bog je ljudskom rodu dao dvije vlasti, crkvenu i građansku, jednu zaduženu za Božje stvari, a drugu za ljudske… Kada se, dakle, radi o ljudskim stvarima koje nose karakter svetoga, bilo da području svetog pripadaju po naravi ili po svom usmjerenju ka svetome kao zadnjoj svrsi (na primjer spasenje duše i slavljenju Boga) – tada te stvari u cijelosti potpadaju pod vlast i prosudbu Crkve.“

No kako onda ovaj gore model opravdava uplitanja države (koja su se prije događala) kada je u pitanju vjerska prisila? Povijesno gledajući, među onima koji su imali obvezu vjernosti prema Crkvi vidimo i vladare kršćanskih država. Oni su imali obvezu pomagati Crkvi služeći se vlastitim pozicijama kako bi pomagali i branili njen autoritet kada i kako Crkva to nalaže. U Kodeksu kanonskog prava iz 1917. godine piše: „Prekršaji usmjereni protiv crkvenog zakona, po svojoj prirodi, potpadaju pod crkvenu nadležnost koja može kada prosudi da je potrebno ili zgodno, potražiti pomoć od svoje svjetovne ruke.“

Ultramontanisti (prenaglašavanje papinske moći i autoriteta op. prev.) su smatrali nužnim izgradnju kršćanske države, utemeljene na drevnoj tradiciji, koja bi diktirala vjersku praksu svojih građana u ime jedine istinske vjere. Takva bi praksa bila ujedno i službeno naučavanje Crkve, njena doktrina. Ona bi u sebi uključivala obvezu vršenja određenih propisa, ne po autoritetu svjetovne države – već autoritetom same Crkve.

Uz ovako ultramontanističko shvaćanje u devetnaestom stoljeću postoje i drugačija razmišljanja unutar katoličke javnosti koja proturječe i provociraju ovo prvo. Unatoč službenom papinskom naučavanju, na prisilu se sve više gleda kao na nešto što provodi isključivo država. Čak se i u teoloških krugovima, na crkveni autoritet povezan s vršenjem vjerske prisile sve manje i manje obazire. Na kanonsko pravo se sve više gleda kao na jedan od uvjeta koji moramo prihvatiti da bi postali članovi Crkve, ne kao na skup direktiva čije bi kršenje ili neispunjavanje povlačilo sa sobom kaznene mjere. Pitanje kazne i prisile se sve više ograničava na „dogovor“ između pojedinca i države, pa čak i kad se radi o vjerskim pitanjima – ona bi tada spadala pod javnu sferu.

Unatoč svemu tome Crkva ne odustaje od svog učenja kako ima nadležnost nad onima koji su primili sakrament krštenja. Lav XIII. u enciklici Libertas osuđuje mišljenje onih koji smatraju da Crkva ima samo neformalne zakone i vlast te da nema istinsku vlast ozakonjenja i kažnjavanja kakvu ima država. Usprkos naučavanju pape Lava, uočavamo kako je u svakodnevnoj praksi kao i kanonskom pravu korištenje prisile od strane Crkve svedeno upravo na ono što je Lav XXIII. osudio.

Uzmimo za primjer biskupa Kettlera u poluprotestantskoj Njemačkoj. Nešto prije I. vatikanskog sabora, 1867. godine, taj je biskup tvrdio kako kanonske kazne za herezu nisu poput kazni koje nameće država. Kanonske kazne su radije svrstane uz pomoć duhovne kazne ekskomunikacije – jednoj vrsti isključivanja iz zajedništva, a pri čemu je ustvari bila riječ o svojevrsnoj zaštiti institucije od onih koji se protive njezinim pravilima, no bez vršenja pritiska na samo vjerovanje i vjersku praksu pojedinaca. Ovako biskup Kettler piše: „Vjera čini temelj Crkve. Stoga, poput svake organizacije koja želi opstati ima pravo zaštititi svoj temelj, izbacujući one članove koji taj isti (temelj) napadaju.“ Prema Kettleru, autoritet kojim se Crkva služi više je usmjeren na primjenu jednakih pravila za sve članove Crkve, nego na prisiljavanje pojedinca na vjeru.

