Za vrijeme Reformacije, u šesnaestome stoljeću, neki su kršćani odbacili znak križa jer su smatrali da je to praznovjerje. No sam Martin Luther nije ga odbacio, i u svojemu „Malom katekizmu” preporučivao je tu praksu kao dodatak obiteljskoj molitvi.

Danas sportaši koji se na sportskim događanjima križaju za sreću potkrjepljuju mišljenje da se radi o praznovjerju. No košarkaši na crti za prekršaje nisu bili prvi koji su zlorabili ovu gestu pripisujući joj čarobne moći, koje se mogu iskoristiti radi sumnjiva osobnog probitka. Već u šestome stoljeću, sveti Cezarije (470. – 542.), biskup Arlesa i jedan od prvih kršćanskih autora najuspješnijih knjiga, kritizirao je kršćane koji su se križali polazeći u krađu ili da počine preljub.

No u korijenima znaka križa njega nije kaljao nikakav trag praznovjerja ili magije. Ne postoje izravni dokazi, ali iz okolnosti se čini jasnim da je ta sveta gesta imala svoje korijene kao molitva u apostolskim vremenima. Crkveni otac iz četvrtoga stoljeća, sveti Bazilije (329. – 379.), rekao je da su nas apostoli „naučili da znakom križa označavamo one koji se pouzdaju u Gospodina” – to jest, one koji će pristupiti sakramentu krštenja. 

Tako su prvi kršćani vjerojatno naučili činiti znak križa pri svojemu krštenju, kada bi ih svećenik označio tim znakom kako bi pokazao da su oni Kristovi. Za to postoje dokazi u Svetome pismu. Na primjer, sveti Pavao podsjetio je Efežane da su primili taj znak na krštenju kada je rekao: „[…] u njemu ste, prigrlivši vjeru, opečaćeni Duhom obećanim, Svetim […]” (Ef 1,13). I Pavao je možda govorio o tome kako je i on sam pri svojemu krštenju bio obilježen znakom križa kada je Galaćanima rekao: „[…] ja na svom tijelu nosim biljege Isusove!” (Gal 6,17). O tome ću više reći kasnije, ali za sada vam samo želim pokazati da je znak križa potekao od ljudi koji vremenski nisu bili daleko od samoga Krista.

Prvi kršćani koristili su palac ili kažiprst kako bi učinili križić na svojemu čelu. Tu su praksu povezivali s referencama iz Ez 9,7 i Otk 7,3, 9,4 i 14,1 – gdje se sve opisuje kako vjernici nose Božji pečat na svojemu čelu. Taj je znak bio križ – grčko slovo tau – koje se pisalo „T”, i označavalo je ime Božje. Origen (oko 185. – oko 253.), teolog i duhovni pisac iz trećega stoljeća, komentirao je spomenuti odlomak iz knjige proroka Ezekiela citirajući pisca koji je rekao:

„Oblik slova tau predstavljao je sličnost liku križa, a to je predstavljalo proročanstvo o znaku kojega kršćani čine na svojemu čelu. Jer svi vjernici čine taj znak kada god poduzimaju neko djelo, naročito kada će moliti ili će čitati Sveto pismo.”

Dakle, u trećemu su stoljeću kršćani često na svojemu čelu prstom povlačili znak križa. Također su tako činili na svojim ustima i na prsima, kako i mi danas činimo kada se na svetoj misi najavljuje čitanje Evanđelja. I činili su taj znak u zraku, blagoslivljajući osobe i stvari. Na primjer, Tertulijan je pisao o ženi koja je tako činila znak križa iznad svojega kreveta, a sveti Ćiril Jeruzalemski opisivao je kako su kršćani činili znak križa „iznad kruha što ga jedemo i čaša iz kojih pijemo”. Korištenje znaka križa kao blagoslova možda je potaknulo neke kršćane da čine veći znak, koji danas poznajemo, ali ta praksa nije postala uobičajenom do kasnijega razdoblja. 

Suprotstavljanje monofizitskome krivovjerju u sedmome i osmome stoljeću možda je doprinijelo populariziranju većega znaka križa. Kako bi sažeto a sveobuhvatno pobili uvjerenje tih krivovjeraca, koji su smatrali da Krist ima samo jednu, božansku prirodu, a ne dvije prirode – jednu ljudsku, a drugu božansku – kršćani na Istoku počeli su se križati sa dva prsta ili s palcem i kažiprstom. Morali su činiti veći znak križa preko prsa kako bi njihovo korištenje dva prsta u svrhu obrane te istine bilo vidljivo svima. Zamislite dvoboj koji se dogodio kada je jedan kršćanin naišao na jednoga monofizita. Kršćanin bi uočljivo učinio veliki znak križa s dva prsta i požurio na drugu stranu ulice. Monofizit bi reagirao čineći veliki znak križa svojim kažiprstom, i ljutito nastavio svojim putem. Pomisao na takav prizor nama je možda malo smiješna, ali u tim vremenima obični ljudi znali su bjesniti zbog teoloških pitanja.

