'RAZGOVOR' S FRANCUSKIM PISCEM

Ivica Raguž o Michelu Houellebecqu: Književnik koji raskrinkava bijedu modernog čovjeka

Književnost (zato se teologija mora baviti književnošću, a tko to još danas čini?!), pomaže teologiji i pastoralu da upozna današnjega čovjeka, njegove poteškoće. Prednost je velikih književnika u tome što oni imaju često bolja osjetila i od samih teologa i dušobrižnika za gledanje stvarnosti, za zapažanje onih životnih sitnica od kojih se sastoji i ljudski život

Michel Houellebecq

Francuski književnik Michel Houellebecq. Foto: Oliver Berg/dpa/DPA/PIXSELL

Naravno da ovdje pojednostavljujem.

Ali ako se ne pojednostavljuje, ništa se ne zaključuje.

(M. Houellebecq)

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Teologija i književnost

Francuski književnik Michel Houellebecq jedan je od vodećih europskih, a meni, moram priznati, posebno važnih i dragih pisaca. Njegova me misao prati još od studentskih dana, osobito njegovo djelo „Elementarne čestice“, a kasnije i neke druge knjige, među kojima je „Pokoravanje“, kao i njegove pjesme koje nisu toliko poznate široj javnosti. Ono što me uvijek privlačilo kod toga književnika jest neka vrsta gotovo balkanskoga humora, ali opet takva humora koji, Bogu hvala, i nije čisto balkanski (jer, čisti mi je balkanski humor zbog svoje nametljivosti i izravnosti naporan, zamoran, a onda i dosadan), nego onako profinjeno nenametljiv i neizravan. K tomu, Houellebecq ima vrhunski dar zapažanja, zna primijetiti one sitnice ljudskoga života kojima se malo tko bavi, a koje zapravo čine bit ljudskoga života: potreba za seksom, prijateljstvo, druženje, važnost dodira, biti ljubljen, jesti i piti, itd.

Osim toga, kao učitelju teologije, taj mi je francuski književnik bio oduvijek važan, jer sam u njegovim djelima mogao daleko bolje od mnogih socioloških, filozofijskih pa i (često super dosadnih) teoloških knjiga bolje upoznati čovjeka, saznati u kakvu društvu živimo, kakvi smo mi to moderni ljudi. Time sam mogao bolje upoznati i svoje vlastite probleme, barem ih postati svjestan.

Taj uvid u stanje modernoga čovjeka uvijek mi se činio važnim zbog svrhe same teologije i kršćanskoga navještaja: vjera u Isusa Krista treba se ‘utjeloviti’ u živote konkretnih ljudi, a to je moguće jedino ako sami učitelji teologije, pastiri, dušobrižnici, osjete na vlastitoj koži modernoga čovjeka, njegove poteškoće, muke i bijede. U suprotnom, teologija postaje krajnje beznačajna, bavi se pitanjima i problemima koji nisu ništa drugo doli čista fantazija određenih klerikalnih krugova, ili pak razmišlja o problemima koji su davna prošlost, koji su postojali prije više od pedeset ili stotinu godinu. Navedimo samo jedan primjer. Dok danas Crkva otkriva i ima puno razumijevanje za čovjeka postmoderne (nesposobnost za vjernost, raspad brakova, razmrvljenost svih odnosa), taj isti čovjek (koje li ironije!) već izlazi iz postmoderne i traži druga rješenja. A mi nastavljamo borbu protiv vjetrenjača! Tako se događa da teologija i pastoral kazuju Božju riječ uprazno, rješavaju probleme koji više uopće nisu problemi, a ostavljaju potpuno nedotaknutim one probleme koji su zapravo stvarni problemi.

Francuski književnik, ali i književnost općenito (zato se teologija mora baviti književnošću, a tko to još danas čini?!), pomaže teologiji i pastoralu da upozna današnjega čovjeka, njegove poteškoće. Prednost je velikih književnika u tome što oni imaju često daleko bolje oko, bolja osjetila i od samih teologa i dušobrižnika za gledanje stvarnosti, za zapažanje onih životnih sitnica od kojih se sastoji i ljudski život. Nažalost, a to je jedna druga tema, u koju ovdje ne mogu ulaziti, i hrvatska književnost, osim rijetkih iznimaka, teološki uopće nije recipirana i vrednovana. Modernom se hrvatskom književnošću još jedino bave određeni politikantski katolički moralisti i puritanci koji u književnosti vide jedini smisao samo ukoliko je ona po njihovim standardima moralno čista i vjerski pravovjerna.

