Nedavno je navršena pedeseta godišnjica završetka Drugoga vatikanskog sabora (1962. – 1965.), najvažnijeg crkvenog događaja u 20. st. Za njegovo je sazivanje zaslužan papa Ivan XXIII., koji je tada govorio kako „Crkvu treba provjetriti“, imajući u vidu reforme koje je potrebno donijeti, kako bi ona mogla uspješnije djelovati. Neke od najvažnijih koncilskih odluka odnosile su se na reformu bogoslužja te snažnije sudjelovanje laika u životu Crkve. Reformom bogoslužja tradicionalna latinska misa izgubila je povlašteni status i zamijenjena je novim oblikom rimskoga obreda (novus ordo), koji se služi na narodnim jezicima, dok je snažnije sudjelovanje laika u životu Crkve rezultiralo, između ostaloga, njihovim uključivanjem u teološke rasprave. Stoga ću i sam iskoristiti tu mogućnost pa ću iz perspektive laika, bez ikakve formalne teološke izobrazbe i autoriteta, iznijeti određene komentare i raščlambe o ranijim učincima tradicionalnog obreda, kao i mogućim posljedicama njegove marginalizacije. Pritom se ne ću libiti zakoračiti u smjeru koji vjerojatno odudara od postkoncilskog teološkog kanona.

Katolički preporod u engleskoj književnosti

Hilaire Belloc ustvrdio je 1929. da se u Velikoj Britaniji „pojavio pokret obraćenja na katoličanstvo“, a premda „nije znatno povećao udio katolika u ukupnom stanovništvu“, „ostavio je dubok moralni utjecaj jer je dotaknuo velik broj znanstvenika i pisaca, a kasnije čak i povjesničara.“[1] Njegove riječi očito se odnose na velika pojedinačna obraćenja do kojih su došli Christopher Dawson, Gilbert Keith Chesterton, Graham Greene, Evelyn Waugh i dr., a i sam Belloc u jednom je razdoblju izgubio vjeru. Njihov je duhovno-intelektualni prostor dijelila i skupina pisaca fantastične književnosti, okupljenih u privatni kružok pod nazivom The Inklings, među kojima su najpoznatiji John Ronald Reuel Tolkien i Clive Staples Lewis. Ipak, za razliku od nabrojane plejade obraćenika s agnosticizma, Tolkien se konstantno kretao i učvršćivao u katoličkom duhovnom prostoru, dok Lewis, na Tolkienovu žalost, naposljetku kao obraćenik nije formalno završio u krilu Katoličke crkve, već kao anglokatolik.[2] Tolkien i Lewis funkcionirali su kao intimusi, no međusobno djelovanje i utjecaj svih navedenih intelektualaca vrlo je isprepleten.

Primjerice, Dawsonova misao navodno je utjecala na teološku podlogu Tolkienovih djela, dok je Lewis doživio obraćenje zahvaljući iskrenom prijateljstvu i dugotrajnim polemikama s Tolkienom, ali i iščitavanjem argumenata koje Chesterton nudi u svojim djelima, posebice u Vječnom čovjeku.[3] Chesterton je pak, kao obiteljski prijatelj, napisao predgovor prvom objavljenom literarnom djelu buduće Greeneove supruge, dok su Waugh i Greene studirali na Oxfordu u isto vrijeme i kasnije prijateljevali. O Chestertonovu i Bellocovu odnosu, zajedničkom javnom djelovanju, ekonomskoj ideji distributizma koju su oblikovali te mentalnoj srodnosti već su napisane čitave studije, a zahvaljujući njihovoj bliskosti i slaganju često ih u literaturi nalazimo pod duhovito sročenom kovanicom Georgea Bernarda Shawa – Chesterbelloc. Njihova ekonomska ideja prema nekim je tumačenjima[4] utjecala na Tolkiena i rezultirala oblikovanjem društvenih odnosa u Shireu, prepoznatljivom locusu amoenusu imaginarija Gospodara prstenova, u skladu s postulatima distributizma i tako ukrug. Zanimljiv je i Chestertonov posredni utjecaj na obraćenje glumca sir Aleca Guinnessa, do kojeg je došlo tijekom snimanja filma Father Brown (Otac Brown) 1954., u kojem je Guinness igrao naslovnu ulogu oblikovanu prema poznatom Chestertonovu književnom liku.[5] . Uglavnom, čitavo razdoblje djelovanja svih navedenih autora može se označiti katoličkim preporodom u engleskoj književnosti.[6]

Stari i novi liberalizam

Imajući u vidu ranije istaknute Bellocove riječi te promatrajući aktualna društvena gibanja u okviru zapadnoeuropske civilizacije, uočljivo je da se nigdje ne odvija sličan proces katoličke renesanse. Štoviše, europski Zapad doživljava duboku duhovnu, moralnu i identitetsku krizu, a proces puzajuće dekristijanizacije društva najučinkovitije se odvija upravo u onim tradicionalno katoličkim okruženjima u kojima se najčvršće ukorijenila progresivistička teološka paradigma, koja navodno proizlazi iz „duha koncila“, iskonstruiranog i terminološki zamagljenog pojma, koji najčešće istodobno služi za autolegitimaciju i diskreditaciju neistomišljenika. Taj naoko rastezljivi pojam zapravo sadržajno pokriva sve one interpretacije koncilskih odluka koje su naknadno oblikovali liberalni i progresivistički teolozi, a na njega se nerijetko pozivaju i nekatolički (protestantski) teolozi pa čak i militantni antiteisti i sekularistički fundamentalisti, prizivajući nekakav Treći vatikanski sabor. Stoga slijedi logično pitanje – jesu li neke odluke Drugoga vatikanskog sabora, uključujući i liturgijsku reformu, dovele do katoličke obnove ili su otvorile put za nastavak dekristijanizacije i produbljenje dekadencije Zapada, koja je već uzela ozbiljan zamah u modernizmu?

Političke ideje koje su zagovarali i promovirali Chesterbelloc danas bi od kulturnohegemonijske elite koju čine marksisti i liberali u najmanju ruku bile obilježene „ultrakonzervativnima“, „retrogradnima“ ili „nazadnima“, ako ne i najpomodnijom etiketom „klerofašizma“. Međutim, zanimljivo je da su se Chesterton i Belloc u teoriji deklarirali kao liberali, a potonji je svojevremeno i aktivno sudjelovao u političkoj praksi u okviru britanske Liberalne stranke. Iz toga proizlazi da su u međuvremenu na semantičkom polju koje se krije iza pojma liberalizma očito izrasli neki novi zasadi, poput permisivnosti, relativizma i egalitarizma. Naime, u njihovo se vrijeme pod pojmom liberalizma podrazumijevala spremnost za argumentiranu artikulaciju suprotstavljenih stavova te istovremeno prihvaćanje postojanja različitih životnih stilova i pogleda na svijet. Naravno, to je omogućavalo oprečne individualne valorizacije i moralne prosudbe tih praksi, budući da je svaki od njih u manjoj ili većoj mjeri odudarao od zamišljenog ideala, strukture dugoga trajanja koja je dolazila kao posljedica konsenzusa društvene većine. Danas pak liberalizam često označava potpunu relativizaciju ideala, kako bi se svaka životna praksa mogla poistovjetiti s tim pojmom, čime se on gubi. Čini mi se da bi stoga trebalo pripaziti prilikom uporabe toga pojma, odnosno jasno razlučiti tradiciju starog i novog liberalizma, gdje bi stari označavao izvornu interpretaciju toga pojma, dok bi novi označavao aktualnu devijaciju te interpretacije.[7]

Snaga liturgije u pretkoncilskoj Crkvi

Na prethodno postavljeno pitanje teško je dati jednostran odgovor, no većina spomenutih obraćenika isticala je upravo privlačnu moć liturgijske mistike u tradicionalnom katoličkom obredu kao ključni generator epifanijskog iskustva i kulminacijsku točku u procesu obraćenja. Dodatnu težinu snazi njihova obraćenja daje duljina trajanja spoznajnog procesa tijekom kojega su došli do pozicija katoličkoga pravovjerja. Chesterton je isticao snagu zdravoga razuma i njegovu praktičnu primjenu u tom procesu, a kasnije će ga mnogi nazivati „apostolom zdravoga razuma“. Takvo zdravorazumsko otkriće i obrana pravovjerja možda će se nekima učiniti naoko paradoksalnom, no „princ paradoksa“ vjerojatno bi im odgovorio da je i sama priroda kršćanstva paradoksalna.[8] Uz Chestertona, i Carl Schmitt je uviđao racionalističku dimenziju katoličanstva.[9] Za razliku od Chestertonova postupnog dolaska do stadija u kojem se počeo identificirati s kršćanstvom, a zatim i formalno pristupio Katoličkoj crkvi, svjedoci smo pojave instant-obraćeništva, kao ploda autosugestivnih metoda jeftine populističke religioznosti i vjerske bigoterije, kojoj ne odolijevaju ni neki masovni karizmatski pokreti u katoličanstvu. Međutim, pregršt primjera pokazuje da kod takvih slučajeva nema dublje ukorijenjenosti ni postojanosti spoznaje pa nastaju krize, uslijed kojih takvi duhovni nomadi nastavljaju svoju odiseju, a nju im olakšava postmodernistički duhovni konzumerizam, koji se ogleda u new age vjerskom sinkretizmu (religijskom eklekticizmu), lansiranom još sa šezdesetosmaških revolucionarnih poligona. Zapravo, u takvom ozračju upoznavanje i produbljivanje nauke o vlastitoj vjeri mnogi zapadnjaci u samom početku svoje duhovne potrage olako zamijenjuju površnim prijanjanjem uz pomodarski oblikovane devijacije mentalno udaljenih religijskih sustava.

U skladu s njihovim ranijim promišljanjem o liturgiji, britanski obraćenici koji su živjeli dovoljno dugo da kasnije postanu suvremenici Drugoga vatikanskog sabora te dožive praktičnu primjenu liturgijske reforme, prema njoj su izražavali nedvosmislene kritike pa čak i pasivan otpor. Primjerice, Tolkienov unuk Simon svjedoči da se živo sjeća njihovih zajedničkih odlazaka na mise u Bournemouthu neposredno nakon Drugoga vatikanskog sabora. Tolkien je tada svoje neslaganje s liturgijskom reformom pokazivao „vrlo glasnim odgovaranjem na latinskom, dok je ostatak prisutnih odgovarao na engleskom“.[10] Waugh je još za vrijeme trajanja Drugoga vatikanskog sabora kritizirao liturgijsku reformu i potrebu posebnog crkvenog odobrenja za održavanje tradicionalne latinske mise, ističući bojazan za „duboke doktrinarne promjene koje se dotiču vjere i morala, a guraju ih modernisti na Saboru“.[11] Sličnu je zabrinutost višestruko iskazivao i Anthony Burgess.[12] U Greeneovu slučaju došlo je do sudjelovanja u široj akciji koja je 1971. rezultirala potpisivanjem apela za očuvanje Tridentske mise, upućenog papi Pavlu VI. od strane britanskih intelektualaca, a sam Greene znao je isticati i praktične nedostatke reforme bogoslužja, poput nemogućnosti istinskog sudjelovanja u liturgiji tijekom putovanja po drugim državama i govornim područjima.[13] Od hrvatskih biskupa na Drugom vatikanskom saboru, jedino je Smiljan Franjo Čekada ozbiljno upozoravao na moguće učinke liturgijske reforme, pitajući se „ne će li vjernici, kojima je liturgija do sada bila stožerom čitave vjerske i nadnaravne sfere, jednako tako relativizirati i sadržaje svoje vjere“?[14]

Pretkoncilska Crkva meta je mnogih neopravdanih redukcionističkih ocjena o nekakvoj „zatvorenosti“ i „izoliranosti“, iako analizirani slučajevi britanskih intelektualaca koji su joj prišli govore suprotno, a slična bi se analiza mogla provesti i u pogledu francuskih intelektualaca u istom razdoblju. Nadalje, diljem Europe početkom 20. st. organizirani katolički pokreti utabali su put dinamičnim društvenim procesima koji su već tada doveli do aktivnijeg uključivanja laika u organizaciju i oblikovanje života unutar Crkve, čemu je uvelike pridonio papa Pijo XI. i njegova sinkronizacija njihova djelovanja. Ti su procesi svoju inačicu imali i na hrvatskom prostoru, u vidu Hrvatskoga katoličkog pokreta, koji je u duhovno-intelektualnom i komunikacijskom smislu korespondirao sa sličnim europskim pokretima, iz kojih je najčešće izrastala politička ideja i organizacijska forma demokršćanstva. Razgranato djelovanje i bogati plodovi toga fenomena najvećim su dijelom uništeni 1945., no on i danas izaziva rasprave i polemike,[15] iako novije historiografske studije nedvojbeno ukazuju na njegovu veliku važnost i utjecaj.

Obnova tradicionalne liturgije?

Postkoncilska profanizacija (protestantizacija) liturgije u nekim je segmentima zaista otišla daleko, a kotač vremena teško je zavrtjeti u suprotnome smjeru. Ipak, i u takvim okvirima pružaju se mogućnosti praktične obnove tradicionalne liturgije „odozdo“, jer ona u teorijskom smislu nije teološki diskvalificirana, niti obezvrijeđena, već samo marginalizirana. Napokon, tu je i apostolsko pismo Summorum Pontificum pape Benedikta XVI. iz 2007., kojim je razjašnjeno i olakšano ispunjenje uvjeta pod kojima se može slaviti tradicionalna latinska misa. Naposljetku, nameće se pitanje može li uopće u trenutnim okolnostima reafirmacija tradicionalnih pretkoncilskih formi postati plodonosno oruđe zapadnog kršćanstva u dugoročnoj društvenoj borbi s dekadentnim new age religijskim eklekticizmom i militantnim sekularističkim fundamentalizmom ili su progresivističke mjere usklađivanja sadržaja sa svjetovnim modernizacijskim procesima otišle toliko daleko da bi obrnut unutarcrkveni proces na globalnoj razini ozbiljno ugrozio jedinstvo Crkve? Ukoliko do takvoga procesa reafirmacije dođe, nisam siguran možemo li ubrzo očekivati nekog novog Chestertona, Lewisa ili pak Dorothy Day, no ukoliko do njega ne dođe, prilično sam uvjeren da ne možemo.

Domagoj Tomas | Bitno.net

O autoru: Domagoj Tomas rođen je 1987., a od 2012. radi kao asistent na Katedri za kulturologiju Odjela za kulturologiju Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa su crkveno-državni odnosi u 20. st., povijest hrvatskog političkog iseljeništva nakon Drugoga svjetskog rata i lokalna povijest.

Diplomski dvopredmetni studij povijesti i hrvatskog jezika i književnosti završio je 2010. na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a iste godine upisao je poslijediplomski doktorski studij povijesti na Hrvatskim studijima u Zagrebu.

Objavio je niz znanstvenih, stručnih i drugih radova i članaka u domaćim i stranim časopisima (Časopis za suvremenu povijest, Kroatologija, Pilar, Scrinia Slavonica, Povijesni zbornik, Hercegovina franciscana, Klasje naših ravni itd.) te s izlaganjima sudjelovao na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima.

Priređivač je znanstvene knjige Pet redaka – rimski dnevnik svećenika Ivana Tomasa 1943. – 1944., koja je objavljena 2014., u suizdavaštvu Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu, Biskupskog ordinarijata u Mostaru i Odjela za kulturologiju Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.

[1] Hilaire BELLOC, Stari i novi neprijatelji Katoličke crkve, Zagreb, 2012., str. 31.; izvorno objavljeno pod nazivom Survivals and New Arrivals: The Old and New Enemies of the Catholic Church, 1929.

[2] Mary FORSTER, „C. S. Lewis came so close to Catholicism“, u: Catholic Herald, 22. studenoga 2013. (http://www.catholicherald.co.uk/news/2013/11/22/c-s-lewis-came-so-close-to-catholicism/, pristupljeno 15. 12. 2015.)

[3] Aaron EARLS, „C. S. Lewis on G. K. Chesterton“, u: The Wardrobe Door, 31. srpnja 2013. (http://thewardrobedoor.com/2013/07/c-s-lewis-on-g-k-chesterton.html, pristupljeno 15. 12. 2015.)

[4] Joseph PEARCE, „Distributism in the Shire: The Political Kinship of Tolkien & Belloc“, u: The Imaginative Conservative, 6. studenoga 2014. (http://www.theimaginativeconservative.org/2014/11/distributism-shire-political-kinship-tolkien-belloc.html, pristupljeno 15. 12. 2015.)

[5] Više o tome OVDJE.

[6] Matthew BOUDWAY, „The Catholic Revival in English Literature, 1845-1961“, u: First Things, travanj 2014. (http://www.firstthings.com/article/2004/04/the-catholic-revival-in-english-literature, pristupljeno 15. 12. 2015.)

[7] Michael DAVIS, „The Traditionalist as Liberal“, u: The Imaginative Conservative, 25. siječnja 2014. (http://www.theimaginativeconservative.org/2014/01/traditionalist-liberal.html, pristupljeno 15. 12. 2015.)

[8] Gilbert Keith CHESTERTON, Pravovjerje, Zagreb, 2015., str. 111. – 139.; izvorno objavljeno pod nazivom Orthodoxy 1908.

[9] Carl SCHMITT, „Rimsko katoličanstvo i politički oblik“, u: Politički spisi, Zagreb, 2007., str. 43. – 60.

[10] Simon TOLKIEN, „My Grandfather“, u: The Mail on Sunday, 23. veljače 2003. (http://www.simontolkien.com/mygrandfather.html, pristupljeno 15. 12. 2015.)

[11] John J. STINSON, „Evelyn Waugh and Anthony Burgess: Some Parallels as Catholic Writers“, u: Evelyn Waugh Newsletter and Studies, rujan 2008. (http://0-literature.proquest.com.fama.us.es/searchFulltext.do?id=R4442881&divLevel=0&area=abell&forward=critref_ft; pristupljeno 15. 12. 2015.)

[12] Ralph HARRINGTON, „“The old enemy“: Anthony Burgess and Islam“, u: Artficial Horizon (http://www.artificialhorizon.org/essays/burgess.html, pristupljeno 15. 12. 2015.)

[13] Mark BOSCO, Graham Greene’s Catholic Imagination, New York, 2005., str. 92. – 95.

[14] Krešimir VESELIĆ, „Smiljan Čekada – doprinos hrvatskih biskupa liturgijskim reformama?“, u: Quo Vadis Croatia, 2. travnja 2015. (http://www.quovadiscroatia.com/tag/smiljan-cekada/, pristupljeno 15. 12. 2015.)

[15] Vidi: Fabijan VERAJA, „Hrvatski katolički pokret „potpuno zakazao i neuspio“?“, u: Crkva u svijetu, rujan 2005.,  str. 325. – 355.