KLJUČNI PRIJEPORI U KATOLIČKOJ CRKVI 20. STOLJEĆA (3)

Ross Douthat: O (ne)premostivom jazu između liberalnog i konzervativnog dijela Crkve

Ross Douthat, najmlađi op-ed u povijesti liberalnog New York Timesa (op-ed je kolumnist koji iznosi stavove suprotne uređivačkoj politici lista) nametnuo se tijekom nedavne Sinode o obitelji kao najvažniji analitičar događanja u Katoličkoj Crkvi te je zadnjih mjeseci izazvao brojne reakcije u cijelome svijetu, od Rima do Amerike, osobito od strane liberalnih katolika. U ovom predavanju originalno naslovljenom “Kriza konzervativnog katoličanstva” i izrečenom u sklopu Erasmus Lecture-a, dao je svojevrstan pregled razvoja i kriza Katoličke Crkve u 20. stoljeću. Njegovo predavanje donosi ključno posvješćivanje podjela koje postoje među vjernicima u Crkvi, te olakšava pojedincu da uz pomoć izvrsnih uvida sam sebi posvijesti gdje pripada i kojim je strujama bliskiji.

Jeruzalem

Foto: shutterstock

Douthat, sukladno svojoj ulozi novinara i kolumnista, gleda na Crkvu više iz političkog kuta, iz ljudske pozicije, a manje iz pozicije vjernika koji vjeruje i zna da Crkvu vodi Duh Sveti i da je ni “vrata paklena neće nadvladati”. Takav pristup ima i svoje mane i svoje prednosti. Mane su u tome da na slušatelja može ostaviti dojam da Crkva presudno ovisi o ljudskim djelima i nedjelima, manama i vrlinama, a prednosti takvog pristupa očituju se u tome da slušatelju ili čitatelju posvješćuju da Bog ne gradi Crkvu bez ljudi i da lađa Crkve koju vodi Duh Božji, iako ne može biti potopljena, ipak može upasti u velike oluje i biti teško oštećena te čak ostati i bez svojih velikih i važnih dijelova (šizme koje su se dogodile kroz povijest) te učiniti da mnogi koji plove na toj lađi osjete mučninu ili da iz nje ispadnu u olujno more i potonu “silnoj vodi u bezdane” poput Egipćana u Crvenom moru. Ovo predavanje, iako ponešto uznemirujuće za one koji se osjećaju sigurno i staloženo u Crkvi kakvom ju je Ross Douthat opisao odmah u prvom odlomku svog predavanja, nama u Bitno.netu ipak se učinilo važnim za nas vjernike Crkve u Hrvata ponajviše iz dva razloga: prvo, da znamo što se događa u Crkvi u svijetu i kakve joj opasnosti prijete, i, drugo, da se svatko može prepoznati kroz ovu priču u Crkvi (jer, kako će čitatelj brzo uvidjeti, slične podjele i problemi, makar često skriveni i nevidljivi neizvježbanom oku, itekako postoje i kod nas) i sukladno tome napraviti mali ispit savjesti…

Konzervativna priča o Katoličkoj Crkvi 20. stoljeća

Započnimo jednom pričom. Radi se o priči koju sam čuo mnogo puta, i koju sam i sam dosta puta ispričao. To je priča o Katoličkoj Crkvi u drugoj polovici 20. stoljeća, i ide otprilike ovako:

Jednom, prije 50 godina, održan je crkveni ekumenski koncil. Cilj mu je bio preusmjeriti katoličanstvo s njegovog mentaliteta tvrđave iz 19. stoljeća, stupiti u dijalog sa suvremenim svijetom, dublje se zagledati u katoličku prošlost kako bi se pripremili za katoličku budućnost te otvoriti doba evangelizacije i obnove.

Nije se išlo za tim da to bude revolucionarni koncil, i ništa u njegovim zasjedanjima, dokumentima i reformama nije bilo namijenjeno promjeni nauka ili protestantizaciji vjere. No koncilska zasjedanja poklopila su se s dobom društvenih pomutnji i kulturne revolucije na Zapadu, pa su željenu obnovu u mnogim slučajevima preoteli oni za koje je obnova značila prilagođavanje duhu 1960-ih i transformaciju Crkve prema okvirima liberalnog protestantizma.

Uskoro su se formirale dvije strane – jedna je slijedila stvarne koncilske dokumente i ponavljala da Crkva mora održati kontinuitet s katoličkim naukom i tradicijom, a druga je bila odana „duhu koncila“, koji se slučajno poklapao s kulturnim trendovima koji su u to vrijeme nastali.

Druga je strana godinama radila po svome u mnogim katoličkim institucijama: sjemeništima, redovničkim zajednicama, katoličkim sveučilištima i biskupijskim kurijama. Rezultati su u najboljem slučaju bili razočaravajući, a u najgorem katastrofalni: opadanje pohađanja sv. mise, pad broja duhovnih zvanja, te brza i posvemašnja erozija katoličkog identiteta.

Druga je strana godinama radila po svome u mnogim katoličkim institucijama: sjemeništima, redovničkim zajednicama, katoličkim sveučilištima i biskupijskim kurijama. Rezultati su u najboljem slučaju bili razočaravajući, a u najgorem katastrofalni… 

No, na sreću za Crkvu, izabran je papa (Ivan Pavao II.) koji je pripadao prvoj strani, strani koja je odbijala hermeneutiku razdora, i nanovo iznoseći davne istine katoličanstva zadržala prave namjere koncila. Kako se liberalizirano, i ovom svijetu prilagodljivo katoličanstvo nije uspjelo obnoviti i kako je počelo doslovno izumirati, katoličko svjedočanstvo toga pape i njegovog nasljednika nadahnulo je upravo onu vrstu obnove kojoj su se nadali koncilski oci: naraštaj biskupa, svećenika i laika spremnih svjedočiti puninu katoličanstva i sjaj njegove istine.

Do početka novog tisućljeća, svakome tko nije slijep je bilo jasno da taj naraštaj u svojim rukama drži budućnost katoličanstva, da je liberalna alternativa u praksi iskušana i da nije uspjela, i da će Crkva 21. stoljeća biti utjelovljenje uspješne sinteze koncilskog i predkoncilskog katoličanstva – konzervativna, ali moderna, ukorijenjena u tradiciji, ali ne tradicionalistička, Crkva od 2000 godina povijesti i Crkva II. vatikanskog koncila.

Priča koju sam upravo u kratkim crtama ispričao je veliki narativ konzervativnog katoličanstva na Zapadu. To je priča koja je čekala na mene kad sam postao katolik kasnih 1990-ih, kasno u pontifikatu Ivana Pavla II., ali dok je on još bio zdrav i čvrsto vodio Crkvu. To je priča za koju se činilo da je potvrđuju promjene izvan Crkve i izvan Sjedinjenih Država: pad srednjostrujaškog protestantizma i nastup svojevrsnog „katoličkog momenta“ u američkoj politici i kulturi (vrijeme Georga W. Busha op. ur.); porast katoličanstva u Africi i vidljivo opadanje vjere u rodnom kraju hermeneutike razdora – sjevernoj Europi, i još mnogo toga. Kad je Joseph Ratzinger naslijedio Ivana Pavla II. kao Benedikt XVI., „duh II. vatikanskog koncila“ činio se gotovo poraženim, trijumf konzervativnog katoličanstva činio se gotovo potvrđenim, a priča koju sam upravo ispričao gotovo potvrđenom kao istinitom.

Kriza konzervativnoga katoličanstva

Sada je ta priča u krizi.

Ta je kriza rasla neko vrijeme. Počela je s krizom oko seksualnog zlostavljanja u Crkvi, koja nije bila kriza konzervativnog katoličanstva samog po sebi (njezini su korijeni išli mnogo dublje od toga), ali koja je bacila sjenu na posljednje godine Ivana Pavla II., otvorila važna pitanja o njegovom upravljanju Crkvom i diskreditirala katoličke vođe (od Bernarda Lawa u Bostonu do noćne more s Marcialom Macielom) koji su se nekoć činili stupovima konzervativne obnove.

Skandal je možda bilo dijelom moguće asimilirati u konzervativni narativ jer se činilo da je vrhunac zlostavljanja bio u kaotičnim godinama nakon II. vatikanskog koncila, i da je moralna popustljivost tog doba pridonijela njegovu širenju. No prikrivanje zlostavljanja je trajalo mnogo dulje, i nije se lako uklapalo u konzervativnu priču o obnovi Crkve nakon 1970-ih te je ukazivalo na upornu sljepoću klera za dobro običnih katolika, korupciju u hijerarhiji, a za koju se nije moglo okriviti samo teološki ili društveni liberalizam.

Zatim je uslijedio kraj predsjednikovanja Georgea W. Busha, koje je za vjerske konzervativce toliko obećavalo, a onda i poraz kulturnog konzervativizma u SAD-u u mnoštvu pitanja, ponajviše onog istospolnih brakova, koje se nekoć činilo mjestom na kojem naravnozakonsko shvaćanje poslije seksualne revolucije još ima nekakvog utjecaja, ali koje se pokazalo slabom točkom, razlogom da se naravni zakon do kraja eliminira.

Poraz na polju braka poklopio se (i vjerojatno tome pridonio) s porastom broja „nesvrstanih“, Amerikanaca bez vjerskog opredjeljenja, povećanje čijeg je udjela u milenijskoj generaciji (rođeni nakon 1985. – nap. prev.) oslabilo nadu iz 1990-ih da bi Amerika mogla biti pred stabilnom vjerskom obnovom. Dok je porast nesvrstane populacije bio prisutan u gotovo svakoj vjerskoj tradiciji, katolički su gubici bili i dalje veliki. Bivši su katolici jedna od najvećih vjerskih skupina u populaciji, i bez hispanskih doseljenika, trendovi u katoličkom povezivanju i praksi nalikovali bi srednjostrujaškom protestantizmu više nego što bi mnogi htjeli priznati.

Konačno su došli i administrativni promašaji Benediktova pontifikata, koji je počeo s nadom da će on dovršiti rad Ivana Pavla II. na obnovi i do kraja očistiti prljavštinu u Crkvi, a završio s osjećajem da je Vatikanom zapravo nemoguće upravljati, da je Vatikan slijep za stvarnost suvremenih medija, korumpiran i pun curenja, i da ovladavanje Vatikanom nadilazi sposobnosti Josepha Ratzingera.

Sve su te promjene oslabile optimizam konzervativnog katoličanstva. One su bile znakovi da je katoličanstvo iz doba Ivana Pavla II. možda stabiliziralo Crkvu i utjecalo na kulturu u širem smislu u puno manjoj mjeri nego što su se mnogi katolici nadali. No konzervativci nisu predložili alternativu sintezi Ivana Pavla II. niti su dovodili u ozbiljnu sumnju njezino ostvarenje unutar Crkve. Prevladavajuća priča konzervativizma mogla je 2010. djelovati upitnije nego 1999. ili kad je Ratzinger postao Benedikt XVI., ali nije bilo žive i snažne alternative toj priči. Liberalno katoličanstvo je i dalje slabilo, a (liberalna) ideja da je Crkvi potrebna stalna revolucija izgubila je svoju nekoć veliku privlačnost izvan određenih teoloških učilišta i stranica poput National Catholic Reportera (stranica slična našem Križu života op. ur.).

To jest, sve do izbora Jorgea Bergoglija za papu Franju.

Vrijeme pape Franje

Uzevši u obzir beskrajne rasprave o tome što trenutni papa zapravo vjeruje, treba naglasiti da Franjo nije teološki liberal u onom smislu u kojem se to razumije u SAD-u. Previše naglašava nadnaravno, previše ističe važnost pobožnosti, previše je moralno konzervativan, previše katolik za tako nešto.

I među elitom i među širim masama postoji jako velika sastavnica koja želi drukčiji smjer, liberalni preokret unutar Crkve. Ta sastavnica, kako konzervativci oduvijek znaju, ima tu prednost što je na njezinoj strani jako mnogo katolika koji više ne vjeruju, kao i nekatolika, naročito onih na visokim položajima u zapadnoj kulturi… 

No njegovi su stavovi o gospodarstvu nešto radikalniji i mnogo ih intenzivnije osjeća nego njegovi neposredni prethodnici. On očito smatra da je Crkva pod vodstvom Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. prenaglašavala pitanja poput pobačaja i braka, a nedovoljno naglašavala pitanja siromaštva, imigracije i okoliša, a također simpatizira i s nekim liberalnim prijedlozima (pogotovo što se tiče razvoda i ponovnog stupanja u brak), za koje se čini da obećavaju vratiti više ljudi sakramentima i punom sudjelovanju u vjeri.

Sastavite te tendencije, i imate pontifikat koji riječima, djelima i imenovanjima otvara vrata koja su se činila zatvorenima od 1978. i daje drugu priliku liberalnom katoličanstvu, svojevrstan novi izvor, kojeg bi nekoliko godina unatrag bilo teško zamisliti.

Reakcija na to otvaranje trebala bi predstavljati otkriće konzervativnim katolicima naviklima zamišljati teološki liberalizam kao mrtav, zamrznut u vremenu zajedno s filcanim zastavama, misama na kojima se sviraju gitare i konferencijama organizacije Call to Action (više na poveznici http://cta-usa.org/history/#). Ispostavlja se da je liberalno katoličanstvo otpornije nego što je veliki konzervativni narativ dao naslutiti. Ima resurse, ljude i trajnu privlačnost, koji su samo čekali povoljnije okruženje da se nametnu.

Buđenje liberalnog katoličanstva

I nametnuli su se. Nedavnom Sinodom o obitelji i mnogima od rasprava što su se provlačile kroz njezina zasjedanja dominirale su ideje za koje su mnogi konzervativci mislili da ih je dokrajčio Ivan Pavao II: od socioloških prilagođavanja evanđeoske vjere do vizija bitno anglikaniziranoga katoličanstva. Zar nismo u tim raspravama već pobijedili? Odgovor je potvrdan, ali ne tako definitivno kako su konzervativni katolici mislili.

Nešto od te liberalne otpornosti uvijek je bilo očito, a konzervativci su pred time samo zatvarali oči. Mnoge od baštinjenih institucija zapadnog katoličanstva – biskupijske kurije, nacionalni odbori, istaknuta sveučilišta i karitativne organizacije – nikad se nisu pomirile s erom Ivana Pavla II. ili su se s njom preko volje mirile, iščekujući drukčije doba i drukčijeg papu. Činjenica da mnogi konzervativci smatraju kako te institucije uopće više nisu katoličke, ne čini te institucije manje važnim za Crkvu kao organizaciju ili za kulturu. One su za nekog prosječnog pohoditelja sv. mise i prosječnu katoličku obitelj dio katoličkog iskustva, i to ponekad velik dio. [Mnogo više mladih američkih katolika diplomira na koledžima i sveučilištima isusovačke tradicije (isusovačka sveučilišta su svojevrsne tvrđave američkog vjerskog liberalizma op. ur.) nego s npr. Thomas Aquinas Collegea, Wyoming Catholic Collegea, Christendoma ili Steubenvillea.] U tom je smislu čak i nakon tri desetljeća i dvojice konzervativnih papa konzervativno katoličanstvo unutar važnih crkvenih institucija i dalje često protukultura.

Zapadno katoličanstvo ostaje podijeljena vjera i među samim vjernicima. Konzervativci prigovaraju, donekle opravdano, da medijske ankete što pokazuju veće razine neslaganja s crkvenim naukom često u isti koš stavljaju praktične katolike i one koji idu na misu samo na Božić i Uskrs ili su gotovo pa prestali vjerovati. No u SAD-u su čak i oni koji redovito idu na misu podijeljeni u pitanjima koja konzervativci smatraju jasnim i nepromjenjivim crkvenim naukom.

Svi smo svjesni da tek manjina praktičnih katolika prihvaća nauk enciklike Humanae Vitae o umjetnoj kontracepciji. No otpad od Crkvinog viđenja braka nije vidljiv samo po pitanju kontrole rađanja. Možemo za primjer uzeti trenutno goruće pitanje – prema istraživanju Pew Research Centera tek 42% američkih katolika koji tjedno pohađaju misu misli da se razvedenima i ponovno vjenčanima ne smije dopustiti da primaju pričest. Samo 48% ispitanika misli da katolicima koji zajedno žive prije braka ne bi smjelo dopustiti da primaju pričest. Ta posljednja brojka ne treba nikoga iznenaditi, budući da samo 46% katolika koji tjedno pohađaju misu misli da je zajednički život prije braka uopće grijeh.

Znači da i među elitom i među širim masama postoji jako velika sastavnica koja želi drukčiji smjer, liberalni preokret unutar Crkve. Ta sastavnica, kako konzervativci oduvijek znaju, ima tu prednost što je na njezinoj strani jako mnogo katolika koji više ne vjeruju, kao i nekatolika, naročito onih na visokim položajima u zapadnoj kulturi, gdje se naveliko pretpostavlja da će Crkva u konačnici neizbježno oponašati episkopalizam (protestantska crkva poznata po radikalnoj liberalizaciji: ređenju žena, podržavanju homoseksualnih agendi itd. op. ur.), i gdje boce šampanjca već stoje na ledu, spremne za proslavu čim se taj preokret približi.

(Ne)premostivi ponor između dva krila Crkve

Dvije su stvari na vidjelo iznijele mnogo toga o dobu pape Franje. Prva je ta da katolički centar ostaje slab, da se konsenzusi brzo raspadaju, i koliki je zapravo ponor između lijevog i desnog centra u Crkvi. Sve donedavno sam sebe smatrao dijelom tog desnog centra i iz te perspektive se činilo da papa Franjo ima mnogo prostora za bavljenje centrom koji naginje ljevici, a da ne pokreće velike rasprave o nauku. Mogao se pozabaviti razvodom i ponovnim brakom pojednostavljujući proces proglašenja braka ništavim i učiniti ga tako pristupačnijim u siromašnijim zemljama, mogao je malo više naglašavati socijalnu dimenziju Evanđelja, a manje rat kultura, imenovati žene na čelo vatikanskih dikasterija, ili čak ponovno otvoriti rasprave o đakonisama i oženjenim svećenicima. Konzervativci bi na nekima od tih fronti sumnjali, propitivali ili se čak i protivili, ali rasprave ne bi tako brzo vodile do strahova od hereze ili raskola.

No kako je Papa umjesto toga zašao na još prijeporniji teritorij, ono što sam smatrao katoličkim lijevim centrom ne samo da je to dočekalo s dobrodošlicom, nego piše i govori tako da se naslućuje kako želi da Papa zađe još dalje – prema razumijevanju sakramenata, ekleziologije i moralne teologije; teritoriji kojs se čini ne toliko lijevim centrom koliko sasvim lijevim, čistom berbom iz 1968. ili 1975. To možda otkriva da sam ja cijelo vrijeme zapravo bio više desno, ali pokazuje i prazninu u katoličkom centru, upadljiv nedostatak dodirnih točaka.

Otkriće je i to koliko je i dalje liberalna sastavnica jaka među svećenstvom i biskupima, tamo gdje je 30 godina papinskog konzervativizma trebalo ostaviti traga. To se zapravo i jest dogodilo: sjemeništa se od 1970-ih jesu dramatično promijenila, stvarno postoji naraštaj mlađih svećenika koje su nadahnuli Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., a hijerarhija je dosta konzervativnija nego što je bila u vrijeme Pavla VI. Mislim da većina kardinala koji su glasali za Jorgea Bergoglija nisu mislili da glasuju za ponovno otvaranje rasprave o pripuštanju rastavljenih i ponovno vjenčanih pričesti, a kamoli da bi njihovi glasovi bili kakvo namjerno odbacivanje učiteljstva dvojice prethodnih papa.

Mislim da većina kardinala koji su glasali za Jorgea Bergoglija nisu mislili da glasuju za ponovno otvaranje rasprave o pripuštanju rastavljenih i ponovno vjenčanih pričesti, a kamoli da bi njihovi glasovi bili kakvo namjerno odbacivanje učiteljstva dvojice prethodnih papa. 

No ostaje činjenica da je kolegij što su ga sastavili Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. izabrao za papu kandidata kojeg su u dvjema konklavama favorizirali najliberalniji kardinali u Crkvi. Ostaje i činjenica da su sve biskupe koji su se zalagali za mijenjanje crkvenog nauka – ili, kako to oni tvrde, crkvene discipline – o braku i sakramentima imenovala dvojica prethodnih papa. Činjenica je i da, iako se većina biskupa u načelu čini odanima učiteljstvu Ivana Pavla II., nije manjkalo biskupskog entuzijazma za, ako se pravo uzme, hegelijansko shvaćanje razvoja doktrine.

Da, papa Franjo morao je ići do američkoga grada Spokanea da nađe Blasea Cupicha, najliberalnijeg kandidata iz SAD-a, koji je trenutno čikaški nadbiskup. No stav da će u Crkvi „povijest ići svojim tijekom“ nije karakterističan samo za europske liberale. Taj citat dolazi od Australca Marka Coleridgea, nadbiskupa Brisbanea, kad je odgovarao kritičarima svojih komentara da stabilne druge brakove ne bi trebalo nazivati preljubima. Slični stavovi dolaze i iz zemljopisnih regija koje su konzervativni katolici ponekad suprotstavljali dekadentnoj Europi, poput Latinske Amerike i južne Azije. (Trenutna liberalna uzdanica za sljedeće konklave nije Belgijac ili Nijemac, nego filipinski kardinal Tagle.)

Tako čak ni u hijerarhiji koju su sastavila dvojica prethodnih papa nema punog konsenzusa oko učenja Ivana Pavla II. niti oko konzervativne obnove nakon 1970-ih. Mnogi biskupi koji su se činili centristima ili lijevim centrom djeluju mnogo liberalnije sada kad je liberalizam opet pomodan u Rimu.

A naravno, dvojica prethodnih papa više ne imenuju biskupe i nadbiskupe. Ako papa Franjo poživi još pet godina, vjerojatno će imenovati polovicu kardinala koji će sačinjavati konklave u kojima će biti izabran njegov nasljednik. Iako svi kardinali koje je imenovao nisu izraženo liberalni kao nadbiskup (i, kao što mnogi pretpostavljaju, budući kardinal) Cupich, bilo bi glupo očekivati da će sljedeće konklave, koje će se sastati kada trenutni rimski biskup premine, biti konzervativnije.

Što bi konzervativni katolici trebali naučiti iz priloženog

Koje bi zaključke mogli konzervativni katolici izvući iz svih ovih promjena i otkrića? Za početak, trebali bi shvatiti da je budućnost katoličanstva i dalje veoma prijeporna. Vizija „duha II. vatikanskog koncila“ za Crkvu doista ima mnoge od onih slabosti koje su konzervativci isticali posljednjih nekoliko desetljeća, a sudbina srednjostrujaškog protestantizma daje naslutiti da je punokrvni hegelijanizam povlašteni puk k institucionalnom samoubojstvu. No obećanje jedne vrste pomirenja katoličanstva i suvremenog liberalnog modernizma, naročito seksualnog modernizma, ima trajnu, sasvim razumljivu privlačnost, i upravo zbog te privlačnosti teološki liberalizam biva uvijek nanovo otkriven kad se učini da mu popularnost opada. Crkva živi unutar šire kulturne matrice, koja smatra da je liberalno, protestantizirano katoličanstvo ono što će uskoro zaživjeti kao neizbježni sljedeći korak za Crkvu. To je proročanstvo koje se ne mora ispuniti, no to ga ne priječi da oblikuje mišljenje milijuna katolika o njihovoj vjeri.

To znači da konzervativni katolici moraju promijeniti svoja očekivanja. Ideja da će „biološko rješenje“ dokrajčiti podjele u Crkvi poslije II. vatikanskog koncila – u kojem će liberalni katolici imati male obitelji, neće ih odgajati u vjeri i u konačnici će izumrijeti – previše  je pojednostavljena. Liberalno katoličanstvo bit će s nama još naraštajima.

Uz tu se spoznaju treba dogoditi i dublji proces razlučivanja, jer ono što neki opisuju kao liberalno katoličanstvo mnogo je raznolikije i kompliciranije nego što to daje naslutiti ta politicizirana etiketa. Postoje liberalni katolici koji jednostavno ne žele glasati za republikance – ili, izvan američkog konteksta, liberalni katolici koji su skeptični prema pretjerivanjima novijeg modernoga globalnog kapitalizma – i koji smatraju da socijalni nauk Crkve nije u potpunosti utjelovljen u političkom konzervativizmu. Ta je vrsta liberalizma posve kompatibilna s doktrinalnim pravovjerjem, a na njegov procvat bi i oni koji se ne slažu s njegovom politikom trebali gledati kao na znak zdravoga katoličanstva, koje nije zarobljeno stranačkim politikama i ideologijom.

Postoji i oblik liberalnoga katoličanstva koji nema opsežan program promjena za Crkvu, nego samo smatra pojedina učenja prevelikim izazovima da bi ih se moglo živjeti ili pak preteškima da ih se do kraja razumije. Taj je oblik manje prijetnja pravovjerju nego što je nužni izazov konzervativcima, izazov ljubavi i velikodušnosti duha, ali i intelektualni i teološki izazov. Neka učenja ne uspijevaju uvjeriti ili biti prihvaćena jer ih se slabo argumentira te argumente za njih treba ponovno osmisliti i izložiti. U drugim primjerima liberalne teškoće mogu pokazati put prema pravom razvoju nauka ili prema pravoj pastoralnoj promjeni Crkvinog pristupa pitanju, skupini ili situaciji.

No, na kraju, postoji i oblik liberalnog katoličanstva koji katoličanstvo previše zamišlja kao sadašnji srednjostrujaški protestantizam, ili kao sve slabiju Anglikansku crkvu, a da bi ga se uopće moglo prepoznati kao katoličanstvo. Taj oblik liberalizma ima revolucionarne ambicije, i izvire iz pretpostavki koje više duguju jednom kratkom razdoblju u teologiji 20. stoljeća nego cjelovitoj predaji Crkve, a njegova teološka vizija u konačnici nije spojiva s katoličkim pravovjerjem. Naprosto se nalaze u sukobu koji je jednako ozbiljan kao borba Crkve s arijanizmom i gnosticizmom, (a i u određenim teološkim točkama sliči tom sukobu).

Sukob je možda tek počeo. Moguće je da će, kao što je bio slučaj s prijašnjim sukobima u crkvenoj povijesti, u konačnici biti dovoljno ozbiljan da se okonča pravim raskolom, trajnim razilaženjem.

(Ne)ispunjena očekivanja Franjinog pontifikata

Prvo čemu sam se nadao u ovom pontifikatu bilo je da će se tijekom njegova trajanja uspješno razdvojiti dva prva oblika liberalnog katoličanstva od trećeg, ponudivši tako komunikaciju, angažiranost, i osjećaj da je Katolička Crkva nešto veće od stranački podijeljenog konzervativizma, u isto vrijeme ne dopustivši da se razmaše teološki liberalizam koji pod nekim vidovima traži veoma drukčiju Crkvu.

Više se toliko ne nadam. Mislim da papa Franjo riskira daleko previše onoga što je ključno u svojoj potrazi za novim smjerovima, u svojoj vjernosti „Bogu iznenađenja“. To me dovodi do drugog zaključka što bi ga konzervativci trebali izvući iz ovoga trenutka: Papinstvo nije uvijek prva utvrda pravovjerja.

Primijetite da ovo nije isto što i reći da papa može stvarno zapasti u herezu, ili je naučavati ex cathedra kao doktrinu. No, pogled na katoličku povijest ukazuje na to da, čak i ako se očuvaju od najtežih grješaka, pape nisu nužno herojski protagonisti u velikim teološkim sukobima. 

Primijetite da ovo nije isto što i reći da papa može stvarno zapasti u herezu, ili je naučavati ex cathedra kao doktrinu. No, pogled na katoličku povijest ukazuje na to da, čak i ako se očuvaju od najtežih grješaka, pape nisu nužno herojski protagonisti u velikim teološkim sukobima.

U mnogim se slučajevima sjećamo koncila i svetaca prije nego papa – Nicejskog i Tridentinskog koncila, sv. Atanazija i Ignacija. Rim ima tendenciju nešto poduzimati kasno i ne uvijek učinkovito, a u nekim slučajevima (najupečatljiviji je onaj nesretnog pape Honorija I.), papinstvo je dramatično zakazalo biti mudro ili hrabro kad je pravovjerje ugroženo. A ponekad imamo i Avignon i protupape!

Konzervativnim je katolicima postalo lako zaboraviti sve to kroz posljednja dva pontifikata, kad je apeliranje Rimu značilo apeliranje jednom od Crkvinih najsuptilnijih i najmudrijih teoloških umova, Josephu Ratzingeru, prvo kao čelniku Kongregacije za nauk vjere, a kasnije kao Benediktu XVI. Povežite taj osjećaj sigurnosti s prirodnom i zdravom vezanošću katolika za papu, a zatim dodajte veću ulogu koju rimski biskup igra u katoličkoj imaginaciji u vremenu masovnih medija, i dobit ćete recept za određenu količinu konzervativne papolatrije, kao i donekle preveliku revnost u tome koliko se težine stavlja na svaku objavu iz Vatikana: Učiteljstvo je reklo svoje, slučaj je zatvoren!

Osim što slučaj nekad nije zatvoren, nekad i Petar kaže nešto pogrješno ili zaluta. Na duge staze – kao što je ležeran, opširan i ponekad doktrinalno dvosmislen stil pape Franje pokazao – treba biti više razbora u tvrdnjama vezanima za papinski autoritet, više se težine mora stavljati na puninu tradicije nego na riječi samo jednog pape – i općenito moramo sniziti očekivanja koliko toga bilo koji papa može sam učiniti.

Neočekivani liberalni ultramnotanizam

Ovdje bi konzervativci trebali izvući pouku iz liberalnog ultramontanizma koji se odjednom razvio oko pape Franje (ultramontanizam je tendencija stavljanja previše moći u ruke pojedinom papi op. ur.) . U posljednje smo vrijeme čuli da sam papa svojim opaskama mijenja nauk  o smrtnoj kazni; čuli smo priče o biskupima koji su na sinodi raspravljali kako papa navodno može „prinuditi Boga na nešto“, ili pokazivati Mojsijevo milosrđe (protivno Isusovu) po pitanju braka i razvoda; i imamo istaknute isusovce koji su šokirani – naprosto šokirani – što se konzervativni kardinali uopće usuđuju misliti drukčije od pape.

Lako je izrugivati se tom iznenadnom entuzijazmu za papinski autoritet, no konzervativno katoličanstvo koje je počelo prebrzo igrati na kartu Učiteljstva kao zamjene za argumente mora priznati da samo sebe potkopava. Bez prihvaćanja liberalnih argumenata samih po sebi, konzervativni katolici moraju prihvatiti pouku i početi dublje razmišljati o načinima na koje čak i pape mogu zalutati, i kako se pravovjerje može braniti čak i kada se čini da Rim, u najmanju ruku, drijema za upravljačem.

Kad razmišljam o tim pitanjima, čini mi se da je povratak rasprava iz 1970-ih dokaz da konzervativnim katolicima treba bolja teorija ‘razvoja crkvenog nauka’. Ili, možda je bolje da kažem da im treba jasnija teorija toga kako se razvoj nauka primjenjuje na razvoje koji su se dogodili od kada je John Henry Newman napisao svoj poznati ogled. Tih je promjena, kako liberalni katolici vole isticati, bilo jako mnogo – ne samo eksplicitnih pomaka koji su došli s II. vatikanskim koncilom, naročito što se tiče vjerske slobode, nego i razne rasprave u kojima se raspon prihvatljivih katoličkih gledišta tijekom 20. stoljeća uočljivo pomaknuo u jednom ili drugom smjeru. U nekoliko takvih primjera možemo uvrstiti: mogućnost sveopćeg spasenja, precizni moralni status smrtne kazne, pitanje jesu li ropstvo i mučenje zlo u sebi (intrinzično zlo), kao i pitanje supersecionizma i odnosa Crkve prema Židovima. Moglo bi se naći jo takvih primjera.

Što se tiče ovih promjena, i katolički tradicionalisti i teološki liberali imaju prednost dosljednog stava: tradicionalisti misle da je to skoro sve podmukli modernizam na koji će jednom trebati baciti anatemu, dok liberali to uglavnom vide kao dokaz da Crkva može promijeniti gotovo sve, izuzevši možda samo Vjerovanje, sve dokle dovoljno pametan teolog zna smisliti način da o promjenama počne govoriti s frazom „kako je Crkva oduvijek naučavala…“

Suprotno tim pristupima, konzervativno stajalište ima vrlinu da je iznijansirano i složeno, no ponekad također pati od poroka dvosmislenosti, sofizma i neopravdanih izuzetaka. Možda smo stigli do točke gdje konzervativno katoličanstvo mora zastati i razmisliti kako dalje, ili barem dati konzervativniji odgovor na argumente koje je John Noonan iznio u svom djelu A Church That Can and Cannot Change (ili ih prilagoditi), ako već ne može dati novog (i sigurno veoma drugačijeg) kardinala Newmana. Konzervativci moraju procijeniti sve razvoje u zadnjem stoljeću i unijeti jasan red i strukturu u svoj plan za pravovjerje, za ono što katolici kao katolici moraju vjerovati.

O postojanju hijerarhije istina u crkvenom nauku

Da analiziram još preciznije: Čvrsto vjerujem da prijedlozi za pripuštanje ponovno vjenčanih katolika pričesti bez proglašenja braka ništavim pogađaju u srce Crkvinog tradicionalnog razumijevanja sakramenata, i prijete da će uništiti (a neki od onih što to podupiru stvarno žele uništiti) čitav crkveni nauk o seksualnoj etici. Sigurniji sam u to nego u precizne argumente u Humanae Vitae; više sam siguran u Humanae Vitae nego u ono što je katolicima trenutno dopušteno vjerovati o smrtnoj kazni; više sam siguran u stanje u raspravi o smrtnoj kazni nego u pitanje o đakonisama… Popis je dugačak.

To je perspektiva jednog novinara i laika, a ne teologa – kao što me u zadnje vrijeme često podsjećaju! No mislim da moj instinkt prema rangiranju ima veze s izazovom za konzervativce, jer je jedan od argumenata koji su uporno iznosili najliberalniji sinodski oci taj da se, naravno, neki dijelovi nauka ne smiju mijenjati, ali među dijelovima nauka postoji hijerarhija, i neki od njih su podložniji razvoju od drugih.

Mislim da bi se konzervativci s ovom perspektivom trebali složiti. Stvar je u tome da je liberalno gledište, liberalno rangiranje – u onom smislu u kojem je uopće neko rangiranje moguće – veoma u krivu o tome koliko je toga od presudne važnosti, koliko se može mijenjati i gdje se povlači crta. Nisam siguran je li konzervativno katoličanstvo do kraja prihvatilo to da treba promisliti o svom vlastitom shvaćanju te hijerarhije nakon II. vatikanskog koncila i dugog razdoblja promjena u katoličanstvu.

Stavljanje u pitanje crkvenog nauka zahtjeva veću reakciju, veću sintezu. U konačnici, konzervativno katoličanstvo možda zaključi da su tradicionalisti u pravu i da su se uvukle određene grješke, ili da su liberali u pravu što se tiče određenih inovacija koje su moguće. Kako god bilo, vjernici katolici trebaju više jasnoće o tome kako hijerarhija nauka zapravo funkcionira.

O problemima koje je izazvao 2. vatikanski koncil

Izazovu osvrtanja, sinteze i inventure dodao bih drugi, s tim povezan izazov: Konzervativni katolici moraju se suočiti s određenim bitnim promašajima II. vatikanskog koncila. Prošla su već dva naraštaja otkad konzervativci u Crkvi imaju potrebu spasiti pravi, pravovjerni Koncil, od onoga što je papa Benedikt XVI. nazvao „medijskim Koncilom“. To je bio i ostao važan intelektualni projekt, i rasprava o tome što Koncil znači za katoličku teologiju je obimna, i zaslužuje da je nastave i nadolazeći naraštaji.

No taj rad mora supostojati s jasnim shvaćanjem da Koncil kao što ga je iskusila većina katolika jest bio medijski koncil, koncil „duha II. vatikanskog koncila“, i da vjerničko iskustvo koncila i onoga što je uslijedilo jest velik dio njegove povijesne stvarnosti, koliko god mi željeli da je drukčije.

To treba supostojati i sa spoznajom da je veliki dio misije II. vatikanskog koncila bio opremiti Crkvu za evangelizaciju modernog svijeta, i pet desetljeća je dovoljno dugo da možemo reći da je koncil u tome uglavnom zakazao. Od zatvaranja tog koncila vidjeli smo 50 godina katoličkog građanskog rata (kulturološki ratovi između lijevih i desnih op. ur.) i kolaps institucija u najmodernijim (a nekada i najkatoličkijim) društvima, 50 godina u kojima jedino Afrika izgleda kao uspješan katolički misijski teritorij, dok su protestanti preuzeli vodstvo u Aziji i Latinskoj Americi. Nova evangelizacija u životu katoličanstva postoji u najboljem slučaju kao naznaka. Dominantna stvarnost nije novi rast, već trajna kriza.

Ne želim reći da Crkvi sada treba Tridentinski koncil. Nedavna Sinoda o obitelji govori nam da bi – kad bismo to pokušali – ishod bio nikakav ili pak katastrofalan. 

Ovo ne znači da je Koncil bio sasvim neuspješan, ili da su ultratradicionalisti imali pravo kad su ga osuđivali kao herezu, ili (kako bi to rekli umjereniji tradicionalisti) da je sam Koncil kriv za sve što je uslijedilo. Iskustvo svih drugih kršćanskih konfesija daje naslutiti da bi neka inačica istog građanskog rata i institucionalne krize došla s Koncilom ili bez njega.

No moramo konačno priznati da su, pored sve njegove retorike orijentirane na budućnost, najjasnija postignuća II. vatikanskog koncila uglavnom vezana za prošlost. Impresivno se pozabavio problemima koji su došli u prvi plan tijekom kriza i rasprava iz 19. i početka 20. stoljeća (odnos Crkve prema demokraciji, vjerskoj slobodi, antisemitizmu), ali zasjedanja su jednostavno bila prekasno da bi se pozabavila problemima koji su stigli u katoličanstvo i kršćanstvo sa seksualnom revolucijom, i koji nas i sad zaokupljaju.

U tom pogledu II. vatikanski koncil dijelom nalikuje ne na velike koncile katoličke prošlosti, nego na jedan gotovo zaboravljeni – Peti lateranski koncil, posljednji prije protestantske reformacije, koji se osvrnuo na rasprave iz 15.stoljeća o koncilijarizmu (prvenstvu koncila nad papom, op. prev) i promicao neke reforme koje su bile tek napola provedene i nedovoljne da se suprotstave oluji koja je počela sedam mjeseci nakon zatvaranja koncila, kad je Martin Luther zakucao svoje teze na vrata wittenberške crkve.

Time ne želim reći da Crkvi sada treba Tridentinski koncil. Nedavna Sinoda o obitelji govori nam da bi – kad bismo to pokušali – ishod bio nikakav ili pak katastrofalan.

No to što liberalni katolici priželjkuju III. vatikanski koncil nije sasvim pogrješno. Posljednji ekumenski koncil, u čijoj sjeni kao katolici živimo već dva naraštaja, učinio je malo po pitanju rasprava koje su odmah uslijedile – barem na način da bi se došlo do definitivnih zaključaka. Umjesto toga, ambivalentnosti samoga Koncila, njegova tendencija da balansira prije nego sintetizira dala je premise objema stranama u tim raspravama. Ne bi iznenadilo na duge staze – možda i jako duge – ako nas građanski ratovi razdoblja nakon 1960-ih, koji nam se sada čine duljima nego što su se konzervativci nadali, u konačnici dovedu do sljedećeg koncila. Možda je baš to potrebno da trajno riješi današnje rasprave, umjesto da samo gledamo kako se vjetar mijenja s izmjenama papa.

Za sada, ipak, živimo s izmjenom vjetra, dok god Franjo vlada, a vjerojatno i duže – i budalasto je praviti se kao da tako nije, a još bi bilo budalastije skrivati tu stvarnost od naše braće u nadi da će tako jednostavno nestati.

Papa je u homiliji poslije sinode stavio velik naglasak na to da kršćani trebaju čitati „znakove vremena“ i mijenjati svoj pristup kad ti znakovi to traže. Ne pada mi na pamet bolji savjet za konzervativne katolike u ovom pontifikatu.

Moje je iščitavanje sljedeće: naše pobjede nisu onako trajne kako smo mislili, naši su se argumenti pokazali manje uvjerljivima nego što smo se nadali, katolički centar nije baš tamo gdje smo mislili da jest, a naši protivnici nisu toliko predodređeni za propast koliko smo mi to mislili.

To nije razlog za pesimizam, nego za još promišljanja i djelovanja. Kao i obično – za nas je posao tek započeo.

Ross Douthat | IZVOR

Prijevod: Ana Naletilić | copyright bitno.net

Ostale članke iz ovog niza vidi OVDJE!

Objavljeno: 23. siječnja 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi