Bog je stvorio čovjeka da uz svoj nadnaravni cilj ostvaruje izvrsnost i u svim svojim naravnim sposobnostima. Ne samo da je za vas i za mene dobro da “postignemo svrhu svoje vjere: spasenje duša” (1 Pt 1, 9), nego nam je također dobro da postižemo svrhu svojih prirodnih sposobnosti. To znači da je, primjerice, volja koja robuje lošim izborima ne samo na neki način defektna, nego je takvo stanje protivno Božjem naumu za nas, čak i ako bismo u zagrade stavili poziv na vječno blaženstvo s njim. Slično je i s razumom: ne samo da je nešto defektno u nama kad loše koristimo svoje racionalne sposobnosti, nego je to također u neskladu s božanskom promisli, čak i kada ne bismo znali ništa o planu spasenja za nas.

Da uzmem ekstreman primjer, mislim da svi prepoznajemo kako nešto ne valja s osobom koja iracionalno inzistira da je Ciceron. Takvo loše funkcioniranje naravne ljudske racionalnosti nije, k tome, ono što Bog za nas želi. Psihički bolesna osoba vjerojatno u tome nema krivnje, ali mentalno zdrava bi imala.

Poanta je ova: milost ne uništava nego gradi na naravi, a loša narav loš je temelj za milost.

Loša racionalnost zato rađa lošu vjeru, a loši argumenti za Božje postojanje ne samo da neće uvjeriti nevjernika, nego će ga potvrditi u nevjeri, a vjernike obeshrabriti.

“Ha, gle koje glupe razloge ovi nude za svoja vjerovanja. Znao sam da u tom nema ništa razumno”, reći će ateist. “Uh, zar je to stvarno temelj naše vjere? Zar doista moram vjerovati u *to* i zanijekati *ovo*?” upitat će se teist. Ovakav skandal loše vjere primijetio je i sv. Toma Akvinski kad je rekao da se “vjera onome koji ne vjeruje čini suludom kad neuki vjernik tvrdi da je članak vjere ono što je demonstrativno pogrešno” (QDP IV, 1). U drugom kontekstu također upozorava protiv davanja loših argumenata za kršćanstvo koji bi “nevjernicima bili prigoda za ruganje” (usp. ST I, q. 46, a. 2, respondeo).

Sad, manje ekstreman primjer iracionalnosti od pacijenta koji misli da je Ciceron, ali nimalo umjeren u skandaloznim učincima loše vjere možemo vidjeti u nedavnom kruženju teorije ravne Zemlje, koja je svoje promotore našla čak i u nekim crkvenim krugovima. Motivacija promicatelja ove čudnovate geodetske hipoteze, što će vam oni više ili manje spremno reći, je religijska: ako je Zemlja okrugla[1] ili ako se njezin oblik može objasniti djelovanjem neinteligentnih kozmičkih sila, onda to ne implicira Boga; onda, kako sam vidio da jedan simpatizer ravne Zemlje kaže, “znanost ne vodi Bogu”.  Ako je pak oblik našeg planeta poseban i ako je najbolje objašnjenje za njega dizajn, onda to upućuje na dizajnera; onda navodno “znanost vodi Bogu”.

To je barem najbolje tumačenje njihova slučaja koje mogu razlučiti, jer tvrditi da Biblija naučava ravnu Zemlju je (1) očajno loša egzegeza (vidi primjerice ovdje ili ovdje te ovo upozorenje sv. Augustina o tumačenju Pisma i znanosti) i (2) stvarno odvažan teološki potez, jer bi od vas zahtijevalo da smatrate crkvene oce poput Klementa Aleksandrijskog, rane kršćanske pisce poput Atenagore[2] te naučitelje poput sv. Tome Akvinskog[3] i Bede Časnog[4] hereticima. Ideja da je Crkva ili većina kršćana u antici ili srednjem vijeku smatrala kako je Zemlja ravna je, jednostavno rečeno, antikršćanski mit bez puno utemeljenja u stvarnosti.

Motivacija zagovornika ravne Zemlje je, dakle, religijska i možda se može staviti u oblik argumenta ovako: (I) znanost vodi Bogu, a I(II) teorija okrugle zemlje ne vodi Bogu. Dakle, (III) teorija okrugle zemlje je neznanstvena/neistinita.

Sad, postoje barem tri problema s ovako religijski motiviranim pristupom.

Prvi je to što je iskaz “znanost vodi Bogu” strašno nejasan. Pretpostavljajući da se radi o prirodnoj znanosti (jer je iskaz o obliku zemlje iskaz prirodne znanosti), bi li onda svaka pojedina znanstvena disciplina, unutar svojih granica, trebala dati demonstraciju Božjeg postojanja? Tako da bi biologija beskralješnjaka, teoretska fizika i kvantna kemija trebale sve dati neovisne dokaze da Bog postoji? To bi očito bilo suludo. Možda se radi o prijedlogu da “sveukupna znanost” – što god to bilo[5] – treba implicirati Božje postojanje. No i to bi bilo neuvjerljivo. Prvo, zašto bismo mislili da je takvo što istinito? Koji je argument za tako egzotičan zahtjev za skup znanstvenih činjenica? Ništa u Bibliji (uključujući Pavlovu napomenu da se Božja nevidljiva moć razabire umom po vidljivim djelima) ni izdaleka ne sugerira nešto tako specifično. Drugo, domena znanosti se gotovo univerzalno danas veže za prirodni svijet i to samo za neke njegove karakteristike (primjerice, one karakteristike koje su podložne kvantifikaciji). Druge karakteristike prirodnog svijeta, kao i stvarnosti izvan njega jednostavno ne spadaju u domenu “sveukupne znanosti” (štogod to bilo), kao što drveni predmeti ne spadaju u domenu detektora metala. Prema tome, tvrdnja da bi znanost trebala implicirati Božje postojanje je poput tvrdnje da bi detektor metala trebao otkriti drvene lutkice.

Drugi problem je da teisti općenito i kršćani specifično nisu tipično temeljili vjeru u Božje postojanje na ovom ili onom iznašašću znanosti. Njihovi argumenti za Božje postojanje su klasično bili isključivo filozofski i njihove su premise bile, ne specifičnog iznašašća neke znanstvene studije (“svijet ima ovakav ili onakav oblik”, “oko je nesvodivo kompleksno” ili bilo što slično), nego istine koje bilo koja partikularna znanost pretpostavlja; drukčije rečeno, njihovi su argumenti, poput Tominih Pet putova, bili utemeljeni na premisama iz filozofije prirode (kao, “u svijetu postoje aktualizacije potencijala”) ili opće metafizike (kao, “kontingentna bića ne objašnjavaju vlastito postojanje”), ne iz geodezije ili biologije.

Razlog zašto je to tako će vam biti jasan ako ste imali ijedan semestar filozofije religije: koncept Boga koji možete dobiti iz klasičnog argumenta poput tomističkog ili leibnizovskog je daleko bogatiji (prvi neuzrokovani uzrok koji je sama zbiljnost; nužni osobni temelj sve kontingentne stvarnosti…) od koncepta Boga koji možete dobiti na temelju, recimo, argumenta iz dizajna nekog biološkog ili nebiološkog sustava (ako se tu uopće i može govoriti o “konceptu Boga”). Argument u stilu Williama Palyja (analogija sata koji ima tvorca te bioloških mehanizama koji stoga također imaju tvorca) ne mora se čak uzeti ni za teistički argument, što zagovornici inteligentnog dizajna spremno priznaju. Sve što vam daje, ako je uspješan, je neki inteligentni dizajner, štogod on bio.

To, naravno, ne mora značiti da su svi argumenti tog tipa bezvrijedni ili da ne mogu imati mjesto u kumulativnom slučaju za Božje postojanje, ali je jasno zašto ne valja na njima graditi punokrvni teizam, a kamoli tako bogat doktrinarni sustav kao što je kršćanstvo. I jasno je da su podložni falsifikaciji onoliko koliko su znanstvena otkrića podložna revizijama, što nije najčvršći temelj za vjeru.

Treći problem s gore ocrtanim pristupom – čak i ako zanemarite prethodna dva – je što je jednostavno nevaljan. Čak i ako inzistirate da “znanost vodi Bogu” (kako god to razumjeli) i da okrugla zemlja ne vodi Bogu, može biti istinito da je okrugla zemlja najčišći primjer znanosti koji imamo. Zašto? Pa, možda će onaj dio znanosti koji “vodi Bogu” biti neki sasvim drugi; možda onaj dio koji se bavi konstrukcijom staničnog flageluma ili preciznom ugođenošću kozmičkih konstanti i kvantiteta za život. Iz činjenice da vam za objašnjenje jedne činjenice o prirodnome svijetu ne treba transcendentni inteligentni agent, ni po čemu ne slijedi da ne postoji neka druga činjenica o prirodnome svijetu za koju vam treba transcendentni inteligentni agent.

Ukratko, čitav ovaj pristup je nemotiviran. Nemotiviran je biblijski, nemotiviran je kao argument za postojanje tvorca, nemotiviran je jer je skandal nevjernicima i vjernicima.

Sad, htio bih ljudima kojima je teorija ravne Zemlje iz nekog razloga privlačna (ili, općenitije, bilo koja teorija koja bi vjernike nepotrebno stavila izvan solidnog znanstvenog konsenzusa) ponuditi dvije zadnje misli za razmatranje.

Prvo, svjestan sam da se bilo koji empirijski dokaz koji se može ponuditi u korist okrugle Zemlje (poput fotografija, snimki, argumenata na temelju zviježđa, Zemljine sjene, itd., itd.) može objasniti kao rezultat masovne zavjere ili na već neki način uklopiti u teoriju ravne Zemlje. No, kriteriji biranja razumnih teorija – pogotovo kad je u pitanju znanost – puno su opširniji od toga. Potrebno je pitati se koliko dobro predložena teorija koherira s drugim utvrđenim činjenicama, koliko dodatnih hipoteza zahtijeva da usvojimo samo da bi funkcionirala, koliko dobro objašnjava sve činjenice i kolika je njezina predviđalačka moć, koliko je jednostavna, koliko je matematički elegantna, koliko selektivno skeptični morate postati, da samo navedem neke kriterije.

Poanta razumne teorije nije tek njezina mogućnost asimilacije iznimki. Bilo koja logički nekontradiktorna teorija, za bilo što, može u krajnjoj liniji asimilirati sve iznimke, ako ste voljni ići dovoljno daleko. Teoriju da je Europa jedini stvaran kontinent možete tako rastegnuti i učiniti ad hoc da može objasniti sva opažanja i sve protivne argumente: masovna zavjera da postoji svijet izvan Europe, falsificiranja svjedočanstava ljudi koji su navodno bili izvan Europe, vaše vaneuropsko iskustvo je kemijski inducirana halucinacija ili iskustvo u holodeku itd., itd. Doista, tako ekstremna teorija kao što je solipsizam – ideja da ste vi jedina stvar koja postoji i da je sve oko vas samo fikcija, projekcija vaše mašte – može objasniti sve protivne razloge i asimilirati sve iznimke. Oni drugi ljudi? Produkti moje podsvijesti. Ona bol koju osjetim kad me ošamarite da biste me uvjerili da ste stvarni? Način projiciranja nezadovoljstva moje podsvijesti samom sobom i isplivavanje boli na svjesnu razinu. Kao što su filozofi spoznaje primijetili, ne možete dati nekružan argument kojim biste solipsistu dokazali stvarnost vanjskoga svijeta. Ali je solipsizam svejedno jedan od najiracionalnijih svjetonazora koji možete usvojiti.

Sad, solipsizam je na mnoge načine bolja teorija svijeta od ravne Zemlje te ni na jedan očiti način nije lošija. Elegantniji je, jednostavniji i eksplanatorno moćniji: ima samo jedan entitet koji objašnjava čitav niz fenomena i k tome nema nevjerojatne, masovne, globalne zavjere; nema vojske na polovima Zemlje i nema zrakoplova koji bi uništili vaš rakete s kamerama itd., itd. Ali ako je solipsizam prema mnogim kriterijima bolja teorija od ravne Zemlje, i solipsizam je svejedno iracionalan, onda je i ravna Zemlja iracionalna.

Drugo, ako stvarno mislite da treba postojati neko snažno preklapanje između ishoda znanosti i teizma, postoje daleko bolji kandidati za to od teorije ravne Zemlje – prvi koji pada na pamet je otkriće fine ugođenosti kozmosa za razvoj života. Argument iz dizajna koji bi se mogao konstruirati polazeći od toga bi, k tome, dao daleko impresivniju sliku dizajnera od tek dizajniranja nekog komada kozmičke materije. On vas k tome neće, barem kako se čini (a čini se puno bolje od ravnog oblika Zemlje) nepotrebno odvesti izvan znanstvenog mainstreama.

Dobro mjesto za početi, ako ste zainteresirani, su djela Lukea Barnesa. Počnite radije tamo i završite u dobrom razumu koji će se, nadajmo se, odraziti i u dobroj vjeri.


[1]“Okrugla” je očito ugrubo rečeno; preciznije, ako je geoid. Slično se može reći za štogod, preciznije rečeno, zagovornik ravne zemlje misli pod “ravna”. Razlika između te dvije teorije je u svakom slučaju dovoljno jasna i nije potrebno trošiti previše vremena na semantičke minucije.

[2]Za njihove reference, vidi ovdje.

[3]Akvinac je okruglost zemlje smatrao primjerom dokazane znanstvene istine. Vidi ST I-II, q. 54, a. 2, ad 2.

[4]Vidi Jeffrey Russel: Inventing the Flat Earth, New York 1991, 87.

[5]Jer filozofima znanosti nije očito da postoji takva stvar kao precizno definirana “znanstvena metoda” koja je zajednička svim znanstvenim disciplinama i svim ljudima za koje bismo u običnom govoru rekli da se bave znanošću, a koja bi isključila aktivnosti koje bismo u istom dahu nazvali neznanstvenima.