Ponekad se pitam nije li misaona molitva tako odbojna katolicima samo zato što taj naziv zvuči zastrašujuće i ezoterično. On nam u misli priziva sliku čovjeka koji, zatvorenih očiju i s rukama na sljepoočnicama, po sobi pomiče predmete od njega udaljene šest metara.

Riječ je, međutim, o nečemu daleko skromnijem i domaćega ugođaja. Sveta Terezija Avilska misaonu je molitvu sažeto opisala kao “ništa drugo nego povjerljiv razgovor između prijateljâ; ona podrazumijeva odvajanje vremena da bismo često bili s onim za kojega znamo da nas ljubi”.1

U nekom je smislu svaka molitva “misaona molitva”, budući da bi naše misli trebale biti potpuno obuzete molitvom koju molimo, bilo da je riječ o misi, krunici, devetnici ili nečem drugom. Sveti Ivan Damaščanski samu je molitvu definirao kao “uzdizanje misli Gospodinu”.

Postoji, međutim, vrsta molitve koja naglašava naše misaone sposobnosti iznad svih ostalih, uzdizanjem razuma prema Bogu u tihu, povjerljivu razgovoru. Upravo je to ono što kršćanska predaja naziva misaonom molitvom.

Mi stječemo “misao Kristovu” (1 Kor 2,16) tako što provodimo vrijeme u njegovu društvu, u tihu, povjerljivu razgovoru. Ovo nam je poznato iz iskustva. Na sve nas utječu naši prijatelji, naši učitelji, naši roditelji; a znamo da je taj utjecaj općenito veći što više vremena provodimo s dotičnom osobom u tihu, povjerljivu razgovoru.

Međutim, vremenom ćemo naučiti da tih razgovor nije nešto što se samo od sebe dogodi, barem ne tako često. Naši su životi prepuni obveza i bučni, tako da je takav razgovor ponekad potrebno unaprijed isplanirati i pobrinuti se da do njega stvarno i dođe.

Isto je potrebno i želimo li porazgovarati s Bogom. Baš kao i u braku ili prijateljstvu, takav je razgovor nužan za međusobno povjerenje.

Trebamo odvojiti vrijeme za misaonu molitvu. Nije valjda da ne možete odvojiti pola sata? Sveti Franjo Saleški je rekao da ako smo prezaposleni da bismo molili pola sata, onda trebamo moliti cijeli sat! Brojni duhovni pisci ističu da je dvadeset minuta dnevno krajnji minimum koji trebamo posvetiti misaonoj molitvi. Nekoliko minuta je potrebno samo da bismo pokrenuli razgovor.

Potrebno je također neko vrijeme provesti u prijemljivu stavu, “osluškivati” ne bismo li u svojoj duši čuli Božju riječ.

Za nas bi bilo dobro da pronađemo vrijeme i mjesto na kojem to možemo napraviti dobro. Neki se najbolje osjećaju u rano jutro, prije nego što nastupe dnevne obveze. Drugi se ne osjećaju svojima sve do popodneva. Jedino ćete vi znati koje je vrijeme za vas najbolje za razgovor s Bogom.

Najbolje je mjesto pred svetohraništem u crkvi. Međutim, ako ne možete ići tamo, trebali biste težiti da pronađete barem neko tiho mjesto na kojem vam nitko ne će smetati. (Isključite svoj mobitel.)

Najbolji način na koji ćete započeti s molitvom jest “čin Božje prisutnosti”, kratka molitva obraćanja Bogu i priznavanja njegove prisutnosti: “Gospodine moj i Bože moj, čvrsto vjerujem da si ovdje, da me vidiš i da me čuješ.” Ovo je način na koji ćemo ga, takoreći, “pogledati u oči”. To će nam olakšati ostatak razgovora i učiniti ga ugodnijim.

O čemu bismo trebali razgovarati s Bogom? S njim možemo razgovarati o svemu. O našemu danu. O našim prijateljima. O članovima naše obitelji – djeci, roditeljima, supružnicima. Razmišljajte o svakom od njih i izrazite svoju zabrinutost Bogu. Molite ga da im se dogode dobre stvari. Pitajte ga što možete učiniti kako biste im služili bolje. Naša misaona molitva ne bi trebala biti vrijeme kad ćemo Bogu na brzinu iznijeti naše namjere. Ono što trebamo učiniti kroz molitvu jest iznijeti Bogu naše brige i s njim porazgovarati o njima.

