V. Isus Krist i Crkva

1. Isus Krist

a) Pogled na Isusa

Kroz čovjeka Isusa u svijet je stupila sama snaga koja ga je stvorila (Joseph Ratzinger, Bog i svijet. Vjera i život u našem vremenu. Razgovor s Peterom Seewaldom. Zagreb: Mozaik knjiga, 2003., str. 170) i otvorila nam mogućnost živog zajedništva. Kardinal Ratzinger je uvjeren da tek postupno «prodiranje u Kristov život i suživljenje Kristova života» u nama priprema pretpostavku za «razumijevanje Boga». Isusove su riječi, kaže on, sigurno nezamjenjive, ali njima pripada i Tijelo, kako nas uči Ivan. On je živa Riječ, Logos koji je postao Tijelom, koji vodi do križa. Samo ako vidimo cijeli Isusov lik, čujemo i Njegove riječi u njihovom prvotnom značenju i veličini. Otuda je razmatranje Njegova života i muke temeljna stvar ako želimo razumjeti Njegovu poruku (Ibid.).

Tri citata trebaju pokazati širinu ove poruke: «Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo» (Lk 12,49). I: «Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje» (Lk 12,51). Konačno: «Učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim» (Mt 11,29).

Isus govori o ognju Svoje muke, o ognju ljubavi koja izbija iz Njega i mora se dalje predati. On nije došao da bi nam pribavio ugodan život, već da nas zapali velikim ognjem božanske Ljubavi koja je sam Duh Sveti. To je oganj koji ne razara ali gori, a mi se moramo dati sagorjeti ako želimo doći bliže Isusu. Taj oganj stvara «čistoću, slobodu i veličinu», kaže Ratzinger (Ibid., str. 184). Živjeti u njemu znači gorjeti za istinu. Tu nema mjesta lažnom miru kojeg daje i promiče ovaj svijet. Duh Sveti također je i Duh razlikovanja: kao s mačem On odvaja istinsko od lažnog, dobro od zla; tko Ga slijedi, bezuvjetno dolazi u sukob sa svijetom. To možemo iščitati iz Isusove sudbine. A ipak je On, koji baca oganj na zemlju, bez kompromisa i obzira prema samome Sebi i Svojim prijateljima jamčio za istinu i ljubav – onaj koji o sebi može reći da je krotka i ponizna Srca. Svojim protivnicima ne vraća mržnju i nasilje istom mjerom, već ih trpljenjem uzima na Sebe i sagorijeva u ognju Svoje ljubavi. Bol zbog odbijanja božanske poruke, koja je On sam, sakriva u dubokom miru Svog Srca. Mir nastaje iz suglasnosti Njegove volje s Očevom, a znamo koliko se Isus morao boriti oko ovog jedinstva volje. I iz ovog ljudskog iskustva Isus nas može pozvati: «Učite se od mene, … i naći ćete spokoj dušama svojim.» Ali time nam nije obećao da ćemo biti očuvani od borbe i patnje.

b) Otkupiteljska smrt na križu

U Isusu je druga Božanska Osoba primila ljudsko tijelo da bi ljude uvela u ljubav Trojstva i time u božanski život. Znamo koliko Ga je to stajalo i znamo svoj udio u tome. Križ nam očituje tko smo mi, kaže teolog Joseph Ratzinger: nepravedni u svom ponašanju i djelima trebamo – da bi sa sebe mogli svaliti odgovornost za to – nepravednost drugoga kao rasterećujući odraz. Istinitost pravednika osjećamo kao trajni prijekor. Ona nam naposljetku postaje toliko nepodnošljiva da se osjećamo lakše ako «onog koji ljubi učinimo luđakom, tučemo i progonimo» (Joseph Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, Zagreb : Kršćanska sadašnjost, 1994., str. 268). S ganućem Ratzinger podsjeća u svom «Uvodu u kršćanstvo» da se već Platon u svom djelu Politeia zapitao kako bi jedan posve pravedan čovjek uopće mogao ući u svijet. Platon odgovara da će biti nepriznat i progonjen; bit će «bičevan, mučen, bačen u tamnicu… i poslije svih tih muka najzad još i razapet na križu». Nekoliko stoljeća kasnije ovo proročanstvo nalazi svoju potresnu potvrdu. «Ecce homo» kojim Pilat pokazuje na patnički lik izbičevana Gospodina, kaže nam tko smo mi.

Ali, križ ne očituje samo čovjeka, on očituje i Boga. Ovaj Bog identificira se sa čovjekom sve do posljednje osamljenosti, do najveće krivice – «On sudi, ali i spašava. Kroz ponor ljudskih promašaja i zloće otkriva se i bezdan Božje ljubavi, neizmjerno dublji» (Ibid., str. 268). Bog se u Svojoj veličini laća zlouporabe slobode u koju smo se upleli tako beznadno. On sam plaća cijenu pomirenja koju mi ne možemo platiti. Istovremeno nam time stječe dobro, koje milosni odnos s Bogom, darovan čovjeku pri njegovu stvaranju, ne samo jednostavno ponovno uspostavlja, već još i nadilazi. Jer On nas uzima u Svoju sinovsku ljubav prema Ocu i time nam daje udio u samom božanskom životu i istinskoj slobodi. To je sloboda djece Božje.

c) Kristova žrtva u Crkvi

Koliko je od tada konkretna veza između Boga i čovjeka i koliko je naš prolazni život već sada ušao u bezvremensku Božju sadašnjost, doživljavamo u slavlju Euharistije. Ovdje se kroz djelovanje opunomoćenog svećenika posadašnjuje nešto što se dogodilo prije 2000 godina. Pri tome se ne radi o ponavljanju ovog jedinstvenog i time neponovljivog događaja, kao ni o pobožnom sjećanju. Štoviše, mi ulazimo u žrtvu koju je Isus Krist izvršio na Posljednjoj večeri, na Maslinskoj gori i konačno na križu. Što se dogodilo pri razapinjanju, možemo razumjeti, jer je On sam za stolom Posljednje večere dao presudno značenje. U jednom trenutku, u kojemu je još tjelesno s apostolima, Isus objašnjava da im daje ovo Tijelo, da im – i nama –, Svojom Krvlju koja će se proliti, daje Svoj život. Time preobražava Samoga Sebe u dar koji će se razdijeliti.

Ali, što znači «’predaje se’, ‘prolijeva se’? Što se tu događa?, pita Joseph Ratzinger u svojoj knjizi Na putu k Isusu Kristu (Joseph Ratzinger, Na putu k Isusu Kristu, Split : Verbum, 2005., str. 142). Tjelesno Isus umire bolnom smrću na križu. Prolijeva Svoju Krv, «najprije na Maslinskoj gori, zbog nutarnje potresenosti nalogom kojeg treba izvršiti, potom kod bičevanja, krunjenja trnovom krunom, raspinjanja i nakon Njegove smrti kada mu je Srce bilo probodeno kopljem» (Ibid., str. 142-143). Očito podliježe nasilju i poništenju.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Ipak, stvarno događanje odvija se u nutrini. Isus se «nasilju ne opire nasiljem, što je mogao učiniti, nego okončava nasilje pretvarajući ga u ljubav» (Ibid.). To postaje posebno dramatično vidljivo u borbi na Maslinskoj gori i u sjedinjenju s Očevom voljom: «Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!» (Mk 14,36). U svojoj propovijedi tijekom Euharistijskog slavlja na Svjetskom danu mladih Benedikt XVI ovaj je čin nazvao «cijepanjem u najdubljoj nutrini bića»: «Budući da On smrt preobražava u ljubav, smrt kao takva u nutrini je svladana, a uskrsnuće je već u Njemu. Smrt je tako reći iznutra ranjena i više ne može biti posljednja riječ» (Proglasi Apostolske Stolice, Br. 169, str. 86).

Kod Posljednje večere Isus unaprijed izvršava događanje na Golgoti: «On prihvaća smrt na križu i ovaj čin nasilja svojim prihvaćanjem preobražava u čin predanja, izlijevanja samoga sebe» ((Joseph Ratzinger, Na putu k Isusu Kristu, Split : Verbum, 2005., str. 144). «Samo iz ove najunutarnjije eksplozije dobroga, koja savladava zlo», kaže na Marienfeldu papa Benedikt mladima i svima nama, «može proizaći niz pretvorbi koja postupno preoblikuje svijet… Tada govorimo o otkupljenju… Isus može razdijeliti Svoje Tijelo, jer On zaista daje Samoga Sebe ((Proglasi Apostolske Stolice, Br. 169, str. 86).

