SCOTT HAHN O VIĐENJU SV. IVANA APOSTOLA

Mislio sam da je Otkrivenje tek jedna neobična i zagonetna knjiga, a onda mi se razjasnilo…

Knjiga Otkrivenja, posljednja biblijska knjiga, izgleda kao zaista neobična knjiga: puna zastrašujućih ratova i uništavajuće vatre, rijeka krvi i ulica popločanih zlatom. U svim svojim dijelovima knjiga naizgled prkosi zdravom razumu i dobrom ukusu. Ipak, ovim tekstom mi se okrećemo da bismo vidjeli (Otk 1,12) ono od čega se veliki broj katolika okrenuo – ponekad u strahu, ponekad u frustraciji.

knjiga

Knjiga Otkrivenja, posljednja biblijska knjiga, izgleda kao zaista neobična knjiga: puna zastrašujućih ratova i uništavajuće vatre, rijeka krvi i ulica popločanih zlatom. U svim svojim dijelovima knjiga naizgled prkosi zdravom razumu i dobrom ukusu. Uzmimo samo jedan glasoviti primjer, pošast skakavaca. Ivan piše da »iz dima pak iziđoše na zemlju skakavci… nalik na konje za boj spremne. Na glavama im kao neki zlatni vijenci, lica im kao u ljudi, kose kao u žena, a zubi kao u lavova. Imahu oklope kao od željeza, a šum krila njihovih kao štropot bojnih kola s mnogo konja što u boj jure. Repovi im kao u štipavaca, sa žalcima, a u repovima im moć da ude ljudima pet mjeseci.« (Otk 9,3.7–10).

Ovaj prikaz je zastrašujuć. Uz dužno poštovanje, želimo pitati svetoga Ivana: »Dobro, daj mi pojasni: zar si zaista vidio skakavce duge kose s lavljim zubima i ljudskim licima… i koji su nosili zlatne krune i oklop?« Na velikoj smo kušnji da jednostavno odustanemo od čitanja Otkrivenja, podsjećajući Boga da imamo jako važnoga posla ovdje na zemlji.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ne ću poricati da su određeni detalji Knjige Otkrivenja izrazito neobični. Umjesto toga, pozvat ću vas da sa mnom počnete istraživati kako biste otkrili, kao što sam i ja, da postoji smisao usred ove čudnovatosti.

Neotkriveno značenje

Kada sam počeo proučavati Knjigu Otkrivenja, bio sam protestant, evangelik u prakticiranju vjere, a kalvinist po teologiji. Kao i mnoge druge evangelike, Otkrivenje me očaravalo. Ono je Sveto pismo, naravno, a držao sam da je »samo Sveto pismo« pravilo vjere. Štoviše, Otkrivenje ima istaknuto mjesto kao posljednja knjiga Biblije – kao Božja »posljednja riječ«. Također, Otkrivenje mi se činilo najzagonetnijom i najtajnovitijom biblijskom knjigom i to me jednostavno previše mučilo da bih samo tako prešao preko toga. Otkrivenje sam vidio kao zagonetku koju mi je Bog postavio da je riješim, poput koda koji je molio da bude razbijen.

Kako se bližio kraj drugoga tisućljeća, tumačenja Knjige Otkrivenja prerasla su u kućnu radinost među mojom brojnom evangeličkom braćom. Pri svakom posjetu knjižari otkrivao sam nove stvari o Otkrivenju koja još više obećavaju.

To nije uvijek bio slučaj s protestantskim tumačima. Za prvog protestanta, Martina Luthera, Otkrivenje se u potpunosti doimalo preneobičnim. Čak je neko vrijeme držao da mu nije mjesto u Bibliji, jer, kako kaže »otkrivenje bi trebalo otkrivati«1. Ipak, Otkrivenje doista uvijek otkriva, jer raskrinkava predrasude, strahove i ideološke sklonosti svakoga pojedinog tumača.

Otkrivenje ostaje nekom vrstom Rorschachove mrlje za kršćane. Propovjednici prvo pokušaju razabrati nekakav red u tekstu. To je obično uzaludan trud jer knjizi nedostaju načela redoslijeda literarnog djela: uobičajeni tijek priče ili sadržaj. Kad ne uspiju naći red, oni ga pokušaju nametnuti. Ovo je više-manje obrazac koji sam godinama slijedio kada sam bio protestantski bogoslov i pastor. Ono što se obično dogodi jest da određeni detalj osvoji maštu i postane ključem za tumačenje cijele knjige. Na primjer, »tisuću godina« – pojam koji se javlja samo u dvadesetom poglavlju Otkrivenja – počinje utjecati na sve što se pročita u poglavljima 1–19 i 21–22.

Milenijski bug

Među evangelicima i fundamentalistima tisućljeće je danas omiljeni ključ za tumačenje.2

Uspješnica Hala Lindseya iz 1970. godine: Pokojni, veliki planet Zemlja pokrenula je novi žanr, budući da je postala druga najprodavanija knjiga u posljednjih trideset godina. Prema najnovijim statistikama, njezina je prodaja prešla 35 milijuna primjeraka na pedeset jezika. Lindsey je zagovarao tezu po kojoj su proročanstva iz Otkrivenja bila točna prognoza budućih događaja, budućnosti koja je baš počinjala u 70-im godinama prošloga stoljeća. Tumačio je nepoznate znakove iz Otkrivenja na način da točno odgovaraju ljudima, mjestima i događajima koji su tada bili u vijestima. Rusija je, na primjer, bila zvijer, a Gog i Magog odnosili su se na Sovjetski Savez. Lindsey je predvidio da će Sovjeti iznenada napasti Palestinu; ali da će se Isus vratiti i poubijati ih te ustanoviti tisućljetno kraljevstvo u Jeruzalemu.

Lindsey nije bio jedini. Zapravo, nekoliko godina i ja sam čvrsto stajao uz njega – premda s nijansama razlike – u »futurističkom« kampu tumačâ Otkrivenja. Unutar ovoga kampa postoji puno neslaganja oko toga kada će se događaji dogoditi i koje će zvijeri iz Otkrivenja odgovarati kojim svjetskim vođama. Futuristi se također međusobno ne slažu u tome hoće li kršćani prolaziti kroz »nevolje« te kada će svijet napokon ući u Kristovu tisućljetnu vladavinu. Neki su razvili nove pojmove kao što su »uzdignuće« kako bi opisali čudesne zahvate koje predviđaju u posljednjim vremenima. U uzdignuću, kažu, Bog će svoje odabranike ponijeti na oblacima kako bi uvijek bili s njim (vidi 1 Sol 4,16–17).

Godinama sam lutao tim pašnjacima, ali nisam uspio pronaći bilo kakvo stvarno ispunjenje. Ono što se neprestalno događalo jest da bi se propovjednik usredotočio na pojedini element – broj zvijeri, na primjer – i cijelo bi se njegovo čitanje Otkrivenja kretalo oko poistovjećivanja toga broja s nekim u vijestima. Ipak, tijekom 1970-ih i 1980-ih svjetski vođe su se uzdizali i padali i carstva se raspadala, a sa svakim palim vođom i sa svakim propalim carstvom gledao sam kako propada još jedna velika teorija.

Postupno sam počeo uviđati veći razlog za moje otrježnjenje. Zar bi Bog uistinu nadahnuo Ivanovo Otkrivenje da ostane neiskorišteno na kraju Biblije, nepoznato i neobjašnjivo, tijekom dvadeset stoljeća – dok se ne ispuni vrijeme i ne dođe do kataklizme? Ne, namjera Otkrivenja je da otkrije, a njegova otkrivenja moraju biti za sve kršćane za sva vremena, uključujući i prve čitatelje u prvom stoljeću.

Glas otaca

Futuristi, raznoliki kao što su bili, nisu iscrpili mogućnosti tumačenja Knjige Otkrivenja. Neki su (zvani »idealisti«) mislili da je cijela knjiga samo metafora za borbe duhovnoga života. Drugi su mislili da je Otkrivenje orisalo plan povijesti Crkve. Treći su, pak, tvrdili da je knjiga jednostavno kodirani opis političke situacije kršćana prvoga stoljeća. Svrha Otkrivenja bila je, prema ovom stajalištu, opominjati vjernike da ostanu postojani u vjeri te obećati božansku osvetu protiv progonitelja Crkve. Ove argumente smatrao sam donekle valjani- ma, posebice zato što su se odnosili na određene retke, ali nijedan nije uspio ispuniti moju želju da shvatim razvoj Ivanove priče.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Što sam više proučavao komentare Otkrivenja, to sam više shvaćao pojedine detalje, ali čini se da sam time i manje razumio cijelu knjigu. A tada sam, dok sam istraživao druge stvari, naišao na sakriveno blago – sakriveno, drugim riječima, od nekoga tko proučava Sveto pismo unutar predaje koja obuhvaća samo zadnjih četiri stotine godina.

Počeo sam čitati crkvene oce, kršćanske pisce i naučitelje prvih osam stoljeća, a posebno njihove biblijske komentare. Nastavljao sam se spoticati o vlastito neznanje pošto su crkveni oci često spominjali nešto o čemu nisam ništa znao: liturgiju. Zanimljivo je, međutim, da sam otkrio da je drevna liturgija, čini se, uključivala puno malih detalja Otkrivenja – u kontekstu u kojem su imali smisla! Tada, pošto sam počeo čitati egzegetske studije Otkrivenja crkvenih otaca, otkrio sam da su mnogi izravno povezali misu i Knjigu Otkrivenja. U stvari, za većinu je ranih kršćana bilo jasno: Knjigu Otkrivenja ne može se razumjeti bez liturgije.

Kao što sam opisao u prvom poglavlju, tek kada sam počeo prisustvovati misi, mnogi su dijelovi ove zagonetne knjige odjednom počeli dolazati na svoje mjesto. Nije prošlo dugo vremena i mogao sam vidjeti smisao žrtvenika iz Otkrivenja (Otk 8,3), starješina obučenih u bijele haljine (Otk 4,4), svijećnjaka (1,12), kâda (5,8), mane (2,17), čašâ (pogl. 16), dana Gospodnjeg (1,10), istaknutog mjesta koje ono daje Blaženoj Djevici Mariji (12,1–6), Svet (4,8), Slave (15,3–4), znaka križa (14,1), Aleluje (19,1.3.6), čitanja iz Svetog pisma (pogl. 2 i 3) i »Jaganjca Božjeg« (jako puno puta). To nisu prekidi u priči ili slučajni detalji, oni su sama srž Otkrivenja.

Tisuću pitanja

Dakle, Otkrivenje nije bilo samo prikriveno upozorenje o geopolitici 1970-ih, ili kodirana povijest Rimskog Carstva iz doba prvoga stoljeća, ili knjiga uputa za posljednja vremena. Radilo se na neki način o samom sakramentu koji je počinjao privlačiti ovoga »biblijskog kršćanina« u puninu katoličke vjere.

Međutim, pojavila su se nova pitanja. Ako sam se u tekstovima drevnih liturgija spoticao o pitanje »što« kod Otkrivenja, sada sam ostao s nekoliko vrlo velikih »zašto«. Zašto tako neobično predstavljanje? Zašto viđenje, a ne liturgijski tekst? Zašto je Otkrivenje od svih učenika pripisano baš Ivanu? Zašto je napisano baš u vrijeme kada je napisano?

Odgovori su se pojavili kada sam počeo proučavati vrijeme Otkrivenja i liturgijsko vrijeme.

Nebo i zemlja u malom

Mnoge sitne pojedinosti Ivanova viđenja postaju jasne kada pokušamo čitati knjigu kao što ju je čitala njezina prvobitna publika. Kad bismo bili židovski kršćani Ivanova vremena koji govore grčkim i žive u gradovima rimske provincije Azije, vjerojatno bismo sa svojih redovitih hodočašća poznavali topografiju Jeruzalema. Jeruzalem je bio od velike važnosti za Ivanove čitatelje. Bio je glavni grad i ekonomsko središte starog Izraela, kao i kulturno i obrazovno središte naroda. Ali, povrh svega, Jeruzalem je bio duhovno središte izraelskoga naroda. Pokušajte zamisliti moderan grad koji bi bio kombinacija Washingtona D. C., Wall Streeta, Oxforda i Vatikana. To je bio Jeruzalem za Židova prvoga stoljeća.

