Postoje dvije osnovne vrste religija na svijetu: istočna (orijentalna) i zapadna (okcidentalna). Glavne razlike između hinduizma i kršćanstva tipične su razlike između istočnih i zapadnih religija općenito. Postoji najmanje deset takvih općih razlika.

  1. Hinduizam je panteističan, ne teističan. Učenje da je Bog stvorio svijet iz ničega, a ne da ga je emanirao iz svoje vlastite supstancije, ili da ga je naprosto oblikovao iz nekog preegzistirajućeg materijala, ideja je koja jednostavno nikad nikome nije pala na pamet osim Židovima i onima koji su je naučili od njih. Svi su drugi bogove smatrali dijelom svijeta (poganstvo), ili su svijet smatrali dijelom Boga (panteizam).
  1. Ako je Bog u svemu što postoji, onda je Bog i u onome što nazivamo dobrim i zlim. Tada nema apsolutnog ćudoređa, nema božanskog zakona, božanske volje koja dijeli dobro od zla. Moralnost je samo sredstvo kojim se duša pročišćuje od želja, kako bi dosegla mističnu svijest. I opet su Židovi jedinstveni kad poistovjećuju izvor ćudoređa s predmetom religije. Svatko ima dva urođena osjećaja: religiozni osjećaj bogoštovlja i moralni osjećaj savjesti; ali samo je židovski Bog središte i jednog i drugog. Samo je biblijski Bog apsolutno pravedan.
  1. Istočne se religije razvijaju iz osobnih mističnih iskustava; zapadne se religije razvijaju iz javnih otkrivenja zabilježenih u knjizi ili sažetih u vjerovanju. Na Istoku, ljudsko iskustvo procjenjuje te zapise; na Zapadu, Pisma prosuđuju iskustvo. (Iz tog su razloga istočne religije prirodno popularnije kod svjetovnih psihologa.)
  1. Stoga su istočne religije ezoteričke, elitističke, u potpunosti razumljive samo iznutra, i to onima koji dijele to iskustvo. Zapadne religije su egzoteričke, javne, demokratske, otvorene svima. U hinduizmu postoji mnogo razina istine: politeizam, svete krave i reinkarnacija za mase; monoteizam (ili monizam) za mistike, koji tvrde da je pojedina duša jedno s Brahmanom (Bogom) i izuzeta je od reinkarnacije (“Brahman je jedini reinkarnator”). Tako je istina relativna, ovisno o razini iskustva. Kad se C. S. Lewis preobratio s ateizma, odlučio je poći u neku vrstu kupovine u supermarket svjetskih religija i svoj je izbor suzio na hinduizam i kršćanstvo, kao jedine dvije religije koje su i “guste” i “rijetke”. Religije su poput juhe, rekao je. Neke, poput krepke juhe od mesa, rijetke su i bistre (unitarijanizam, konfucijanizam, moderna židovska vjera); druge, poput minestronea, guste su i tamne (poganstvo, “misterijske religije”). Samo su hinduizam i kršćanstvo i rijetki (filozofijski) i gusti (sakramentalni, misterijski). Ali hinduizam je ustvari spoj dviju religija: guste za mase, rijetke za mudrace. Samo je kršćanstvo oboje zajedno za svakoga.
  1. Prema istočnom misticizmu individualnost je iluzija. Nije riječ o tome da nismo stvarni, već da se ne razlikujemo od Boga ili jedni od drugih. Kršćanstvo vam kaže da volite svog bližnjeg; hinduizam vam kaže da ste vi vaši bližnji. Kako Istok drži, riječ koju je izgovorio Bog sâm kao svoje bitno ime, riječ Ja, vrhunska je zabluda, ne vrhunska stvarnost. Ne postoji zasebno ja; sve je jedno.
  1. Budući da je individualnost zabluda, to je i slobodna volja.
  1. Ako je slobodna volja zabluda, onda je to i grijeh. A ako je grijeh zabluda, onda je i pakao. Vjerojatno je najveća privlačnost istočnih religija u njihovom nijekanju grijeha, krivnje i pakla.
  1. Tako dvije bitne glavne misli kršćanstva (kao što je rezimirao sveti Pavao u Poslanici Rimljanima, prvoj sistematskoj kršćanskoj teologiji), grijeh i spasenje, nedostaju na Istoku. Ako grijeh ne postoji, spasenje nije potrebno, već samo prosvjetljenje. Ne trebamo se ponovno roditi, već samo probuditi u svoju prirođenu božanstvenost. Ako sam dio Boga, nikad me uistinu grijeh ne može od Boga otuđiti.
  1. Prema hinduizmu, tijelo, materija i vrijeme nisu neovisno stvarni. Mistično iskustvo izdiže duh izvan vremena i svijeta. Židovska vjera i kršćanstvo u biti su novosti, događaji u vremenu: stvaranje, providnost, proroci, Mesija, smrt i uskrsnuće, uzašašće, drugi dolazak. Utjelovljenje i novo rođenje su vječnost koja dramatično ulazi u vrijeme. Istočne religije nisu dramatične. (Oni koji demitologiziraju, s Istoka su; na čudesne događaje gledaju kao na puke mitske parabole, koje ukazuju na neku vječnu, apstraktnu istinu.)
  1. Vrhunski ideal nije svetost već misticizam. Svetost je u osnovi stvar volje: htjeti Božju volju, voljeti Boga i bližnjeg. Misticizam je u osnovi stvar intelekta, intuicije, svijesti, što se uklapa u istočnu sliku o Bogu kao o svijesti, a ne volji, ne zakonodavcu.

Hinduizam tvrdi da su sve druge religije joge: putevi, djela, staze. Kršćanstvo je jedan oblik bhaktijoge (joga za emocionalne tipove i ljubavnike). Postoji još i jnanajoga (joga za intelektualne tipove), rajajoga (joga za one koji eksperimentiraju), karmajoga (joga za radnike, praktične ljude), i hathajoga kao fizička priprema za ove četiri. Za hinduista, religije su ljudske ceste koje se penju božanskom gorom do prosvjetljenja, “koliko ljudi toliko ćudi”. Religija je relativna u odnosu na ljudske potrebe; ne postoji jedan put, jedna objektivna istina.

Međutim, postoji univerzalna subjektivna istina o ljudskoj naravi: da ima “četiri potrebe” – užitak, moć, altruizam i prosvjetljenje. Hinduizam nas potiče da isprobamo sve četiri staze, u uvjerenju da samo četvrta donosi potpuno ispunjenje. Ako reinkarnacija postoji i ako nema pakla, hinduist si može priuštiti strpljivost i pustiti nas da učimo na duži i teži način: iskustvom, a ne vjerom i otkrivenjem. S hinduistima je teško uspostaviti dijalog iz suprotnog razloga nego što je to s muslimanima: muslimani su vrlo nesnošljivi, hinduisti su vrlo snošljivi. Ništa nije lažno; sve je na neki način istinito. Islam je poput hladnog željeznog šiljka; hinduizam je poput tople magle. Glavno je pitanje i vrhunac hinduizma mistično iskustvo koje se zove mukti ili mokša: “oslobođenje” od iluzije konačnosti, spoznaja da tat tvam asi, “ti si To [Brahman]”. U središtu tvog bića nije individualni ego već atman, univerzalno “ja”, koje je istovjetno s Brahmanom, “velikim”, Jednim, koji je Sve. Ovo zvuči poput nečeg najbesmislenijeg i najbogohulnijeg što bi se moglo reći: da sam ja Bog. Ali nije riječ o tome da sam ja, Ivan Ivić, Bog Otac Svemogući. Atman nije ego i Brahman nije Bog Otac. Hinduizam ne poistovjećuje imanentno ljudsko “ja” s transcendentnim božanskim “ja”, već transcendentno ljudsko “ja” s imanentnim božanskim “ja”. To nije kršćanstvo. To nije čak ni kršćanska hereza. Ali nije ni idiotizam.

Ovo čak može biti iskrivljena dubokoumnost. Martin Buber u I and Thou (Ja i Ti) želi reći da je mokša duboko iskustvo “izvornog prebiografskog jedinstva” jastva, ispod svih oblika i sadržaja koje mu donosi iskustvo, ali koje se brka s Bogom. Čak je i Aristotel rekao da je “duša na neki način sve stvari”. Hinduizam tumači ovaj način kao identičnost, ili obuhvaćanje, a ne spoznavanje: bitak svih stvari supstancijalno, a ne mentalno. Duša je doista zrcalo za cijeli svijet. Ali ona je također predmet u Božjem zrcalu. Hinduizam sagledava da je duša svijetu poput Boga, ali zaboravlja da je ona Bogu poput stvari u svijetu.

Ovakav je panteizam danas vrlo popularan. Većina mojih studenata na Katoličkom fakultetu vjeruje da smo mi dio Boga i da je Bog u svakome. Zato se ne trebamo “ponovno roditi”, već samo trebamo prepoznati našu unutarnju vrijednost i prihvatiti sebe onakvi kakvi jesmo. Njih su obrazovali pop-psiholozi maskirani u teologe. Pop-psihologija je u osnovi nereligiozni hinduizam, humanistički panteizam.

U nekom su smislu hinduizam i kršćanstvo udaljeni koliko god to dvije religije mogu biti. Usporedimo raspelo s guruom koji meditira. Kristove su oči otvorene, ruke raširene, a tijelo probodeno. Križ je ono što se dogodi kad se dobro susretne sa zlim. Guruove su oči zatvorene, okrenute prema unutra. Njegove ruke i cijelo tijelo su zatvoreni, poput lopte. On nije proboden; on je jedno, svi su sukobi transcendirani. Grijeh nije razriješen već je nestao.

Međutim, u drugom smislu, hinduizam i kršćanstvo bi mogli biti manje udaljeni nego židovska vjera i kršćanstvo, jer oni govore sasvim različitim jezicima. Hinduisti nisu odbacili Krista; oni ga samo ne poznaju. Ili možda poznaju. Možda, kao što Raymond Panikkar želi reći, “u hinduizmu postoji skriveni Krist” u Isvari, “Gospodinu”, manifestaciji, ili vidnom očitovanju boga, Brahmanu. Krishna u Bhagavadgiti također je nešto poput Krista, gotovo inkarnacija – doketični Krist, pojava u ljudskom obliku Brahmana. Hinduizam također ima nešto što pomalo sliči Trojstvu u sat-cit-anandi, tri stvari koje Brahman jest: beskonačni bitak, beskonačna svijest i beskonačno blaženstvo.

Ali “nešto poput” nije prava stvar, supstancija. Ono je sjena, natruha, pretpostavka, nagovještaj, san, mit, tračak svjetla iz daljine, “kroz staklo, nejasno”. C. S. Lewis mitove naziva “dobrim snovima”. Mi trebamo više od snova; trebamo budnost. Hinduizam kaže da mi sad sanjamo, a kad spoznamo naš božanski identitet u mističnom iskustvu, budimo se. Pitamo se zašto ne bi bilo obratno.

Praktični je hinduizam također poput sna. Dostojevski kaže: “Ljubav na djelu je nešto grubo i grozno kad se usporedi s ljubavlju u snovima.” Hinduizam naučava samilost, ali ne i ljubav na djelu, zahtjevnu i svojevoljnu, osobnu, moralnu Isusovu ljubav. Neki su ortodoksni hinduisti na Majku Tereziju gledali kao na stranu umiješanost koja nameće kršćanske vrijednosti aktivnog osobnog milosrđa hinduističkom društvu, gdje su ljudi ostavljeni da umru ukoliko se netko ne umiješa u njihovu karmu (sudbinu). Ali većina je hinduista voli i priznaje kao sveticu.

Hinduizam svrstava kršćanstvo u bhaktijogu, ali kršćani bi mogli svrstati hinduizam u jedan od mogućih načina molitve. Ako ćemo meditirati dok molimo i ako hinduisti imaju dugu i bogatu tradiciju u metodama meditacije, trebali bismo iskoristiti sve što je tamo dobro i korisno, baš kao što smo upotrijebili mnoge intelektualne tehnike i saznanja iz poganske grčke filozofije, ali s razboritošću i preobraćene kršćanskom sviješću. Mnogi kršćani danas pokušavaju baš tako raditi. Moramo izbjegavati nekritični sinkretizam i jednako nekritičnu opću osudu s jednakom odlučnošću – što nije nimalo laka zadaća.***

To je ono zbog čega su modernizam i fundamentalizam popularni – oni su dva brza i laka odgovora na složeno pitanje. Crkvi će vjerojatno trebati stoljeća kako bi definirala srednji put ka hinduizmu.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Petera Kreefta “Kršćanstvo i druge religije”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

*** Koliko to doista nije laka zadaća govori i činjenica da su ovi pokušaji spajanja hinduističkih metoda meditacije s kršćanskim načinima molitve izazvali dosta nesporazuma pretvorivši se u praksi počesto u miješanje religija – u sinkretizam. Stoga je Kongregacija za nauk vjere objavila 15. 12. 1989. godine dokument pod naslovom Pismo biskupima Katoličke crkve o nekim vidovima kršćanske meditacije u kojem je upozorila da se molitva treba obavljati uvijek u autentičnom duhu Crkve i pod njezinim vodstvom. Dokument je ponovno naglasio da je kršćanska molitva prije svega osobni, prisni i duboki dijalog čovjeka i Boga, te da se bitno razlikuje od nekršćanskih meditacija kojima se osoba želi utopiti u nedefiniranom “božanskom”.

Na razliku kršćanske i istočnjačke meditacije upozorio je i sveti otac Ivan Pavao II., koji je u svojoj knjizi Prijeći prag nade istaknuo: “Nije stoga na odmet upozoriti one kršćane koji se s oduševljenjem otvaraju određenim ponudama što dolaze iz religioznih tradicija Dalekog istoka, u vezi s metodama i tehnikama meditacije i askeze, naprimjer. U nekim krugovima postali su moda koja se prihvaća na dosta nekritičan način. Najprije treba dobro poznavati vlastito duhovno naslijeđe i razmisliti je li pravo odbaciti ga tako olako.” (prim. prir.)