Cilj ovoga teksta neće i ne može biti prikaz čitavoga saborskoga nauka o Crkvi i euharistiji. Stoga se ograničavamo na one dijelove Konstitucije u kojima Sabor izričito govori o odnosu Crkve i euaharistijskoga otajstva. Rad smo podijelili na pet dijelova. U prvome dijelu donosimo saborski nauk o utemeljenju Crkve u kojemu je euharistija prepoznata kao presudna stvarnost. Zatim slijedi dio koji govori o Crkvi, otajstvenom Kristovom tijelu i euharistiji koja nas čini stvarnim dionicima njegova Tijela. Potom u trećemu dijelu promatramo euharistiju kao izvor i vrhunac čitavog kršćanskog života po kojoj se očituje jedinstvo čitavoga Božjega naroda. Četvrti dio promatra euharistiju i Crkvu pod eshatološkim vidom. Euharistijsko slavlje za saborske Oce predstavlja predokus onoga budućega slavlja, a Crkva slaveći euharistiju već ima udjela u tome slavlju i u njemu prepoznaje svoju budućnost, svoju konačnu preobrazbu. Konačno u petome dijelu govorimo o euharistiji kao slavlju čitave Crkve: putujuće, trpeće i proslavljene po kojoj se događa sjedinjenje ne samo nas koji smo na zemlji, već svih udova Kristovog otajstvenog tijela: živih i onih koji su već u njegovoj slavi. Svi mi činimo jedno otajstveno Kristovo tijelo, Crkvu, koja se upravo po euharistiji na najodličniji način sabire i slavi jednu liturgiju.

Utemeljenje Crkve na Kristovom otajstvu. Crkva i Euharistija (LG 3)

U prvome odsjeku Dogmatske konstitucije Lumen gentium saborski Oci govoreći o postanku Crkve izlažu njezino nevidljivo nastajanje iz Presvetog Trojstva. Najprije u br. 2 ističu porijeklo Crkve od Oca koji je „one koji u Krista vjeruju odlučio sazvati u svetu Crkvu, koja je već od početka svijeta bila prikazana u slikama, divno pripravljena u povijesti izraelskog naroda i u Starom zavjetu i ustanovljena u posljednjim vremenima, a napokon je bila očitovana dolaskom Duha, i imat će slavan završetak na koncu vjekova.“[2] Sabor ovdje donosi temeljnu činjenicu: Crkva je od Oca. Ona nije ljudska tvorevina već je nastala odlukom Očeve mudrosti i dobrote.

Nakon tumačenja odnosa Crkve prema Ocu slijedi izlaganje nauka o odnosu Crkve prema Sinu u br. 3. Ovdje Sabor povezuje utemeljenje otajstva Crkve s cjelokupnim Kristovim otajstvom: utjelovljenjem, mukom, smrću i uskrsnućem te euharistijom. Kristovim utjelovljenjem ostvarena je Očeva zamisao o Crkvi jer je „Krist, da bi ispunio Očevu volju, uveo Božje kraljevstvo na zemlju“[3]. Ipak, to sjedinjenje Krista i čovječanstva po njegovom utjelovljenju, tek je temelj Crkve. Pravi početak Crkve Sabor smješta na Kalvariju u trenutak u kojemu su iz Kristovoga boka potekli krv i voda. To je trenutak rađanja Crkve. Nakon govora o rađanju Crkve slijedi saborski nauk o euharistiji i Crkvi: „Svaki put kad se na oltaru slavi žrtva križa u kojoj je ‘Krist naše žrtvovano pashalno janje’, izvodi se djelo našeg otkupljenja. Sakrament euharistijskog kruha predstvalja i ujedno i proizvodi jedinstvo vjernika, koji u Kristu čine jedno tijelo.“[4] Ovdje saborski Oci, nakon što su početak Crkve prepoznali u Kristovom utjelovljenju te njezino rađanje iz njegovoga otvorenoga boka, govore o prisutnosti Crkve u euharistiji u kojoj se slavi žrtva križa i izvodi djelo našeg otkupljenja[5]. To Kristovo djelo otkupljenja izvršeno je jednom zauvijek, ali ono se nastavlja u Crkvi po njegovoj prisutnosti u euharistiji.

U svome komentaru Konstitucije, Rudolf Brajčić  ističe kako je „Crkva u Euharistiji prisutna kao događaj, kao čin. I to je najdublji uvid u Crkvu: ona nije prvenstveno utjelovljeni Sin Božji… Ona je događaj njegove smrti i uskrsnuća. Sav je taj događaj smrti bio očitovanje vrhunske ljubavi prema Ocu i ljubavi prema braći ljudima i kao takva nalazi se skupa sa svojom Glavom u prilikama kruha i vina.“[6] Za Sabor je tako Euharistija najdublje očitovanje Crkve jer se po njoj događa uprisutnjenje Kristovoga otkupiteljskog djela iz kojega je i rođena sama Crkva.

Euharistija gradi Crkvu, Kristovo otajstveno tijelo (LG 7)

Nakon što su o euharistiji progovorili već u prvom odsjeku u kontekstu govora o nastanku i temeljima Crkve, saborski Oci u br. 7, govoreći o Crkvi kao Kristovom otajstvenom tijelu, ponovno ističu najužu povezanost Crkve i Euharistije. Sabor najprije prepoznaje Crkvu kao Kristovo mistično tijelo jer „On dajući svoga Duha, čini da njegova braća sazvana iz svih naroda čine na mističan način njegovo tijelo“[7], a potom izlaže na koji način to mistično tijelo nastaje. Ovaj tekst utemeljen je na Pavlovoj „euharistijskoj ekleziologiji“ koju ćemo najprije ukratko izložiti kako bi mogli ukazati na bitnu povezanost Crkve i Euharistije o kojoj se govori u br. 7.

Pavao razmišljajući o Crkvi, primjenjuje uobičajenu filozofsku alegoriju svoga vremena prema kojoj je Država uspoređena s tijelom, organizmom, u kojemu svi članovi trebaju surađivati kako bi ona funkcionirala. Ipak, temeljnu razliku između rimskog shvaćanja države i Pavlovog razmišljanja o Crkvi pronalazimo u riječi „sličnost“. Rimska država je prema misliocima onoga vremena slična tijelu, dok je za Pavla Crkva doista Tijelo Kristovo. Ne radi se o sličnosti već o stvarnosti. Isto tako, za Pavla Crkva nije bilo koje tijelo. Ona je točno određeno tijelo – Kristovo tijelo.[8] U početku Pavao ovu sliku primjenjuje na pojedine kršćanske zajednice. Tako u svojim ranim poslanicama govori: „Jer kao što u jednom tijelu imamo mnogo udova, a nemaju svi isto djelovanje, tako smo i mi, mnogi, jedno tijelo u Kristu, a pojedinci udovi jedan drugomu“[9]. Ovdje je u prvom planu jedinstvo mnogih udova u različitosti njihovih zadaća. U svojim poslanicama iz sužanjstva Pavao nastavlja razvijati misao o Crkvi kao tijelu ali u potpunijoj perspektivi. Dok je prije Crkvu uspoređivao s tijelom više  funkcionalno tj. u smislu jedinstva u različitosti zadaća, u poslanicama Efežanima i Kološanima on ju potpuno izjednačuje s tijelom Kristovim. Tako u  poslanici Efežanima čitamo: „Sve mu podloži pod noge, a njega postavi – nad svime – Glavom Crkvi, koja je Tijelo njegovo, punina Onoga koji sve u svima ispunja.“[10] Sada ta Crkva nije više neka mjesna zajednica već je „u svoj svojoj širini i univerzalnosti Tijelo Kristovo, mjesto izmirenja Židova i pogana koji tvore jednog jedinog savršenog Čovjeka.“[11] Ovdje Pavao u svoju ekleziologiju uvodi novost: Krist je Glava Crkve. On je zaseban u odnosu na svoju Crkvu, ali ona je s njime sjedinjena kao sa svojom Glavom. Krist – Glava, nije ud među drugim udovima već je počelo života, kohezije i rasta.[12] Crkva od svoje Glave prima život koji se „razlijeva u vjernike po sakramentima“. Ovdje konačno dolazimo do dijela u kojemu Sabor pokazuje na koji se način događa to sjedinjenje Krista i njegovih vjernika. Ono se najprije događa krštenjem po kojemu smo svi „kršteni jednim Duhom u jedno tijelo“[13]. Ovdje ne možemo ulaziti u podrobniju analizu teologije krštenja pa ćemo stoga u cijelosti prenijeti jezgoviti komentar Rudolfa Brajčića. Tumačeći saborski tekst Brajčić ističe kako se „po krštenju vjernici ukalemljuju u Krista, srašćuju s njim, peru se s Kristom. Ukalemljeni u živu Otkupiteljevu osobu, pridruženi su njegovoj smrti, pokopu i uskrsnuću… Ulazak u smrt i uskrsnuće Kristovo, uzimanje udjela u stanju Krista Spasitelja mijenja čovjeka. On postaje živa slika raspetoga i uskrsnućem proslavljenoga Krista.“[14] Tako se po krštenju događa jedno, jedinstveno ucjepljenje u Crkvu.

Nakon govora o krštenju slijedi saborski nauk o odnosu Crkve i euharistijskog otajstva: „U lomljenju euharistijskog kruha, postajući stvarnim dionicima Gospodnjega tijela, uzdižemo se u zajedništvo s njim i među sobom.“  I ovdje Sabor preuzima Pavlovu teologiju koji pišući Korinćanima kaže: „Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha.“ Za Pavla se ovdje ne radi o simbolizmu kruha i jedinstvu vjernika koji nalazimo u “Uputama apostolskim“[15] već o izričitoj identifikaciji kruha i tijela Kristova. Taj euharistijski kruh koji je stvarno tijelo Kristovo jest jedno tijelo u kristološkom smislu, a po njemu svi bivamo jedno tijelo u ekleziološkom smislu.[16] Ovdje se ne radi o metafori već, prema riječima Rudolfa Schnackenburga, o „najzrelijem plodu novozavjetnog promišljanja Crkve“[17]. U tom promišljanju Pavao je postavio temelj Crkve, a Sabor je tu njegovu „euharistijsku ekleziologiju“ svečano potvrdio. Po Euharistiji Krist postaje naš kruh, naša hrana. On nam daje svoje tijelo. On nam ne daje dio sebe, reći će Joseph Ratzinger, već nam daje čitavoga sebe jer tijelo u semitskom razmišljanju označava čitavoga čovjeka a ne samo njegovu tjelesnost.[18] „Oblik blagovanja“, piše Ratzinger „izričaj je prožimanja. Po blagovanju se događa sjedinjanje. Kao što uzimanjem hrane tijelo asimilira neku tvar i tako živi, tako ‘moje ja’ biva asimilirano od samoga Krista… Svi bivaju asimilirani po Kruhu i tako između sebe postaju jedno: Tijelo Kristovo. Na taj način gradi se Crkva.“[19] Prema Pavlu u Euharistiji se događa Kristovo preuzimanje onih koji blaguju njegovo tijelo.

U sjedinjenju s Kristom u euharistiji vjernici postaju udovi njegova Tijela i međusobno čine zajedništvo vjernika. Koliko god se po Euharistiji događa i naše osobno sjedinjenje s Kristom ona je ipak najprije sakrament zajedništva kršćanske zajednice i Krista, a ne naš privatni čin. Po njoj se ostvaruje zajedništvo s Kristom u međusobnom zajedništvu simbolički ostvarenom u lomljenju kruha i dijeljenju kaleža.[20] To zajedništvo vjernika Pavao opisuje kao zajedništvo udova u jednom tijelu. Svaki ud ima svoju zadaću odnosno svaki vjernik sudjeluje u izgradnji Tijela, Crkve. Po euharistiji se tako ostvaruje jedinstvo u različitosti. Sabor govori o raznolikosti udova i njihovih zadaća, ali udovi su uvijek tako povezani da „ako nešto trpi jedan ud, s njim trpe svi udovi; ili ako se časti jedan ud, svi se raduju skupa s njim“.[21] Ova dimenzija presudna je za razumijevanje kako Crkve tako i euharistije. Nema niti Crkve niti Euharistije bez zajedništva. Stoga je nezamislivo govoriti o „privatnom“ u euharistiji jer ona je sve drugo samo ne naš osobni privatni čin.

Euharistija –  izvor i vrhunac cijelog kršćanskog života (LG 11)

U br. 11 Konstitucija izlaže nauk o općem svećeništvu krštenih vjernika koje se vrši u sakramentima. U tekstu se govori o sakramentima inicijacije po kojima se „odjelotvoruje sveto i organsko obilježje svećeničke zajednice“[22]. Najprije se vjernici „krštenjem pritjelovljuju Crkvi, dobivaju biljeg za kršćansko štovanje Boga i preporađaju se za djecu Božju“[23]. Potom se u potvrdi „čvršće povezuju s Crkvom i dobivaju posebnu snagu Duha Svetoga“[24], te konačno „sudjeluju na euharistijskoj žrtvi, koja je izvor i vrhunac cijelog kršćanskog života. U Euharistiji prikazuju Bogu božansku Žrtvu i sebe s njome. Tako u prinišenju i svetoj pričesti svi imaju svoju ulogu pri svetom slavlju, dakako, različito i svaki na svoj način. Okrepljujući se Kristovim tijelom na svetoj gozbi, konkretno očituju jedinstvo Božjeg naroda, koje ovaj divni sakrament prikladno označuje u pospješuje.“[25] Tumačeći dio teksta koji govori o euharistiji, Rudolf Brajčić prepoznaje tri ključne misli: prikazivanje božanske žrtve, svetu gozbu na kojoj se očituje i skuplja konkretna Crkva te označavanje i pospješenje jedinstva po Euharistiji.[26] Najprije, euharistija je prepoznata kao najbolji način štovanja Boga i vršenja općeg svećeništva svih vjernika. Po njoj Krist neprestano živi u svojoj Crkvi i „postaje uvijek iznova Bog među nama te nam omogućuje najveći stupanj udioništva na svojem svećeništvu.“[27]

Euharistija kao spomen-čin Kristove žrtve pokazuje kako je žrtva zapravo „stavljanje sebe na raspolaganje drugoj osobi i to u savršenoj ljubavi“[28]. Po Euharistiji spoznajemo kako ljubav ne postoji bez žrtve. Ona je stoga uvijek poziv i opomena upućena Crkvi koja tako slavljenjem Euharistije ulazi u Kristovu školu ljubavi.

Kao  gozba, euharistija na vidljivi način očituje zajedništvo u Crkvi. Korintsku zajednicu Pavao je nazvao Crkvom, sazivom, zborom, upravo zbog toga što se sabirala kako bi slavila euharistijsku gozbu[29]. No, zajedništvo kršćana koji dijele euharistijski kruh ne prestaje nakon euharistije. Ono je trajno i stoga „oni koji jedni s drugima dijele euharistijski kruh, trebaju jedni s drugima dijeliti i svoj život.“[30]

Po okrjepljenju na svetoj gozbi kršćani postaju „jedan u Kristu“[31] te tako Euharistija na najizvrsniji i najkonkretniji način očituje jedinstvo Crkve. Okrjepljujući vjernike svojim tijelom Krist „od svih naroda čini jedan narod, a od vjernika svoje udove“[32]. Zato Konstitucija i govori o jedinstvu Božjega naroda koje je u euharistiji prikladno označeno i po njoj biva pospješeno.[33] Ona ne samo da na vidljiv način pokazuje jedinstvo vjernika već to jedinstvo i pospješuje. Po njoj Crkva neprestano raste i živi.

Euharistija –„blaženo Kristovo zahvaćanje u svemir“[34]

Prema riječima msgr. Philipsa, koncilskog teologa i jednoga od sudionika u izradi internacionalnog komentara Konstitucije, misli izrečene u LG 48, 2-3 spadaju u najbogatije u Konstituciji.[35] U br. 48 Sabor donosi svoj pogled u budućnost Crkve. Ovdje želimo staviti naglasak na dio teksta koji u euharistiji vidi sudjelovanje Crkve na Kristovom proslavljenom životu. Prema saborskom tekstu Krist „hraneći ljude svojim tijelom i krvlju čini ih dionicima svoga proslavljenog života“[36]. Tumačeći ovaj odlomak Anton Strle piše: „kao opći sakramenat spasenja i ujedno kao već u zemaljskom stanju prisutna eshatološka budućnost, Crkva se u najzgusnutijem smislu ostvaruje i iskazuje u slavljenju Euharistije. Kristova smrt i uskrsnuće kao prošli događaj ovdje najjasnije stupa svaki put u našu sadašnjost i uranja nas u stvarnost posljednjeg dovršenja.“[37] Tako se upravo po euharistiji, u kojoj Crkva postaje dionikom Kristove slave, ostvaruje i eshatološki značaj Crkve. Kristovo otajstveno Tijelo, Crkva, blagovanjem njegova euharistijskoga tijela sjedinjuje se s proslavljenim Kristom, a u to sjedinjenje uključen je i čitav svemir. Po euharistiji započinje i nastavlja se preobrazba čovječanstva i tako je „eshaton već pristutan na neki vidljivi način po znakovima koji označenu stvarnost istinski sadrže i nama predaju“[38]. Preoblikovanjem, kruh i vino služe izgradnji Božjeg kraljevstva na zemlji. Njihovom transupstancijacijom započinje preobrazba čitavoga svemira kojeg predstavljaju[39]. U euharistijskom slavlju svaki put objedinjujemo prošlost, sadašnjost i budućnost što svjedoče riječi „tvoju smrt Gospodine naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo“. To troje objedinjeno je u euharistiji u kojoj, prema riječima Aleksandra Šmemana, ulazimo u „Duhovo vrijeme“[40] odnosno po kojoj „svaka vremenitost postaje prisutnošću, vječnošću“[41]. Tako Sabor zapravo u euharistiji prepoznaje  sakramentalno središte Crkve jer se po njoj već ostvaruje ono što je određeno, a to je konačna proslava stvorenja. Sva obećanja o dovršetku, rekapitulaciji i preobrazbi svega stvorenog, na sakramentalan način ostvaruju se u Crkvi po euharistiji. No ona ipak na sebi nosi obličje ovoga svijeta jer Crkva stoji u vremenu između Kristovog otkupljenja i njegovog drugog dolaska. Stoga i govorimo o znakovitosti, sakramentalnosti, kako Crkve tako i euharistije, kojoj možemo pristupiti jedino vjerom, a „vjera koja ne uključuje vanjskoga znaka niti društvene institucije niti oslonca na povijest niti objektivno formulirano vjerovanje… takva vjera ne odgovara vjeri kršćanina“.[42] Krajnji cilj i smisao Crkve prisutan je tako već na zemlji u svakoj euharistiji ali je obilježen eshatološkom napetošću „već“ i „još ne“. On će se ostvariti tek kada sve stvorenje uđe u potpuno zajedništvo s Bogom, kada „Bog bude sve u svemu“[43] i kada se „kruh putnika ukloni pred anđeoskim kruhom, pred Riječju s kojom ćemo se sjedinjavati neposredno i neprolazno.“[44]

Euharistija – sjedinjenje zemaljske i nebeske Crkve

Zajedništvo između vjernika međusobno i njihovo zajedništvo s Kristom koje se ostvaruje u Euharistiji ne obuhvaća samo putujuću Crkvu. Crkva je zajednica u kojoj se međusobne veze udova ne raskidaju smrću. Već od samih početaka, podsjeća nas Sabor, postojala je uspomena na braću i sestre koji su bili prije nas te je postupno nastalo štovanje i preporučivanje u zagovor osobito onima koji su se isticali uzornim nasljedovanjem Krista. U Crkvi je oduvijek postojala uspomena na pokojne, osobito na apostole i mučenike te posebno na Djevicu Mariju. No, Sabor podsjeća da „uspomenu svetaca ne štujemo zbog samoga primjera, nego još više zato da se sjedinjenje Crkve u Duhu ojača vršenjem bratske ljubavi. Kao što nas kršćanska zajednica među putnicima dovodi bliže Kristu, tako nas zajednica sa svetima združuje s Kristom, od kojega kao od Izvora i Glave proizlazi svaka milost i život samoga Božjega naroda“[45]. Crkva je dakle oduvijek shvaćena kao zajednica svih: živih i pokojnih, a upravo se po euharistiji, ističu saborski Oci, događa najodličnije sjedinjenje zemaljske i nebeske Crkve. U njoj „sila Duha Svetoga djeluje na nas po sakramentalnim znakovima… i svi, od svakoga plemena i jezika, puka i naroda, otkupljeni Kristovom krvlju i skupljeni u jednoj Crkvi, jednom pjesmom hvale veličamo trojedinoga Boga.“[46] U Euharistiji se spajaju nebo i zemlja, a mi se pridružujemo bogoštovlju nebeske Crkve.[47] Sabor tako objedinjuje ideje zajedništva i  eshatologije s euharistijom. U braći i sestrama koji su „doputovali do svog cilja u nebu ili još moraju u stanju čišćenja dozrijeti za neposredno sjedinjenje s Bogom“[48] mi vidimo svoju budućnost. Oni u euharistijskom slavlju bivaju „kao već dovršeni ljudi s nama“[49] i to u zajedništvu koje ne poznaje granice tjelesnosti i grešnosti. U euharistiji, po kojoj se susreću putujuća i proslavljena Crkva, mi se uključujemo u nebesku liturgiju i unaprijed kušamo bogoslužje konačne slave.[50] Na našem životnom putu pogled nam je uvijek upravljen prema cilju, vječnom sjedinjenju s Kristom. To sjedinjenje dogaća se na eshatološki način u svakoj euharistiji i predokus je onoga slavlja o kojemu govori Ivan u svojem Otkrivenju kada će sve stvorenje klicati “Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć, i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i slavu, i blagoslov!” Sve stvorenje, i na nebu, i na zemlji, i pod zemljom, i u moru – sve na njima i u njima govori: “Onomu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast, i slava i vlast u vijeke vjekova!”[51]

Zaključak

Euharistija i Crkva neodvojive su stvarnosti i mogli bismo reći da su te dvije riječi zapravo istoznačne. Jedno ne postoji bez drugog. Otajstvo koje je Krist ostavio svojim učenicima učinilo je od njih zajednicu vjernika koji su sabirući se kako bi lomili kruh postali Crkva. U blagovanju Kristova tijela u euharistijskom slavlju kršćani ne primaju Krista u sebe već on prima njih u svoje Tijelo, Crkvu. Tako se slavljenjem euharistije događa stalno nastajanje i izgradnja Crkve. U slavljenju euharistije kršćanin nije pojedinac. On je uvijek dio zajednice, dio Kristova tijela. Euharistija tako nije pobožnost ili molitva u kojoj pojedinac ulazi u poseban odnos s Kristom već najodličnije očitovanje zajedništva vjernika međusobno i s Kristom. To zajedništvo nikada ne prestaje već se treba nastaviti u svakodnevnom životu. U tom zajedništvu događa se sjedinjenje nebeske i zemaljske Crkve i tako se onima koji su još „na putu“ očituje budućnost prema kojoj su usmjereni, a to je savršeno sjedinjenje s Kristom. Ni to sjedinjenje nije shvaćeno kao nešto isključivo osobno, privatno, jer prema riječima sv. Terezije od Djeteta Isusa „Nebo nije veličanstveni ali hladni hram u kojemu bi se svatko od nas našao pred Bogom osamljen“[52]. Ipak, euharistija je sakrament, znakovita stvarnost koja je tek predokus one nebeske liturgije kojoj svi težimo i u kojoj će Bog biti sve u svemu, a ovaj materijalni kruh putnika ustupiti mjesto anđeoskom kruhu po kojemu ćemo se s Bogom sjedinjavati neposredno i neprolazno.[53]

[1] K. RAHNER, Temelji kršćanske vjere: uvod u pojam kršćanstva, Rijeka, 2007., str 514.

[2] Lumen gentium, br. 2

[3] Isto, br. 3.

[4] Isto, br. 3.

[5] Usp. Lumen gentium, br. 3.

[6] R. BRAJČIĆ, Otajstvo Crkve, u: Dogmatska konstitucija o Crkvi – Lumen gentium I., (ur. R. Brajčić i R. Koprek), Zagreb, 1977., str. 105.

[7] Lumen gentium, br. 7.

[8] Usp. R. BRAJČIĆ, nav. dj., str. 144.

[9] Rim 12, 4-5.

[10] Ef 2, 22.

[11] X. LEON-DUFOUR, Rječnik biblijske teologije, Zagreb, 1988., str. 1351.

[12] Isto, str. 262.

[13] 1 Kor 12,13.

[14] R. BRAJČIĆ, nav. dj., str. 146.

[15] Spis „Upute apostolske“ donosi euharistijske molitve u kojima se crkvotvornost euharistije posvješćuje pomoću simbolizma kruha koji se raspršen sabire u jedan. Pavao ide dalje od tog simbolizma tako što identificira kruh i tijelo Kristovo, a zajedništvo i jedinstvo vjernika ne obilježava samo simbolizmom kruha već ga utemeljuje u Kristovom tijelu koje zajednica u euharistiji blaguje i po njemu postaje Kristovo tijelo – Crkva.

[16] T. J. ŠAGI-BUNIĆ, Euharistija u životu Crkve kroz povijest, Zagreb, 1984., str. 26.

[17] F. COURTH, Sakramenti, Đakovo, 1997., str. 37.

[18] Usp.  J. RATZINGER, La Chiesa, Milano, 1991, str. 25.

[19] Isto,  str. 26.

[20] Usp. A. TAMARUT, Euharistija. Otajstvo vjere i dar života, Zagreb, 2004., str. 69.

[21] Lumen gentium, br. 7.

[22] Lumen gentium, br.  11.

[23] Isto, br.  11.

[24] Isto, br.  11.

[25] Isto, br.  11.

[26]Usp. M. Zovkić, Božji narod, u: Dogmatska konstitucija o Crkvi – Lumen gentium I., (ur. R. Brajčić i R. Koprek), Zagreb, 1977., str. str. 238.

[27] Isto, str. 239.

[28] A. TAMARUT, nav. dj., str. 64.

[29] Usp. 1 Kor 11, 17-34.

[30] A. TAMARUT, nav. dj., str. 63.

[31] Gal 3, 26-28.

[32] X. LEON-DUFOUR, nav. dj.,  str.  394.

[33] Usp. Lumen gentium, br. 11.

[34] Prema riječmia Teilharda de Chardina, koje u svojem Komentaru Konstitucije donosi Anton Strle, euharistija je blaženo Kristovo zahvaćanje u svemir. Ove riječi na doista genijalan način izriču eshatološku dimenziju euharistije i stoga sam ih odlučio staviti u naslov četvrtog dijela.

[35] Usp A. STRLE, Eshatološki značaj putujuće Crkve i njezino sjedinjenje s nebeskom Crkvom, u: Dogmatska konstitucija o Crkvi – Lumen gentium II., (ur. R. Brajčić i R. Koprek), Zagreb, 1981., str. 704.

[36] Lumen gentium, br. 48, 2.

[37] A. STRLE, nav. dj., str 704.

[38] Isto, str. 706.

[39] Isto, str. 707.

[40] A. ŠMEMAN, Evharistija, Hilandar, 2002, str. 86.

[41] A. STRLE, nav. dj., str. 708.

[42] Isto, str. 716.

[43] 1 Kor 15, 28.

[44] A. STRLE, nav. dj., 717.

[45] Lumen gentium, br. 50, 3.

[46] Lumen gentium, br. 50, 4.

[47] Usp. Lumen gentium, br. 50, 4.

[48] A. STRLE, nav. dj.,  str. 778.

[49] Isto, str. 778.

[50] Isto, str. 801.

[51] Otk 5, 12-13.

[52] A. STRLE, nav. dj., str 789.

[53] Usp. A. STRLE, nav. dj., str. 717.