Unutar Jeruzalema osjećali bismo duboku ljubav prema hramu, koji je bio centar religioznog i kulturnog života za Židove diljem svijeta. Jeruzalem nije toliko bio grad s hramom, koliko je bio hram s okolo sagrađenim gradom. Hram je za pobožnoga Židova bio ne samo mjesto bogoštovlja već uzorak svega stvorenja. Kao što je svemir stvoren da bude Božje svetište, gdje Adam služi kao svećenik, tako je hram trebao obnoviti ovaj red s izraelskim svećenicima koji bi služili pred Svetinjom nad svetinjama.

Kao židovski kršćani, odmah bismo prepoznali hram u opisu neba iz Knjige Otkrivenja.3 U hramu su, kao i u Ivanovu nebu, menora (sedam zlatnih svijećnjaka, Otk 1,12) i kadioni žrtvenik (8,3–5) stajali ispred Svetinje nad svetinjama. U hramu su četiri isklesana anđela krasila zidove, kao što četiri živa bića služe pred prijestoljem u Ivanovu nebu. Dvadeset i četiri »starješine« iz Otkrivenja 4,4 (na grčkom presbyteroi, odakle dolazi riječ prezbiter) kopija su dvadeset i četiri svećenička razreda koja su u danoj godini služili u hramu. »Stakleno more, nalik na prozirac« (Otk 4,6) bilo je veliki bazen u hramu, od polirane bronce, koji je sadržavao 43,500 litara vode. U središtu hrama iz Otkrivenja, kao i u Salomonovu hramu, bio je Kovčeg saveza (Otk 11,19).

Otkrivenje je otkrilo hram, ali pobožnim Židovima i židovskim obraćenicima na kršćanstvo također je otkrilo puno više. Naime, hram i njegovi ukrasi upućivali su na uzvišeniju stvarnost. Poput Mojsija (vidi Izl 25,9), kralj je David primio nacrt hrama od samoga Boga: »Sve to u skladu s onim što Gospodin napisa vlastitom rukom da bi razjasnio cijelo djelo za koje on pribavi uzorak« (1 Ljet 28,19). Hram je trebalo sagraditi poput nebeskog dvora. »Odredio si mi da sagradim Hram na Svetoj gori tvojoj i žrtvenik u gradu boravišta tvojeg, u liku svetoga Šatora koji si od iskona bio spremio« (Mudr 9,8).

Od oponašanja do sudjelovanja

Prema starim židovskim vjerovanjima, klanjanje u jeruzalemskom hramu bilo je slika klanjanja anđela u nebu. Levitsko svećenstvo, liturgija saveza i žrtve služili su kao sjenoviti prikazi nebeskih modela.

Ipak, Knjiga Otkrivenja ciljala je na nešto drugo, nešto više. Dok je Izrael molio oponašajući anđele, Crkva Otkrivenja slavila je Boga zajedno s anđelima (vidi Otk 19,10). Dok je samo svećenicima bilo dozvoljeno ući u sveto mjesto jeruzalemskog hrama, Otkrivenje je pokazalo svećenički narod (vidi Otk 5,10; 20,6) koji uvijek prebiva u prisutnosti Božjoj.

Više ne će postojati nebeski uzor i zemaljsko oponašanje. Otkrivenje je sada objavilo jedno klanjanje, u kojem zajedno sudjeluju i ljudi i anđeli!

Iz pepela

Stručnjaci se ne slažu oko datuma kada je Knjiga Otkrivenja napisana. Procjene se kreću u rasponu od kasnih 60-ih do kasnih 90-ih godina. Međutim, gotovo se svi slažu da Ivanovo mjerenje hrama (Otk 11,1) upućuje na datum prije 70-ih, s obzirom na to da nakon 70-ih nije bilo hrama koji bi mogao biti izmjeren.

U svakom slučaju, žrtveno bogoštovlje Staroga saveza doživjelo je svoj konačan kraj uništenjem hrama i razorenjem Jeruzalema 70. godine. Za Židove širom svijeta to je bio kataklizmički događaj, koji je nagovještao posljednji sud »kozmičkog hrama« u posljednja vremena. Nakon 70. g. više se ne će dizati dim izraelskih žrtvovanih jaganjaca. Rimske legije svele su grad i svetište, koje je davalo smisao životima Židova u Palestini i izvan nje, na pougljene krhotine.

