PAVLE EVDOKIMOV - KAD SOL OBLJUTAVI

Psihoanaliza našeg kršćanskog mentaliteta otkriva u nama tešku bolest

Svijet više nije poganski, on je duboko bezbožan. On sluša druga evanđelja, drugi mu proroci govore. Dinamičke sile ulaze u igru i pokušavaju ostvariti jednu novu integraciju svijeta, s drugim dominantama, nespojivima s kršćanskom etikom.

Foto: Shutterstock

Foto: Shutterstock

Nalazimo se pred grubom povijesnom činjenicom. Iz najrazličitjih razloga Crkva je vraćena u pretkonstantinovsko razdoblje. Šačica vjernih stoji nasuprot svijetu neprijateljski raspoloženom prema njenim porukama. Točnije rečeno, razdoblje je postkonstantinovsko. Svijet više nije poganski, on je duboko bezbožan. On sluša druga evanđelja, drugi mu proroci govore. Dinamičke sile ulaze u igru i pokušavaju ostvariti jednu novu integraciju svijeta, s drugim dominantama, nespojivima s kršćanskom etikom.

Na svaku afirmaciju transcendentnog, skeptički ljudski duh odsijeca: “Što je istina?” Pilat je prezirao židovski mentalitet. Koliko li je današnji svijet više opravdan u svom prijeziru prema povijesnom kršćanstvu? Teška odstupanja duboko obilježavaju njegovo lice.

U vreloj i uzdrhtaloj realnosti života Bog više ne nalazi usta dovoljno čista i izdvojena da bi se kroz njih čuo. Sve je strahovito kompromitirano, toliko da su i uloge izokrenute: Crkvi sudi svijet.

Kršćani su učinili sve što su mogli kako bi sterilizirali Evanđelje; reklo bi se kao da su ga uronili u tekućinu koja ga neutralizira. Sve što u njemu šokira, nadilazi ili obara mlakost svakodnevice – ublaženo je. Postavši neborbenom, vjera se srozala, a čovjek, mudar i razuman, izbljuvao ju je. Završna mudrost kršćana: “Bog od nas ne zahtijeva toliko”, učinila je da obljutavi sol Evanđelja, a ta je sol strašna ljubomora Božja koja od nas zahtijeva nemoguće. Ne može se čak reći ni da je Evanđelje naišlo na zid. Jedan zid, čvrst, koji pruža otpor – to je reakcija. A Evanđelje danas susreće potpunu ravnodušnost; ono odjekuje prazninom, ono prolazi kroz sredinu, i ništa ga ne zadržava.

Crkva više nije ono što je bila u prvim stoljećima, pobjednički hod života kroz groblja ovoga svijeta. U najnovijim definicijama njene naravi Crkva je shvaćena na nevjerojatno statičan način, u funkciji same sebe: ona je sustav samoodržanja, jedan aparat čija je glavna funkcija prehraniti samoga sebe. Izgubivši apostolski pojam tijela, živoga organizma, realnoga Kristova prisustva, onoga Krista koji nije došao ni zbog apostola, ni zbog šačice župljana, Crkva za svijet više ne postoji. Na neshvatljiv način kršćanska vjera gubi osobinu kvasca: ona više ne može ukvasati nikakvo tijesto, kršćani više nemaju osjećaj za poslanje, oni više ne znaju biti “misionari”, poslanici. Život se vrti u zatvorenom krugu. Nakon dvotisućljetnog povijesnog života kršćanstva najstrašniji sud koji svijet može izreći nad Crkvom jest – Crkva je postala vjerno zrcalo svijeta, zrcalo u kojem Crkva prepoznaje svijet kao vlastitu kršćansku herezu, tijelo svoga tijela.

Kršćanstvo, a za njim i svijet, udobno su se smjestili u rascjepu bogočovječanstva. Prema temeljnoj kristološkoj formulaciji Četvrtog kalcedonskog sabora: božansko i ljudsko u Kristu sjedinjeni su bez stapanja i nerazdjeljivo. Ako, dakle, teološko monofizitstvo primijenjeno na pojam Boga devalorizira sve što je ljudsko (tragično i rječito odsustvo kršćanske antropologije), monofizitstvo primijenjeno na pojam čovjeka, u različitim vidovima humanizma, razdvaja, a onda i potiskuje ono božansko. Međutim, (i to je još mnogo gore) činjenica je da je svaka hereza u mišljenju posljedica hereze u životu. Arije je bio “djelatni” monofizit u svom životu, u svojoj pobožnosti, i iz tog izvora je potekla heretička teologija. Današnji kršćani su heretici u svojoj egzistenciji, a njihova je teologija teologija eunuha (“Mogu li eunusi govoriti o rađanju?” – pitao je još sv. Atanazije); čak i onda kada je korektna, ona zapanjuje odsustvom svakog života.