U devetome stoljeću kršćani na Istoku činili su veći znak križa s vidljivim palcem i dva druga prsta, koji skupa simboliziraju Presveto Trojstvo, a s prstenjakom i malim prstom savijenima, što simbolizira Kristove dvije naravi. U sredini osmoga stoljeća, u vrijeme kada su kraljevi imali mnogo toga za reći o crkvenim pitanjima, bizantski car Lav IV. proglasio je da se svi blagoslovi imaju činiti jednim velikim znakom križa – to jest, horizontalnim pokretom zdesna nalijevo. Iako se taj proglas odnosio na blagoslove, ljudi su ga naveliko prihvatili kao gestu križanja samih sebe. Carevom direktivom veliki je znak križa na Istoku ustanovljen kao uobičajena praksa. Kršćani istočnih Crkava križali su se s dva prsta i palce ispruženima, dotičući svoje čelo, zatim svoja prsa, a onda bi se prekrižili preko ramena, zdesna nalijevo.

Manje je jasno kako su zapadni kršćani prihvatili veći znak križa. Izgleda da su poslije devetoga stoljeća neki zapadni kršćani imitirali praksu zapadne Crkve i križali se velikim znakom križa zdesna nalijevo. No u isto vrijeme neki su na Zapadu počeli činiti veliki znak križa preko svojih prsa, pomičući ruku s lijevoga ramena na desno.

Inocent III. (1160. – 1216.), koji je bio papa na početku trinaestoga stoljeća, dao je naputak da se kršćani križaju s dva prsta i palcem ispruženima. Dopustio je da neki čine znak križa zdesna nalijevo, a neki slijeva nadesno, ne pokazujući preferenciju ni za jedan od ta dva pristupa. No prije kraja srednjega vijeka, zapadni kršćani pokazali su preferenciju za to da se križaju s velikim znakom križa slijeva nadesno. Na primjer, u dokumentu s kraja petnaestoga stoljeća, „Gospinom ogledalu” (Myroure of Our Ladye), sestre brigitinke iz opatije Syon, u engleskoj pokrajini Middlesex, poučavalo se da se križaju slijeva nadesno. Objašnjenje je bilo da pokret s čela do prsa znači da je Krist u svojemu Utjelovljenju sišao s neba na zemlju, a pokret s lijevoga na desno rame značio je da je Krist pri svojoj smrti sišao u pakao, a zatim uzašao na nebo, da sjedne zdesna Ocu.

Na kraju srednjega vijeka, vjerojatno pod raširenim utjecajem benediktinaca, gdje je praksa bila činiti veliki znak križa slijeva nadesno, otvorenom rukom, većina zapadnih kršćana činila je znak križa onako kako i mi to činimo danas.

U svakome su razdoblju kršćani često, ali ne neizostavno, činjenje znaka križa pratili riječima molitve, no te su molitve bile veoma različite. U ranijemu razdoblju koristili su zazive poput „znak Kristov”, „pečat živoga Boga”, i „U Ime Isusovo”. U kasnijim razdobljima molili su „U ime Isusa Nazarećanina”, „U ime Presvetoga Trojstva”, i „U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga”, a tu posljednju najčešće koristimo danas. Kršćani su također koristili formulacije koje im je sugerirala liturgija, poput „Bože, u pomoć mi priteci”, i „Pomoć je naša u imenu Gospodina”. Ta različitost riječi koje prate znak križa trebala bi vas potaknuti da spontano molite kada se križate, što je praksa koju preporučujem u kasnijim poglavljima.

Kršćani dvadeset i prvoga stoljeća naslijedili su mnoštvo načina na koje se čini znak križa. Danas ćete vidjeti ljude kako čine znak križa slijeva nadesno ili zdesna ulijevo, s otvorenom rukom ili s dva prsta i palcem ispruženima; kako čine križiće na čelu, usnama i prsima jednim prstom, s dva prsta, ili s palcem i kažiprstom. Možete vidjeti latinoameričkoga mladića kako se križa velikim znakom križa slijeva nadesno, a zatim ljubi u križ postavljene palac i kažiprst, što je praksa ukorijenjena u davnoj prošlosti. Vidjet ćete svećenike u liturgijskom okruženju i laike u običnim situacijama kako blagoslivljaju osobe i predmete s dva prsta i palcem ili s otvorenom rukom. No bez obzira kako to oni činili – čineći veliki ili mali znak križa, s jednim prstom, s dva prsta, s tri prsta, ili s otvorenom rukom – svi koji se križaju s vjerom otvaraju se Gospodinu.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.