TEOLOŠKA KRITIKA I KONTRA KRITIKA

Nastavak rasprave: kardinal Kasper brani svoju knjigu o milosrđu…

U jednoj od njegovih prvih izjava nakon izbora za papu, papa Franjo je o knjizi „Milosrđe“ kardinala Waltera Kaspera rekao: „Ova knjiga mi je donijela mnogo dobra“. Na knjigu se puno šire – i kritički – osvrnuo Daniel Moloney u vrlo zapaženom članku u ožujskom broju časopisa First Things, a koji smo prenijeli. (Vidi OVDJE!) Na taj kritički osvrt odgovorio je kardinal Kasper te njegov odgovor donosimo u ovom članku, no također odmah ispod toga prenosimo i novi Maloneyev odgovor na tu Kasperovu reakciju. Nakon tog zadnjeg osvrta, kardinal Kasper se više nije oglašavao, stoga je rasprava tu završila.

Foto: Catholic Church of England and Wales @flickr.com

Foto: Catholic Church of England and Wales @flickr.com

Kardinal Walter Kasper:

Činjenica da je First Things objavio dugačak članak kao osvrt na moju knjigu „Milosrđe: Bit Evanđelja i ključ kršćanske egzistencije“ mi je čast, čak i u ovom slučaju kada se radi o kritičkom osvrtu koji – kao i inače u akademskim raspravama – traži kritički uzvrat i s moje strane. Ali prije nego što počnem uzvraćati na kritiku, želim reći da se slažem s onim što otac Moloney kaže o glasinama – istinitima ili lažnima – koje je čuo o Izvanrednoj sinodi od ove jeseni. Rečeno mu je da su postojale dvije strane: ona koja je bila za istinu i ona koja je bila za milosrđe. Moram se u potpunosti složiti s njim da je ovo netočna podjela; podjela koja nije moja niti je ikada bila moja. Milosrđe je objavljena istina koja je intimno povezana sa svim ostalim objavljenim istinama. Objava o milosrđu bi doživjela slom bez istine da je Bog Ljubav (1 Iv 4, 8-16), bez Utjelovljenja, Križa, Uskrsnuća našega Gospodina i mnogočega ostalog. Zato je suprotstaviti istinu i milosrđe teološka besmislica. Postoji, stoga, solidan temelj na kojem nas dvojica možemo graditi dijalog.

No u nastavku svog osvrta, kada Moloney kaže da sam upravo ja taj koji je dao poticaj trenutačnoj raspravi o milosrđu – on mi ipak daje preveliku čast. Jer Papa Ivan XXIII. je bio onaj koji je ton milosrđa donio u svojem Dnevniku duše (objavljeni osobni duhovni dnevnik pape Ivana XXIII., op. ur.) i u svom poznatom govoru povodom otvaranja II. vatikanskog koncila. U tom svom govoru rekao je koncilskim ocima da sadašnje vrijeme nije vrijeme za oružja strogosti već za medicinu milosti. Papa Ivan Pavao II., koji je u Poljskoj iskusio sve strahote 20. stoljeća, napisao je svoju drugu encikliku Bogat milosrđem, i programatski je kanonizirao sestru Faustinu Kowalsku kao prvog sveca/-icu novog milenija. Konačno, papa Benedikt je produbio ovo pitanje u svojoj enciklici Bog je Ljubav. Stoga papa Franjo stoji u potpunom kontinuitetu sa svojim prethodnicima, a moja skromna knjiga se nalazi u najboljem društvu.

Stoga nisam rekao, kao što Moloney tvrdi, da je tradicija kriminalno zanemarila pitanje milosrđa, što bi očigledno bilo potpuno pogrešno. Ja sam ovo rekao samo vezano za teološke priručnike i rječnike novijeg datuma (ako su priručnici u SAD-u bolji, ispričavam se za prošlu kritiku). Ono što sam želio reći jest da je velika tradicija mnogo bolja i puno dublja od tradicije onoga što se ugrubo može svrstati među neoskolastičke priručnike. Najbolju potvrdu ove moje teze pronalazim ni manje ni više nego u Tomi Akvinskom, koji je bio puno više ukorijenjen u Bibliji nego što su to, nažalost, neotomisti.

Stoga želim pozvati mog kritičara da ponovno pogleda u Summa Theologiae gdje će naći većinu teza koje je kritizirao. Među ostalim u Pars prima treba proučiti quaestio 21 „De iustitia et misericordia“ (O pravdi i milosrđu). Tu u članku 3 i 4 možemo vidjeti što Toma misli o milosrđu kao najvećoj Božjoj osobini, o njenom prvenstvu nad pravdom i pred pravdom; i kako milosrđe pretpostavlja pravdu i kako je njena punina – redom tvrdnje za koje Moloney smatra da ih treba kritizirati. O milosrđu kao o „summa vitae christianae“ (punini kršćanskog života) pogledati Pars seconda secundae quaestio 30, članak 4. A ako i ovo nije dovoljno, preporučujem pročitati dobar članak Yvesa Congara „La misericorde. Attribut souverain de Dieu“ (La vie spirituelle, 106, 1962, 380-395).

Onaj tko se nalazi na Tominoj liniji razmišljanja, dobro zna kako razlikovati između nutarnje Božje naravi i Božjih osobina koje su povezane s Božjim činima ad extra (prema vani). Božje osobine nisu dio Božje nutarnje naravi već njeno ogledalo i – kao što naslov u mojoj knjizi jasno kaže – milosrđe je ogledalo Trojstva. Toma, slijedeći Anslema od Canteburyja, ide toliko daleko da kaže da je milosrđe u povijesti spasenja Božja pravda prema samome sebi, i Božjoj povijesnoj vjernosti (na hebrejskom emet, istina!) vlastitoj naravi koja je ljubav.

Ne shvaćam kako Moloney u svojoj kritici može doći do suprotnog zaključka i onda završiti s reductio ad absurdum (logičko dokazivanje koje pokazuje da je neki zaključak apsurdan ili kontradiktoran, op. ur.). Naravno, kad bi kojim slučajem milosrđe bilo nutarnja Božja narav, Otac bi bio milosrdan sa Sinom i Sin s Duhom. No ne znam naučava li ijedan katolički teolog takvu besmislicu. Mi se kao kršćani moramo držati pravila svetog Ignacija Lojolskog i prema tome umjesto da ismijavamo jedni druge moramo pokušati razumjeti jedni druge na najbolji mogući pravovjerni način. Ako to ne učinimo, smislen teološki dijalog postaje nemoguć, a sacra theologia postaje političko i ideološko bojno polje.

Ovo je zamka u koju Moloney riskira upasti kada inzistira da se dogmatska teologija treba baviti vječnim istinama. Slažem se s njim ukoliko on pod vječnim istinama podrazumijeva one ispovijesti istine eshatološki vrijedne jednom za svagda, nikada van mode, uvijek vrijedne da ih se spominje, istine koje narod Božji ispovijeda i o kojima promišlja kako bi uvijek iznova otkrio njihovu vječnu novinu (kao što papa Franjo govori u Evangelii Gaudium, 11).

Ali ove istine nisu apstraktna vječna načela. One su otkrivene Božjim povijesnim i objaviteljskim samootkrivenjem preko riječi i djela te u punini vremena preko Božjeg vječnog Sina koji je postao čovjekom u određenom vremenu i prostoru u povijesti, i mora ih se svjedočiti i razvijati kroz živu tradiciju u povijesti Crkve pod vodstvom Duha Svetoga (pogledati dogmatsku konstituciju Dei Verbum, 2, 8). Prema tome, ove vječne istine nisu bez konkretnog povijesnog zapisa i imaju nutarnji dijaloški karakter. Dogmatska teologija ih ne može objasniti – kako Moloney pogrešno zahtijeva – a da ih ne poveže (ne da ih prilagodi!) s prošlom i sadašnjom poviješću. U ovoj se točci dogmatika strogo razlikuje od ideologije koja gubi kontakt s ljuskom poviješću i ljudskim životom.

