I Isus mu je rekao: Dobro si pisao o meni, Toma!

Kad govorimo o svetom Tomi kao teologu, dolaze nam na um riječi pape Franje da se teologija stvara na koljenima. Upravo tako ju je stvarao Toma, govorili smo već koliko je on bio pobožan i predan molitvi, kako je sveto živio. Papa sveti Ivan Pavao II. je o tome rekao slijedeće: “Njegova je metodologija više nego metodološka vještina učitelja; to je metodologija sveca koji u punini živi evanđelje, u kojem je ljubav sve. Ljubav prema Bogu, najvišem izvoru svake istine; ljubav prema bližnjemu, Božjemu remek-djelu; ljubav prema stvorenim stvarima, koje su dragocjene škrinje pune dragocjenog blaga koje je Bog u njih položio.” (govor na Papinskom sveučilištu svetog Tome u Rimu 17. studenoga 1979.)

Uistinu, i sveti je Toma u svom tumačenju Ivanova evanđelja pisao: “Od ljubavi kao počela sve potječe, a prema ljubavi kao cilju sve je usmjereno.” U istom tumačenju napisao je i: “Žarom ljubavi stječe se spoznaja istine.” Ljubav nije u koliziji s razumom kako neki pomišljaju. Isti sveti Ivan Evanđelist koji nas je naučio da je Bog ljubav (usp. 1 Iv 4,8), napisao je na početku svoga evanđelja (baš u onom tekstu koji se čita na svetoj misi na Božić) da je Isus Riječ Božja koja bijaše od početka, po kojoj je postalo sve što postoji i koja se objavila nama. “Riječ” je u grčkom izvorniku “Logos”, ne slučajno ona ista riječ od koje je nastala riječ “logika”.

Tako dolazimo do jedne karakteristične crte dominikanske karizme – povjerenja u ljudski razum i djelovanja na taj razum u apostolatu i evangelizaciji. Kako smo rekli, Bog je Logos, koji je svijet razumno stvorio, koji je stvorio i čovjeka kao razumno biće “na svoju sliku” (Post 1,27). Budući da je to tako, razum će nas voditi k Bogu. Naravno – ako ga ispravno koristimo. Zato zaključivanje koje odvodi od Boga ili ono koje vodi u krivovjerje, mora uvijek sadržavati jednu ili više činjeničnih ili logičkih pogrešaka. Kad te pogreške razotkrijemo, pomogli smo svojim bližnjima da k pravoj vjeri dođu ili da u njoj ostanu. Nitko to nije bolje i potpunije ostvario od svetog Tome.

Koja su svojstva svetog Tome kao teologa koja posebno ističe papa sveti Ivan Pavao II.? “Prvo je svojstvo, bez sumnje, to što je iskazao puno poštovanje pameti i srca božanskoj Objavi […] Ovo je poštovanje Akvinac protegnuo na svete oce i naučitelje Crkve, ukoliko su složni svjedoci objavljene Riječi, tako da kardinal Kajetan nije oklijevao napisati […]: ‘Budući da je sveti Toma veoma poštovao svete učitelje, baštinio je u nekom smislu misao sviju njih’.” (govor na Papinskom sveučilištu svetog Tome u Rimu 17. studenoga 1979.)

“Drugo svojstvo […] jest veliko poštovanje koje je iskazivao vidljivom svijetu, ukoliko je djelo, dakle trag i slika, Boga Stvoritelja. […] Konačno, treće svojstvo […] jest iskrena i potpuna privrženost učiteljstvu Crkve. Tu privrženost je uvijek sačuvao. Sudu učiteljstva podvrgao je sva svoja djela, i za vrijeme života i u času smrti. […] Tri navedena svojstva, kojima je bio prožet sav misaoni napor svetog Tome, zajamčila su mu pravovjernost zaključaka.” (isti govor).

Taj “recept” za teologe kojega donosi sveti Ivan Pavao II. izgleda prilično jednostavno. I jest jednostavan – za izreći. Međutim, dosljedno ga ostvariti u praksi je nešto puno, puno teže. Teolog je uvijek u opasnosti da u vjeri previše naglasi jednu stranu (koja je istinita), ali da pomalo podcijeni ili zanemari neku drugu stranu (koja je također istinita). A u teologiji možda više nego igdje drugdje vrijedi upozorenje koje Toma donosi na početku svoga djela “O biću i biti”. Tamo on piše da “mala pogreška na početku biva velika na kraju”. Njegova veličina kao teologa je prije svega, slično kao i u filozofiji, u velikoj sintezi koju je ostvario, iako ne treba nikako zaboraviti brojna rješenja pojedinih teoloških problema koja je on otkrio.

Sveti je Toma bio vrlo daleko od toga da precijeni svoje vlastito, pa i bilo koje drugo ljudsko znanje o Bogu. U svojoj “Sumi teologije” on jasno piše da “u ovom životu Boga savršenije spoznajemo koliko više shvaćamo da on nadilazi sve ono što se razumom zahvaća.” Da, to je ključna istina: ograničeni ljudski razum i ograničeni ljudski jezik nedostatni su za potpuno shvatiti Boga koji je neograničen, koji nas kao stvorenja beskrajno nadilazi.

O pohvalama i preporukama od strane Crkve govorit ćemo kasnije. Ovdje recimo da je sam Isus pohvalio Tomino pisanje. Da, zaista, sakristan je jednog dana ušao u crkvu i zatekao svetog Tomu posve zadubljenog u molitvu pred raspelom. A onda je čuo glas Raspetoga koji je progovorio sa križa: “Dobro si pisao o meni, Toma! Što želiš za nagradu?” Svetac je bez premišljanja odgovorio: “Ništa osim tebe, Gospodine!” Tako je to: sveci ne traže darove Božje nego traže Darovatelja, darovi mogu biti samo put prema njemu.

Teologija je jedan put do spoznaja o Bogu u ovom životu, drugi je mistika. Dok je teologija plod ljudskog nastojanja, naravno na temelju onoga što je Bog sam o sebi objavio, mistika je isključivo dar Božji. Dok teologija donosi pojmovno znanje kojega je moguće prenijeti drugima, mistika donosi doživljaj, neposredno iskustvo nadnaravne stvarnosti i takvo je iskustvo često potpuno nemoguće primjereno izraziti riječima. Sveti je Toma išao i jednim i drugim putem, iako za života nije želio da se uopće govori o njegovim mističnim iskustvima.

Posebno intenzivan mistični doživljaj imao je Toma 6. prosinca 1273. Nakon toga je prestao pisati. Subratu Reginaldu da Piperno, bliskom prijatelju i suradniku koji ga je poticao neka nastavi pisati, odgovorio je: “Reginalde, ne mogu više. Sve što sam napisao čini mi se kao slama prema onome što sam vidio…” Kao što su Isusovi neprijatelji zloupotrijebili njegove riječi na križu “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27,46), tako i oni koji u svojoj oholosti i neznanju nisu htjeli biti poučeni od Tome, isticali su ove Tomine riječi da je sve što je napisao “slama”. Zaboravili su pak Isusove riječi koje smo prije spomenuli: “Dobro si pisao o meni, Toma!”

[nastavak slijedi…]

dr. sc. Ivan Zelić | Bitno.net