Posljedice raskida vide se čak i u herojskom naporu suvremene evangelizacije; dvije se osnovne struje ne susreću. S jedne strane postoje pojedinačna preobraćanja koja čine “slobodni strijelci”, u vertikalnom smjeru i praćena opasnošću sektaštva; s druge je strane struja koja u svijetu utjelovljuje kršćanstvo – ona se proteže horizontalno i trpi progresivnu sekularizaciju. Nedostaje povezanost. A prava snaga kršćanske poruke nalazi se u povezanosti: spasenje se događa samo u Crkvi, ali ona, iako čvrsto ukorijenjena u svijetu, bitno živi od vapaja “Dođi, Gospode Isuse!” (Dj 22, 20). Stoga što je cjelovito rješenje povijesti s one strane njenih granica samo Crkva, koja živi svjetlošću Paruzije i realno u povijesti, može ju ostvariti i dovršiti.

Nikakvo buđenje neće biti ni djelotvorno ni trajno, sve dok u prvom redu ne učini da svaki čovjek postane organski član Tijela, a da župe postanu živo mjesto na kojem će se punina Kristova drugog dolaska osjećati već i u povijesnom Kristu. Kršćanstvo, međutim, većinom propovijeda sumračnu religiju noćnih ptica, čija opterećujuća uozbiljenost rađa željom da se postane ateist; ili pak, religiju skrpljenu od nekoliko pojednostavljenih i optimistički obojanih komadića, površnog osmijeha, u potpunom zaboravu smrti; religiju čiji priglupi izgled razoružava.

* * *

Sasvim je moguće da psihoanaliza trenutnog kršćanskog mentaliteta otkrije jedan od najdubljih uzroka neaktualnosti kršćanske poruke. Kršćanstvo nije doktrina, nego život, inkarnacija, dakle, djelovanje. Reakcija prosječnog čovjeka, tipičnog proizvoda moderne društvene evolucije, ponajprije je reakcija na postojeće kršćanstvo. Kao što ga ni u komunizmu ni malo ne zanima marksistička spekulacija nego postojeći komunizam, a prije svega – novi komunistički čovjek. Prosječan čovjek sluša kršćansku poruku u svjetlosti ili u sjeni postojećeg kršćanstva. A upravo nas prosječno kršćanstvo postavlja pred pogubnu pojavu: kršćanstvo ni najmanje nije “jedna nova rasa”, ono je samo jedan od tipičnih društvenih oblika. Tu nailazimo na najteži uzrok kršćanskog neuspjeha.

Vjera više nije izvor, onaje postala naslaga, element dodan strukturi svijeta ondje gdje se radi o vjernicima, i to predstavlja jasan primjer sociološkog otuđenja. Svećenici i pastiri ovladavaju dodatnim rječnikom, ali su način mišljenja, ocjena i reagiranja, u stvari čitavo ponašanje, sociološki determinirani. Ovisno o mjestu i uvjetima, Crkva brani ili vlasništvo ili kolektivizaciju; za jedne demonsko je “sve što miriše na socijalizam”, za druge je to “kapitalizam”. Kraljevstvo Božje puka je etička kategorija ili “instrumentalna” kategorija propagande i kruna zdanja. Jedan stoik, spinozist ili ateist jednako su tako angažirani u ime svog moralnog vjerovanja. U tom slučaju sve kršćanske vrline iščezavaju pred riječima:  Zar to isto ne čine i pogani? (Mt 5, 47). “Svetost nije nikakva vrlina, nego bljesak transcendentnosti. Od trenutka kada svaka etička preokupacija postaje usmjerena na utjelovljeni Logos, svaka se moralna perspektiva izvrće jer kršćansko nadilaženje datosti nije isto što i egzistencijalističko, unutar zatvorenog svijeta, nego je to nadilaženje svijeta samog u njegovu totalitetu.

Sve od Konstantina Velikog Crkva nije utjecala na povijest ni iznad, ni iznutra, nego tako što se Crkva poistovjetila s povijesnom strukturom svijeta. Kršćanstvo, bilo feudalno, buržoasko ili proletersko, na taj način potpuno gubi moć drugog rođenja, onoga što je iznad. Monaštvo je proizišlo iz prosvjeda protiv podvrgavanja Crkve službi Carstva; samo je heroizam pustinje mogao odgovoriti apsolutnim zahtjevima Evanđelja.

Crkva – otajstvo u pohodu, Crkva – Nevjesta koja očekuje svoga Cara, postala je “religiozna zajednica” podčinjena zakonima prirodne evolucije. Posljedice su katastrofalne.

Ako, izvanjski gledano, “kršćani nisu iznad drugih”, u dubini, zahvaljujući sili koja dolazi iz onostranog, jedan kršćanin sposoban je uskrisiti mrtve; ali čim se hrani zemaljskom hranom, on postaje grobar.

Inkarnacija se prilagodila vremenu. Svetište je postalo jedno veliko “osiguravajuće društvo” koje obećava vječni život, uz minimum rizika (Pascalova “oklada”), s razrađenom tehnikom utjehe i “trikovima” prilagođenima svakom slučaju. Kršćanska vjera propovijeda se kao najbolji način ulaganja života, a Posljednja večera nudi se kao tableta komprimirane vječnosti. Čovjek, pogođen nestabilnošću svih aktualnih vrijednosti, hvata se za posljednje što mu preostaje, za “stabilnost” duhovnih vrijednosti, ali je upravo to suprotno duhovnom poretku: gubeći kirkegardovski osjećaj da se nalazi iznad tisuća vodenih rukavaca, tražeći jamstvo spasenja, on u stvari kompromitira to spasenje.

Kršćanska buržoazija napravila je od Evanđelja produžetak najintimnijih težnji čovječanstva prema najboljem od mogućih svjetova, Božjem kraljevstvu. Ono što je povijesnom kršćanstvu došlo glave, to je optimizam koji Boga zamišlja kao Djeda Božićnjaka, lišena svake tragične egzistencije. Međutim, Evanđelje je duboko neprilagodljivo, eksplozivno; ono je zahtjev za metamorfozom, za pokajanjem (metanojom – promjenom mišljenja, životnog smjera) koje ne samo da ruši povijesne oblike, nego diže u zrak samu povijest.

Zahvaljujući ovom fundamentalnom pounutarnjenju kršćanske istine, jedna znanost, jedna filozofija, jedna kršćanska politika ne može postojati, kao ni kršćanski filozofi ili kršćanski trgovci. Mogu postojati samo ljudi, kršćani, koji na autentičan ili na pogrešan način žive poziv umjetnika, liječnika ili trgovca. Ne može postojati kršćanska matematika, ali netko jest ili nije kršćanin. Svaki izraz ovisi od izvora, a ne od cilja. U jednom stanu može se dograditi jedna krstionica ili nalijepiti na zid neki biblijski tekst, ali i s tim dodatcima stan nikada neće postati domaća crkva.

Suvremeni kršćanin čovjek je koji skupu svojih znanja dodaje još i postulat postojanja Boga. Razlika između vjernika i nevjernika svela se na to da su jedni malo više skloni metafizici od drugih. Jedni vjeruju u alopatiju, drugi u homeopatiju, treći u tehniku molitve (klinička promatranja dr. Carela pokazuju da određena doza mistike čini bolesnike otpornijima; iscjelitelji pokazuju da vjera donosi “dobro zdravlje”; čudo je sociološka kategorija, obrađena i kanalizirana u higijenskim uvjetima demonstracijske dvorane). U mentalitetu i ponašanju kršćanske mase nema ničega što postavlja iznad, što nadilazi, što samim svojim postojanjem najavljuje potpuno Drugo. Vjera se pojavljuje kao jedan od funkcionalnih elemenata određenog tipa, dane sociološke kategorije, i to trenutno ispražnjava kršćansku poruku od svake preobrazujuće snage.