Ovdje svjetsko zbivanje doživljava odlučujući preokret. Duh je jednom zauvijek pokazao svoju moć nad materijom: u pobjeđivanju smrti i preobrazbi smrtnog tijela; u pretvorbi darova kruha i vina; i naposljetku u pretvorbi primatelja kroz njihovo utjelovljenje u Tijelo Kristovo. Bez daha i pomalo omamljeno time stojimo u najunutarnjijem otajstvu Crkve, gdje se samo zajednički možemo sa Sinom spustiti na koljena, da bi se klanjali Ocu u Duhu i istini. Euharistija i klanjanje neodvojivo pripadaju jedno drugome. Ovdje se događa sjedinjenje s Bogom.

2. Crkva

a) Ecclesia orans

Što znači taj izričaj, Sveti je Otac u svojoj propovijedi na Marienfeldu objasnio na prelijepo zoran način usporedbom grčke i latinske riječi za «klanjanje»: grčka riječ «proskynesis» označava prostraciju pred Bogom, čime priznajemo Njegovu veličinu i moć te izražavamo svoju spremnost da slijedimo Njegove upute. Papa Benedikt naglašava da ova vrsta podložnosti nije samo dobra i ispravna već i nužna, čak i ako se ona ponajprije suprotstavlja našoj težnji za slobodom. No, ovo klanjanje možemo izvršiti na posve nutarnji način tek kada ono dosiže stupanj (ili za njim barem čezne) koji se izražava latinskom riječju «ad-oratio»: to znači «dodir usta na usta, poljubac, u konačnici, dakle, ljubav. Podlaganje postaje sjedinjenje jer Onaj kojemu se podvrgavamo jest Ljubav. Tako ‘podložnost’ dobiva smisao, jer nam ne nameće nešto tuđe, nego nas oslobađa za najdublju istinu našega bića» (Benedikt XVI, Božja revolucija, Split : Verbum, 2005., str. 81-82). Klanjanje se događa u Crkvi i stoga Papa Benedikt naziva Crkvu «mjestom Božjega milosrđa i nježnosti prema ljudima» (Ibid., str. 52).

b) Corpus mysticum

U liturgiji Svete Mise pojedinac je dotaknut do najdublje odaje srca. Obuhvaća ga Božji zagrljaj te se on daje ugraditi u mistično Tijelo Kristovo. Pije iz izvora života koji hrani i izgrađuje cijelu Crkvu te je krijepi za njenu službu u svijetu. Kršćani bi trebali biti svjesni toga da nikada nisu sami, da ih, štoviše, štiti i podupire zajedništvo svetih. To nisu samo oni poznati veliki sveci koji su nam poznati po imenu ili brojni nepoznati koji su već pronašli svoje mjesto kod Boga. To smo «svi mi», kaže Sveti Otac na posve pavlovski način u Misi svog uvođenja u službu, «koji smo kršteni u ime Oca, Sina i Duha Svetoga i koji živimo od dara Tijela i Krvi Kristove, kroz koju nas On preobražava i želi si suoblikovati».

Koliko daleko seže ovo zajedništvo svetih, doživljavamo u euharistijskom slavlju, kada se takoreći nebo razdire te u pogledu u visine smijemo kušati nešto od božanske stvarnosti. Tu nam se ne otvara samo sudjelovanje u liturgiji nebeskog dvora, pri čemu zajedno sa svim anđelima i svetima navještavamo hvalospjev Trojstvenom Bogu. Ovdje postajemo svjesni i žive i dinamične veze s cijelim čovječanstvom. S Kristom i u Kristu stojimo pred Bogom zastupajući čovječanstvo. S Njim žrtvujemo i molimo za savršenstvo svih, a i mrtvih čije otkupljenje tek predstoji. Nebo, zemlja i carstvo mrtvih, prošlost, sadašnjost i prošlost ovdje imaju svoje zajedničko središte.

c) Društvena dimenzija

Iz ovog snažnog sklopa izlazimo u našu svakodnevicu, u kojoj se mora očuvati istina koju smo doživjeli u molitvi, i to u okretanju prema drugome. Tada je, kaže Joseph Ratzinger, «svaki koji ‘komunicira’ za mene ‘kost od moje kosti i meso od mojega mesa’ (usp Post 2,23)» (Joseph Ratzinger, Na putu k Isusu Kristu, Split : Verbum, 2005., str. 119). Iz toga mora proizaći sposobnost opraštanja, a time i stvaranja mira; spremnost za dijeljenje i zauzimanja za bližnje.

Poznajemo staro pitanje: tko je moj bližnji? Odgovor nalazimo u uvijek iznova obnovljenoj ljubavi Crkve za siromahe. Ona time slijedi svog Gospodina. Na to nas podsjećaju sveci poput Franje Asiškog i Elizabete Tirinške (Ugarske). Njihova ljubav prema Kristu silila ih je da služe siromasima i u njima su na otajstveni način susretali samog trpećeg Gospodina. Ako dobro poznajemo Gospodina u svetohraništu, naglašava kardinal Ratzinger, moći ćemo ga ponovno pronaći i voljeti u siromasima i slabima, trpećima i onima koji trebaju pomoć. Posebno čašćenje Euharistije vidimo upravo kod velikih socijalnih svetaca poput Majke Tereze iz Kalkute. Njima će Isus reći na Posljednjem sudu: «Ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni» (Mt 25, 35). Tada će im dati mjesto na svojoj desnoj strani. Na svecima postaje jasno što znači dati se preobraziti kroz sakrament u Duh Kristov koji daruje život. Kroz Njega «čitavo stvorenje treba postati ‘novi grad’, novi raj, živo prebivalište Božje» (Ibid., str. 145). Tada će sve suze biti izbrisane i nutarnje pustinje postat će plodne. I duhovni siromasi traže pomoć i utjehu.

d) Crkva kao subjekt vjerovanja

Već danas Crkva razvija svoju iscjeljujuću snagu u svijet. Ona treba brinuti za to, da svjetiljka vjere ostane vidljivom i da se plamen širi. Ona je sol zemlje koja čuva stvorenje od kvarenja. Ipak, to je moguće samo stoga jer je uskrsnuli Krist u njoj prisutan na više načina. To je moguće, jer je On sve članove Svog mističnog Tijela zajedno okupio u životno jedinstvo kroz koje On sam djeluje. U Crkvi On nastavlja Svoj put otkupljenja, kojeg izražava snažna slika jedne pjesme u Gotteslobu: «Tu kroz vrijeme stupa Krist / u hodočasničkoj odjeći svoje Crkve / hvaleći Boga: Aleluja!» (GL 249). Crkva nam na taj način daje naslutiti nešto od sjaja Uskrslog. Ipak njen hodočasnički put ostaje putem Sluge Jahvinog, čiji je lik nagrđen teretom grijeha koje On nosi. Pokora se nastavlja u Crkvi do kraja vremena, praćena osporavanjem i klevetanjem, porugom i sramoćenjem. Ali, iz bijede i sjaja odlučno se uzdiže hvalospjev Bogu.

Papa Benedikt predobro zna kako suvremenim ljudima teško pada identificiranje s cjelokupnim katoličkim naukom. Stoga je tijekom nagovora u Lateranskoj bazilici naložio svećenicima da kroz svoje svjedočenje ponovno u ljudima probude povjerenje u Crkvu i time spremnost da s njom vjeruju. Crkva nije samo «zajednica 2000.-godišnjeg hodočasničkog puta Božjeg naroda već i zajednica koju obuhvaća nebo i zemlja…, u kojoj su prisutni svi pravednici svih vremena». Radi se o tome da «pojedinac napravi temeljni korak, kojim će se povjeriti vjeri, ući u ovo hodočasništvo vjere da bi dospio do svjetla vjere». Na ovaj se put može upustiti tek kada shvati «da je ova Crkva oživotvorena Duhom Svetim Njime doista vođena i praćena te da je ona istinski subjekt vjere». Ne molimo li prije svake Svete Pričesti puni zahvalnosti, ali i olakšanja: «Gospodine Isuse Kriste, ne gledaj na naše grijehe, već na vjeru Svoje Crkve…»? Nitko, dakle, sa svojim prošnjama nije upućen sam na vlastitu nedostatnu vjeru. Smijemo se osloniti na Crkvu i prepustiti se njenoj struji molitve, koja je nošena snagom Duha Svetoga.

e) Pastirska služba

S velikom slobodom i ljubavi koja mami i pridobiva, ali ne guši, Papa poziva sve neodlučne i bojažljive da uđu u duhovni prostor Crkve. Ne vodi ih na pokrajnja vrata, već im otvara veliki portal, koji oslobađa pogled na nutrinu, nutrinu čija ljepota treba privući tražitelja, čak ako je on smjesta ne zapaža. U svojim nagovorima na Svjetskom danu mladih Sveti je Otac tisuće mladih koji su došli uvrstio u nepregledno mnoštvo tražitelja Boga, koji se od početaka kreću ka Crkvi; time im je dao mjesto u svijetu. Pozvao je mlade da puni pouzdanja slijede zvijezdu kao nekoć tri kralja, s kojima je započela povorka svetaca, te kako je cilj i smisao njihovog života klanjanje novorođenom Djetetu. Napokon, vidio je samog sebe među ovim hodočasnicima te je kliknuo mladima: «Poput vas i ja sam krenuo put da stignem zajedno s vama kleknuti pred bijelom posvećenom hostijom u kojoj oči vjere vide stvarnu prisutnost Spasitelja svijeta» (Benedikt XVI, Božja revolucija, Split : Verbum, 2005., str. 51). Kakva li slika veličine i poniznosti Crkve          ovdje uskršava, kroz sva vremena i puna životnosti u sadašnjosti! I kakva li je ovo slika Petrove službe!

Papino ohrabrenje djeluje utješno i poručuje da se nitko ne bi trebao dati odvratiti zbog kritike Crkve, bila ona i opravdana. Crkva je mreža puna dobrih i loših riba, kako nam je rekao Isus; ona je njiva na kojoj usporedno rastu pšenica i korov. Ivan Pavao II pokazao nam je njeno pravo lice u mnogim svecima i blaženicima, ali «je također tražio oproštenje za zlo koje se tijekom povijesti dogodilo zbog riječi i djela crkvenih ljudi» (Ibid, str. 76). Trpimo zbog toga što su ljepota i istina Crkve prečesto zatamnjeni ljudskom krivnjom, ali i krivnjom onih koji su bili postavljeni da je čuvaju i vode. Ipak, ona u nutrini ostaje nerazorivo čistom, tamo gdje je okružuje Božje otajstvo. Isus je upravo tražio grešnike i pozvao ih da Ga slijede. Stoga se smijemo unatoč svojim nedostacima i slabostima ubrojiti u povorku svetih, puni pouzdanja.

U riječima Svetoga Oca tijekom bdijenja na Marienfeldu susreće se glas Isusa Krista, koji ljude zove iz njihove izgubljenosti u nasljedovanje, tj. na put ka Ocu. Ovdje dolazi jedan od onih koje je Gospodin učinio ribarima ljudi. U Misi povodom svog ulaska u službu Benedikt XVI. je govorio o svetom nemiru Kristovom, koji nije ravnodušan za ljudsku nevolju, koji ih želi izvesti iz suše njihovog bivanja u pustinji i time se služi Svojom Crkvom.

Tada nam je objasnio značenje palija, kojeg je primio kao znak svoje službe i time je istovremeno dao svoju ispovijest, koja se ovdje mora iscrpno navesti:

S radošću, naglašava Papa Benedikt, uzima na svoja ramena prastari znak za podložnost rimskog biskupa, sluge slugu Božjih, Božjoj volji. Jer, «Božja nas volja ne otuđuje, ona nas čisti – što može boljeti – ali tako nas On dovodi nama samima, te tako ne služimo samo Njemu, već spasenju cijelog svijeta, cijele povijesti».

Ipak, konkretnije promatrano, palij ocrtava pastirov zadatak. Ispreden iz janjeće vune, predstavlja janje koje je zabludjelo ili je bolesno ili slabo. Pastir stavlja ovcu na svoja ramena i sigurno je donosi kući. Usporedba o izgubljenoj ovci crkvenim je ocima bila slika za otajstvo Krista i Crkve, kaže nam Sveti Otac. «Čovječanstvo, svi mi smo izgubljena ovca koja više ne nalazi puta u pustinji. Jer Sin Božji ne trpi u nebu; On ne može ljude ostaviti u takvoj nevolji. On sam ustaje, napušta veličanstvo neba da bi našao ovcu i slijedi je sve do križa. Stavlja je na ramena, nosi naše čovještvo, nosi nas – On je istinski pastir koji daje vlastiti život za ovcu. Palij nam prije svega kaže da sve nas nosi Krist. Ali On istovremeno traži od nas da nosimo jedni druge. Tako palij postaje znakom za poslanje pastira… Pastira treba ispunjavati sveti nemir Kristov; ne smije biti ravnodušan prema tome što toliko ljudi živi u pustinji».

*Ostale tekstove iz ovog niza možete pročitati OVDJE.