Pri kraju svog kritičkog osvrta, Moloney izgleda postaje svjestan zamke u koju riskira upasti. On svrće pozornost na raspravu o milosrđu koja je u tijeku, vezano za zaštitu maloljetnika. No ovdje je pobrkao dva različita pitanja. Nijedan kršćanski teolog neće poreći da svećenik koji je kriv za ovakva grozna djela, poslije metanoia i via poenitentialis (obraćenja i pokore), može naći Božju milost i može biti odriješen od grijeha. Ali ovako oproštenje treba razlikovati od pitanja bi li bilo odgovorno nanovo mu povjeriti normalnu svećeničku pastoralnu službu. Odgovor je – ne, jer bi ovo bila nemilosrdna pseudo-milost prema žrtvama i, kao što smo naučili iz iskustva, time bi se riskirale nove žrtve.

Upravo zbog tog razloga moja knjiga o milosrđu, izričito uzevši u obzir ovo tužno pitanje, jasno razlikuje između milosrđa i pseudo-milosti. Zašto Moloney nije bio toga svjestan ne znam, ali, svejedno, što se tiče ovog pitanja, ne oklijevam se postaviti na njegovu stranu i na stranu kardinala Seana O’Malleyja.

Daniel P. Moloney:

Zahvaljujem kardinalu Walteru Kasperu na njegovom odgovoru na moj osvrt. Smatram doista da je Njegova Eminencija previše skroman kada govori o svojem utjecaju na trenutnu popularnost koncepta milosrđa na najvišim razinama u Crkvi danas. Uostalom, papa Franjo je promovirao njegovu knjigu kada je rekao, u nekim od svojih prvih izjava nakon izbora za papu, da mu je kardinalova knjiga donijela „mnogo dobra“. Njegova američka izdavačka kuća je pametno učinila kada je stavila te Papine riječi na naslovnicu engleskog prijevoda knjige. Da, milost je doista tema o kojoj govore pape našega doba, a tu je i velika vjernička pobožnost prema Božjem Milosrđu, no nisam vidio da se ovaj koncept na ovakav način prije koristio u raspravama o crkvenoj praksi. Zbog toga sam na strani Pape koji ističe zasluge Njegove Eminencije usprkos njegovim protestima da je suprotno.

U svom se pismu kardinal Kasper žali da mu pripisujem gledanje na milosrđe kao na ono koje bi se nalazilo unutar Trojstva na način da bi Otac pokazivao milosrđe prema Duhu Svetom. On ističe da u dijelu njegove knjige koji govori o Trojstvu, poglavlju naslovljenom „Milosrđe kao ogledalo Trojstva“, ne navodi takvu tvrdnju. I ne navodi. Ali moj je argument bio vezan uz prethodno poglavlje, „Milosrđe kao osobina koja definira Boga“, a za koje sam istaknuo da implicira da se milosrđe može nalaziti unutar Trojstva – implikacija koju obojica smatramo apsurdnom. Ova dva poglavlja su evidentno povezana zbog toga što sve tri božanske osobe dijele istu božansku narav – stoga ono što je istina o božanskoj naravi, istina je o sve tri božanske osobe.

Ponovno ću iznijeti bit svog argumenta. Kasper u svojoj knjizi kaže da je milosrđe „osobina koja definira Boga“, i dalje: „konstitucija Božje biti… je njegova milost… ona je njegova sveta bit“. To je ono zbog čega sam napisao da ne slijedi teološku tradiciju. U teologiji postoji razlika između Božjih osobina općenito, koje uključuju sve ono točno rečeno o Bogu, i „čistih savršenstva“ – onih Božjih kvaliteta koje u svom konceptu ne smiju uključivati nikakva nesavršenstva. Samo „čista savršenstva“ mogu biti Božja bit (Augustinova De Trinitate, knjiga V, je locus classicus (klasično mjesto) za ovaj argument, a odmah ga slijedi Anselmov Monologion).

Milosrđe ne može biti „čisto savršenstvo“ jer milosrđe uvijek zahtijeva nekoga tko je u potrebi za milosrđem, nekoga tko se nalazi u nekoj vrsti grijeha, nesavršenosti, pada. Ukoliko bi milost bila bit Božja, Bog ne bi mogao postojati bez nekog bića kojem je milost potrebna. Ali prije stvaranja, bio je samo Bog, i bilo bi „apsurdno“ (u smislu reductio ad absurdum) reći da je Bog bio milosrdan samome sebi.

Možda sam u krivu, ali izgleda da u svom pismu kardinal Kasper negira da je u svojoj knjizi rekao da je milosrđe esencijalno Bogu, već samo da je ono „ogledalo“ Božje ljubavi koja se nalazi unutar Trojstva; da ljubav između Oca i Sina iz koje proizlazi Duh Sveti, ima svoj par u Božjoj milosrdnoj ljubavi prema stvorenju. Kao što sam već rekao u prethodnom osvrtu, ovakva jednostavna tvrdnja bi bila pravovjerna, i u skladu s tradicionalnim pogledom, naime to da se samo „čista savršenstva“ odnose na Božju bit.

Međutim, kao što sam isto tako već napisao u prošlom osvrtu, Njegova Eminencija je izjavila da je bio izazvan napisati knjigu upravo zato što su teolozi koji su govorili o Božjim osobinama bili skloni tretirati milosrđe kao sporednu Božju osobinu. On ovo ponavlja i u svom pismu govoreći da je napisao ovu knjigu da ispravi teologe po tom pitanju. Tako tvrdi da milosrđe nije samo važno u biblijskoj pripovijesti o spasenju gdje je Bog katkad opisan antropomorfno ili poetskim jezikom već da je u preciznim teološkim terminima milosrđe najveća Božja savršenost. Zbog ovoga i smatram da je izjava „milosrđe je Božja bit“ važna za ukupnu raspravu.

Tvrdnja da je milosrđe bit Božja je također ključ njegove tvrdnje da milosrđe „nadilazi“ ili prethodi pravdi. On tvrdi da:

„na milosrđe trebamo gledati ne kao na još jedan između ostalih Božjih atributa već radije kao organizacijski centar Božjih atributa koji bi bili grupirani oko milosrđa… Ako je milosrđe temeljna Božja osobina, ne može ju se onda razumjeti na istoj ravnini s pravdom, već se na pravdu treba gledati kroz perspektivu Božjeg milosrđa.“

Ako on sada više ne želi tvrditi da je milosrđe Božja bit, ne vidim onda načina po kojem bi milosrđe trebalo biti ključ uz pomoć kojeg ćemo razumijevati ostale Božje osobine.

Pokušavajući biti dobrohotan čitatelj, suočen sam s neprivlačnim izborom: ili prihvatiti to da Njegova Eminencija smatra pogrešnom tvrdnju da je milosrđe Bogu esencijalno ili pretpostaviti da on svojim opetovanim važnim izjavama da je milosrđe Bogu esencijalno, i to na ključnim mjestima u svojoj knjizi, zapravo nije tako mislio. Vjerujem da je moja argumentacija bila logična i teološka, a ne ideološka. Samo sam pokušao riješiti probleme koji proizlaze iz njegovih tvrdnji glede odnosa milosrđa i Božje biti, tvrdnji koje impliciraju ne baš pravovjerne zaključke.

Međutim, nije istina da i drugi u tradiciji imaju isto mišljenje kao i on. Kardinal Kasper u svom pismu citira svetog Tomu Akvinskog, posebno Summa Theologiae I, 21, 3-4. kao „glavnu podršku“ svojim tvrdnjama da je milosrđe „najveći atribut Božji“, da milosrđe ima „prvenstvo nad pravdom i protiv nje“ i da „milosrđe nadilazi pravdu i da je njezina punina“. On se također referira na II-II, 30, 4 zaključujući da je milosrđe vrhunac kršćanskog života. Nisam siguran da navedeni Tomin članak podupire njegovu tvrdnju. Sveti Toma ovdje govori o milosrđu u ljudi, a ne milosrđu u Boga. I on eksplicitno kaže, nadovezujući se na svetoga Pavla, da je ljubav, odnosno briga o drugima a ne milosrđe najveća ljudska vrlina (caritas, per quam Deo unitur, est potior quam misericordia, per quam defectus proximorum supplet). Ali možda kardinal rečenicu drugačije shvaća.

U drugom pasusu, sveti Toma doista govori o Božjem milosrđu i pravdi, ali govori o Božjem odnosu prema stvaranju pa ovi dijelovi nisu direktno povezani s pitanjem o Božjoj biti kakva je ona u sebi. Ja ne mogu pronaći ni jednu tvrdnju koja bi potvrdila da je milosrđe najveći atribut ili da je Bogu esencijalna, niti sam svjestan ijednog dijela u kojem je Toma Akvinski izjavio da je milosrđe Božja bit. Akvinac zapravo kaže u I, 21, 3 da je milosrđe jednostavno Božja dobrota kad je usmjerena prema bićima i promatrana s određene perspektive. Teško da je to argument koji bi potvrdio da je milosrđe središnji atribut.

Akvinac doista navodi par izjava koje zvuče slično pogledu na milosrđe kakvog kardinal Kasper želi obraniti. On kaže u I, 21, 3-4 da „djelovanje Božje pravde uvijek pretpostavlja djelo milosrđa i utemeljeno je na milosrđu“, te da Bog kada djeluje milosrdno „čini nešto više od pravde“, jer milosrđe „je punoća pravde“. U svojoj knjizi kardinal Kasper također citira papu Ivana Pavla II., papu Benedikta i druge koristeći sličan jezik o milosrđu koje „nadilazi“ pravdu. Postoji mnogo načina kojima se ovakvoj vrsti govora može dati pravovjerno tumačenje. Ako, na primjer, definiciju pravde uzmemo iz nekog pravnog udžbenika (Toma Akvinski rado koristi rimskog pravnika Ulpijana) ili je uzmemo iz svakodnevne političke uporabe, onda nema problema kad kažemo da milosrđe nadilazi tu vrstu pravde. Ali ovakva pravda (nesavršena, svjetovna, ljudska) nije božansko savršenstvo i stoga ne može značiti isto kao kad kažemo da je Bog Pravda po sebi. Kad Ivan Pavao II. u Dives in Misericordia priziva izreku „summa ius, summa iniuria“ (najveća pravda vodi najvećoj nepravdi), koju kardinal Kasper citira dva puta u svojoj knjizi, ne govori o savršenoj božanskoj pravdi već o ekscesima ljudske pravde u kojoj nema ljubavi.

(Usput rečeno, mislim da kardinal Kasper nije pravedan prema neotomistima. Oni možda ne koriste riječ milosrđe onoliko koliko bi on to želio, ali naširoko govore o Božjoj ljubavi, milosti, sakramentima, svemu što se odnosi na Božje milosrđe, a koje su razvili u soteriologiji, grani teologije koja se bavi spasenjem).

U svom sam osvrtu rekao da razvoj dogmatike ne bi smio biti pokretan uz pomoć potreba apologetike. Njegova Eminencija sugerira da je ovo neka vrsta „zamke“. Pitam se jesmo li se krivo razumjeli. Dopustite mi da povijesnim primjerom bolje pojasnim što sam htio reći. U 19. stoljeću započeo je teološki pravac u kojem su se okupili teolozi koji su se zabrinuli da su velike teološke studije o Crkvi – djela apologetike, a napisana kako bi obranila katoličke tvrdnje protiv protestantskih primjedbi. Slika Crkve koja je iz ovakvih djela proizašla je bila iskrivljena apologetskim (obrambenim) kontekstom. Previše se naglašavalo ono što je bilo osporavano od strane protestanata (kao na primjer autoritet pape), a nije se dovoljna važnost pridavala ostalim važnim stvarima (kao što je, na primjer, narav lokalnih crkava). Stoga je primijećeno da Crkva treba razviti dogmatsku teologiju o sebi; pravu ekleziologiju, koja bi izrazila sve istine o Crkvi u pravilnim razmjerima, odvajajući se od ove ili one trenutne polemike – to je projekt koji je urodio plodom u Lumen Gentium, dogmatskoj konstituciji o Crkvi II. vatikanskog koncila.

Upravo sam na to mislio kada sam komentirao različite zadatke dogmatike i apologetike. Apologetika ima svoje mjesto, ali joj se ne smije dozvoliti da iskrivi dogmatiku. Naravno, kardinal Kasper je u pravu kada kaže da je teologija ljudsko djelo, stvoreno od ljudi s intelektualnom i osobnom prošlošću i dispozicijama, a ne samo učešće u platonskom carstvu ideja. No ako postoji nešto u teologiji što se približava ovakvim platonskim razinama stabilnosti, to je onda teologija o Božjim vječnim atributima. Ne mislim da je znak previše rigidnog ili „ideološkog“ razmišljanja brinuti se da je mijenjanje onoga što se tvrdi o nepromjenjivom, a kao odgovor na ovaj ili onaj trenutni problem, pogreška.

Pomalo sam razočaran zbog toga što u svom pismu Njegova Eminencija ne tumači malo opširnije kako koristiti milosrđe u praksi. On piše da svećeniku zlostavljaču koji se kaje Bog može udijeliti oprost, ali da bi, da mu se dopusti obavljanje svećeničkih dužnosti, to bila „nemilosrdna pseudo-milost prema žrtvama“. Ja sam u svom osvrtu naglasio da iz perspektive oproštenja i milosrđa, postoje određene očigledne paralele između slučajeva zlostavljanja od strane svećenika i čovjeka koji je napustio svoju ženu i djecu. Zašto ne bi bila „nemilosrdna pseudo-milost“ prema ženi i djeci dopustiti da čovjek koji im je uništio život prima pričest? Kardinal Kasper nadalje kaže da svi svećenici zlostavljači imaju sklonost prema recidivizmu (ponovnom počinjenju istog nedjela), i nijedan od njih ne smije ostati u pastoralu nakon što je otkriven. Ovdje argument ima vrlinu gledanja unaprijed (sprječavanje budućeg rizika) i nije samo kazneni (kažnjava prošlo ponašanje bez mogućnosti za milosrđe). Naravno, nešto slično ovome se može reći i o rastavljenima koji su se ponovno vjenčali. I čovjek koji je ostavio jednu ženu i obitelj može isto tako u budućnosti ostaviti i drugu ženu i obitelj. U SAD-u 2 od 3 druga braka, i 3 od 4 treća braka završavaju rastavom. I ovdje također postoji velika stopa recidivizma. Ako je nulta tolerancija sastavni dio „milosrđa“ a ne „pseudo-milosrđa“ u jednom slučaju, zašto ne bi bila i u drugom?

U svojoj knjizi kardinal samo na jednom mjestu komentira seksualno zlostavljanje kazujući pritom da je ono „užasavajuće“. Ovu izjavu možemo naći u poglavlju „Milost u kanonskom pravu?“ u kojem se kardinal zalaže za „hermeneutiku milosrđa“ u interpretaciji kanonskog prava, kako bi milosrđe „zasladilo“ pravo, uzimajući dijelom u obzir individualne okolnosti u slučajevima kada se primjena općeg prava čini nepravednom. O ovome nisam pisao u osvrtu, ali mi se činilo da je kardinal, smještajući svoje komentare o seksualnom zlostavljanju u ovom poglavlju, možda insinuirao da ga zabrinjava, kao i pokojnog kardinala Averyja Dullesa i ostale, jedan uskogrudan pristup prema svima koji su optuženi za seksualno zlostavljanje. Kardinal Kasper sada razjašnjava da nema grižnje savjesti u vezi s ovom temom, pa čak i podupire ovakav pristup. Ali u svom govoru na sveučilištu u Bostonu i u članku u magazinu America upotrijebio je izjavu iz istog dijela svoje knjige o kanonskom pravu kako bi raspravljao protiv jedinstvenog pristupa koji bi branio primanje svete pričesti svima koji su rastavljeni i ponovno vjenčani, i u prilog svog kontroverznog prijedloga da im se pričest ponovno dopusti na individualizirani način, od slučaja do slučaja.

Zanima me zašto misli da se kanonsko pravo ne smije promijeniti u ovom jednom slučaju, a smije u drugom? Kardinal Kasper se pita zašto njegova distinkcija između milosrđa i pseudo-milosrđa nije odgovorila na sva moja pitanja. Nadam se da sada uviđa zašto smatram da je o ovome potrebno još puno toga reći.

First Things

Prijevod: Marilena Babić, teološka redaktura P.N. | Bitno.net

Objavljeno: 9. svibnja 2015.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi