O SLICI CRKVE

Joseph Ratzinger: Rađa li se u samom srcu Crkve novo poganstvo koje prijeti da je uništi?

Novo poganstvo raste “u srcu same Crkve” i prijeti da je “iznutra razori”.

Joseph Ratzinger: Rađa li se u samom srcu Crkve novo poganstvo koje prijeti da je uništi?

Foto: Arhiva

Slika koju Crkva u novije vrijeme daje o sebi prožeta je činjenicom da je na nov način postala “Crkva pogana koji još uvijek sebe nazivaju kršćanima, a uistinu su postali pogani”. Tako je 1958. pisao mladi, promovirani svećenik Joseph Ratzinger (sadašnji papa emeritus Benedikt XVI.) u jednom članku o situaciji i neposrednoj budućnosti Crkve. Na pragu svoje prve profesure, analizira pitanja o osobnoj odluci u njezinoj opsežnosti, kako pojedinca tako i cijele Crkve i svijeta. Danas, dakle 54 godine kasnije, njegova dijagnoza ukazuje na duboke procjepe i ponore u tada, naizgled, tako nosivom tlu pučkog kršćanstva. “Ova, imenom, kršćanska Europa već 400 godina postaje mjestom rođenja novog poganstva koje nezaustavljivo raste u srcu kršćanstva i prijeti da je uništi iznutra.”

Kath.net dokumentira, u cijelosti, članak „Novi pogani i Crkva” koji je napisao Joseph Ratzinger u časopisu „Hochland” (listopad 1958.).

Novi pogani i Crkva

Nužno rasvjetovnjačenje Crkve u Europi postavlja pitanje što se događa s novim poganima. Je li Bog za njih predvidio jedan novi put spasenja?

Prema vjerskim statistikama, stara Europa je još uvijek uglavnom kršćanski dio zemlje, no jedva da postoji slučaj gdje statistika ne vara, to svatko dobro zna. Ova, po imenu, kršćanska Europa već 400 godina postaje mjestom rođenja jednog novog poganstva koje nezaustavljivo raste u srcu Crkve i odatle prijeti da je uništi iznutra. Slika koju Crkva pruža u novom vremenu bitno je određena time da je na svoj način postala Crkva pogana i bit će to sve više. Ne kao nekoć Crkva pogana koji su postali kršćani, nego Crkva pogana koji se još uvijek nazivaju kršćanima, a u stvari postaju poganima. Poganstvo se danas nalazi u Crkvi i to je ono što obilježava naše vrijeme novog poganstva. Poganstvo je, nekada, bilo izvan Crkve, a danas se radi o poganstvu u Crkvi, i same Crkve. I zato današnji čovjek može prihvaćati normalnim da susjed ne vjeruje (da nije vjernik).

Kad je Crkva nastajala, temeljila se na duhovnoj odluci pojedinca za vjeru u činu obraćenja. Iako se čovjek, na početku, nadao da će se, ovdje na zemlji, od obraćenika izgraditi zajednica svetih – „Crkva bez mane i ljage”, uz teške borbe je trebalo spoznati da obraćenik, kršćanin, ostaje samo grješnik te da su u zajednici kršćana mogući i teški prijestupi. Iako tadašnji kršćanin nije bio do kraja dovršen i kao takav nije nikada, do kraja, gotov za zajednicu svetih, ipak je postojalo temeljno zajedništvo. Crkva je bila zajednica osvjedočenih ljudi koji su donijeli određenu duhovnu odluku i po njoj se odvojili od svega što im je sprječavalo tu odluku.

U srednjem vijeku se to promijenilo tako što su Crkva i svijet bili jedinstveni i tako kršćanstvo više nije bilo nikakva slobodna odluka, nego političko-društvena datost.

Tri razine rasvjetovnjačenja

Danas je vanjština Crkve i svijeta ostala, no nestalo je uvjerenje da se u neželjenoj pripadnosti Crkvi krije posebno Božje milosrđe, onostrano djelo spasenja. Skoro nitko tako čvrsto ne vjeruje da bi se u ovoj i ovakvoj Crkvi, s ovim kulturno-političkim datostima, moglo nalaziti „nekakvo vječno spasenje”, zato je tako razumljivo da se hitno postavljaju pitanja: zar ne bi danas trebalo Crkvu pretvoriti u zajednicu oduševljenih (uvjerenih) da bismo joj vratili njezinu ozbiljnost? To bi značilo da se ozbiljno odrekne svjetskih pozicija da bi razgradila prividni posjed koji se pokazuje više nego opasnim, jer stoji na putu istini.

Na duže staze, Crkvi neće preostati nego da komad po komad razgradi taj vanjski prekrivač i privid jedinstva sa svijetom i tek tada će moći, svojom porukom, dospjeti do ušiju novih pogana i biti ono što jest – zajednica vjerujućih. U stvari, kroz te vanjske gubitke moći će pružiti svoje misionarsko svjedočanstvo samo onda kada prestane biti „po sebi jeftina razumljivost”; samo onda će početi predstavljati ono što jest i moći će, svojom porukom, dospjeti do ušiju novih pogana koji bi mogli pasti u iluziju da oni zapravo i nisu nikakvi pogani!

Sigurno da odstupanje od vanjskih pozicija donosi i gubitak vrijednih prednosti koje, bez sumnje, i danas postoje zbog isprepletenosti javnosti i Crkve. Radi se o jednom procesu koji će se odvijati uz ili bez sudjelovanja Crkve i u kojega će se ona morati priključiti. Sve u svemu, ovo rasvjetovnjačenje Crkve mora se odvijati na tri razine. Treba ih držati i promatrati odvojeno: razina sakramenata, razina navještaja vjere i osobna, ljudska razina između vjernika i nevjernika.

Razina sakramenata – nekoć organizirani tajanstvenom disciplinom, oni su prava nutarnja bit Crkve; i treba opet biti jasno da sakramenti bez vjere nemaju nikakva smisla. Crkva će, postupno, sa svom pažnjom morati odustati od jednog kruga akcije koji u sebi sadrži jedno samozavaravanje i zavaravanje ljudi.

Što više ovdje Crkva postavi samoograničenje za razlikovanje kršćanskog od nekršćanskog, ako je potrebno i prema malom stadu, tim stvarnije će se ona naći na drugoj razini na kojoj će moći prepoznati svoju zadaću propovijedanja. Ako je sakrament mjesto gdje se Crkva isključuje i mora isključiti od necrkvenog, onda je riječ jedini način i put kojim ona nastavlja otvorenu gestu poziva na Gospodnju gozbu.

Na razini osobnih odnosa, sasvim bi pogrešno bilo samoograničenje Crkve koje se traži za sakramentalno područje prenositi na odvajanje vjernih kršćana od ljudi koji ne vjeruju. Naravno da među vjernicima treba postupno graditi nešto poput bratstva među onima koji se pričešćuju, čije će zajedništvo za Božjim stolom dobiti i vanjsko očitovanje u zajedništvu privatnog života i osjetit će i znati da, u slučaju nevolje, mogu računati jedan na drugoga, i da su stvarno jedna obiteljska zajednica. Ali to ne smije biti nikakvo sektaško isključivanje, nego kršćanin treba moći biti radostan čovjek, čovjek s ljudima gdje taj drugi ne mora biti kršćanin.

Drugi put spasenja

Uz ovu skiciranu promjenu strukture Crkve može se, kod vjernika, primjećivati i promjenu samosvijesti koja proizlazi iz činjenice nutarnjeg crkvenog poganstva. Današnjim kršćanima je postalo nezamislivo da u kršćanstvu, točnije Katoličkoj Crkvi, koja bi trebala biti jedini put spasenja, a onda i u svoj ozbiljnosti njezina misionarskog poslanja svi unutarnji zahtjevi postaju upitni. Mi ne možemo vjerovati da će netko tko živi pokraj nas; čovjek dobar, poznat, plemenit, spreman pomoći, da će ići u pakao samo zato što nije katolik u praksi. Predodžba da će se svi “dobri” ljudi spasiti današnjem je čovjeku tako prihvatljiva kao što je nekada bilo suprotno.

Vjernici se pitaju, pomalo smućeni, zašto je onima izvana tako jednostavnije, a nama se tako otežava? I vjernik može doći do toga da mu je vjera postala teret a ne milost. U svakom slučaju, ostaje nam dojam da zapravo postoje dva puta spasenja: jedan je za one izvan Crkve, tj. one koji imaju svoju, vrlo subjektivno, određenu moralnost, a drugi je put spasenja Crkve. Vjernik ne može imati dojam da je prihvatio ugodniji put, u svakom slučaju je njegova vjernost (vjera) na vrlo osjetljiv način opterećena postojanjem drugog puta spasenja. Sasvim je jasno da misionarski zanos Crkve, zbog ove nutarnje nesigurnosti, vrlo teško i osjetljivo trpi.

Malo njih i mnogi

Pokušat ću, kao odgovor na ovo za kršćane današnjeg vremena opterećujuće pitanje, pokazati u kratkim naznakama da postoji samo jedan put spasenja, a to je onaj po Kristu. Njemu pripada dvostruki radijus koji zahvaća „svijet” -„mnoge” (to znači sve), a istovremeno se kaže da je njegovo mjesto Crkva. Tako u doseg ovog radijusa spada i „malo” i „puno”, jedno i drugo je dio načina na koji Bog spašava, ne izraz neuspjeha Božje volje. To počinje tako da je Bog izdvojio jedan narod od cijeloga svijeta kao narod svoga izabranja. Treba li to značiti da je samo Izrael izabran, a ostali ljudi odbačeni?

Početak stvari izgleda kao ovo postavljanje jednog uz drugog – izabranog i neizabranog naroda – u statičkom načinu razmišljanja bivaju dvije grupe, jedna uz drugu. Ubrzo se pokazalo da to nije baš tako, jer u Kristu ovo statičko jedno pored drugog – Židovi i pogani, postaje dinamičko, tako da će pogani po svom neizabranju postati izabrani – kako to pokazuje 11. poglavlje Poslanice Rimljanima. Tako se vidi da Bog može izabrati ljude na dva načina: direktno ili preko odbačenja. Jasnije rečeno: tako utvrđujemo da Bog dijeli čovječanstvo na „malo njih” i „mnoge”; podjela je to koja se stalno ponavlja u Pismu. Isus daje svoj život kao otkupninu „za mnoge” (Mk 10,45). Ova se podjela očituje kroz povijest u Crkvi: na „malo njih” i „mnoge”, s jedne strane Židovi i nežidovi, a s druge strane Crkva i necrkva.

No, Bog ne dijeli ljude na „mnoge” i „malo njih” da bi one bacio u bezdan, a ove spasio. Isto tako ne da bi „mnoge” lako spasio”, a „malo njih” uz poteškoće. On koristi „malo njih” kao Arhimedovu točku preko koje on „mnoge”, poput sidra podiže, kao polugu kojom ih privlači k sebi. Obje strane imaju svoje mjesto na putu spasenja koje je različito, a da se pritom ne razbija jedinstvo puta. Ovo suprotstavljanje se može pravilno shvatiti tek onda kad se gleda da, u suprotstavljanju Krista i ljudi, leži ono „malo njih” i „mnogi.” Spasenje se ljudi sastoji u tome da Bog ljubi svijet i da će se, konačno, na kraju, čovjekov život naći u milosrdnom Božjem zagrljaju. Bez toga sve bi drugo ostalo prazno. Vječnost bez ljubavi je pakao, iako se to nekome ne događa. Spasenje čovjeka se sastoji u tome da me Bog ljubi, no nitko nema pravo na ljubav pa ni zbog moralnih i drugih preduvjeta. Ljubav je bitno slobodan čin ili to nikako nije, to nije ona (ljubav).

Ona dakle ostaje u suprotnosti između Krista, jednoga, i nas „mnogih”, nedostojnih spasenja. Bilo kršćani ili nekršćani, vjerni ili nevjerni, moralni ili nemoralni nitko ne „zaslužuje” spasenje izvan Krista. No, ovdje se događa „čudesna razmjena”. Za sve ljude je određeno odbačenje, samom Kristu spasenje – u svetoj razmjeni se događa suprotno. On jedini uzima cijelo nespasenje na sebe i tako nama svima oslobađa mjesto spasenja.

Čudesna razmjena

Cijelo spasenje koje je određeno za ljude počiva na prarazmjeni između Krista – jednoga i nas – mnogih i to treba prihvatiti u poniznosti vjere. Time bi stvar mogla imati svoj tijek, ali se na iznenađujuć način dodaje još i ovo da se, prema Božjoj volji, ova velika prarazmjena, od koje živi cijela povijest, nastavlja u jednom mnoštvu zamjena i svoju krunu i sjedinjenje ima u približavanju jednog i drugog, Crkve i necrkve, vjernika i „pogana”.

Suprotnost Crkve i necrkve ne znači biti jedan pokraj drugoga, ili jedan nasuprot drugoga, nego jedan za drugoga u čemu svaka strana ima svoju ulogu. Malo njih – upravo to je Crkva u nastavku poslanja Kristova kome je dano zastupanje mnogih i spasenje. Oboje se događa u usklađivanju jednog prema drugomu i njihova zajedničkog podlaganja Kristovoj zamjeni koja natkriljuje oboje. Ako će čovječanstvo biti spašeno po zamjeni Krista i u njegovu nastavljanju u dijalektici „malo njih” i „mnogi”, to također znači da svaki čovjek, prije svega vjernik ima svoju neizbježnu ulogu u sveukupnom spašavanju ljudi.

I nitko nema pravo reći: “Gledaj, drugi se spašavaju bez katoličke vjere, zašto onda ne bih i ja?” Odakle znaš da punina katoličke vjere nije upravo tvoje nužno spasenje koje ti je Bog odredio i to iz razloga koji ne možeš izbjeći, jer pripada stvarima o kojima je Isus rekao: „Ti sada ne možeš razumjeti, ali shvatit ćeš poslije.” (Iv 13,36)

To vrijedi i u pogledu „modernih pogana” – kršćanin svoje spasenje ima skriveno u Božjoj milosti o kojoj ovisi i njegovo moguće spasenje, ne o ozbiljnosti njegova vlastitog vjerskog postojanja (života). To bi mu trebao biti jači poticaj za ispunjenijom vjerom po kojoj se osjeća povezanim sa zamjeničkom akcijom Isusa Krista o kojoj ovisi spasenje svijeta, a ne samo kršćana.

Bog sam opravdava

Želim, za kraj ovog razmišljanja, još nešto naglasiti tumačenjem dvaju kratkih tekstova u koje je uključen ovaj problem.

Prvi je težak i opterećujuć tekst u kojemu se, na poseban način, govori o mnogima i malo njih: „Mnogo je zvanih, a malo izabranih” (Mt 22,14). O čemu govori ovaj tekst? On ne govori da će mnogi biti odbačeni, kako se često čuje, nego prije svega da postoje dva različita oblika Božjeg izabranja. Točnije, on jasno govori da postoje dva različita Božja čina, oba ciljaju na izabranje, a da nam se ne objašnjava postižu li oba svoj cilj. Ako se povijest spasenja promatra onako kako ga tumači Novi zavjet, onda se ilustriraju one Gospodinove riječi. Iz statičkog odnosa – jedan uz drugi, izabrani i neizabrani narod, u Kristu postaje dinamički odnos, tako da pogani po svom neizabranju postaju izabrani, a onda oni po svom izabranju dovode ponovno i Židove u izabranje. Tako nam to može postati važan nauk.

Pitanje o spasenju ljudi se uvijek krivo postavlja ako se promatra odozdo kao pitanje kako se ljudi opravdavaju. Pitanje o spasenju ljudi nije pitanje samoopravdanja (spasenja), nego opravdanja po dobrohotnoj Božjoj volji. Radi se o tome da stvari promatramo odozgo. Ne postoje dva načina kako se ljudi opravdavaju, nego postoje dva načina kako se ljude izabire i oba načina Božjeg izbora su jedan put spasenja u Kristu i njegovoj Crkvi koja počiva na okrenutosti „malo njih” prema „mnogima” i na zamjeničkoj službi malo njih u produženu Kristovu zamjeništvu.

Drugi tekst je velika gozba (Lk 14, 16-24). Prije svega, ovo evanđelje je vrlo radikalna radosna vijest gdje se pripovijeda da će nebo biti ispunjeno svima koje se na bilo koji način može pridobiti: ljudima koji su nedostojni, koji su u odnosu prema nebu slijepi, gluhi, hromi, prosjaci. Dakle radikalan čin milosti; i tko želi tvrditi da i moderni europski pogani ne mogu na ovaj način doći u nebo? Svatko se može nadati zbog ovoga. Ipak, ozbiljnost ostaje. Postoji i grupa onih koji će zauvijek biti odbačeni! Može li tko znati da neće, među tim odbačenima, biti i takozvanih dobrih katolika – koji su sebe smatrali dobrima, a u stvarnosti su farizeji? S druge strane, može li tko znati da se među onima koji su odbacili poziv ne nalaze upravo oni Europljani kojima je kršćanstvo ponuđeno, a koji su pustili da propadne?

Zato za sve istodobno ostaju nada i prijetnja! U ovom pogledu nade i prijetnje, iz kojih se rađa ozbiljna i velika radost, kršćanin treba svoj život usmjeravati među modernim poganima koje on gleda na drugi način, u istoj nadi i prijetnji, jer i za njih nema nikakva drugoga spasenja nego onoga u kojeg vjeruje – Isusa, Krista i Gospodina.

Izvor: don-ivica.net

Bitno.net

Objavljeno: 12. veljače 2017.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi