U prošlom članku pisali smo o utjecaju raznih heretičkih grupa na razvoj kanona. Vidjeli smo da su neke od njih željele „proširiti“ kanon, dok su ga druge željele „suziti“ i prepraviti. U ovom ćemo radu vidjeti kako je jedna raskolnička skupina djelovala na razvoj kanona te ćemo ponešto napisati i o određenim regionalnim posebnostima u tom razvoju u razdoblju II. stoljeća.

Montanizam

Pod ovim nazivom poznat nam je izrazito karizmatični pokret koji se pojavio u ranom kršćanstvu. On je krenuo iz Crkve, ali se uskoro odvojio i nastavio samostalnim putem kao suparnik onome što će se s vremenom iskristalizirati kao pravovjerna Crkva. U našoj podjeli ovu skupinu nismo svrstali među heretike, nego među raskolnike. Budući da je ovakva podjela anakrona, tj. rana Crkva nije imala tako jasnu podjelu, potrebno je kratko pojašnjenje zašto smo to napravili. Danas Katolička Crkva (kao i veliki broj drugih kršćanskih crkava i zajednica) radi distinkciju između šizme (raskola) i hereze (krivovjerja). Raskolnici su oni vjernici koji su zanijekali autoritet Crkve na čelu s Petrovim nasljednikom (prema katoličkom vjerovanju) ali nisu iskvarili sami poklad vjere. Najbolji primjer za to su pravoslavni kršćani i njihove crkve koje su gotovo u potpunosti po nauku i vjeri jednake Katoličkoj Crkvi, ali ne priznaju prvenstvo rimskog biskupa po pitanju vlasti. S druge strane, u heretike se danas svrstavaju razne sekte i sljedbe koje su izrazito iskrivile poklad vjere, a među najpoznatijima su Jehovini svjedoci. Oni su toliko izmijenili kršćanski nauk da Isusa uopće ne smatraju Bogom, utjelovljenom Riječi. Nekadašnju sljedbu montanista bismo mogli svrstati u prvu skupinu, dakle u one koji su se odvojili od Crkve, ali nisu u potpunosti iskrivili poklad vjere kao npr. gnostici ili marcioniti. To nam potvrđuje Epifanije[1] u svom Panarionu kada priča o montanistima. Još jednom naglašavamo kako je ova podjela anakrona budući da rana Crkva nije imala tako razrađen pogled na razne grupe koje su bile konkurencija pravovjernoj Crkvi, koje su je pokušale izmijeniti ili iskoristiti za širenje vlastitih vjerovanja.

Montanisti su, kao što smo već spomenuli, bili izrazito entuzijastični i apokaliptični pokret nastao u Maloj Aziji, u pokrajini Frigiji (zbog toga će ih se nazivati i Frigijcima) u drugoj polovici II. st. Vjerovali su da su oni religija/pokret Svetog Duha, a to se očitovalo u njihovim ekstatičnim izljevima koje su pripisivali samom Duhu. Njihov vođa Montan je prvu takvu ekstazu doživio u selu Ardobanu oko 156. godine prema Epifaniju (Panarion 48, 1, 2) ili 172. prema Euzebiju (Crkvena povijest V, 14, 16, 18). Nakon tog iskustva zaključio je da se u njemu očitovao izljev Duha kojega je Isus obećao svojim učenicima. Prve sljedbenice koje su također doživjela isto iskustvo bile su Priscila i Maksimila. Njih troje će postati neformalno vodstvo te skupine. Propovijedali su skori dolazak Novog Jeruzalema (tj. posljednjeg suda), te da će se on spustiti na zemlju u Frigiji. Njihovi sljedbenici su uskoro počeli zapisivati njihova proročanstva te su ona za njih imala isti autoritet kao Stari i Novi zavjet. To ne treba čuditi ako znamo da su oni vjerovali da je to što prorokuju došlo od Duha Svetoga, dakle od treće osobe Svetog Trojstva. Prema tome, ovdje već vidimo da su oni u samo Pismo željeli, uz apostolske spise, nadodati i riječi svojih osnivača. Montanizam će predstavljati veliku prijetnju Crkvi krajem II. i početkom III. st. Vrhunac ove sljedbe je u prvim desetljećima III. st., kada im se 207. godine pridružuje jedan od naboljih teologa tog razdoblja, Tertulijan. Sredinom tog stoljeća snaga pokreta opada, a zadržat će se na području Male Azije sve do kraja narednoga. Nakon toga oni polako nestaju iz povijesti.

Biskupi Male Azije nisu se znali odmah odrediti spram nove skupine zbog toga što se kod njih nije očitovala neka izrazita krivovjernost (hereza), nisu negirali tada općeprihvaćena vjerovanja Crkve. Ono što su negirali je institucionalni ustroj. Prema njima, pastirska služba nije dolazila preko apostolske sukcesije, nego su je dobivali izravno preko Duha Svetoga, tj. preko karizmi. Ipak, ubrzo su maloazijski biskupi sazvali sinodu na kojoj su iz Crkve isključili Montana i njegove sljedbenike. Tu odluku su zatim slijedili biskupi u ostalim dijelovima Carstva, kao primjerice u Rimu i Kartagi. Time su iskazali uvjerenje da postoji razlika između pravovjerne Crkve i montanista.

Njihov daljnji utjecaj na Pismo bit će vrlo zanimljiv. Montanov nasljednik na čelnoj poziciji pokreta, Themiso, napisat će „katoličku poslanicu“ koja će među sljedbenicima biti izrazito cijenjena. Tako će se osloniti na već prije zapisana proročanstva koja su izrekli Montan, Priscila i Maksimila. Osim ovog utjecaja na kanon, jako je zanimljivo kako su utjecali na isključivanje nekih spisa. Poznato je da je zbog montanista došlo do negiranja kanoniciteta nekih knjiga koje se danas smatraju dijelom Biblije. Rimski svećenik Gaj krajem II. st. napadajući montaniste negirao nadahnutost evanđelja po Ivanu, poslanice Hebrejima, te Otkrivenje. Sve te tri knjige bile su veoma važne montanistima za njihove tvrdnje. Zbog toga se svećenik dosjetio ovakvog načina opovrgavanja. Ovo će rezultirati veoma zanimljivom situacijom kroz naredna stoljeća. Naime, jako dugo, baš zbog utjecaja montanista, Crkva na istoku neće prihvaćati Otkrivenje kao kanonsku knjigu, izrazito će se opirati tome u naredna dva stoljeća zbog straha da se unutar Crkve ne bi pojavile slične tendencije. Na zapadu je poznato jako dugo odbacivanje poslanice Hebrejima, moguće da su i na to utjecali montanisti, te su se zapadni biskupi zbog toga pomalo susprezali od korištenja ove poslanice.

Važno je obratiti pozornost na to da je pozivanje na Duha Svetoga od strane montanista utjecalo na ubrzavanje zatvaranja kanona. „Privatiziranjem“ treće osobe Trojstva montanisti su sebi priskrbili i „autoritet“ po pitanju naučavanja vjere. U takvoj situaciji trebalo je iznaći odgovor koji bi pokazao da je u rukama Crkve značajniji autoritet po tom pitanju. Zbog toga je došlo do ubrzanog zatvaranja kanona kao onoga koji ima autoritet jer on dolazi od samog Krista. Naime, učenici su ono što su zapisali primili od Isusa te su njihove riječi na taj način puno vjerodostojnije od pozivanja isključivo na Svetog Duha. Apostoli su oni koji su vjeru primili od Isusa, prenijeli je na svoje učenike, te je i zapisali. Samim time Crkva drži u rukama dva stupa autoriteta: Pismo i Predaju. Kako bi Pismo imalo veći značaj i autoritet, trebalo je još jasnije utvrditi koje knjige su nadahnute, a koje ne, tj. trebalo se pristupiti jasnijem određivanju kanona. Montanisti su na taj način „isprovocirali“ detaljnije i jasnije određivanje nadahnutih knjiga Novog zavjeta.

Sirija

Unutar povijesti nastanka kanona Sirija zauzima zanimljivo mjesto kao jedna od regija koja je pokazivala posebnosti. Prije svega valja naglasiti da je to područje u II. st. izvan Rimskog Carstva. Sirija će, sa sjedištem u Edesi, sve do 216. godini biti mjesto razvoja kršćanstva neovisno od rimske vlasti. Zanimljivost Sirije očitovat će se ponajviše u posebnom evanđelju koje se koristilo u brojnim zajednicama. Radi se o Diatessaronu, djelu koje je predstavljalo harmoniju četiriju kanonska evanđelja. Sastavio ga je u drugoj polovici II. st. Tacijan, učenik sv. Justina Mučenika, pokušavajući od kanonskih evanđelja stvoriti jedno. Iako je kao njegov učenik pripadao pravojernoj Crkvi, potkraj svog života osnovao je zajednicu enkratita koja se izdvojila iz Crkve te je bila izrazito brojna na području Sirije. Njegov Diatessaron je u Siriji preveden s grčkog na domicilni jezik te je na taj način dugo vremena bio jedini spis koji opisuje Isusovo djelo na zemlji kojega su Sirijci mogli čitati. Prema izvorima vidljivo je da je sve do početka V. st. u brojnim dijelovima pokrajine taj spis uživao prvenstvo, tj. smatrali su ga nadahnutim evanđeljem.

Sirija je zanimljiva i zbog korištenja Petrova evanđelja kao onoga koje je nadahnuto. Takva je situacija postojala sve do početka III. st. kada je biskup Antiohije Serapion brojnim zajednicama koje su ga koristile uputio pismo u kojemu im je objasnio da to evanđelje koje se izdaje kao djelo apostola Petra nije njegovo, već kasnija krivotvorina te da se kao takvo ne bi trebalo koristiti u bogoslužju. To se nedvosmisleno očituje u njegovom pismu: „Mi braćo, i Petra i ostale apostole prihvaćamo kao Krista. Kao iskusni ljudi odbacujemo lažne spise napisane u njihovo ime. Znamo da takvo što nismo prihvatili. (Euzebije, Crkvena povijest VI, 12, 3.).“ Očito je da se poziva na svoj biskupski autoritet onoga koji zna koja pisma treba prihvatiti kao apostolska, a koja odbaciti.

Utjecaje koje smo obrađivali u prošlom i ovom članku nazvali smo vanjskim utjecajima na razvoj kanona. To su bili poticaji koje je Crkva dobivala od raznih konkurentskih heretičkih i šizmatskih sljedbi u drugoj polovici II. st. One su „isprovocirale“ puno brži razvoj kanona Novoga zavjeta. Naime, iako se određena jezgra kanona već lagano nazire kod apostolskih otaca, tek su crkveni oci krenuli u puno detaljnije obrazlaganje toga što pripada kanonu, a sve to zahvaljujući izrazitom pritisku heretika i šizmatika koji su željeli sebi priskrbiti apostolski autoritet te se izdati za one koji su „prava“ Crkva s pravim pokladom vjere. To burno razdoblje II. st. rezultirat će prvim poznatim popisom kanonskih knjiga nastalim početkom III. st. O njemu ćemo pisati u sljedećem članku.

Ante Vučić | Bitno.net

——

[1] Epifanije je bio biskup Salamine na Cipru u IV. st. koji je napisao najopširnije djelo u kojem popisuje gotovo sve heretičke i šizmatske sljedbe i sekte koje su se pojavile do njegovog vremena. 48. poglavlje njegovog djela obrađuje montaniste (Frank Williams, „The Panarion of Epiphanius of Salamis book II“, 48.)