Završetkom razdoblja apostolskih otaca i početkom doba crkvenih otaca dolazi do novih razvojnih elemenata u povijesti nastanka kanona Novog zavjeta. Paralelno s nestankom posljednjih poznavatelja apostola u i oko Crkve se počinju javljati razne heretičke sljedbe. Najčešće su to sinkretistički religijski sustavi koji koriste izraze i slike kršćanstva, ali su svojom antropologijom i teologijom jako udaljeni od njega. Oni će potaknuti daljnji razvoj kanona. Upravo kao odgovor na njihove izmišljene apostolske spise, Crkva će mnogo jasnije definirati koji su to spisi iz I. stoljeća koji s pravom nose apostolski biljeg i u kojima je sadržana vjera Crkve.

Heretičke sljedbe

Među glavne heretičke skupine ubrajamo gnostike. To je naziv kojeg su povjesničari odlučili primjenjivati na veliki broj različitih sljedbi koje ne predstavljaju neki jedinstveni sustav vjerovanja ili institucionalne organizacije. Crkveni oci pojedine od njih redovito nazivaju prema osnivaču. Pa su nam tako poznate, između ostalih, skupine pod nazivima bazilidijanci, karpokrati, valentinijanci i drugi. Ponekad ih se naziva i prema nekom od njihovih vjerovanja, kao npr. doketisti.

Vjerovanje im je bilo mješavina kršćanstva, grčkih filozofskih sustava i istočnjačkih mističnih vjerovanja. Na taj se način kod većine razvilo nekoliko zajedničkih osobina, poput filozofskog dualizma, tj. odbacivanja materijalnog svijeta kao lošega, a stavljanje naglaska na „duhovno“, nematerijalno kao ono što je dobro. Iz toga se razvilo vjerovanje da je materijalni svijet stvoren od strane nekog nižeg, nesavršenog (često i zlog) boga, dok je onaj pravi bog duhovan i materijalno mu je strano i odbojno. Posljedično su negirali utjelovljenje Logosa, Isusa Krista, koji je često jedan od središnjih figura gnostičkih mitova, pri čemu su razlikovali Krista (duha) od čovjeka Isusa. Prvi je bio nekakva vrsta spasitelja, a čovjek Isus mu je služio samo kao „posuda“ dok je hodao zemljom i nije imao nikakvu soteriološku vrijednost.

Uslijed bujanja svih tih gnostičkih sljedbi došlo je i do pojavljivanja velikog broja njihovih spisa koje su pripisivali pojedinom apostolu. Njihova svrha bila je uvjeriti čitatelje da je vjerovanje neke od tih sekti ono što su apostoli primili od Isusa. Gotovo svaka gnostička grana imala je jedan ili više takvih „evanđelja“ ili „apokalipsa“ koje su nastale tek sredinom drugog stoljeća ili kasnije, ali su se izdavale za orginalne spise nekog od Isusovih sljedbenika. Danas poznajemo preko dvadeset apokrifnih evanđelja koja nastaju u tom periodu i koja su pokušala unijeti pomutnju u prvu Crkvu. Među najpoznatijima su Tomino evanđelje, Filipovo, Judino, Hebrejima i Evanđelje istine. Također, nastaju brojne apokalipse, kao primjerice Petrova. Sve je to imalo za cilj zamagliti znanje prve Crkve o tome koja su pisma nadahnuta, tj. koja su mjerodavna po pitanju vjere i morala. Crkva je morala u takvoj situaciji puno jasnije definirati što pripada u kanon, a što ne. Zanimljivo je da nijedna od gnostičkih grupa, osim valentinijanaca, nije formulirala neki svoj kanon. Stoga se može oprezno zaključiti da je jedan od planova bio preko krivotvorenih spisa infiltrirati se u zajednicu vjernika, te na taj način njezinu, tada već solidno uređenu instituciju, iskoristiti za širenje svojih vjerovanja.