I tako dolazimo do shvaćanja vjerske prisile netom prije II. vatikanskog sabora, shvaćanja koje još danas umnogome oblikuje postkoncilske „tradicionalističke“ stavove. Dakle prema njima, vjersku prisilu treba provoditi država, no to ne znači da je država ta koja prisiljava na vjeru. Država treba javno priznati katoličku vjeru kao istinitu i ograničiti javno djelovanje svim drugim religijama. Zaboravlja se, tvrdi se u ovim ‘tradicionalističkim’ stavovima, da iza svih tih aktivnosti države stoji drugi autoritet tj. Crkva koja ima pravo prisile – a čiji se autoritet u slučaju onih koji su kršteni proteže i na pravo prisile i u onome što se tiče osobnih vjerskih uvjerenja i prakse.

Kao posljedicu takvog shvaćanja, u vrijeme II. vatikanskog sabora, isusovac John Courtney Murray dolazi do zaključka da je jedini mogući autoritet kada se radi o primjeni prisile kod vjerskih pitanja država: „Postoji samo jedan autoritet koji je ovlašten za ograničavanja čovjeka od javnog djelovanja, a taj autoritet posjeduje država koja predsjeda nad pravnim i društvenim poretkom.“ Iako i dalje ostaje kanonska kazna za herezu, više se ne dovodi u pitanje tko zapravo posjeduje mogućnost prisile. Prema Russellu Hittingeru, iznesena „revolucionarna ideja“ se „nikada nije bavila pravnom nemogućnošću prisile vezano za nutarnje čine, jer se oko ove teme nikada nije ozbiljno raspravljalo“.

No, službeno naučavanje Crkve o vlastitom autoritetu koji dopušta prisilu, i kanonsko pravo, i dalje se ne mijenjaju. Njeno pravo na odvraćanje drugih od hereze, apostaze i shizme uz prijetnju kaznom 1914. godine, nešto prije samog Koncila, potvrđeno je u poznatom teološkom djelu: prvi svezak L’Église du Verbe Incarné koji je napisao Charles Journet. Charlesa je papa Pavao VI. 1965. godine imenovao kardinalom, te je isti igrao značajnu ulogu u donošenju dekreta Dignitatis Humanae.

Naučavanje o autoritetu Crkve koji dopušta prisilu nastavljeno je i nakon Koncila. Zakonik kanonskog prava iz 1983. godine još naučava kako Crkva posjeduje autoritet i mogućnost prisile nad onima koji su kršteni, uz mogućnost usmjeravanja i kažnjavanja, kako vremenskim tako i duhovnim kaznama zbog hereze i apostaze. Papa Benedikt XVI. nedavno je ponovno potvrdio pravo Crkve na kažnjavanje onih koji su upali u herezu. On se u propovijedi povodom svetkovine Presvetog Srca Isusova poziva na biskupski štap, kao tradicionalni simbol crkvenog autoriteta, koji predstavlja sredstvo izricanja disciplinskih mjera ili kazna: „Crkva se treba koristiti pastirskim štapom, s kojim brani vjeru od onih koji je pokušavaju iskriviti, protiv onih koji žele odvesti stado na krive putove.“ On nastavlja u istoj propovijedi:

Korištenje pastirskog štapa usmjereno je služenju u ljubavi. Istinsko služenje u ljubavi nema veze s podnošenjem nedostojnog ponašanja svećenika Crkve ili toleriranje različitih hereza koje nagrizaju našu vjeru koja je poput dragocjenoga bisera koji je Božji dar – dar za koji ne smijemo pustiti da nam se ukrade.

Kao što smo vidjeli, čak i prije II. vatikanskog sabora većina katolika je na pojedinačno vjerovanje i vjersku praksu gledala kao na nešto nepovredivo. Ovakvo je razmišljanje nastalo kao produkt liberalne političke teorije koja je vjersku slobodu promatrala isključivo kroz prizmu osobe. Bilo kakvo provođenje vjerske prisile ograničeno je dostojanstvom ljudske osobe, te vjera i vjerska praksa potpadaju pod sferu privatnoga. Istina, prije II. vatikanskog sabora pravo na slobodu bilo je ograničeno samo na sferu privatnoga, dok su javna vjerska praksa i navještaj vjere još donekle spadali pod nadležnost države. Unatoč tomu, pravo na slobodan izbor sve je više shvaćano kao nešto što se tiče isključivo pojedinca.