Razumljivo je, dakle, da kršćanstvo, kao sociološka forma, više nije privlačno. Drugdje se još mogu naći strastveni ljudi, u potrazi za veličinom, drugdje oni očajničkim naporom traže da se nađu iznad, u onome što oni nazivaju “bit egzistencije”. A kršćani?

Po župama iznenađuje siromaštvo ljudskog materijala, zapanjuje broj mediokriteta, ili ljudi koji traže kompenzaciju; čovjek bi rekao da su oni tu zato što sanjaju da, kad to nisu ovdje, makar budu prvi u Kraljevstvu Nebeskom. “Nego, lûde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog” (1Kor 1, 27–28) – ne zato što nije znao izabrati, nego zato što je izabrao ludost, da posrami mudre. A najveća mudrost današnje kršćanske mase jest da kao od kuge pobjegne od svega što je “ludo”, od svega što je nadilaženje, svega što je mističko, a što je samo srce Evanđelja. Umesto da posrami, pomuti svijet, ona se sama smućuje (miješa) sa svijetom, postaje prašina svijeta, bez sjaja i vrijednosti.

* * *

U srednjem vijeku Crkva je imala moćno oružje: strah od pakla. S vremenom je mističko poimanje života iščezlo, a đavao, sa svim svojim paklenim inventarom, nije puno više od smiješne pričice za djecu. Ali ni raj, kao ni pakao, više ne čini dio čovjekova duhovnog iskustva; postavši radikalno transcendentni, oni prelaze u čistu apstrakciju. I budući da strah od pakla i radost Kraljevstva nemaju mjesta u čovjeku, ostala je još samo istina, smisao života. Upravo u toj točki moderni je čovjek najranjiviji.

Zlo ukida svaku mogućnost izlaza, ono vlada bespogovorno: čovjek neizlječivo pati  i čini da drugi pate. Ovaj je svijet pali svijet, ali visina s koje je pao ne postoji. Nema krivca: pojam grijeha u najvećoj je mjeri ispražnjen od smisla, a praštanje na tragičan način gubi svoj razlog postojanja. Nitko ne traži oproštenje jer su svi nesretni, žrtve slučaja koji ih je bacio u egzistenciju. Jedino što mogu jest da postanu što manje osjetljivi i da se zaborave ili da hrabro egzistiraju izvan svakog Logosa ili, još, da pokušaju prestrojiti čovjeka uklanjajući svaki ostatak metafizičke zebnje.

Čovjek živi u odsustvu kontinuiteta, ponesen mutnom strujom skokovitog ritma, zaronjen u ispresijecano trajanje. Život više nema tajni: nema drugog posvećenja, inicijacije, osim u tehniku. Tko se još usuđuje govoriti o ljubavi pred licem usavršenog umijeća – tehnike seksa? Tko, bilo kome, može priopćiti mysterium tremendum (potresno otajstvo) govoreći: “Ovo mjesto je sveto”? Kakvim se biološkim rječnikom modernom čovjeku može govoriti o Djevici Majci?

Lica ljudi koji danas stvaraju povijest ne dopuštaju da ih netko zamisli na koljenima, u kontemplaciji. Budući da je tajna zla nerješiva bez pojma pada, povijest u svojoj začaranoj beskonačnosti izgleda kao nekakva mana na uglađenoj površini ništavila, gdje se ne događa ništa.

Razlaganje ljudske materije tako je duboko da je najurođenija, najprirodnija ideja ideja unutarnjeg jedinstva ljudskog roda, prvog i drugog Adama, danas najnepristupačnija, najhermetičnija, čak i za kršćane. Stoga tolika nezainteresiranost koja obavija kršćansku poruku: “Još ćemo te o tom slušati!” (Dj 17, 32). Svaka riječ postala je neefikasna, unaprijed, u načelu.

Čovjek, strahovito praktičan, odmjerava, računa, i ako mu se dogodi da se zapita što mu “donosi” avantura kršćanstva, on baca brz pogled na suvremeno kršćanstvo i zaključuje da ne postoji nikakva bitna razlika: kao i u svijetu, on vidi hipokrite i promašene ljude koji kriju svoju slabost, ili lukave koji koriste “opijum” kako bi se domogli ciljeva o kojima se u pristojnom društvu ne govori. Ako je svijet više nego ikad umoran od govora i prodika, ako riječ više ne pogađa nikoga, to znači da se situacija, od vremena babilonske kule naovamo, pogoršala: ne radi se više o konfuziji, miješanju različitih jezika, nego o konfuziji unutar jezika. Ljudi više ne razumiju jedni druge. Zajednica je raskinuta. Čovjek odiše izolacijom.

Može li kršćanstvo, postavši sociološka prašina, biti mjesto odsijavanja prisustva Bogočovjeka? Može li lice Kristovo ponovo “zablistati u licima njegovih,” kako kaže jedna stara liturgijska molitva? Čitavo pitanje svodi se na to. Snažna je jedino ona poruka koja ne reproducira riječi Logosa – nego sam Logos: jedino će njegova prisutnost od poruke stvoriti svjetlost i sol.

Eksplozivna klica Evanđelja revolucionira, pretura, ali ne strukture svijeta, nego strukture ljudskog duha. Od aktivizma, naglasak se pomiče na pojavu Boga u čovjeku, na silazak Krista u čovjeku:

“Kad stekneš nutarnji mir – tisuće oko tebe spasit će se.”

Suvremeni čovjek nešto je modificirano. Izmijenjen je sam njegov antropološki tip, ponajviše odlukom: “Sve je dopušteno.” Ali, taj je čovjek nesretan u dubini duše. Njegova tuga još pronalazi odjek u žeđi za slobodom. Još koji trenutak on je sposoban odreći se svega, samo ako bi, makar i na trenutak, ugledao Krista, progovorio s njim. Međutim, da bi se to dogodilo, vjesnik kršćanstva morao bi prestati prežvakavati lekcije iz katekizma, da ne bude samo čovjek koji govori o Bogu – nego da postane netko u kome je moguće Boga susresti. Ako možemo pronaći Krista u Evanđelju, to je zato što ondje svaka izgovorena riječ sadrži u sebi cjelokupnu njegovu prisutnost. Blagovjesnik se treba poistovjetiti s Kristom koji govori, treba pronijeti u slavi njegovu prisutnost ili zauvijek ušutjeti.

Spasenje se događa samo u Crkvi: služba riječi prolazi kroz službu svetih otajstava i završava se u utjelovljenju. Ali, tijelo se izlijeva izvan povijesti i u nadilaženju oslobađa čovjeka svakog sociološkog otuđenja. Ovo je jasno opisano u govoru o pozivu apostolima: “Hajde za mnom i pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve” (Mt 8, 22); vokacija, poziv, nadilazi sociološka groblja.

U vrijeme ekumenskih sabora monaštvo se uzdiglo kao snažno upozorenje koje je govorilo o kraju: i koliko je generacija bilo potreseno moćnom slikom njegova junaštva. Međutim, današnje je monaštvo iznad svijeta, ali ne i u njemu. Kršćanstvo je više nego ikada pozvano da se istovremeno nađe iznad  i unutar, i to je temeljna stvar.

Problem uopće nije neki novi jezik. Postoji čak ozbiljna opasnost da bi se njime mogla sniziti razina poruke. U biti riječ je o tome da se čovjek uzdigne.

“Tko je blizu mene, blizu je vatre.” Ne paradoksi, ni dijalektika, nego vatra koja sagorijeva. Treba se vratiti jednostavnom i šokirajućem jeziku parabola.

“Nikada nitko nije ovako govorio” (Iv 7, 46). Čitavim svojim bićem Krist je objavljivao “sasvim Drugo”, izokrećući u svakom trenutku etabliranu perspektivu, ne ostavljajući “kamen na kamenu”.

Poruka treba obnažiti čovjeka od svih socioloških omotača, šokirati ga takvog golog i zatim ga obući u Krista. U Rusiji je država tako držala Crkvu da se u trenutku izbijanja revolucije mislilo kako će zajedno s monarhijom pasti i ona. Međutim, od toga nije bilo ništa. Monasi strogih i zatvorenih manastira ušli su u život kao slobodni ljudi. Zračili su svojom tišinom. Tu slobodu treba otkriti, prije svega. Progonitelji, logori, svi su kršćane stavili izvan zakona. Kako brzo i lako takva situacija oslobađa od svake sociologije.

U riječima “Tražite najprije Božje Kraljevstvo” – nalazi se najveći paradoks. Treba naći ono što se ne nalazi u svijetu: vječno u vremenu, apsolutno u relativnom. Kako? Od svakog “imati” prijeći na “biti”. Zar “blaženi siromasi duhom” ne znači: blaženi oni koji nisu posjednici duha, nego su postali duh, jesu duh? Samo oni postaju istinski skandal za svijet, skandal za Crkvu – moć poruke.

Postati duh, znači već živjeti ono Drugo, već biti Drugo. To je eshatološko iskustvo: Carstvo Božje postaje imanentno čovjeku.

* * *

Svaka ljudska djelatnost: kultura, umjetnost, mišljenje ili društvena akcija ima svoje religiozno značenje čiji je ishod uvijek izvan povijesti. Na svom vrhuncu sve forme, po mjeri svoje čistoće, ne izražavaju neku vrijednost po sebi nego se nadilaze, postaju simboli, znakovi, vatrene strelice koje ukazuju na dolazak većeg, vladavinu Oca. Cjelovito rješenje povijesti i svake egzistencije nalazi se izvan njih samih. Onaj koji stvara povijest vodi ju izvan njezinih okvira. Povijesni zadatak postulira “dovršenje” kulture i povijesti, ali kao sliku Božjeg kraljevstva, kao njegovu ikonu. Stavljen pred činjenicu krajnje ukorijenjenosti u povijesti, u materiji, jedan svećenik u sovjetskoj Rusiji na pitanje: “Pred kojim problemom stoji ruska duhovnost danas?” odgovorio je: “Pred Paruzijom.” Crkva ne dostiže svoju povijesnu puninu drukčije do pripremajući povratak Kristov, niti ostvaruje evangelizaciju – osim ako se upiše u ovu perspektivu.

Ovo nam ukazuje na moguće rješenje akutnog problema kršćanskog stila. Nekada je stil, svakim detaljem tekućeg života, izražavao duhovnost svoga vremena. Mi živimo u drugačijem razdoblju. Sadašnji trenutak ne zahtijeva da se reflektira razdoblje nego, iznad svake empirijske forme – Drugo: lakoćom, izdvojenošću, izuzetnom slobodom da se sve stvari posjeduju kao da se ne posjeduju. To je apokaliptički stil koji na sve stavlja svoj pečat, koji je nevidljiv, ali se to više osjeća. Kralj Mida je sve čega bi se dotaknuo pretvarao u zlato. Jedan kršćanin, svojim nutarnjim stavom, može sve stvari učiniti lakima, pretvoriti ih u ikone, slike njihove istine. Stil, kada jednom postane prava duhovna kategorija, djelovat će sam po sebi učinkovitije od propovijedi. Isključivo u ovoj klimi slobode moći će se roditi misionarski osjećaj kod “svjetovnjaka”.

Smisao pokušaja katoličkih “svećenika – radnika” koji su odlazili na imanja i u tvornice nije bio u napuštanju svećeničkog služenja, već u izražavanju njihove slobode prema svakoj determinaciji, svakom mitu, svakom kompleksu. Čak i u sasvim empirijskoj borbi, oni su i iznad, i unutar. Vjera postaje izvor svakog zadatka, i tako svaki rad pretvara u proročko služenje. To je prorokovanje životom, možda najsnažniji oblik poruke. ” Pred vas stavljam: život i smrt” (Pnz 30, 19). Ali, demonizam svijeta svoj izbor među njima čini unaprijed. Koliko često čovjek odbacuje poruku zato što se boji promijeniti svoj život jer strepi pred zahtjevima transcendentnog i u svojoj izoliranosti ne nalazi nikakvu podršku.

Jedna kršćanska zajednica, kada je istinska, zabija se kao trn u tijelo svijeta, nameće se kao znak, govori svijetu kao mjesto gdje čovjek susreće Boga, gdje svijet stupa u dodir s kršćanskom činjenicom, gdje čovjek dođe, vidi i živi kao kršćanska prisutnost u službi svijetu.

Imaju li ljudi Crkve pošteno znanje o društvenoj sredini i o konkretnim uvjetima ljudskog života? Imaju li dovoljno razumijevanja kako bi svakom čovjeku mogli reći koji je pravi smisao njegova postojanja, njegova rada, koje je njegovo mjesto u svijetu?

Blagovjesnik se ne postaje improvizacijom. Prići čovjeku, modernom čovjeku, veliko je umijeće. Osnovno u ovoj čudesnoj sposobnosti jest: postaviti se na svoje mjesto, gledati svijet svojim očima, mjeriti stvari svojim ukusom i lagano izvlačiti na površinu ono što drijema, zajedništvo, dioništvo. Tada se ukloniti i ostaviti da govori Krist.

Tako često se događa da se jedna teološka konstrukcija ili apstraktna formula raspadne u komadiće pred licem jednog kriminalca, jedne smrti, jedne samoće!

Vidio sam ljude sive, prljave i ružne – kao stari dragi kamen s kojega skinemo sloj prašine i koji zadržimo trenutak u živoj toplini na dlanu – kako iznenada zablistaju snopovima svjetlosti.

Svaki čovjek iza fasade intelektualnih primjedbi, cinizma ili nezainteresiranosti krije svoju izoliranost, potrebu za nečijom blizinom.

Primiti Krista, “piti” ga i “jesti” i zatim izaći u svijet kao živo otajstvo, kao Posljednja večera u ljudskom tijelu. Krist će svijetu ponovno govoriti kroz čovjeka – makar i šutio – i kroz njega će se dati kao hrana ljudima.

Crkveni Oci znali su izmiriti univerzalno znanje o svijetu i životu u Kristu tako da je za njih sve bilo u Kristu, odišući istinskim “ekumenizmom”, “katoličanstvom”. Oni su znali u  teologiju unijeti izravno iskustvo Crkve, oni su znali tajnu kako proživjeti vlastitu egzistenciju na euharistijski način.

Ako je dobro da ateiste učinimo manje uvjerenima u to da nema Boga, dobro je da i teologe učinimo manje uvjerenima u njihovim spekulacijama. Bilo bi čak vrlo zanimljivo vidjeti na teološkim fakultetima katedru ateizma koja bi teologe natjerala da budu manje proizvoljni u svojim suviše općim tvrdnjama, da budu osjetljiviji prema skrivenom čovjeku koji je u nevolji i kome je prilaz Kristu tako često zatvoren gomilom spekulativnog smeća. Ne popravlja se grijanje za vrijeme požara, ne bježi se sporednom ulicom u trenutku kada se ruši svijet.

Sve naše stvaralačke snage trebaju se okupiti ne bi li se podigla generacija puna neiskazane, oslobođene radosti – radosti pomoćnika, radosti prijatelja Zaručnikova.

I ako naiđe trenutak da se nađe potisnuta iz društvenog života, potrebno je da ta generacija sazri kako bi bila “generacija ispovjednika”, generacija sposobna da, kako je u svoje vrijeme sjajno rečeno u pismu o lionskim mučenicima, “razgovara s Kristom”.

Povijesni zadatak nije traženje oblika prvobitnog kršćanstva, nego njegovog Maranata – Dođi, Gospodine – jedinstva s Crkvom posljednjeg časa. Taj će čas učiniti aktualnim i druge. Učinit će aktualnom i kršćansku poruku.

Pavle Evdokimov

Bitno.net


Pavle Evdokimov jedan je od najznačajnijih pravoslavnih mislilaca 20. stoljeća. Rođen je 1900. godine u Sankt Peterburgu. Teološki studij započet na Kijevskoj duhovnoj akademiji 1918. godine, po napuštanju Sovjetskog Saveza 1920. godine završio je u Parizu, tadašnjem središtu pravoslavne teologije, i to na upravo osnovanom Pravoslavnom bogoslovnom institutu svetog Sergija. Na istom institutu je i doktorirao na temu “Dostojevski i problem zla”. Tijekom Drugog svjetskog rata sudjelovao je u francuskom Pokretu otpora, a od 1953. godine djeluje kao profesor moralne teologije na Institutu svetog Sergija. Godine 1963. bio je službeni promatrač na Drugom vatikanskom saboru i navodno utjecao i na sadržaj nekih dijelova buduće konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu “Gaudium et spes”. Umro je 1970. godine u Parizu. Evdokimov je autor velikog broja radova posvećenih pojedinim pitanjima pravoslavne teologije, a osobito ulozi i položaju žene u Crkvi i svetom otajstvu braka.

Objavljeno: 8. listopada 2016.

Možda vam se svidi