Marcion

Veoma blizak po nekim razmišljanjima gnosticima, ali prema većini povjesničara ipak ne toliko da bi ga se uvrstilo među njih, bio je Marcion. On je bio bogati građanin Male Azije, iz pokrajine Ponta, iz crnomorske luke Sipon. Bavio se trgovinom i pomorstvom. U svom rodnom gradu je vjerojatno postao članom zajednice vjernika, prema nekim izvorima moguće da mu je otac bio biskup[1] (Epifanije, Panarion 42, 1, 3.). Negdje između 135. i 140. godine stiže u Rim i brzo se uključuje u zajednicu vjernika. Rimskoj Crkvi poklanja 200. 000 sestercija. Zajednica ga je radosno dočekala smatrajući da se radi o pravovjernom kršćaninu. Iluzija njegove pravovjernosti završava 144. godine kada on svoje ideje iznosi pred vjernike. Rimski biskup ga, zaprepašten onime što je čuo, isključuje iz Crkve, te mu vraća 200. 000 sestercija koje im je poklonio.

Kada se pogledaju njegova vjerovanja, nimalo ne čudi oštra reakcija biskupa. Naime, Marcion je vjerovao da je kršćanska poruka sasvim nova i da nije nastavak ničega od prije. To je za njega značilo da kršćanstvo nema nikakvih korijena u židovstvu, te samim time Stari zavjet nije ni od kakvog značenja za vjernike. Zatim je držao mišljenje da postoje dva boga. Jedan viši, duhovni koji se očitovao kroz Isusa Krista. To je bio bog ljubavi, milosrđa i dobrote. Drugi bog je bio niži, stvoritelj materije. To je onaj koji se objavljuje u Starom zavjetu, on je bio pravedan, ali pravedan u osvetničkom smislu, to je bog Zakona. Prema tome, između tih dvaju bogova nema nikakve veze, posljedično između Jahve židovstva i Boga Isusa Krista nema nikakve poveznice. Naravno, ovakav pogled na kršćanstvo je utjecao i na shvaćanje toga što je od novozavjetnih spisa nadahnuto. Prema Marcionu, jedini apostol koji je shvatio Isusa i njegovu poruku novog, milosrdnog Boga je apostol Pavao i njegov pratitelj Luka, pisac evanđelja. Svi ostali apostoli su krivo shvatili Isusa te su njegovu poruku vidjeli kao dovršetak objave židovskih proroka. Stoga njihovi spisi, smatrao je Marcion, nemaju apsolutno nikakvu vrijednost za kršćanina budući da prenose potpuno iskrivljeno poruku Isusa Krista. Naravno, pažljivi čitatelj Pavlovih poslanica i Evanđelja po Luki primjetit će da u tim knjigama postoje mnoge stvari koje u potpunosti negiraju vjerovanja koja je iznio Marcion. No ni taj problem nije bio nerješiv za njega. On je zaključio da sve ono što se nalazi u poslanicama i u Evanđelju po Luki, a nije u skladu s njegovim naukom, naknadno je nadodano i iskrivljeno od strane onih koji su prihvatili poruku kako su je prenijeli ostali evanđelisti i apostoli. Stoga se on bacio na težak posao revidiranja deset Pavlovih poslanica koje je prihvaćao (nije prihvaćao 1. i 2. Timoteju, Titu i Hebrejima) te na Evanđelje po Luki. Vidimo da je Marcionova prijetnja Pismu bila izrazito širokog spektra. On je Crkvi negirao posjedovanje pravoga poklada vjere, zatim joj je negirao posjedovanje točnih apostolskih spisa, naposljetku je krenuo u revidiranje i onih spisa za koje je sam smatrao da su nadahnuti. Nimalo ne čudi stoga da je odgovor teologa tadašnjeg vremena bio dosta sustavan i obiman.

Odgovor Crkve na gnostike i Marciona

Brojni su crkveni oci koji su krenuli u raskrinkavanje svih ovih hereza. Tu nailazimo na zaista velika imena od kojih se neki danas u Crkvi časte kao sveci. Prije svega, valja spomenuti sv. Irineja Lyonskog, mučenika koji je u svom djelu „Protiv svih hereza“ sustavno iznosio nauk mnogih gnostičkih sljedbi i marcionista te ih pobijao na više razina – biblijskoj, filozofskoj i teološkoj. U više navrata potvrđuje da poznaje brojna gnostička evanđelja pišući: „(…) oni su predstavili brojne apokrife i iskvarena pisma koja su sami sastavili (…)“ (Protiv hereza I, 20, 1). Uslijed bujanja brojnih apokrifnih evanđelja i odbacivanja svih evanđelja, osim Luke, od strane Marciona, jasno potvrđuje već tada čvrsto utemeljeno stanovište Crkve kako su četiri evanđelja ona prava u kojima je na najbolji način sadržan izvještaj Isusova života, nauka i djela. Broj evanđelista brani na biblijskim osnovama povezujući ih sa četiri bića iz viđenja u Ez 1, 6, ali i prema uređenju prirode koja ima četiri strane svijeta, četiri smjera vjetra itd. (Protiv hereza III, 11, 8.). Tako za taj broj pravovjernih evanđelja, prema njemu, Bog svjedoči na dva načina, preko svoje pisane riječi, ali i preko svoga stvorenja – prirode. Budući da je Marcion, kao i neki drugi heretici, odbacio i Djela apostolska, Irinej je smatrao shodnim obraniti vjerodostojnost i tog spisa. On zaključuje da je Luka, Pavlov pratitelj, autor tog djela na osnovu „mi“ dijelova (Protiv Hereza III, 14, 1). U nekoliko navrata pisac u Djelima koristi prvo lice množine kada opisuje neki događaj pokazujući na taj način da je i sam bio sudionikom. Za Irineja je to dokaz da je Luka, Pavlov pratitelj, autor i očevidac onoga što je pisao. Irinej nam potvrđuje da je tada postojala i zbirka Pavlovih poslanica te optužuje Marciona za izbacivanje svega što mu je smetalo u njima. Njegovim riječima: „On je također izrezao pisma apostola Pavla, izbacujući sve dijelove u kojima apostol jasno govori o Bogu koji je stvorio svijet kao o Ocu našeg Gospodina Isusa Krista, kao i sve one u kojima apostol spominje proroštva koja predviđaju dolazak Gospodina.“ Uslijed obrane apostolskih spisa, Irinej je još naglasio i apostolsko porijeklo Otkrivenja. On je tu knjigu pripisao apostolu i evanđelistu Ivanu.

U obrani vjerodostojnosti apostolskih spisa sv. Irinej nam donosi iscrpan pregled svega što se smatralo vjerodostojnim krajem II. st. Naime, vidimo da on drži da se trebaju ispravnima smatrati četiri evanđelja (po Mateju, Marku, Luki i Ivanu), zatim Djela apostolska, pa onda poslanice apostola Pavla, katoličke poslanice, te naposljetku Otkrivenje. Ipak, važno je naglasiti da Irinej još nema popis 27 knjiga koje se danas smatraju kanonskima. Po pitanju poslanica vidljivo je da on ne smatra, štoviše možda ih čak i ne poznaje, svih 21. Stoga, iako brani brojku od četiri evanđelja od nadodavanja i oduzimanja i dalje nije siguran koje poslanice treba smatrati apostolskim, tj. onima u kojima je sadržana vjera koja je predana Crkvi. Zanimljivost vezana uz sv. Irineja je da je među kanonske spise ubrajao Hermina pastira. To nam je pokazatelj da utvrđivanje kanona nije bilo djelo jedne osobe, već cjelokupne Crkve, jer unatoč tome što je izrazito dobro poznavao apostolske spise napravio je grešku uvrštavanjem ovog djela među njih. Posebno valja naglasiti još jedan aspekt u boljem shvaćanju Irinejeva kanona. Naime, on je rođen u Maloj Aziji, vjeru je primio od sv. Polikarpa iz Smirne koji je bio učenik sv. Ivana evanđelista (Protiv hereza III, 3, 4.). Zatim je iz Male Azije došao na zapad u Rim, tj. Lyon gdje postaje biskup. On nam tako u svojoj osobi svjedoči o jedinstvu kršćanskog Istoka i Zapada. Svjedoči nam o određenom jedinstvu vjere i Crkve u tom razdoblju. Bilo je sasvim normalno da za biskupa u Galiji (rimski naziv za današnju Francusku) bude izabran netko iz Male Azije. Stoga samo svjedočanstvo kanona kojeg nam donosi ima još veću težinu. Imao je uvid u ono što se smatralo nadahnutim na Istoku i na Zapadu te nam na neki način potvrđuje određeni stupanj konsenzusa i po tom pitanju u većem dijelu Crkve krajem II. st.

Svakako treba spomenuti među autorima koji su pobijali razne heretike i Tertulijana. Cijelu jednu knjigu posvetio je Marcionu i njegovi sljedbenicima te njihovim zabludama. Kritizira Marciona zbog odbacivanje svih evanđelja osim Luke te za revidiranje ovoga kojeg je prihvatio (Protiv Marciona IV, 5). Tertulijan među kanonske knjige uvrštava poslanicu Hebrejima što je vrlo zanimljiv podatak uzme li se u obzir da ta knjiga na Zapadu dugo vremena nije uživala takav ugled. On nam je svjedok da je početkom II. st. bilo teologa koji su smatrali da je ta poslanica nadahnuta. To će biti veoma važno za daljnji razvoj kanona. Napisao je i cijelu knjigu posvećenu pobijanjima zabluda koje su širili valentinijanci. Napisao je nekoliko djela u kojima pobija pojedine zablude nekih heretika, primjerice odbacivanje vjere u uskrsnuće ili odbijanje toga da je Isus utjelovljena Riječ, a sve na osnovu novozavjetnih spisa. Po zanimanju je bio pravnik te je i s te strane mnogo pridonio u razvoju teološke terminologije. Njemu dugujemo naziv Testamentum (odnosno Instrumentum) za Bibliju, te je na taj način nastao izraz Novum Testamentum i Vetus Testamentum, tj. Stari i Novi zavjet. Već ta činjenica nam pokazuje da je u njegovo vrijeme, a na poseban način izraženo u njegovim radovima, bilo razvijeno mišljenje da su spisi Starog i Novog zavjeta na istoj razini po pitanju nadahnutosti. U brojnim radovima koja su nam sačuvana on citira gotovo sve knjige Novog zavjeta, iznimka su tek 2. Petrova poslanica, 2. i 3. Ivanova te Jakovljeva. Tertulijan je potkraj svog života napustio apostolsku Crkvu te se priklonio šizmatskoj karizmatskoj skupini montanista (o njima ćemo nešto reći u sljedećem članku iz niza). Osim Tertulijana i Irineja još su brojni drugi kršćanski autori II. i III. st. branili vjeru Crkve, te posljedično i apostolske knjige, od heretičkih izvrtanja. Prostor ovoga rada ne dopušta nam da ih sve nabrojimo i obradimo, ali su većinom radili u sličnom duhu kao Irinej i Tertulijan.

Kratko smo pregledali na koji su način razne heretičke sljedbe tijekom II. st. utjecale na razvoj kanona Novog zavjeta. Možemo vidjeti da su postojale dvije tedencije. Jedna je težila nadodavanju brojnih knjiga među one koje su se smatrale apostolskima. Takvi su bili brojni gnostički pravci koji su redovito producirali krivotvorene spise pripisivane apostolima. Druga tedencija se očituje u smanjivanju broja kanonskih spisa, što je bilo jako izraženo kod Marciona, i na taj način se težilo oduzimanju apostolskog biljega nekim knjigama. Činjenica da je Crkva mogla brzo i efikasno odgovoriti na te prijetnje svjedoči nam kako je postojala već određena svijest o tome koji spisi trebaju biti smatrani kanonskima. Postoji već široki konsenzus oko četverodijelnog evanđelja, oko Djela apostolskih, te većeg dijela Pavlovih i katoličkih poslanica, te knjige Otkrivenja. Svjedok velikog značaja apostolskih spisa na početku razdoblja crkvenih otaca je Justin Mučenik koji oko 160. godine piše: „I u dan koji se zove Sunčev (Dies Solis – naziv za nedjelju kod Rimljana, op. a.) svi se iz gradova i iz sela okupljaju na isto mjesto kako bi sve raspoloživo vrijeme čitali apostolske ili proročke spise (podebljanje A.V.).“ Ovdje nam Justin Mučenik svjedoči da je već šezdesetih godina II. st. bilo smatrano da su na istoj razini spisi Starog i Novog zavjeta. Stoga vidimo da je već na početku razdoblja crkvenih otaca napravljen iskorak u shvaćanju važnosti apostolskih spisa koji nisu bili toliko izraženo važni u vrijeme apostolskih otaca. Paralelno sa shvaćanjem o njihovoj važnosti krenula je i obrana od utjecaja i iskrivljavanja od strane raznih heretičkih sljedbi. Postojali su još neki izvanjski utjecaji na razvoj kanona, a o njima ćemo pisati u sljedećem članku.

Ante Vučić | Bitno.net

[1] U ranoj Crkvi bilo je dopušteno oženjenim svećenicima da budu biskupi.