No, službeno je naučavanje Crkve i kanonsko pravo tijekom povijesti imalo drugačije polazište utemeljeno na modelu koji se zasnivao na pitanju nadležnosti (za razliku od gornjeg modela utemeljenog na osobi). Činjenica jest da ljudi imaju pravo na to da ih se ne prisiljava kada je u pitanju vjera – ovo pravo je utemeljeno na osobnom dostojanstvu koje svatko od nas posjeduje kao slika Božja, posebno kada znamo da smo osobe koje posjeduju metafizičku slobodu te kao takve možemo slobodno odgovoriti na vjerski poziv. No opseg ovog prava ovisi o pravnom autoritetu koji se nalazi iza same prisile i činjenice da li osoba potpada pod nadležnost onoga tko provodi prisilu. Ljudi posjeduju slobodu od nametanje vjerske prakse od strane države. No nemaju isto pravo kada je u pitanju vjerska prisila od strane Crkve, posebno ako su kršteni i potpadaju pod nadležnost Crkve. Kada su u pitanju krštenici, Crkva ima pravo na izricanje kazna čak i kada se radi o pojedinačnom vjerovanju i vjerskoj praksi.

Važno je uočiti kako je Dignitatis Humanae napisan na takav način da zaobilazi pitanja crkvene nadležnosti i njenog autoriteta koji dopušta prisilu. Na ovome se inzistiralo zbog prigovora koji su napisani u pripremi same deklaracije. U odgovoru na prijedlog kojim se tražilo da deklaracija potvrdi pravo Crkve da odredi sankcije kako bi nametnula doktrinu i disciplinu onima koji potpadaju pod njenu nadležnost, komisija koja je pripremala deklaraciju odgovara: „Ovaj (prijedlog) nije prihvaćen, u ovom se dokumentu ne dotičemo crkvene obveze ili prava, niti se pitanje slobode nalazi isključivo unutar same Crkve.“

Odgovor na pitanje zašto se izbjegava pitanje crkvenog autoriteta i nadležnosti u deklaraciji možemo pronaći u poznatoj klauzuli koja se nalazi na početku dokumenta. Ona želi očuvati nepromijenjen tradicionalni crkveni nauk: „… budući da se vjerska sloboda, koju ljudi zahtijevaju za vršenje dužnosti štovanja Boga, odnosi na slobodu od pritiska u građanskom društvu, ostavlja ona netaknutim tradicionalni katolički nauk o moralnoj dužnosti ljudi i društva prema pravoj religiji i jedinoj Kristovoj Crkvi.“

Uključeni u „moralnu dužnost ljudi i društva“ prema Crkvi su oni koji su kršteni u Crkvi. Njihova moralna obveza proizlazi iz autoriteta i nadležnosti koji Crkva posjeduje ili, tradicionalno shvaćeno, oni su obvezni pomagati Crkvi u provođenju njezina autoriteta. Svrha ove klauzule je zaštititi ono što je trebalo biti zaštićeno: crkveni autoritet koji ima pravo vršenja prisile.

Dio deklaracije koji nosi naslov „Opće načelo vjerske slobode“ prvenstveno se poziva na naravne razloge kada se radi o autoritetu države – ne na Objavu na kojoj je utemeljen i o kojoj ovisi autoritet same Crkve. Koncil priznaje kako „Objava ne govori izričito o pravu na slobodu od izvanjskog pritiska u vjerskim stvarima.“ Tek se u posljednjem djelu nazvanom „Vjerska sloboda u svjetlu Objave“ koncil poziva na odnos Objave i povijesti, crkvenog nauka, službenog djelovanja Crkve – ali ne kako bi proglasila opsežan nauk o autoritetu Crkve. Ovaj poziv je usmjeren kako bi podržao i ojačao već prethodno donesen sud o građanskoj slobodi.

Deklaracija želi naglasiti dvije stvari. Kao prvo koncilski oci inzistiraju na metafizičkoj slobodi samih čina vjere. Drugo, nakon što su potvrdili da nitko ne smije biti prisiljen prihvatiti katoličku vjeru protiv vlastite volje, oni naglašavaju činjenicu kako još od vremena apostola Crkva nikad nije, bar ne službeno, primjenjivala prisilu kako bi obraćala one koji nisu kršteni.

Zašto su se crkveni oci [na 2. vatikanskom] usredotočili na ponašanje Crkve prema onima koji nisu kršteni? Odgovor je očigledan. Odgovor podržava tvrdnju da prema naravnom zakonu država ne posjeduje nikakav autoritet kada je u pitanju vjerska prisila. Isto se može tvrditi, prema tradicionalnom učenju, i za samu Crkvu kada se radi o osobama koje su nekrštene. Crkva ne može nametnuti vlastito vjerovanje onima koji nisu kršteni, jer oni kao nekršteni ne posjeduju nikakvu obvezu vjernosti prema Crkvi. No nitko nema nikakve vjerske obveze naspram države, tako da svi stojimo u odnosu prema državi kao nekršteni vjernik u svom odnosu prema Crkvi – [država nas ne može prisiliti na vjerovanje]. Neuvrštavanje povijesnog crkvenog nauka o prisili u Deklaraciju, ne predstavlja problem; ili u najmanju ruku, to nije problem uzevši u obzir da je riječ o pitanju državnog autoriteta prisile u pitanjima vjere utemeljenog na naravnom zakonu.

Dignitatis Humanae uistinu podržava tvrdnju kako je Crkva zabranila korištenje prisile prilikom navještenja vjere davno prije Zakonika kanonskog prava iz 1917. godine. No navedena argumentacija ne ide prema ograničavanju crkvenog autoriteta nad onima koji su kršteni, već osuđuje korištenje sredstava prisile kada se radi o evangelizaciji nekrštenih ili prekrštavanju židova ili muslimana. A na jedan se kanon deklaracija poziva kad opravdava vjersku prisilu onih heretika i otpadnika od vjere koji su kršteni. Četvrti sabor u Toledu osuđuje prisiljavanje na krštenje. Sam sabor, na koji se poziva Dignitatis Humanae, služi se oštrim riječima kada zahtjeva korištenje sredstava prisile za zadržavanje u vjeri onih koji su kršteni, a žele je napustiti. Deklaracija ne govori o tome da se crkveni nauk protivio korištenju sredstava prisile kao nečemu što je u svim slučajevima pogrešno.

Deklaracija se jednostavno ne bavi pitanjem crkvenog autoriteta na kojem je utemeljena vjerska prisila, bar ne u tolikoj mjeri u koliko se njome bavilo Učiteljstvo do II. vatikanskog sabora. Nije donesena nikakva nova doktrina o opsegu i naravi crkvenog autoriteta kojim bi se usmjeravali ili prisiljavali onih koji se nalaze u crkvenoj nadležnosti. Sama deklaracija izričito sprječava promjenu tradicionalnog nauka Crkve.

Nasuprot načinu na koji se deklaracija često tumači i na koji je shvaćena, Dignitatis Humanae, ne osporava korištenje vjerske prisile kao takve. Ona naučava kako je vjerska prisila od strane države moralno pogrešna. Ta neispravnost proizlazi iz dvije činjenice. Prva je da država po sebi ne posjeduje autoritet za takvu vrstu prisile – a to nije neka nova ideja, jer je već formirana od strane protureformatorskih teologa i potvrđena od strane pape Lava XIII. Druga, jednako važna činjenica jest ta da Crkva odbija dati državi dopuštenje za provođenje prisile. Ovo odbijanje davanja autoriteta državi je vidljivo u samoj deklaraciji Dignitatis Humanae, zatim se vidi u tekućoj crkvenoj politici prema državama a koja isključuje korištenje državne prisile kako bi se poduprlo katoličanstvo. Uz to u Zakoniku kanonskog prava iz 1983. godine nije uvrštena odredba iz prethodnog Zakonika (1918.) prema kojoj je država dužna pomagati Crkvi u provođenju prisile.

Je li uopće bitna činjenica da se Crkva odbija osloniti na pomoć države? Je li Crkva napravila pogreške u prošlosti kada je uključivala državu u provođenje prisile ili kad je tražila od kršćanskih država da provode prisilu u njeno ime? Mišljenja će se često razilaziti kada se radi o ovako složenom pitanju. No, ovo se pitanje isključivo tiče crkvenog autoriteta i provođenja prisile od strane Crkve, a ne onog koji Dignitatis Humanae spominje. Sve što deklaracija želi reći jest da vjerska prisila od strane države ne može biti opravdana.

Dignitatis Humanae je svojevrstan nastavak velike reforme u djelovanju Katoličke Crkve. Prvi put nakon dugo godina, još od vremena antike, država se ne koristi kao produžetak Crkve koji bi nametao ili branio crkvenu nadležnost u vjerskim pitanjima. No deklaracija ne donosi nikakvu doktrinu, a još manje reformu doktrine, na kojoj bi se nekadašnje korištenje države za prisilu baziralo – doktrinu koja se tiče autoriteta na kojem se temelji prisila, autoriteta Crkve, ne države.

Nije ni čudno što se deklaracija Dignitatis Humanae nije pozabavila crkvenim autoritetom i prisilom. Godine 1965. nije postojao teološki konsenzus kada je bio u pitanju crkveni autoritet i prisila. Mišljenja su se razilazila. Na jednoj strani je bilo mišljenje Murraya, koji Crkvu uopće nije vidio kao autoritet vjerske prisile, dok je na drugoj strani bilo ono Charlesa Journeta, koji se oslanjao na službeni nauk i tradiciju Crkve prenaglašavajući crkveni autoritet i korištenje prisile kada su u pitanju oni koji su kršteni.

Uzrok zbog kojeg se nije moglo doći do dogovora ima svoje početke u devetnaestom stoljeću. Dok su izjave raznih papa i kanonsko pravo podržavali korištenje vjerske prisile od strane Crkve, teolozi su sve manje i manje vjerovali u korištenje crkvenog autoriteta za provođenje vjerske prisile. Sami katolici su sve više povezivali legitimnu prisilu s djelovanjem države u isključivo javnom području. Prihvatili su ideju o nepovredivosti osobnog vjerovanja i vjerske prakse kao nečega što je osobna stvar. Iako je ovakva pretpostavka nepoznata u crkvenoj tradiciji, te bi za Suareza ili Bellarmina bila neshvatljiva.

Dakle, II. vatikanski sabor nije napravio prekid s prošlim službenim crkvenim naukom niti je promijenio teološki kontekst samog problema, kako se često pretpostavlja. Čak je i u Crkvi devetnaestog stoljeća postojala napetost između službenog teološkog učenja i svakodnevne apologetike koja se modelirala prema liberalnom shvaćanju vjerske slobode usmjerenom isključivo na osobu, i službenog nauka Crkve i kanonske tradicije koja se i dalje modelirala prema drugačijem modelu vjerske slobode utemeljenom na nadležnosti – modelu koji Dignitatis Humanae, kad se bolje pogleda, prije podržava nego što mu se protivi. No ova napetost i dalje ostaje neriješena.

Današnja katolička rasprava o vjerskim slobodama često se vodi bez prepoznavanja ove napetosti i većinom je usmjerena na pitanje posjeduje li država autoritet kada je u pitanju vjera. Promjena u crkvenom stavu prema uključivanju države u vjersku prisilu obično se tumači kao svojevrsna promjena u crkvenom nauku o autoritetu koji posjeduje sama država. Ako je Crkva mogla promijeniti svoje učenje kada je u pitanju vjerska sloboda, može li to učiniti kada su u pitanju druga područja? Takva pretpostavka mami osmijeh na lice liberala i tjera strah u kosti tradicionalistima.

Ali Crkva nije svoje prijašnje prihvaćanje vjerske prisile temeljila na nekom učenju koje bi se ticalo autoriteta države. Ono što je Dignitatis Humanae naučavala o nedostatku autoriteta države u pitanju vjerske prisile, već je i prije bilo naučavano, dok, u isto vrijeme, deklaracija nije promijenila naučavanje da Crkva ima pravo na provođenje vjerske prisile.

Katolička se rasprava o vjerskoj slobodi mora pomaknuti s pitanja autoriteta i kompetencije provođenja vjerske prisile od strane države na važnije pitanje: o autoritetu Crkve nad onima koji potpadaju pod njenu nadležnost. Osobito nam je potrebno ono što trenutno nedostaje, a to je teologija Crkve koja bi ispravno protumačila njeno tradicionalno pravo na prisilu osobnog vjerovanja i prakse i ujedno objasnila ograničenja te iste prisile.

Ovo bi trebalo obuhvatiti prikladnu teologiju krštenja, i osobito obveza prema Crkvi nastalih primanjem samog sakramenta krštenja. Te obveze, ako se shvate u tradicionalnom smislu, mogu preuzeti političku formu i poduprijeti uključivanje države u provođenje prisile. Tu činjenicu Dignitatis Humanae ostavlja netaknutom, ali je ne pojašnjava.

Thomas Pink | www.firstthings.com

Prijevod: Nenad Palac