Trebamo također naučiti sjesti i slušati. Za ovo će nam biti potrebna vjera i svjestan napor kako bismo primili Božju riječ u svoju dušu, imajući na umu da možda ne ćemo biti ni svjesni da se to događa. Naša duša ne radi s istom vrstom svjesnosti kao što rade naša osjetila ili mozak. Možda ne ćemo ni primijetiti da nam Bog odgovara, ali možemo biti sigurni da on to doista čini. Mogu proći godine prije nego što spoznamo što se dogodilo u molitvi u dotičnomu trenutku našega života.

U misaonoj su molitvi prisutne razne preprjeke i poteškoće. Na primjer, često ćemo morati nadvladati razne rastresenosti. Pa ipak, one nas ne trebaju obeshrabriti. Stvari koje nas odvraćaju od molitve mogu postati upravo sadržaj naše molitve. Na kraju krajeva, to će možda biti naše prave brige kojih se ne možemo otresti kad odlazimo s posla ili od kuće. Njih trebamo spomenuti našemu Gospodinu i zamoliti ga za prosvjetljenje.

Ponekad nas, međutim, mogu rastresati stvari koje nas ne bi smjele brinuti: nečiste misli ili sjećanja, na primjer. Ali, ponavljam, pozovemo li u pomoć Boga i ustrajemo li, u toj ćemo borbi zadobiti mnoge milosti. Blažena Djevica Marija može biti od velike pomoći u toj borbi. Ona želi da mi uspijemo.

Nađemo li se u razdoblju duhovne suhoće, kad nam se čini da nam više nije preostalo ništa što bismo rekli našemu Gospodinu, i o tome možemo s njim porazgovarati i upitati ga što će napraviti u vezi toga. Možemo uzeti sa sobom i Bibliju ili kakvu drugu duhovnu knjigu i poslužiti se nekim od redaka kao poticajem za molitvu, svakim se retkom obraćajući Bogu u potrazi za prosvjetljenjem.

Ovako je postupala sveta Terezija kad se našla u razdoblju duhovne suhoće koje je trajalo više od deset godina.

Ili ako se osjećamo toliko dirnuti da su nam riječi nepotrebne, misaonu molitvu možemo vršiti na način na koji je to činio jedan od župljana svetoga Ivana Marije Vianneyja. Sjedio bi ispred svetohraništa, pričao je sveti Ivan, govoreći: “Ja gledam njega, a on gleda mene.”

Sve naše molitve trebamo preobraziti u misaonu molitvu, pa čak i naše pjevanje hvalospjeva! Sveti Pavao je rekao: “Što dakle? Molit ću se duhom, molit ću se i umom; pjevat ću hvalospjeve duhom, ali pjevat ću ih i umom” (1 Kor 14,15). Trebamo također svaki dan odvojiti vrijeme za razgovor s Bogom. Zanemarite kako to zvuči; to nije ništa egzotično ni ezoterično – tek temeljna i osnovna misaona molitva.

Prebirite u svome srcu

Misaona se molitva sastoji od… toga da smo svjesni i znamo da govorimo, s kim govorimo i tko smo mi koji se usuđujemo toliko govoriti s tako velikim Gospodinom. Razmišljati o ovome i drugim sličnim stvarima, o tome koliko smo ga malo služili a koliko mnogo smo mu dužni služiti, jest misaona molitva. Ne mislite da je ona isto što i neka druga vrsta priče, ali ne dajte se ni zaplašiti imenom.

Moliti Očenaš ili Zdravomarijo ili bilo koju drugu molitvu koju želite jest usmena molitva. Ali samo zamislite kako lošu glazbu izvodite kad to činite bez misaone molitve.2

sveta Terezija Avilska, 16. stoljeće

Gornji tekst je izvadak iz knjige Scotta Hahna “Znakovi života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

————–
1 Sv. Terezija Avilska, Moj život, 8,5.
2 Sv. Terezija Avilska, Put k savršenosti, 25,3.