TEOLOŠKA KRITIKA KASPEROVE KNJIGE

Je li kardinal Walter Kasper svojim ‘milosrđem’ prodao papi Franji mačka u vreći?

Ovo je prijevod prvog dijela rasprave koja se prije nekoliko tjedana odvila između kardinala Waltera Kaspera i teologa iz Bostona, Daniela Patricka Moloneya, a vođena je u jednom od najutjecajnijih teoloških časopisa na svijetu – First Things te je izazvala veliku pažnju u teološkim i crkvenim krugovima. Rasprava se vodi oko teologije milosrđa, koju kardinal Kasper iznosi u svojoj knjizi, ‘Milosrđe: bit Evanđelja i ključ za kršćanski život’, teologije koja može (ili ne može) opravdati pripuštanje ‘razvedenih i ponovno vjenčanih’ na pričest. Zbog aktualnosti teme, a u iščekivanju Sinode o obitelji, prenijeti ćemo cijelu raspravu…

Foto: Catholic Church of England and Wales @flickr.com

Što je milosrđe? – osvrt na knjigu kardinala Waltera Kaspera: „Milosrđe: bit Evanđelja i ključ za kršćanski život“

U posljednje vrijeme u katoličkim se krugovima vode neobične rasprave o prirodi milosrđa. Francesco Miano, jedan od oženjenih sudionika nedavne sinode o obitelji u Rimu, rekao je kako je sinoda bila usredotočena na „napetosti između milosrđa i istine“. „Tradicionalisti“ su u toj raspravi bili na strani istine (ne možete primiti pričest ako ste u stanju grijeha; ako namjeravate imati odnose izvan valjanog braka itd.), dok su „progresivci“ bili na strani milosrđa (trebalo bi se dopustiti primanje pričesti onima koji su nakon razvoda i ponovne civilne ženidbe doživjeli obraćenje). S obzirom na to da nas Crkva uči kako neuka treba poučiti a grešnika pokarati, što spada među tradicionalna „djela milosrđa“, a Sveto nam pismo govori kako je Isus ujedno i milosrdan (Lk 6,36; Tit 3, 5) i Istina (Iv 14, 6) – suprotstavljanje milosrđa istini nije baš prikladno područje za katoličke rasprave.

Čini se da je kardinal Walter Kasper razlog zašto se u Katoličkoj Crkvi ovih dana počelo tako često govoriti o milosrđu. Papa Franjo, koji je izabrao Božje milosrđe kao temu svog prvog Angelusa, nadahnuće za temu zahvaljuje kardinalu Kasperu: „Ove dane dobio sam priliku pročitati jednu knjigu koju je napisao kardinal Kasper, talentirani teolog, dobar teolog – knjigu o milosrđu. Ova mi je knjiga puno pomogla, ali nemojte misliti da reklamiram knjige mojih kardinala. Nije o tome riječ! Ali knjiga mi je tako dobro došla, toliko dobra učinila… Kardinal Kasper kaže kako riječ milosrđe sve mijenja. To je najbolja stvar koju možemo čuti: ona mijenja svijet! Malo milosrđa čini svijet manje hladnim i više pravednim. Moramo dobro shvatiti Božje milosrđe, milosrdnog Oca koji ima takvu strpljivost.“
Od tada, milosrđe je na Papinim usnama – kao i u knjizi njegovih sabranih govora pod nazivom „Crkva milosrđa“.

Opseg Kasperova poimanja milosrđa u knjizi „Milosrđe: bit Evanđelja i ključ za kršćanski život“ je širok. On pokušava obuhvatiti značenje tog pitanja kod Boga i čovjeka, u teologiji i u politici. Kasper počinje knjigu prigovorom da se „ova tema, koja je tako važna za Bibliju i tako relevantna za sadašnje iskustvo stvarnosti, pojavljuje u najboljem slučaju na marginama rječnika i priručnika iz dogmatske teologije“. On to naziva „katastrofalnim“, posebno zbog trenutne situaciju u kojoj su, kako kaže, „mnogi naši suvremenici postali obeshrabreni, bez nade i bez orijentacije“. Milosrđe je za Kaspera pastoralna vrlina, ona koja donosi ljubav (i Krista) ljudima gdje god oni bili. Kasper smatra da biti „pastoralan“ znači u biti isto što i biti milosrdan, stoga su propusti u pastoralnoj praksi isto što i propusti u milosrđu.

Kasper smatra da katolička teološka tradicija ne govori dovoljno o milosrđu i da je klasični koncept Boga, koji poimlje Boga kao savršenog i nepromjenjivog, „pastoralna… katastrofa“. Za većinu ljudi, „čini se da Bog ima malo ili nikakve veze sa stanjem u svijetu, u kojem se gotovo svakodnevno čuju strašne vijesti, koje se nižu jedne za drugom, a mnogi ljudi su duboko zabrinuti onim što im donosi budućnost.“ Da bi se s time suočili, treba nam nova dogmatska teologija božanskog milosrđa: „Ono što je sada potrebno jest nanovo i u potpunosti sagledati nauk o Božjim atributima i, s vremenom, omogućiti milosrđu da zauzme svoje pravo mjesto.“

A njegovo je pravo mjesto da bude temeljni Božji atribut, dok bi svi ostali božanski atributi, na neki način, trebali biti drugotni. Čak bi se i Božja pravednost trebala podrediti Božjem milosrđu, jer milosrđe „premašuje“ (surpasses) i „nadilazi“ (goes beyond) pravednost.

To sve dubokoumno zvuči, ali ne prolazi teološku provjeru. Milosrđe je, naime, vrlina kojoj je potreban netko komu treba milosrđe, netko s grijehom ili nekim drugim nesavršenostima. Bog Otac nije milosrdan prema Duhu Svetomu. On ljubi Duha Svetoga, ali nema ništa nesavršeno u Duhu Svetom da bi mu bilo potrebno Očevo milosrđe. Ako bi milosrđe bilo temeljna Božja bit, kako to smatra Kasper, onda Bog ne bi mogao postojati bez iskazivanja milosrđa. No, budući da Bog samome sebi ne može iskazivati milosrđe, iz toga slijedi da Bog ne bi mogao postojati ukoliko ne bi postojali grešnici potrebni njegovog milosrđa – a takva je zamisao apsurdna.

Postoji dobar, temeljan razlog zašto tradicija ne vidi milosrđe kao ono koje se nalazi u samoj Božjoj biti. Bog Otac može ljubiti Sina i Duha i biti prema njima pravedan, te, stoga, reći da je Otac u svojoj biti ljubav i pravednost ne stvara probleme kakvi nastaju iz tvrdnje da je On u svojoj biti milosrdan. Nije teško uvidjeti kako Božje milosrđe prema grešnicima može biti ukorijenjeno u njegovoj dobroti i ljubavi jer kada Bog pokazuje svoje milosrđe on tada manifestira svoju ljubav u pojedinoj situaciji. Ova tvrdnja je savršeno usklađena s klasičnim naukom.

Kasper zapravo ne daje argumente za svoje stavove, ali među svojim brojnim izjavama koje teže za tim da budu premise unutar argumenta, kaže kako je „milosrđe naizvan vidljiv i djelotvoran aspekt Božje biti, koji je ljubav (1 Iv 4,8-16). Ukratko, milosrđe izražava (expresses) Božju dobrotu i ljubav“ [emfaza je dodana]. To su posve pravovjerne tvrdnje. Nažalost, Kasper također kaže da „oprost pripada [Božjoj] biti“, „Božje milosrđe je temelj stvaranja“ te da je „milosrđe savršenstvo Božje biti“.

Razočaravajuće je da se Kasper nikad nije osjetio dužnim odgovoriti na tradicionalne prigovore glede njegovih stavova. Prema klasičnom nauku, Božja pravednost mora biti bitnija od Božjeg milosrđa, jer pravednost je esencijalno Božja, ali ne i milosrđe. No, Božja pravednost nije ništa bitnija od Njegove ljubavi, jer obje su neophodne – Bog je Ljubav (i Onaj koji ljubi), a također Bog je Pravda (i onaj koji daje pravdu). To nam sugerira da mora postojati neki način govora o ljubavi i pravednosti – bilo ljudskoj ili božanskoj – koji pokazuje barem to da se ne radi o kontradikciji. U idealnom slučaju, ovi koncepti bi bili definirani tako da svaki čin koji je u sebi pravedan bude ujedno i ljubeći; i svaki čin koji  je ljubeći bude ujedno i pravedan. U svakom slučaju, ne bi imalo smisla reći, kao što to Kasper više puta čini, da ljubav „premašuje (surpasses)“ pravednost ili je “nadilazi” (goes beyond), bilo kod Boga ili kod stvorenja, jer Bog je bitno i potpuno i ljubav i pravednost.

Toma Akvinski je slavno upozorio da mala greška na početku argumenta naposljetku dovodi do velike greške. Za Kaspera se, u većini slučajeva, njegove slabosti kao sistematskog teologa međusobno isključuju. On često koristi pojmove ljubav, dobrota i milosrđe, međusobno ih zamjenjujući, a da, čini se, pritom nije svjestan da prva dva izraza mogu biti ispravni Božji atributi, a treći ne može. Dobra strana svega je to što čitatelji mogu pratiti sve lijepe stvari koje se u knjizi kažu o Božjoj ljubavi, kao što je to očito bio slučaj i s papom Franjom, i ne cjepidlačiti na detaljima. U trenutcima kad odstupi od tradicionalnih zaključaka, Kasper to pokušava opravdati njegovim navodnim uvidima o Božjoj biti. Tako, na primjer, misleći da je pokazao kako je milosrđe veće od pravednosti, zaključuje da treba ponovno revidirati kompletnu teološku tradiciju o ‘pravednom ratu’.

Čovjek se upita kako je moguće da Kasper tvrdi da su zanemarene teme o kojima on govori. On obilno koristi termine božanska ljubav i milosrđe, ali je li uopće uvjerljivo pretpostaviti da katolici nisu čuli za novost da ih Bog ljubi? Iz iskustva znamo da je to omiljena tema župnih homilija. Misli li netko zaista da je tema ljubavi „katastrofalno“ zapostavljena u katoličkim krugovima u posljednjih četrdeset godina, te da se stoga cijela teologija mora mijenjati? Nadalje, je li doista nešto toliko drugačije u današnjim pastoralnim situacijama da je potrebna promjena dogmatske teologije u vezi s Božjim atributom milosrđa? Nikada nije postojalo vrijeme, još od Pada prvog čovjeka, kad ljudi nisu patili ili se bojali za svoju budućnost, ili kad nisu imali potrebu ili želju za Božjim milosrđem.

Pretpostavljam da upravo Kasperovo uvjerenje kako „moramo učiniti nešto“ dovodi do velikih problema. Dogmatska teologija je dogmatski precizna u tolikoj mjeri da ona nije dijalektička, i ona nije uvjetovana promijenjivim problemima iz svakodnevice. Apologetika bi se trebala mijenjati i prilagođavati odgovarajući na pitanja ljudi i na pojedine teme iz suvremenog života, ali dogmatska teologija je namjerice odvojena od apologetike kroz svoju brigu o vječnim istinama. Teolozi obično pogriješe kada reagiraju na trenutna raspoloženja društva, osim ako svakodnevne probleme ne iskoriste kao priliku za razmišljanje o vječnim istinama.

Ako je Kasperovo razumijevanje milosrđa krivo, koji je onda pravi način za shvaćanje milosrđa? Važno je sjetiti se da je milosrđe političkog podrijetla, jer se vrlo lako dogodi da manjkavo poimanje milosrđa dovede do teških nepravdi u stvarnom životu. Valovi zločina 1970-ih i ranih 1980-ih diljem Engleske i SAD-a nastali su nakon što se u kaznenom zakonodavstvu uveo lažan koncept milosrđa. U to vrijeme su ugledni stručnjaci tvrdili da zločin ustvari nije ništa drugo doli oblik mentalne bolesti kojoj je više potrebna terapija nego zatvor. Suci su razvili, ili su im već bile na raspolaganju, razne vrste kazni, uključujući i pomilovanja ili kazne s dobrovoljnim radom izvan zatvora, s ciljem reintegracije zločinaca u društvo, tj. da bi se osuđenici tako osjećali više povezani s društvom. Funkcije zatvora bile su preusmjerene na ideje da zatvor služi za rehabilitaciju zločinaca, a ne za kažnjavanje. Jedan za drugim, u zakonodavstvo su se ugrađivali pojmovi kao: terapija, blagost, reintegracija i rehabilitacija, a stopa kriminala je skočila do neslućenih granica. Uskoro su građani počeli zahtijevati strože zakone.

Otprilike u isto vrijeme, katolički biskupi su pokušali zamijeniti kanonske kazne s terapijom, blagošću, reintegracijom i rehabilitacijom. Godine 1970. svećenici koji su prijavljivani za zlostavljanje djece, potiho su bili poslani na psihijatrijsko liječenje kako bi se liječili, rehabilitirali i reintegrirali u župi, a ne kaznili prema kanonskom pravu. To je bio, među ostalim, pokušaj da se bude milostiv prema svećeniku – štiteći njegov ugled i dopuštajući mu drugu priliku. U mnogim drugim mjestima, uključujući i moju vlastitu Bostonsku nadbiskupiju, psihijatri su propisali svećenicima liječenje i vraćanje na službu čak i nakon uzastopnih ‘padova’, a biskupi nisu sumnjali u psihijatre, niti su primjenjivali kanonske kazne. Danas, biskupi ne dozvoljavaju ikakvu primjenu milosrđa za svećenika koji je optužen za takav grijeh ili ga je počinio samo jednom.

Je li moj nadbiskup, bostonski kardinal Sean O’Malley, nemilosrdan prema zlostavljačima u provođenju Dallasove povelje za zaštitu djece i mladih, sa svojom poznatom „nultom tolerancijom“ za zlostavljače? Prilično sam siguran da papa Franjo ne misli tako, s obzirom na to da ga je postavio na čelo Papinskog povjerenstva za zaštitu maloljetnika. Vjerojatno većina Amerike misli isto. Ali zašto? Zašto čitateljstvo Boston Globea (dnevne bostonske novine, nap. prev.) misli da je skandal za Crkvu pokazati „milosrđe“ prema svećeniku koji je počinio jedan težak grijeh zlostavljanja prije četrdeset godina, ali da je u isto vrijeme znak blagosti i veličine pape Franje u navodnom pokazivanju „milosrđa“ prema čovjeku koji je odbacio svoju ženu i djecu zbog mlađe žene, i to također prije četrdeset godina? Nedostaje načelo dosljednosti glede milosrđa, a Walter Kasper nam nije pomogao pronaći tu dosljednost. (Drugi dio rasprave vidi ovdje!)

Autor: Daniel Patrick Moloney, svećenik Bostonske nadbiskupije
Izvor: www.firstthings.com
Prijevod: Martin K., teološka redaktura P.N. | Bitno.net

 

Objavljeno: 30. travnja 2015.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi