Kalendar, vremenski raspored dana, tjeda­na i mjeseci u godini, ima svoje izvorište i opravdanje u religiji. Njime se raspore­đuje slavljenje blagdana i svagdana. I u Svetome pismu kalendar ima bitno vjersko obilježje. On je u službi bogosluženja kao što su uostalom bili u službi bogosluženja i egipatski kalendar i drugi kalendari u susjedstvu Izraela.

Židovski kalendar i računanje vremena

Židovska je godina lunama. Ima 12 mjeseci, sva­ki po 29 ili 30 dana, jer mjesečev ciklus traje 29 dana, 12 sati, 44 minute i 3,3 sekunde. Dan u ži­dovstvu počinje i završava drukčije nego u nas – zalaskom sunca. Ukupno godina ima 354 dana, pa se razlika od jedanaest dana prema solarnoj go­dini (365,25 dana) postizava “prijestupnim” go­dinama. Svake druge ili treće godine dodavali bi dodatni mjesec nakon mjeseca adara (hebr. adar šeni). To je bilo potrebno učiniti zato što su blag­dani s jedne strane prvotno bili uvjetovani poljodjelstvenim poslovima, a s druge strane mjese­čevim mijenama. Blagdan Pesah uvijek se slavio o prvom proljetnom punom mjesecu, u noći s 14. na 15. dan mjeseca nisana. Tako je židovski kalendar zapravo bio lunarno-solarni kalendar.

U Palestini su u I. st. prije Krista u uporabi bila dva kalen­dara. Prema otkrivenim spisima u Kumranu, neki su slijedili sun­čevu godinu, takozvani sadocitski kalendar, a drugi su slijedili mjesečevu godinu. Tjedan kumranske zajednice počinjao je u srije­du, jer su “veliko i malo svjetlilo”, koja su kriterij za određivanje kalendara, prema biblijskom opisu stvaranja svijeta stvorena tek četvrtog dana, to jest u srijedu (Post i,i-2,4a). Ovo spominjemo stoga što je prema nekim tumačima novozavjetnih tekstova (osobito Ivanova evanđe­lja) Isus slijedio sunčev kalendar, pa je stoga po­sljednju večeru slavio u srijedu, i bio uhićen tako­đer u srijedu uvečer.

Mjesec je bio podijeljen na tjedne. Tjedan (šabua) imao je sedam dana, šest radnih dana, a sedmi su dan posvećivali Gospodinu (Izl 20, 8). Dan je započinjao navečer, kad je sunce zašlo, a završavao drugoga dana u isto vrijeme, tj. kad je sunce zašlo. Tako se računaju i svi blagdani: od ve­čeri do večeri. I u kršćana veliki blagdani počinju u liturgiji u predvečerje po zalazu sunca molitvom Večernje (Vesperae).

Za dane u tjednu Židovi nisu imali posebna imena, nego su ih brojali: nedjelja je bio “prvi dan” (hebr. jom rišon) i tako redom, petak je bio “šesti dan” (hebr. jom šiši), a sedmi je dan bila su­bota, odnosno šabat.

U Isusovo su vrijeme Židovi ure računali po sunčanoj uri. Za noć su upotrebljavali vodene i (vjerojatno) pješčane ure. Godine su se brojale “od postanka svijeta” (godina 2006. u židovskom je kalendaru 5767).

Imena mjeseci Židovi su preuzeli od Babilonaca kad su bili u babilonskom sužanjstvu, u VI. st. prije Krista: nisan (III/IV), ijar, sivan, tamuz, av, elul, tišri, hešvan, kislev, tevet, ševat i adar (II/III). U Bibliji se mjeseci zovu drukčije: prvi, drugi, treći mjesec i tako dalje. U povijesti Židova bila su dva početka nove godine: jedan ujesen i to s mjesecom tišrijem (od 15. rujna do 15. listopada), mjesecom u kojem je Bog stvorio svijet, a drugi u proljeće s mjesecom nisanom, kad su Izraelci izišli iz Egip­ta. Židovski su rabini uspoređivali izabrani narod s mjesecom, koji se svako malo obnavlja. Tako je i sa židovskim narodom, koji ima svoje faze ili mije­ne. Kad mislimo da je židovski narod nestao, on se umah ponovno diže iz pepela, obnavlja se.

Blagdani

Narod izražava svoja vjerska uvjerenja upravo kroz svoje vjerske blagdane i svetkovine. Blagdani prekidaju krugotok običnog vremena te vjerniku omogućuju odmor, kad on hvali i slavi Stvoritelja i darivatelja svih darova, te tako posvećuje vrijeme. Židovski se narod o blagdanima poglavito sjećao svoje prošlosti, u kojoj je Bog djelovao njemu u prilog, pa je narod na te dane Bogu zahvaljivao za Božja dobročinstva koja je od njega primio.

Tjedni je blagdan šabat odnosno subota, dan počinka. Kao dan počinka utemeljen je po uzoru na Božji počinak: Bog je otpočinuo, kad je stvorio svijet (Post 2,1-4; Izl 20,11). Šabat je povrh toga i spomen na stvaranje svijeta, na oslobođenje iz egipatskog ropstva (Pnz 5,15) i znak Saveza (Izl 31,17). Kao takav šabat je u židovskom narodu imao obilježje svetosti. Nitko nije smio obeščastiti subotnji dan (Izl 30,14). Neki se toga dana nisu htjeli ni braniti kad su bili napadnuti, odnosno kad su bili u smrtnoj opasnosti (1Mak 2, 29-38 i Knjiga Jubileja 50,12). U Isusovo vrijeme subot­nji je dan bio opterećen mnogim zakonima i zabranama, pa je bilo mnogo nesporazuma oko toga i razvila se oko toga vrlo složena kazuistika.

Šabat (subota) u Židova se svečano slavi.U pe­tak uvečer odmah po zalasku sunca žena pali svi­jeću, što ima simboličko značenje: taj simbolični čin ukazuje na ženu kao onu koja je svojim grije­hom ugasila svjetlo Adamovo i na nju kao prenositeljicu života. Ona pali svjetlo nade. Cijela obitelj svečano dočekuje šabat kao dragi svoju dragu. Kod večere kućedomaćin blagoslivlja kruh i vino te hvali Boga što je izabrao narod i što ga je obdario šabatom (molitva kiduš). Prije molitve kiduša čita se biblijski odlomak iz Knjige Postan­ka (2,1-3), gdje se spominje svetkovanje prvog šabata u povijesti. Na svršetku šabata, poslije zala­ska sunca, pobožni Židovi vrše obred završetka šabata (hebr. habdala). Nakon trećeg blagoslova u molitvi Osamnaest blagoslova ubacuju posebni blagoslov “Ti si odijelio šabat od ostalih dana”, a poslije večernje molitve (hebr. arabit) dodaju četiri blagoslova: prvi je blagoslov izrečen nad kru­hom i vinom, a drugi nad miomirisom koji je u jednoj kutijici, umjetnički izrađenoj, koju onda predaju iz ruke u ruku i svatko pomiriši šabatni miris koji treba “namirisati” sve dane u tjednu. Treći je blagoslov izrečen u zahvalu za dar svjetla. Izgovarajući taj blagoslov stavljaju ruku nad vatru zapaljene svijeće i promatraju kroz nokte prstiju svjetlo svijeće. Četvrtim blagoslovom zahvaljuju Bogu što je odijelio sveto od profanoga, blagdan od svagdana, svjetlo od tame, Izrael od drugih na­roda i šabat od drugih dana u tjednu.

Godišnji su blagdani Pesah, u proljeće, Ševuot (blagdan sedmica), koji se slavi pedesetoga dana nakon Pesaha, te Sukot, u jesen. Na ove velike blagdane – koji se zovu i hodočasnički blagdani – Židovi se spominju glavnih događaja svoje povijesti: oslobođenja iz egipatskoga ropstva (Pe­sah), sklapanja Saveza i dara Zakona (Ševuot) te putovanja kroz pustinju (Sukot).

Židovi slave još blagdane Roš hašana (No­va godina), Jom kipur (Dan pomirbe), koji slijedi odmah nakon Nove godine, te blagdane Hanuka i Purim. Nova godina počinje prvoga dana mjes­eca tišiija (potkraj rujna ili početkom listopada). Liturgijska je godina u Starome zavjetu počinjala u proljeće 1. nisana (ožujak-travanj).

Pasha

Pesah je glavni židovski blagdan, slavi se 14. nisa­na, i to kroz sedam dana. U predmojsijevsko doba bio je to proljetni pastirski blagdan kad su klali i žrtvovali janjad Bogu prije nego su krenuli na nove ispaše. Meso žrtvovanih životinja blagovali bi zajedno s beskvasnim kruhom na zajedničkoj goz­bi. U najstarije doba, prije Mojsija, značenje Pesaha bilo je vjerojatno ublaživanje Božje srdžbe. U Izl 12,23 Pesah se tumači kao “spasiteljski prola­zak Boga” koji spašava ljude od zlih sila koje lju­dima nanose štetu, bolesti i smrt. Pesah bi dakle bio obred kojim su ljudi pokušavali pobijediti zle sile koje ih ugrožavaju. Kako je taj obred u starini izgledao, možemo dijelom saznati iz Izl 12,21-23. Prema tome tekstu pashalnu su večeru blagova­li Izraelci u velikoj obitelji. Svaka je obitelj treba­la žrtvovati jednu životinju od sitnog stada. Krvlju zaklane životinje trebalo je poškropiti vrata odnosno prvotno ulaze u šator (Izl 12,22).

Nakon ulaska u Obećanu zemlju (oko 1250. pr. Kr.) Židovi uz blagdan Pashe vežu izlazak iz Egipta, kao spomen-čin Jahvina oslobođenja, i tako su ovaj blagdan onda “historizirali”. Pasha je bila spojena s kanaanskim blagdanom žetvenih obreda kojima su Kanaanci slavili početak žetve ječma i prinosili Bogu prvine plodova zemlje. Na­kon povratka iz babilonskoga sužanjstva (oko 538. i poslije) klali su janjad i blagovali na obitelj­skim pashalnim gozbama (hebr. seder; lat. ordo, red): uz janje, vino, gorko zelje i beskvasne kruho­ve čitali su i tumačili događaje iz egipatskog ropst­va (hebr. hagada).

U novozavjetno doba Pasha i pashalna goz­ba (Isusova posljednja večera) dobile su novo spasenjsko značenje. Iz međuzavjetne i rabinske književnosti saznajemo kojim se novim značenji­ma slavljenje Pashe obogatilo. Slaveći pashalnu večeru Izrael se spominjao stvaranja svijeta, obrezivanja Abrahamova, žrtvovanje Izakova (hebr. Akeda), oslobođenja Josipa iz zatvora i oslobo­đenja Izraelaca od grijeha. Pesah je bio blagdan oslobođenja po svoj svojoj odličnosti: oslobođenja iz egipatskog ropstva, oslobođenja iz babilonskog sužanjstva i konačno oslobođenja iz ropstva grije­ha. Osim toga, pashalno je slavlje u Isusovo vrije­me dobilo još i izrazito mesijansko i eshatološko značenje: u pashalnoj noći pobožni su Izraelci očekivali novi, eshatološki izlazak iz ropstva sva­ke moći, a osobito moći grijeha (usp. Jr 16,14-15), iščekivali su dolazak Mesije, ponovni pojavak Mojsija i Ilije kao preteče Mesije, uskrsnuće pa­trijarha i svršetak svijeta. Pashalno je slavlje ta­ko u Isusovo vrijeme bilo protkano veoma boga­tim teološkim značenjem. Svaki član zajednice osjećao se o blagdanu Pesaha oslobođenim, spa­šenim. Pobožni je Izraelac Bogu zahvaljivao za ovo oslobođenje i spasenje. Zahvala Bogu za spa­senje postade kasnije središnjim dijelom pashalnog slavlja (hebr. beraka, grč. euharistia), pa je pashalno slavlje, s pashalnom večerom u središtu, bilo kao actus memorialis, neke vrste sakramen­ta Staroga zavjeta.

Svi su ovi spasenjsko-povijesni elementi ži­dovske Pashe bili u Isusovu srcu, kad je naumio sa svojim učenicima blagovati svoju posljednju pashalnu večeru. Prema sinoptičkim podatcima Isus je upravo za vrijeme jedne ovakve pashalne večere – svoje posljednje večere – ustanovio novu, kršćansku pashalnu večeru, kršćansko pashalno slavlje. Čini se kao da je kroz cijeli Stari zavjet i kasno židovstvo slavljenje Pashe bilo ta­ko oblikovano i teološki obogaćeno da ono bude izvrstan okvir i izvrsna prilika za ustanovu euharistijske gozbe. Na posljednjoj je večeri, točnije u smrti Isusovoj na križu i u njegovu uskrsnuću od mrtvih, ispunjeno i ostvareno ono što je ži­dovska pashalna večera naznačivala: ostvaren je novi Izlazak, novo i eshatološko oslobođenje, oslobođenje iz ropstva grijeha koji je preduvjet svakog drugog oslobođenja i ulazak (Luka naziva Isusovu smrt eisodos: ulazak) u Božji svijet. Lju­di su sada s Bogom izmireni: pregrada je između grešnog čovjeka i svetog Boga u smrti Kristovoj srušena (usp. Ef 2,24-25). U osobi Isusa Krista, koji je za ljude umro na drvu križa, počeo se ost­varivati novi svijet, svijet mira, ljubavi i pravde. Isusova posljednja pashalna večera postaje spomen-činom (hebr. zikaron, grč. anamnesis) ovog veličanstvenog spasenjskog djela Božjega: “Ovo činite meni na spomen!” (Lk 22,19).

Isusova posljednja večer postala je za kršćane pasha novoga Saveza. Blagdan Pashe sada dobi­va novu reinterpretaciju, koju joj je dao u bitnome već sam Isus. Ona postaje spomen Isusove mu­ke, smrti i uskrsnuća. Prema Isusovu evanđelju Isus je pashalno janje koje se žrtvovalo za ljude na križu. Prema Pavlu Isus je nova pasha (1 Kor 5,7). Pasha se tumači kao prijelaz iz smrti u uskrsnuće, to jest u novi život s Bogom. Međutim, euharistijsko slavlje nije samo spomen nego je ono ponazočivanje i posadašnjivanje onog spasenjskog djela Božjega, kojeg su kršćani postali dionici u smrti i u uskrsnuću Isusovu. Osim toga, poput ži­dovske pashalne večere, novozavjetno euharistijsko slavlje je također spomen-čin sklapanja no­voga Saveza. Isus je upotrijebio gotovo isti obred i gotovo iste riječi, kojima je u Starome zavjetu Mojsije sklopio Savez između Boga i Izraela: “Ova je čaša novi Savez u mojoj krvi! Ovo činite kad god pijete, meni na spomen” (1 Kor 11, 25; Lk 22,20), odnosno: “Ovo je krv Saveza koji Gospodina sa­da s vama uspostavlja na temelju svih ovih riječi” (Izl 24,8). U sakramentalnom slavlju euharistije kršćani ponazočuju i posadašnjuju sklapanje novozavjetnog Saveza, koji je Krist sklopio sa svim ljudima u svojoj smrti na križu.

Pedesetnica

Blagdan Ševuot (hebr. tjedni, sedmice), spomen-dan Božje objave na Sinaju i dara Deset zapovijedi i sklapanja Saveza, zove se još i blagdan žetve (Izl 23,26). Slavi se pedeseti dan po blagdanu Pashe. I na taj su blagdan Židovi hodočastili u jeruzalem­ski hram. U Kanaanaca je to bio blagdan kad su prinosili bogovima kruhove načinjene od novoga pšeničnoga brašna. Na taj su se blagdan nakon blagdana Pashe pobožni Židovi vraćali svome svakodnevnom životu. Njime je prestalo pashalno blagdansko raspoloženje. Tako je bio blagdan Ševuot tijesno povezan s blagdanom Pesaha.

U Novome zavjetu Pedesetnica je blagdan si­laska Duha Svetoga na apostole i na one koji su s apostolima bili u dvorani posljednje večere. To je ujedno rođendan, inauguracija Kristove Crkve, koja se tog dana nakon Petrove propovijedi počela naglo širiti, počevši od Jeruzalema pa potom di­ljem svijeta (Dj 2,1-14). Crkva slavi ovaj događaj na svetkovinu Duhova.

Tekst je izvorno objavljen u Živom vrelu. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta vrijedi isključivo za portal Bitno.net.