No, ostavimo to sada postrani. Houellebecq mi je također zanimljiv  i zato što se u njega može vidjeti radikalna i iskrena kritika cjelokupne zapadne kulture, što će biti vidljivo i u ovom mojem „razgovoru“ s njim. Još više, u posljednjim romanima, ali i u drugim medijskim istupima i člancima, vidljiv je maleni, ali dovoljno primjetan pomak prema pozitivnom vrednovanju kršćanstva, napose katolicizma. To je također jako zanimljivo za teologa i predstavlja već dostatan razlog da se pozabavi tim neobičnim francuskim književnikom.

Ovo moje druženje s Michelom Houellebecqom zapravo je druženje s njegovom nedavno objavljenom knjigom „Serotonin“. Izdvojit ću samo nekoliko misli koje mi se čine teološki relevantnima.

Iluzije individualne slobode i raspad sreće udvoje

Glavni je lik romana Florent-Claude Labrouste i, ako smijem primijetiti, on ima 46 godina, kao i pisac ovih redaka. Ono što mi je prvo upalo u oči jest starost, stalno isticanje starosti našega glavnog lika. Florentovo tijelo postalo je oronulo, tijelo više ne funkcionira kao prije, spolni organ više ne uspijeva djelovati kao nekoć, sila gravitacije sve više pogađa žensko i muško tijelo, ono postaje mlohavije, itd. Drago mi je da je francuski književnik dobro istaknuo ono što sam i ja napisao u svojoj nedavno objavljenoj knjizi o starosti, a to je da starost definitivno počinje od 40. godine života. Zato se žestoko protivim ideologiji „mladizma“, gdje svi moraju biti mladi, gdje se ne smije pitati nekoga za njegovu dob, gdje se svi moramo diviti nekomu kako dobro izgleda, itd. Ne! Tijelo se počinje vidljivo i rapidno raspadati od 40. godine života, htjeli mi to priznati ili ne. I u biti smo već otada više ili manje starci. Zato mi se sviđa to što Florent-Claude govori o sebi kao starcu, protiv ideologije „mladizma“.

No, glavni problem našega lika nije toliko starost, koja počinje u toj, kako se to danas veli, zreloj dobi. Njegov je problem raspad ljubavi, kraj odnosa koji su ga činili sretnim. To je odnos prema Dankinji Kate i onda prema posebno ljubljenoj Camille. Florent je podlegao današnjemu duhu vremena, a to je nesposobnost za vjernost jednoj ženi. Sreću koju je imao s Camille uništio je zbog zgodne Engleskinje s dobrom stražnjicom, kako on sam veli. Imao je sve, ali duh ovoga vremena, koji tjera muškarce i žene da budu stalno seksualno atraktivni i da tu atraktivnost pokazuju promiskuitetnošću, uništio je istinski odnos ljubavi. Preostalo mu je samo ono što Eva Illouz (vidi moj članak u posljednjem broju Communio) naziva „negativni odnosi“: s drugim smo u vezi samo radi zadovoljenja požude tijela, drugoga se „troši“, bez ikakva interesa za njegovu osobu, bez potrebe priznanja njega kao osobe. To i Florent čini s mladom Japankom Yuzu, ali i ona s njim, jer i ona traži naokolo muškarce kako bi proširila svoje seksualne horizonte. To je vidljivo i u odnosu s jednom Claire. Claire se počinje zanimati za njega kao za osobu ne za vrijeme seksa, nego tek u onom trenutku kad je priznao zašto nije u stanju s njom imati spolni odnos. Dotad je ona mislila samo na čisto „trošenje“, na užitak.

Ne ulazeći u ostale detalje, francuski književnik na svoj tipično izravan i brutalan način pokazuje svu nesreću, mučninu i težinu raspada istinskih odnosa ljubavi, raspada brakova. I ne samo to. Michel time upozorava da se ljudska sreća sastoji jedino i samo u ljubavi, u onom što nazivam životom udvoje. A taj je život udvoje vrlo konkretan i zapravo jednostavan, odnosno tako je malo potrebno čovjeku za sreću: navečer nakon posla doći doma, razgovarati s voljenom osobom, osjetiti ju pod rukom, njezino tijelo, popiti čašu vina, razgovarati (o da, konačno razgovarati s nekim osobno), blagovati zajedno i zajedno se ušuškati u postelju, tijelo o tijelo… To su sitnice ljudskoga života, ali te sitnice čine istinsku sreću. I naš glavni lik priznaje da mu jedino to nedostaje, premda ima sve u životu, i posao i novac. Međutim, kad ti nedostaje jedna osoba, koju voliš, nedostaje ti cijeli svijet, cijeli je svijet mrtav, čitamo u romanu: „Istina je u tomu kada ti nedostaje jedna osoba, sve je mrtvo, svijet je mrtav, ti si sam mrtav, ili si se preobrazio u keramičku figuricu, a i drugi su keramičke figurice.“ Njegov se svijet i njegov život udvoje, raspao, ostao je sam, rekli bismo, svoj!

No, današnja kultura, današnji mediji, upravo to zamagljuju, stavljajući čovjeku kao ideal uspjeh, karijeru, autonomiju, autentičnost, itd., u smislu da je sreća imati svoj svijet, a ne svijet udvoje. Michel svojim destruktivnim životom naznačuje zapravo destrukciju koju sve te krilatice (uspjeh, karijera, biti seksi, autonomija, autentičnost) donose sa sobom. Sve te potrebe, osobito nakon 40. godine života, potreba za vlašću, funkcijama, dokazivanjima, nisu ništa drugo nego izričaj dubokoga očaja, one su izričaj već postojeće nutarnje destrukcije. U tom smislu, rekao bih da je Florent-Claude utjelovljenje destrukcije svih tih „vrednota“ zapadne kulture. Znakovito je da se na kraju romana naš glavni lik i dotiče svega toga. Florent pripovijeda kako je sve moglo s Camille ispasti drukčije da nije podlegao toj ideologiji, iluziji individualne slobode: „Mogao sam usrećiti tu ženu. Štoviše, njih dvije, već sam rekao o kojima se radi. Sve je bilo jasno, kristalno jasno od početka, ali nismo se držali toga. Možda smo popustili iluziji individualne slobode, otvorena života, beskonačnih mogućnosti? Vjerojatno je tako i bilo, te su ideje bile u duhu vremena, nismo ih mi oblikovali, jer nismo imali sklonosti prema njima. Samo smo se njima priklonili, pustili smo da nas one unište, a onda da puno vremena zbog njih patimo.“ Sjajan i ujedno tužan opis raspada tolikih odnosa, tolikih brakova, i sve zbog ideologije, iluzije o individualnoj slobodi, autonomiji, o svemu onomu o čemu također piše Eva Illouz i mnogi drugi. Na jednom pak drugom mjestu Florent priznaje da je mogao Camille, svoju prvu ljubav, zamoliti da jednostavno ostane doma, da bi ona u konačnici na to i pristala, ali da je, kao i on, podlegla opet ideologiji da žena nužno mora imati karijeru, da drukčije ne mogu biti sretni.

Florent, nakon raspada odnosa s Camilleom, ulazi brzopleto u vezu s Japankom Yuzu, s kojom zapravo nema nikakav odnos. A ni Yuzu, koja je od njega mlađa dvadeset godina (to je must have današnjih muškaraca, da to kažemo usputno), također nema nikakav emocionalni odnos s njim. Florentov odnos s Yuzu također dobro ilustrira današnje društvo. Obično se nakon prekida veze ili braka brzo ulijeće u nove odnose, kako bi se što prije zaboravila prijašnja osoba. Houellebecq vjerojatno ne želi reći da je to po sebi loše (s drugom osobom, sa spolnim odnosom, ipak se nekako lakše podnosi bol gubitka), ili da se u drugom odnosu ne može naći sreća. No, odnos Florenta i Yuzu, odnos mlade i žene i ostarjela muškarca, kazuje nam kako je za mnoge osobe (dakako, ne za sve) gotovo nemoguće u drugom odnosu, braku, oživjeti istinske emocije, istinsku predanost. Često to zaista nije moguće, jer su se već emocionalno iscrpili u prvoj vezi, braku, a i s godinama duh i tijelo nemaju više snage za nove početke. Zato se ti drugi, treći odnosi, brakovi, kao kod Florenta i Yuzu, svode na isprazan zajednički život koji ima jedinu ulogu da prikrije duboki očaj samoće koji se provlači kroz dušu jedne ili druge osobe. (Florent piše kako mu je s Yuzu najgore bilo vikendima, pravo mučenje. Koliko samo istine glede mnogih odnosa…)

I razmišljajući o tom odnosu i o mnogim drugim osobama koje su se rastale i ponovno vjenčale, čovjek se pita, onkraj već poznatih teoloških normi, što se zapravo dobilo rastavom koju propagira moderno društvo. Tko je zapravo sretniji: onaj koji s mukom podnosi ne baš savršeni brak, ali ostaje vjeran prvoj ljubavi, ili pak onaj koji je ušao u nov, gotovo savršen odnos, brak, ali gdje se ljubav ne živi kao vjernost, nego kao obična emocija, zadovoljenje vlastitih potreba? Malo će tko govoriti i pisati o dramama, prazninama toga „novog“ početka u odnosima i brakovima. A o tome nam govori upravo francuski književnik: jednostavno možeš nepovratno profućkati jednu jedinu istinsku ljubav i sreću, i ničim to kasnije ne možeš više nadomjestiti! Basta! Zato je velika uloga teologa, svećenika, da se vjernicima jasno ukazuje na težinu i mučninu raspada braka, nevjernosti prvoj ljubavi i braku, ma zapravo ljubavi kao takvoj. Jer, što je istinska ljubav ako ne podnošenje drugoga kao drugoga, a to znači u njegovim slabostima i ograničenjima (grijesima, slabostima). Ljubav, posebice u braku, po svojoj je naravi agape, realno sudaranje i doživljavanje drugosti drugoga (muž, žena, druga osoba nije ista kao ja, i što dolazi do izražaja upravo u svađi, zar ne?), praštanje i prihvaćanje te iste drugosti drugoga. Nije li to istinska ljubav, ljubav kao agape? Istinska ljubav nije zrcaljenje samoga sebe, što nam stalno suflira moderno društvo, puka emocija kao uživanje sebe u drugom. Ali o tom više nekom drugom prigodom.

Muškarac i žena

Houellebecq donosi također i nekoliko dobrih opisa muško-ženskih odnosa. Tako je Yuzu žena koja svaki dan utroši barem šest sati na svoje kremice, kupanje, uređivanje. Veli Florent, to su žene koje samo misle na sebe, i nije ni čudo da muškarci svu tu toaletnu aparaturu doživljavaju nekom vrstom preljubničke aparature. Ah, sjeća se on, Camille mu je bila idealna žena: sasvim prirodna, koja je s mjerom sebe uljepšavala, koja je bila pomirena sa sobom i sa svijetom. S Camille on, pripovijeda na drugom mjestu, i nema puno fotografija, i to je dobro, veli on, jer: „Mislim da smo tada htjeli daleko više živjeti nego gubiti vrijeme na selfie.“ S tim se potpuno slažem. Ni ja nikad ne mogu shvatiti, odnosno tako mi bude žao kad vidim kako bračni parovi troše toliko vremena na „naslikavanje“ i pokazivanje po sajtovima, umjesto da žive, da uživaju jedno u drugom… Vratimo se našoj temi.

U jednom svojem promišljanju nazvao sam taj sindrom modernih žena „Magdaleninim sindromom“ (Magdalene kao grešnice, prije obraćenja), sindromom žena koje misle samo na sebe, na svoje užitke. No, gledajući današnje muškarce, koji također provode sve više vremena pred ogledalom, teško se oteti dojmu da su i oni podlegli tomu sindromu. Problem toga sindroma, toga pretjeranoga ulickivanja, jest u tome što je on vrhunski izričaj egoizma, jer se tu čovjek pretjerano brine za sebe, vrti se samo oko sebe i svoje pojave. Tako i ulickani muškarci više uživaju u sebi i svojem izgledu, umjesto da se dive i uživaju u ljepoti pojave žene. Zato bih muškarcima savjetovao umjerenu neurednost, jer je umjerena neurednost, zanemarivanje brige oko vlastitoga tijela, dobar znak istinskoga muškarca. Tom umjerenom neurednošću on pokazuje kako mu je više stalo do drugoga (žene), nego do samoga sebe! Dakako, treba i to reći, ni pretjerana neurednost nije dobra, jer se tada opet ugrožava drugu osobu, što je također izričaj sebičnosti. Kako bilo da bilo, muškarac treba biti umjereno, tj. s mjerom neuredan.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nadalje, Houellebecq izvrsno progovara i o razlikama ljubavi u muškaraca i žena. Ljubav se u žena (naravno, ne u svih žena; mnoge i nemaju baš puno ženskoga u sebi…) manifestira kao snaga koja ženu u cijelosti zahvati i promijeni, i to naglo i odmah. Žena se prepušta ljubavi predano, bez zadrške i čekanja, te cijeli svoj život odmah oblikuje oko iste ljubavi. Ljubav je u muškaraca drukčija. Ona ga, naravno, zahvaća, ali muškarac treba vremena, on pristupa ljubavi sa zadrškom, distancom: želi živjeti sa ženom, vidjeti koliko ona njega i koliko on nju usrećuje. Kako veli Florent, ljubav je za muškarca više „kraj, dovršetak, a ne kao u žene, početak, rođenje“.

S tim se možemo samo složiti. Već je davno Heinrich von Kleist pisao da ženama bolje pristaje ljubav, jer su žene manje razumne, a ljubav zahtijeva manje razuma, odmak od razuma. Muškarci su pak previše razumni, pa tako i u ljubavi. Zato ne mogu odmah ljubiti potpuno i predano. Ljubav zapravo objavljuje u čemu se sastoji humanost čovjeka, odnosno da nije razum jedino mjerilo humanosti. I kad Kleist veli da žene bolje ljube, jer imaju manje razuma, odnosno manje slijede razum, tada time ne želi poniziti žene, nego naprotiv! On time želi reći kako je taj ženski pristup ljubavi humaniji od muškoga, jer su muškarci pretjerano razumni tamo gdje to ne treba biti, a to je ljubav. U ljubavnoj igri muškarca i žene manje razuma je više razuma. Uostalom, muška razumnost odvela je Florenta u nerazumnost, u nerazuman, isprazan život… Drugim riječima, za ljubav je, ako tako smijem reći, bolje biti nerazumniji nego razumniji: manje razuma, manje kontrole, odnosno više nerazuma, gubitka kontrole, a time više ljubavi! Kako veli Florent, opisujući svoj odnos s Dankinjom Kate: „Kate je bila Dankinja. Bila je zasigurno najinteligentnija osoba koju sam upoznao. To govorim ne zato što bi to imalo neku stvarnu važnost, jer intelektualne kvalitete baš i nemaju neku važnost u prijateljskom odnosu, a još manje u odnosu ljubavi, a jako malo znače spram dobrote duše…“ Dakle, kad ljubi, muškarac (dakako, i žena) na neki način poništava svoj razum. I to je dobro, jer ga ta ljubav može dovesti i do vjere u Isusa Krista, jer i vjera nije ništa drugo doli poništenje razuma. No, da me teolozi ne bi odmah uhvatili u riječi, ne radi se o uništenju razuma, nego o poništenju shvaćenom kao poniženje, kao slabljenje, a time onda kao preobraženje i nastanak novoga razuma.

Kad smo kod nerazumnosti ljubavi, naš pisac, premda to smeta puritanskim kršćanskim ušima, i u ovom romanu, na tipično houellebecqovski način, zorno prikazuje scene seksa. To se može činiti prevulgarnim, ali on time želi reći da je istinska ljubav tjelesna. Ona je fusion, kako govori Florent, ona je stapanje (zanimljivo je i da Mala Terezija govori o euharistiji također kao fusion nje i Krista), a to se stapanje mora događati preko seksa. Jer, seks je gubitak kontrole, nestajanje, prepuštanje, poništenje razuma, dobar i koristan prekid razumne djelatnosti, kako veli Toma Akvinski. Nema dobra seksa, spolnoga odnosa, bez gubitka kontrole, prepuštanja, poništenja samoga sebe. Znamo dobro iz dušobrižništva koliki muškarci i žene ne mogu uživati u seksu jer su pretjerano razumni, previše kontrolori svojega i tuđih života. Nikad da se opuste do kraja.

I kad smo već kod te teme spolnosti, zanimljivo je da jedan Houellebecq tvrdi, što se dakako neće svidjeti liberalnima, kako je zapravo prezervativ, odnosno razdvajanje seksa od prokreacije, uništio sam seks! Zašto? Rekao bih zato što je u spolni odnos unio dimenziju kontrole, poništio prepuštanje, opuštanje, a što je bit ljubavi, a time i seksa. Zato Florent tvrdi da čak može i razumjeti „katoličke identičare“, kako ih on naziva, koji su protiv prezervativa. I zaista, to je tako istinito. Seks među katolicima trebao bi biti najopušteniji: uvijek se prepustiti i uživati bez kontrole, ne opterećivati se hoće li ili neće doći do začeća, dakle, biti stalno otvoren životu, pa i onda kad se odgovorno planira obitelj, kako se to veli (kad se izabiru neplodni dani). Stoga je katolički pristup spolnosti zapravo najbolji način za uživanje u seksu.

Zato će Houellebecq po svojem Florentu poručiti da je današnje zapadno, posebice anglosaksonsko i protestantsko društvo (nemojte vjerovati američkim filmovima!), u biti aseksualno, ono se polako vraća, veli Florent, u oralni stadij: kako jesti i piti, odnosno kako zdravo jesti i kako zdravo piti. Usput se osvrće i na anglosaksonske žene zbog kojih muškarci, da bi se odmorili od njihova pritiska, odlaze na u seksualni turizam u Aziju. I to je jedna zanimljiva tema, odnosno kako je nedostatak marijanske pobožnost i kulta negativno utjecao na oblikovanje mentaliteta anglosaksonskih, odnosno protestantskih žena koje (određenim načinom izgleda, ponašanja, odijevanja), kao što rekoh, dominiraju medijskim svijetom Zapada: manjak nježnosti, ženstvenosti, itd. Dodao bih još: taj je anglosaksonski libertinizam (otvoreni brakovi, famozno vikendaško opijanje u protestantskim zemljama; razularenost engleskih, australskih turista) lažan, on je obična reakcija na vrhunski racionalizam i kontrolu, samo jedan običan izričaj te iste hladnoće protestantskoga razuma i kontrole (premda to paradoksalno zvuči, ali protestantizam je zapravo krajnje muška religija, u njemu je ugrožen ženski genij.) Zato je anglosaksonski cool baš doslovno cool, hladan, odnosno uopće nije fora, da to kažem na naš način, uopće nije opušten.

Vratimo se još malo muškarcima. S pravom nastavlja Florent da smo mi muškarci nesposobni za život: „Obično muškarci ne znaju živjeti, nemaju nikakav istinski odnos sa životom, nikad se ne osjećaju dorasli bilo čemu, ali zato trče za raznim projektima, ovisi kakvi su, više ili manje ambiciozni ili posebni. A očito je da u tome uglavnom doživljavaju poraze te dolaze do zaključka da im je bilo bolje i daleko jednostavnije da su živjeli. No, obično je tada već previše kasno.“ Mi muškarci ne „živimo“, jer je život tijelo, odnos, prostor. Zato su muškarci beživotni bez žene (nemaju tijelo, odnos, prostor, ne osjećaju život), ili pak beživotni (svećenici, redovnici) bez „žene“, Crkve (nemaju tijela, odnosa, prostora, udaljeni od života). Dakako, vrijedi također i ono što Houellebecq ne tematizira: život žene, njezina uređenost i forma, njezina životnost, ne donosi plodnost ako se ne otvori određenoj kaotičnosti, „neurednosti“ i žestini muške snage, gotovo bih rekao, nečemu što dolazi izvan života, ali opet jest život. To je život u svojoj izvornoj kaotičnosti i divljini koja je dobra i potrebna, ali koja opet sa svoje strane može postati plodna jedino u ženskoj formi. (Da se malo nasmijemo: ni njegova Camille nije uvijek sve imala pod kontrolom, često je imala djetinje faze kaosa, pretjerano uživanje u čokoladama, napose u Kinder Bueno, veli Florent).

Isto tako, naš lik tvrdi da će ti žena sve oprostiti, ali ne da ju više ne želiš, da ne želiš više spavati s njom, osjećati ju tjelesno. Nijedan poklon, kako god bio velik, neće moći umiriti ženu ako muškarac ne žudi za njom. To je Florent dobro znao, ali i njegov prijatelj Aymeric, koji je, nažalost, na kraju također doživio raspad sreće udvoje, jer ga je žena ostavila i otišla za engleskim pijanistom u London.

Također, ukratko se spominje i veliko rivalstvo između majki i kćeri (Claire i njezina majka). One se natječu koja će biti ljepša, odnosno majka želi biti zgodnija od kćeri pa otima kćeri njezine ljubavnike, a Claire to onda isto čini i svojoj majci. Žalosno je i danas gledati koliko se neke majke ljubomorno natječu sa svojim kćerima, kako se mnoge „naslikavaju“ s kćerima  ne kako bi pokazale kako su ponosne na njih, već da bi pokazale kako su one ipak i zgodnije i ljepše (mršavije, dakako) od svojih kćeri. A da ne govorimo o odijevanju tih majki koje nastoje što više izgledati poput svojih kćeri. To ovdje pišem, jer u kršćanskih majki takvom ljubomornom natjecanju s kćerima, koje šteti njihovu osobnom i duhovnom razvoju, ne bi smjelo imati mjesta.

Kraj želje i žalost modernoga čovjeka

Bez života udvoje, bez ljubavi, modernomu čovjeku preostaje, pokazuje nam Florentov bijedan život, jedino prepuštanje tjelesnim užitcima (alkohol, seks) ili pak antidepresivima koji podižu razinu serotonina, hormona sreće. No, poput svih antidepresiva, tako ni ovaj antidepresiv Florenta ne čini sretnim, ostavlja k tomu još i negativne posljedice na tijelo, a to je ponajprije gubitak svake želje. Kao da Florent time izriče moderno društvo, društvo koje je ugušilo, već kod mladih, svaku istinsku želju: već se od mladih dana gotovo sve probalo (alkohol, droge, seks), sve se doživjelo i vidjelo (internet, slike) da više uopće ne postoji želja. Muškarci i žene, mladi, već su pravi zombiji, hodajući mrtvaci, lišeni želje, žudnje, ispražnjeni od bilo kakve istinske strasti. Razlog tomu, između ostaloga, jest i taj što je zapadna kultura poništila svaki zakon, zabranu, Boga. To je sve proglasila opasnim za vlastite želje. A zapravo su zakon, zabrana, Bog budili, usmjeravali i čuvali čovjekove želje. Čovjeka čine osobom želje i strasti.

I sam mu liječnik priznaje da će on umrijeti od tuge, od koje ga ne može spasiti ni antidepresiv. Jer, tuga guši svaku želju, tjera nas da se tješimo hranom i pićem, debljamo se, a debljanje uzrokuje razne bolesti, itd. Bez ljubavi, bez vjere u Boga, mi bismo, kao kršćani, rekli da preostaje ono što sv. Pavao naziva tristitia saeculi, žalost ovoga svijeta (2Kor 7,10).

Susrećemo u ovom romanu i mnoge sitnice iz svakodnevnoga života europske kulture. Kako li samo s puno humora opisuje belgijske, nizozemske, njemačke umirovljenike, kojih je puna Španjolska (početak romana), njihov dosadnjikav život, kao i smiješno izlaganje suncu njihovih mlohavih tijela u kupaćim kostimima. Zanimljiva su i promišljanja o europskim nacijama, s kojima se ne moramo složiti, pa su tako Englezi rasisti, a Nizozemci uopće ne postoje kao nacija, nego su oni jedno veliko poduzeće, u smislu da im je na pameti samo novac i ništa drugo.

Egoizam ekologije i pušač biskup Ćiril

Također je s puno humora opisana kritika današnjih ekološko osviještenih osoba. Florent namjerno ne razdvaja smeće, namjerno vozi automobil na dizel, pušač je i uživa dok u hotelskim sobama onesposobljava dimne alarme, umjesto čaja radije će naručiti gazirani sok. Baš sam uživao u tim scenama. Jer, vrlo se često iza govora o važnosti ekološke svijesti, brige za okolinu, krije veliki egoizam. Tako mnoge ekološki osviještene osobe nije briga za prirodu, nego jedino i isključivo za njihov povlašteni status u društvu, smatraju se time posebnima, moralno boljima samim time što su ekološki osviješteni! I, naravno, ekologija im je najbolji način da lako dođu do novca. Ne kažem da su sve ekološki osviještene osobe takve, ali, nažalost, neke jesu. Isto tako, ta puritanska borba protiv pušača (amerikanizam), pretjerivanje u zdravoj hrani, zapravo nije ništa drugo doli pretjerana briga za samoga sebe, za vlastiti ego, što je vrhunski egoizam. Zato su takve ekološki osviještene osobe egoistične, u biti nepodnošljive osobe u međuljudskim odnosima. Kršćani ne smiju prihvatiti takvu egoističnu ekologiju, takav puritanski ekologizam.

Naime, čovjeku, kao biću koje je stvoreno za život udvoje, svojstvena je dimenzija umjerena samouništenja, nebrige za sebe. Zato ne mogu ovdje ne spomenuti đakovačkoga biskupa Ćirila Kosa, čiju 100. obljetnicu rođenja Đakovačko-osječka nadbiskupija ove godine slavi. Ćiril Kos bio je strastveni pušač i vjerojatno ne bi danas dobro prošao u ovom egoističnom društvu ekološki i puritanski osviještenih osoba. Biskupa Ćirila volio sam, između ostaloga, i baš zbog toga što je bio pušač. Uživao sam gledati ga kako puši, a osobito su bili nezaboravni trenutci kad je nama bogoslovima, i pušačima i nepušačima, dijelio kutije vrhunskih cigareta. Ah, to su bila vremena, bilo je to nešto posebno, kako smo se samo radovali, zamislite da to kažem u inat puritancima, cigaretama. Da, baš cigaretama. Kako banalno, jednostavno, a tako humano… Volio sam Ćirila, Ćirila pušača, jer je njegovo pušenje (nažalost, ne puše svi pušači tako, neki puše šminkerski, samodostatno, a takve pušače ne volim) bilo jedan fini izričaj onoga umjerenog samouništenja, one istinske humanosti koja podrazumijeva profinjenu nebrigu za sebe. Nije ni čudo da je biskup Ćiril, a njegovo je pušenje bilo samo izričaj toga, plijenio svojom toplinom, ljudskošću, unatoč, da i to spomenemo, mukama i dramama koje je nosila sa sobom biskupska služba u njegovo vrijeme.

Zato je dobro da je Houellebecq, da se opet vratimo našoj temi, kritizirao današnji pomodni puritanizam i ekologizam. To dakako ne znači da se kršćani ne trebaju brinuti za prirodu. Da, trebaju, i još više nego nekršćani, jer je priroda Božje stvorenje,  a to znači ne poligon za dokazivanje svojega egoizma, nego ponizno služenje stvorenjima koje su Božje, a ne naše vlasništvo.

Prepoznati Kristove znakove

Rekoh da se Houellebecq u ovom posljednjom romanu okreće kršćanstvu, premda jedva primjetno. Tako Florent vrlo pozitivno gleda na jednoga starca koji je vjernik i koji hrabro podnosi svoju starost, odbacujući svaku pomisao na samoubojstvo (Florentovi su roditelji pak počinili samoubojstvo). Svaki je put plakao kad ga je posjećivao. To vrijedi i za jednoga drugog starca. Pozitivno također piše o samostanima i redovnicima. Najgora su dva dana (a zbog opisa tih dana zaista sam se dobro nasmijao) Božić i Stara godina, jer su za samotne ljude, kao što znamo, to zaista najgori dani. A ne samo za njih, znamo i za mnoge odnose, brakove, ti su dani isto tako dani kad se događaju najveći sukobi. Da ne spominjemo k tomu vikende, kad se događa najviše ubojstava i nasilja. Tomu je tako, jer se u ta dva dana, a onda i vikendima, čovjek suočava sa sobom, ne može pobjeći od svoje bijede i samoće. Zato ili bježi od tih dana (Florent bi htio pobjeći u samostan, ali su svi samostani već prebukirani u Francuskoj, što pokazuje kolika je samoća današnjega društva!) ili postaje nasilan prema drugima. Florentov liječnik čak nema ništa protiv samostana, ali ipak mu savjetuje da uzme antidepresive ili jednostavno otputuje na Tajland, gdje se ne slavi Božić i gdje se može mirno prepustiti seksualnim užitcima.

Posebice je dojmljiva scena gdje njegov liječnik, koji mu propisuje lijekove i savjetuje da se opusti uz escort-dame, priznaje da najbolji omjer serotonina, hormona sreće, imaju začudo monasi. Nije mu jasno zašto, ali brzo prelazi na drugu temu („ovdje smo izvan područja moje kompetencije“, veli liječnik). Time je Houellebecq zapravo diskretno sugerirao čitateljima gdje se zapravo treba tražiti sreća, a to je sreća udvoje, Bog i moja duša, a onda duša s dušom u međuljudskim odnosima. Egoizam, zakamufliran u velike ideje slobode, neovisnosti, uništio je modernoga čovjeka, učinio ga krajnje nesretnim, velikim zatočenikom ovoga svijeta. Nije ni čudo da Florent u očaju razmišlja o ubojstvu (želi ubiti Yuzu, čak i Camilleino dijete – gdje dolazi do izražaja kako je muško nasilje prema ženama simptom onih  muškaraca koji ženu shvaćaju isključivo kao posjed, plijen, ne zato mogu podnijeti da su ostavljeni, poraženi) te o vlastitu samoubojstvu. Knjiga zato završava jako tužno i depresivno, s jedne strane. A opet s druge strane, Houellebecq, što je veliko iznenađenje, završava s Bogom, s Kristom: „Bog se zaista brine za nas, u svakom trenutku misli na nas, katkad nam daje i vrlo jasne upute. Ti zanosi ljubavi, koji ispunjaju naše grudi i koji nas ostavljaju bez daha, ta prosvjetljenja, te ekstaze, koje su neshvatljive gledajući našu biološku narav, naše stanje običnih primata, krajnje su jasni znakovi. I danas razumijem Kristovo gledište, njegovu stalnu ljutnju spram neosjetljivosti srdaca: imaju znakove, a nije ih briga za njih. Ma je li uopće potrebno da dajem svoj život za te bijednike? Je li nužno biti tako izričit? Čini se da da.“

Da, Bog je udahnuo u čovjeka, stvarajući ga kao muško i žensko, da bude čovjek udvoje i za dvoje, da stvara svijet udvoje, obdario ga je ‘zanosima ljubavi’, dao mu je ‘znak’, ali, nažalost, neosjetljivost srca, neosjetljivost srca modernoga čovjeka poništava taj znak, egoizam ga čini krajnje neprepoznatljivim. Na koncu, ostaju samo antidepresivi, samoća, žalost, poneki negativni odnosi i oralni stadij uživanja u sebi samom. Tako taj enfant terrible francuske književnosti ne samo da raskrinkava svu bijedu modernoga čovjeka, nego ga, naposljetku, ipak, blago dovodi do istinske sreće, do ljubavi, do Boga, do Isusa Krista.

Ivica Raguž | Bitno.net

Uz dopuštenje Uredništva, članak prof. dr. Ivice Raguža prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije (br. 2-2019) na koji se možete pretplatiti OVDJE .


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 27. kolovoza 2019.

Možda vam se svidi