Ono što Ivan opisuje u svojem viđenju nije bilo ništa manje od odumiranja staroga svijeta, staroga Jeruzalema i Staroga saveza i stvaranje novoga svijeta, novoga Jeruzalema i Novoga saveza. S novim svjetskim poretkom došao je novi red klanjanja.4

Teško je ne čuti odjeke Ivanova Evanđelja: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići« (Iv 2,19). »Dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu… kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini« (Iv 4,21.23). U Otkrivenju su ova proroštva ispunjena, budući da se otkriva da je novi hram Kristovo otajstveno tijelo, Crkva, i da se klanjanje »u Duhu« odvija u novom i nebeskom Jeruzalemu.

Isto tako, lako je razumjeti zašto su rani kršćani smatrali razderani zastor u hramu tako teološki i liturgijski značajnim. Zastor je razderan baš kao što je i Kristovo tijelo bilo odlučno razderano. Kada je Isus završio zemaljski prinos svoga tijela, Bog se pobrinuo da svijet sazna da je zastor maknut iz »hrama«. Sada svi – skupljeni zajedno u Crkvi – mogu ući u njegovu prisutnost na dan Gospodnji.

»Imamo dakle, braćo, slobodan ulaz u Svetinju po krvi Isusovoj – put nov i živ što nam ga On otvori kroz zavjesu, to jest svoje tijelo. I pazimo jedni na druge da se potičemo na ljubav i dobra djela te ne propuštamo svojih sastanaka… nego da se hrabrimo, to više što više vidite da se bliži Dan« (Heb 10,19–20;24–25).

»U duhu u dan Gospodnji« Ivan je vidio nešto dalekosežnije nego što bi bilo kakva priča ili bilo kakva tvrdnja mogla izraziti. Vidio je da je dio svijeta već uznesen u novo nebo i u novu zemlju.

Nekoliko stoljeća kasnije i ja sam se počeo okretati i uočavati.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Scotta Hahna “Gozba Jaganjčeva”.  Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je prelistati ovdje.

Ostale tekstove Scotta Hahna iz niza “Gozba Jaganjčeva – Misa kao nebo na zemlji” pročitajte OVDJE.

————————————————————————————–

1  Navedeno u Roland H. Bainton, Here I Stand: A Life of Martin Luther (New York: Mentor 1950), str. 261.

2 Vidi Hal Lindsey, The Late Great Planet Earth (Grand Rapids: Zondervan, 1970).

3 O Knjizi Otkrivenja kao »viđenju hrama«, vidi R. A. Briggs, Jewish Temple Imagery in the Book of Revelation (New York: Peter Lang, 1999), str. 45–110; A. Spatofora, From the »Temple of God« to »God as the Temple: A Biblical Theological Study of the Temple in the Book of  Revelation (Rome:  Gregorian  University  Press, 1997); J. Paulien, »The Role of the Hebrew Cultus, Sanctuary, and Temple in the Plot and Structure of the Book of Revelation«, u Andrews University Seminary Studies 33 (1995), str. 245–64; W. Riley, »Temple Imagery and the Book of Revelation: Ancient Near Eastern Temple Ideology and Cultic Resonances in the Apocalypse«, u Proceedings of the Irish Biblical Association 6 (1982): 81–102. Većina suvremenih komentatora (npr. Beale, Aune, Thompson, Caird, Ladd) prepoznaju brojne oznake Ivanovih viđenja kao izvađene iz hramske liturgije (sedam svijećnjaka = menora, bijela odjeća kao svećeničko ruho, itd.).

4 Vidi Joseph Ratzinger, Eschatology (Washington D.C.: Catholic Univ. of America Press, 1988), str. 39: »Neobično je važno obratiti pozornost na to kako su ova dva vida – predstojeći pad Jeruzalema i parousia – privremeno povezani… Pad Jeruzalema nije kraj svijeta, nego početak novog doba u povijesti spasenja.« On nadalje primjećuje: »Ipak, ostaje dojam da su iskušenja i patnje koje je uzrokovalo uništenje Jeruzalema vremenski povezane s događajima kraja svijeta« (str. 40).


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 29. siječnja 2015.

Možda vam se svidi