Te 1969. godine Joseph Ratzinger, u to doba teolog, napisao je u svojoj knjizi ”Uvod u kršćanstvo” kratko poglavlje o Crkvi koje je započinjalo riječima koje nam danas zvuče poznato, a pomalo i proročki:

”Recimo otvoreno što nas tu tjeskobno oneraspoložuje. […] Danas, da budemo iskreni, dolazimo u napast tvrditi kako Crkva nije ni sveta ni  katolička. […] Stoljeća crkvene povijesti tako su puna svakojakih ljudskih promašaja da možemo razumjeti i Danteovu užasnu viziju gdje u kolima Crkve vidi babilonsku bludnicu, a čine nam se shvatljive i strašne riječi pariškog biskupa Vilima iz Auvergnea (XIII. stoljeće) koji je smatrao da se svatko mora skameniti od straha kad vidi kako je Crkva podivljala. ”To više nije zaručnica, već strahovito odurna i podivljala  neman.” A kao i svetost, problematičnim nam izgleda i katolicitet Crkve. Jedna Gospodinova haljina rastrgana je između stranaka koje međusobno ratuju; jedna Crkva raskomadana je na mnoge Crkve, i svaka od njih, neka više a neka manje intenzivno, drži da je samo ona u  pravu. I tako je danas Crkva za mnoge postala glavnom zaprekom vjere. U njoj su kadri vidjeti samo ljudsko otimanje za vlast, sitne igre onih koji tvrde da upravljaju službenim kršćanstvom a najveća su, čini se, zapreka istinskom duhu kršćanstva.”

Ratzinger ovo tvrdi s jasnoćom i oštrinom, uvjeren da se ove misli ne mogu opovrgnuti te da ova percepcija nije temeljena samo na pukom umu, već i na povrijeđenim i razočaranim srcima. I baš iz ove polazišne točke, iz ovog kontrasta između toga kako mi poimamo vjeru i onog što srećemo u stvarnosti, možemo se pitati: Zašto volimo Crkvu usprkos svemu ovomu?

Sveta Crkva?

Izraz ”Sveta Crkva” ne znači da je svaki od njezinih članova svet i bezgrešan. Joseph Ratzinger smatra da se san o bezgrešnoj Crkvi uvijek iznova rađa u svakoj epohi, ali da za to nema mjesta u Vjerovanju, i doista, najoštrije kritike upućene Crkvi rađaju se upravo iz ovog nerealističnog sna o neumrljanoj Crkvi.

”Svetost Crkve sastoji se u onoj moći posvećivanja što ga Bog u njoj vrši usprkos ljudskoj grešnosti. Ono je izraz Božje ljubavi koju čovjekova bijeda ne može svladati; naprotiv, Bog čovjeku uvijek iznova iskazuje svoju dobrotu, sveudilj ga prihvaćajući baš u njegovoj grešnosti, obraćajući mu se, posvećujući ga i ljubeći ga.”

A budući da je to dar i da je besplatno, ne ovisi o zaslugama vjernika; svetost koja ustrajava u Crkvi je Kristova, ne naša. ”Ta svetost što tu biva prisutnom jest uistinu njegova, Gospodinova svetost, svetost koja prema logici svoje paradoksalne ljubavi uvijek iznova odabire okaljane ljudske ruke za svoje prebivalište.”

Za Ratzingera ova paradoksalna jukstapozicija Božje svetosti i ljudske nevjernosti je u neku ruku dramatska slika milosti u ovom svijetu, kroz koju biva vidljiva besplatna i bezuvjetna Božja ljubav, Boga koji, danas kao i jučer, sjeda za isti stol s grešnicima.

San o čistom svijetu

Ideja o Crkvi koja se nikad ne bi trebala pomiješati s grijehom je pojednostavljena i dualistička ideja koja predstavlja idealiziranu i plemenitu, ali ne i realnu sliku. Ratzinger podsjeća svoje čitatelje da je i Kristovim suvremenicima predstavljala kamen spoticanja činjenica što u Kristovoj svetosti nije postojala osuđujuća crta: nije je ognjem uništio nedostojne, niti je odvajao žito od kukolja.

”… Isusova se svetost očitovala upravo u druženju s grešnicima što ih je privukao u svoju blizinu; druženju dotle da je sam postao ‘grijehom’ i podnio prokletstvo zakona kad je bio osuđen i smaknut, postigavši tako sudbinsku združenost s onima koji su bili izgubljeni […] i tako je očitovao što je prava ‘svetost’: ne izdvojenost, već združenost; ne osuda, već ljubav koja otkupljuje.”

Pitanja koja proizlaze iz ovakvog viđenja stvari ispunjavaju nas nadom:

”Nije li Crkva jednostavno nastavak tog Božjeg upuštanja u ljudsku bijedu; zar ona nije jednostavno nastavak onog zajedništva stola što ga je Isus dijelio s grešnicima, nastavak onog njegova zalaženja u nevolju grijeha te se činilo da će u njoj propasti? I dok ljudi iščekuju posvemašnju čistoću, zar se u nesavršenoj svetosti Crkve ne očituje prava Božja svetost koja je ljubav, ljubav koja se ne drži na plemenitaškoj udaljenosti u nepristupačnom svijetu čistoće, već se miješa s nečistoćom svijeta da bi je na taj način pobijedila? Može li, dakle, svetost Crkve biti nešto drugo doli uzajamno nošenje tereta, zato što nas je Krist sve ponio?”

Nositi teret jedni drugima jer On nosi naš

Ratzinger objašnjava, na svoj jasan i transparentan način, da je ta skoro neprimjetna svetost Crkve na izvjestan način utješna. Bili bismo obeshrabreni ispred besprijekorne svetosti koja bi nas osuđivala i iscrpljivala, koja ne bi prigrlila ljudsku slabost i koja ne bi uvijek nudila oprost onom koji se kaje od sveg srca. Ustvari, svi mi bismo trebali biti protjerani iz Crkve kad bi ona bila zajednica onih koji zaslužuju nagradu zbog svoje savršenosti.

Oni koji žive sa sviješću da im je potrebna potpora drugih neće moći odbiti pružiti potporu drugima. Utjeha koju kršćanska zajednica može ponuditi je da njezini članovi trebaju podržavati i biti strpljivi jedni s drugima kao što su i oni sami nošeni.

Ono što je vjernicima uistinu važno

Redukcionistički pogledi na Crkvu ne uzimaju u obzir ono što Crkva vjeruje o sebi niti njezin centar, Isusa Krista. Ona nije institucija gdje je najvažnija stvar organizacija ili politički ciljevi; bit Crkve je u utjesi riječi i sakramenata što ona pruža i u sretnim i teškim trenucima.

”Oni koji uistinu vjeruju ne pridaju baš preveliku važnost borbi za reformu crkvenih struktura. Oni žive od onoga što Crkva uvijek jest. I ako se želi saznati što je uistinu Crkva, mora se poći k njima. Jer Crkva uglavnom nije ondje gdje se organizira, reformira, upravlja i vlada, nego u onima koji jednostavno vjeruju te u njoj primaju dar vjere koja im daje život. Samo onaj koji je, bez obzira na promjene njezinih služitelja i njezinih oblika, osjetio kako Crkva ljude uzdiže i pruža im dom i nadu – bolje rečeno, dom koji jest nada: put u vječni  život – samo onaj koji je to iskusio zna što je Crkva, jučer i danas.”

To ne znači da Crkva ne bi trebala uvijek težiti većoj svetosti:

”Crkva živi od borbe nesvetih za svetost, a izvor te borbe jest opet Božja milost. No takav će napor biti plodan i konstruktivan samo ako je prožet duhom tolerancije, ako je prožet istinskom ljubavlju.”

Crkva sa zatvorenim vratima uništava one koji su unutra. Ratzinger smatra da je iluzorno vjerovati da se može više izgraditi u izolaciji, a ne zajedništvu, baš kao što je iluzorno vjerovati u ”Crkvu svetih”: postoji samo ”Sveta Crkva”. Koja je sveta zato što Gospodin u njoj poklanja svetost bez zasluga s naše strane.

Prevela: Željana Giljanović