Iako se zemni ostatci „autora Vulgate“, prema kazivanju tradicije, nalaze u rimskoj crkvi Santa Maria Maggiore, za većinu Rimljana crkva sv. Jeronima je San Girolamo degli Schiavoni. Francuski prevoditelj i teoretičar prevoditeljskoga umijeća Valery Larbaud, daje nam savjet: Stoga, kada drugi put budete u Rimu, posjetite velikoga zaštitnika prevoditelja u njegovoj crkvi u San Girolamo dei Schiavoni. Crkva San Rocco, samo koja vrata dalje, u Via di Ripetta, vrlo je posjećena. U San Girolamo vas, međutim, dočeka neka aristokratska samoća ili neka udaljena smirenost. Iako će nas kasnoantički kršćanski povjesničar Prosper Akvitanski († 455.) u svojoj kronici uvjeravati kako je sveti Jeronim iz Stridona bio muž slavan u cijelome svijetu već za života, treba ipak naglasiti da se tu radi o nekoj vrsti posthumnoga hommagea. Jeronim je uvijek ostao u „aristokratskoj samoći“ o kojoj Larbaud govori! Jedna agnostička francuska enciklopedija iz vremena prosvjetiteljstva donosi riječ Abel-Francoisa Villemaina o svetome Jeronimu koja tu stvarnost sa simpatijom potvrđuje: Udaljen od svih crkvenih počasti, uvijek u nemirnu traganju i u samoći, ostao je taj neobični svetac bez ikakve druge titule u Crkvi osim one Kristova svećenika. Istina, na mnogim platnima se Jeronima prikazuje s kardinalskim šeširom, ali je većina znanstvenih biografija kardinalsku čast svetoga Jeronima odbacila kao pobožnu legendu. Čini se kako je sam Stridonac svoga posthumnog usuda bio itekako svjestan: Otrgnite se od potrebe da svijet o vama ima dobro mišljenje. Bježite od svoga vlastitog uspjeha. Recite sami sebi kako naraštaj za koji pišete ili slikate ili skladate još nije ni rođen i kako će možda i svijeta prestati prije negoli se to pokoljenje rodi. Ne tražite nikakva zadovoljstva izvan samoga vašega djela, koje jedino zavrjeđuje vašu brižnost i koje vam jedino treba biti važno, jer ono je vi sami. Zbog toga istog djela odlijepite se od svake navezanosti. I onda ćete možda, na dnu unutarnje tame i samoće, u trenutku kada svoje djelo privedete sretnomu koncu, začuti aplauz anđela. Iako je prema mišljenju Angela Ficarre Jeronim divovska pojava u univerzalnoj povijesti kulture, ipak je on kroz povijest kršćanstva ostao gurnut negdje na rub. Možda je to zbog jednostavne činjenice što se tu radi o jednoj od najsloženijih i najkontroverznijih osobnosti među svetačkim likovima.

Sv. Jeronim Dalmatinac?

U Hrvatskome narodu, a i šire, uvriježilo se mišljenje kako je Euzebije Sofronije Jeronim (347. – 420.) podrijetlom Dalmatinac. Mnoge publikacije, poput one Slobodana Prosperova Novaka „Sveti Jeronim Dalmatinac“ (2020. godine), sugeriraju upravo njegovo dalmatinsko podrijetlo. Vrlo često se takvo mišljenje pokušava zacementirati izmišljenim frazama kojih u spisima sveca nigdje nema, poput tobožnje molitve sv. Jeronima: „Oprosti mi, Gospodine, što sam Dalmatinac!“ S obzirom na najnovija istraživanja o ubikaciji Stridona, rodnoga mjesta sv. Jeronima, mogli bismo prije reći: „Oprosti mi, Gospodine, što nisam Dalmatinac!“ Poznato je kako se za Homera svađalo sedam gradova. Za Jeronima se i više od sedam mjesta prepire pretendirajući na slavu rodnoga mjesta ovoga velikana duha. Do takve raspre moglo je uopće doći zbog toga što je Jeronimovo rodno mjesto Stridon već za njegova života bilo razoreno i sravnjeno sa zemljom. Nadalje, škrti opis što nam ga ostavlja sam Jeronim također je jedan od razloga poteškoća ubikacije njegova rodnoga mjesta. U svome djelu „De viris illustribus“ iz 393. godine svetac bilježi lakonski: Jeronim, rođen od oca Euzebija u gradu Stridonu, što su ga porušili Goti, a nekada je bio granica Dalmacije i Panonije. Strigovo kod Knina, Sedramić kod Drniša, Štrigovo u Međimurju, Zrenj u Istri samo su neka od mjesta za koja se misli kako bi mogla biti svečevo rodno tlo. Ironija je htjela da upravo jedan Dalmatinac, don Frane Bulić, hrvatski povjesničar i arheolog, izvrši presudna istraživanja i ustvrdi kako se Stridon nalazio na tlu današnje Bosne. Na cesti između Glamoča i Grahova, točnije na Grahovu polju, Bulić je pronašao tzv. „pisani kamen“ tj. kamen međaš s terminacijskim natpisima koji jasno svjedoči o nekadašnjem gradu Stridonu. Ostaje nejasno je li grad Stridon tada pripadao rimskoj provinciji Dalmaciji ili nije. Ako jest, onda bi se u nekom izvedenom smislu moglo govoriti o sv. Jeronimu kao o Dalmatincu. Od Bulićevih istraživanja iznesenih 1920. godine u knjizi „Stridon (Grahovpolje). Rodno mjesto svetoga Jeronima“ rasprava oko rodnoga mjesta sv. Jeronima, za koju Bulić ističe kako je bio pravi „književni rat“, smatrala se okončanom. Raspravu je ponovno otvorio crkveni pravnik Matija Berljak svojom knjigom „Bula pape Nikole V. za crkvu rodnoga mjesta svetoga Jeronima u Štrigovi“ (2019.), nakon pronalaska bule pape Nikole V. „Gloriosus Deus in sanctis suis“ izdane u Rimu 10. studenog 1447. godine za crkvu rodnoga mjesta sv. Jeronima u Štrigovi (Stridonium), u Međimurju. Prema toj činjenici, Štrigova je jedino mjesto na svijetu koje ima potvrdu jednoga pape kako se upravo ondje rodio sv. Jeronim. No, budući da je papinska bula pisana više od tisuću godina nakon svečeve smrti, ostaje svakako mogućnost da su neki diplomatski razlozi ili nesigurne povijesne pretpostavke bili razlog što je Papa Štrigovu oslovio kao rodno mjesto sveca. Frane Bulić u uvodu svoga djela naglašava: Pitanje o položaju Stridona, rodnog mjesta velikoga naučitelja Crkve, sv. Jeronima, već je više stoljeća zanimalo učene ljude raznih naroda, tako da do danas o tom predmetu imamo u više jezika obilnu literaturu. Ta je literatura doista nešto neobična, pošto – uz prilično znanstvena djela – broji i spisa takve polemične naravi, da se danas moramo čuditi, kako su inače ozbiljni i učeni ljudi mogli se spustiti do izraza, kakvi su neobični u učenom svijetu. Čudno, budući da Jeronim o svojoj domovini i nije baš imao lijepo mišljenje.

Beskućnik i pustinjak

Jeronim je svoj rodni kraj smatrao mjestom prostačke sirovosti gdje je trbuh bog i gdje se živi od danas do sutra, a svetijim se smatra onoga koji je bogatiji. Prema roditeljima je imao dosta hladan odnos. Čini se kako je svojim roditeljima zamjerao zanemarivanje odgoja djece: Sjećam se da sam kao dječak trčao po sobama sluškinja i provodio vrijeme u igrama i ludorijama. Protiv svoje volje i prisiljen, iz majčina sam krila predan Orbiliju, strašnom učitelju koji rado bije. U danima Republike plemenite su Rimljanke same odgajale svoju djecu, a u Jeronimovo vrijeme odgoj se prepuštao babicama, sluškinjama, robovima i eunusima, a to bijahu nerijetko „osobe sumnjiva morala“. Od učitelja Orbilija je usto još doživio vrlo okrutan i nasilan odgoj što mu je sjećanje na roditeljsku kuću dodatno ogorčilo. I kasniji razvoj stvari išao je u prilog njegovoj lošoj uspomeni na očev dom. Poslan na daljnje obrazovanje u Rim gotovo još u dječačkoj dobi, provodio je Jeronim dosta razuzdan život s mnoštvom moralnih padova za koje je, kako se iz njegovih pisama čini, također krivio loš odgoj u vlastitom domu. Radi usavršavanja studija krenuo je na studijska putovanja u Galiju i Trier te je na povratku posljednji put svratio u svoj rodni kraj i svoju roditeljsku kuću. Njegov otac Euzebije je nakon smrti svoje supruge, izgleda, povjerio vodstvo kućanstva svojoj sestri, Jeronimovoj tetki, Kastorini. Pod njezinim vodstvom sestra Julija, mlada djevojka, krenula je stranputicom, izgubila cvijet djevičanstva i pala u duboki očaj, a brat Paulinijan je također dan na odgoj robovima i sluškinjama zbog čega je Jeronim bio jako zabrinut. U jednome pismu đakonu Julijanu piše: Zbog nje se, kako kaže domaći pjesnik, bojim i za sigurne stvari. Sami poznajete skliski put mladosti, na kojemu sam i ja posrnuo, a vi ste ga prošli ne bez zebnje. Tijekom toga posljednjega posjeta svomu zavičaju razišao se Jeronim s ocem. Čini se kako je tada podijeljeno i nasljedstvo te je Jeronim pobožnomu stridonskom đakonu Julijanu povjerio odgoj svoje sestre i svoga brata i otišao u Kalcidijsku pustinju, 375. godine. Velimir Deželić mlađi, u romanu „Sedam puta udarani“, oslanjajući se na Jeronimova pisma, pokušava dočarati njegovu tadašnju situaciju vrlo dirljivim slikama: Jeronim htjede napisati: „Ja sam u Kalcidijskoj pustinji, a ti si u Stridonu, gradu mojega…“ – ali iza riječi „mojega“, ne uzmogne Jeronim napisati ništa više. I on precrta najprije riječ „mojega“, a zatim riječ „Stridon“… pa poče drugačije: „Pođoh na lutanje, ne znajući kuda da idem. Inocencije će se vratiti svome domu, a mene ostaviti sama … jer mene na čitavome svijetu ne čeka nitko. Je nemam doma. Ja sam beskućnik. Ja nemam kuda poći, ja nemam kome reći što sam sve vidio i naučio. Mene je odagnao moj stari roditelj. Nemam kuda da se vratim … a slab sam da ostanem ovdje. Razumom svojim želim ostati u zboru i ovoj divnoj zajednici s blaženima (monasima), ali srce se moje otima teškoj samoći i kuca za životom i radom u svijetu. Htio bih, a ne mogu. Ja sam kao bolesna ovca, zalutala od svoga stada. Ako me dobri Pastir ne digne na ramena i ne ponese u svoj tor, smalaksat će moji koraci i noge će me moje izdati. Slab sam, o Gospode, slab sam! Julijane, prijatelju mladi i brate u Kristu, moli se za me. Rim će biti domovina njegova izbora, ali ga ona neće prihvatiti, već protjerati. Umjesto toga će ga prihvatiti Betlehem – mjesto u kojemu za Nazaretsku obitelj ne bi mjesta. I dok se i danas mnogi krajevi i mjesta otimaju biti domovina sv. Jeronima, dotle i dalje ostaje aktualna lamentacija pjesnika Tina Ujevića koji je 1930. godine zapisao kako je žalosno da su njegova djela i rad, proučena tek od šačice erudita, slabo poznata širemu krugu čitalaca. Javnost ne osjeća dovoljno historijsko značenje njegove misli na području živuće kulture. Zavod sv. Jeronima u Rimu tek se sada planira pozabaviti izdavanjem svih Jeronimovih djela.

Prijapova vaga

Jeronim je u Rim došao s Istoka kao zreo muškarac koji je upoznao pustinjački pokret – megatrend na Istoku i protestni pokret protiv posvjetovnjačenoga kršćanstva – i teološku misao Istoka. Učio je od najvećih umova onoga vremena poput sv. Grgura Nazijanskoga. Papa Damaz ga je odmah uzeo u svoju službu kao tajnika i intelektualnoga savjetnika, jer su se posvuda množile teološke kontroverze i pitanja na koja Damaz nije imao odgovora. U Rimu Jeronim otvara i prvu biblijsku školu za laike u koju mu hrle mlade, bogate i obrazovane rimske plemkinje. Upoznaje njih i cijeli Rim s novim oblicima duhovnosti s Istoka. U kratko vrijeme stječe najveću popularnost, što će na neki način i biti razlog tolikim zavistima i borbama koje imaju uskoro uslijediti u Rimu.

Grčka mitologija kaže kako su božica Afrodita i bog Dionizije imali aferu. Iz te afere rodio se Prijap, bog plodnosti. Iz nekoga razloga ta cijela stvar nije bila po volji božici Heri pa je ona Prijapa začarala te je ovaj ispao mentalno zakinut i uskraćen. Ali i Grci su, izgleda, smatrali kako su bogovi u konačnici pravedni pa „kome je bog oduzeo gore, nadoknadio mu je dolje“. Tako Prijap i nije baš imao puno u glavi, ali se zato divio veličini „najglupljega od svih udova“ (Erazmo Roterdammski) i vagao mu težinu na vagi. Rimom je u to vrijeme vladao upravo Prijapov duh. Nekada se car Neron odavao noćnim orgijama, a car Kaligula seksualnim ekscesima. Takvi ekscesi kao da su bili pridržani samo društvenoj eliti. Ali u Jeronimovo vrijeme vladala je sveopća malograđanska normalnost opscenoga i lascivnoga, neka vrsta demokratizacije seksualnih ekscesa. Seksualnost je potpuno banalizirana i postala je sveprisutnom kao na freskama u Pompejima. Osobito su popularne bile homoseksualne prakse koje su, što je vrlo indikativno, najviše širili heretici i pogani. Čini se kako izopačenost uma u svojoj krajnjoj konzekvenci uvijek rezultira izopačenošću tijela. Simptomatičan je za to razdoblje dijalog „Erotes“ kasnoantičkoga autora poznatoga kao Pseudo-Lukijan. U tome dijalogu, čiji nastanak Michael Foucault datira u 4. stoljeće, dva čovjeka zapadaju u žustru raspravu o tome koji je „plemenitiji oblik ljubavi“. Kariklo iz Korinta hvali ljubav prema ženi kao plemenitiju, dok Kalikratid iz Atene veliča ljubav prema muškarcu, točnije prema mladiću (efebofilija) kao najplemenitiji oblik ljubavi. Zaključak dijaloga ide u prilog posljednjega.

Grcima, a i Rimljanima koji su prihvatili njihovo nasljedstvo, nije bilo suđeno otkriti u ženi dušu. Žena je kod Grka i Rimljana bila protjerana u samoću gynaecaeuma i imala je samo dvije funkcije: mužu rađati zdravu djecu i voditi kućanstvo – poganska redukcija žene koja će se i u mnogim katoličkim pokrajinama zadržati do dana današnjega. Za Grke „ljepši spol“ ne bijaše žena, već mladić. Da je muškarac ljepši, izvrsniji i savršeniji od žene, bijaše uvjerenje cijele helenističke kulture. A kako je Rim osvojio Grčku mačem, a Grčka Rim kulturom, tako su i Rimljani preuzeli helenističku antropološku sliku. Paul Brandt je uvjerljivo dokazao kako pederastija u grčko-rimskome kulturnom kontekstu ne bijaše tek izraz dekadencije, već u samim temeljima te kulture. Prema Brandtu su i Grci i Rimljani bili uvjereni kako je sve što je u njih veliko i uzvišeno posljedica davanja prednosti muškomu elementu nad ženskim, kako u javnome tako i u ljubavnome životu. Efebofiliju (ljubav prema mladićima u dobi od 14. godine života) se dakle nije osjećalo kao brakolomstvo, neetičan čin ili nešto protuprirodno, već kao neku vrstu etičkoga i estetskoga ideala. „Nazaretska zimska oluja“ (Paul Brandt) će tomu i takvu idealu najaviti borbu kao posljednjim ostatcima poganstva. I upravo se u svojim posljednjim trenutcima poganstvo najjače trzalo, o čemu svjedoči ponovno uvođenje poganstva za cara Julijana Otpadnika u drugoj polovici 4. stoljeća. Ta se borba kršćanstva i poganstva u Jeronimove dane zgusnula do svoje najveće kulminacijske točke, jer već Sibili vračari kucaju časovi  zadnji, prestat će njezina vlast i početi nova vremena (Vergilije). Pa i u samoj Jeronimovoj duši se ta borba između poganskoga podrijetla i kršćanskoga opredjeljenja dugo vodila, kako svjedoči njegovo snoviđenje sebe pred sudačkim prijestoljem Božjim. Na pitanje tko je on, Jeronim odgovara da je „kršćanin“ na što dobiva strogi ukor kako laže jer je „ciceronovac, a ne kršćanin“.

Kršćani su izašli iz svetih skrovišta katakombi pa su se suviše raštrkali gradskim cestama i izmiješali s poganskom svjetinom. Razvodnjeli su se, kaže Deželić mlađi, kao čaša rumena vina ulivena u kabao bljutave kišnice. Sve je to jasno vidio i papa Damaz i svjestan bio istine Jeronimovih riječi: Nisu ni svećenici svi oni, koji se svećenicima zovu, ni biskupi svi oni koji se nazivaju tako. Crkveno ih dostojanstvo ne čini kršćanima. Premalo su Petar, suviše Juda; premalo Stjepan, suviše Nikolaita. Stoga Damaz i zove k sebi Jeronima. Ali, Jeronim je grub kao hridine dalmatinske, žestok kao uzburkano more, a jezik mu je mač s dvije oštrice. No, samo svježa bura može pročisti Rim. Konflikt je bio već na pomolu i u tri godine Jeronimova rimskog boravka (382. – 385.) učinit će od njega najozloglašenijega sveca svih vremena i prisiliti ga da nakon Damazove smrti odjedri u Betlehem.

Bič za bivole

 Mlade i bogate rimske plemkinje su mahom prelazile na kršćanstvo, dok bi muški u njihovim obiteljima ostajali u rimskome poganstvu čuvajući lozu, tradicije i pogansko nasljedstvo. Te Rimljanke si nisu htjele, a ni morale dopustiti što je većina žena u Rimu, osobito ne one neudane i udovice među njima. Rim je postao „cloaca maxima“ (septička jama) i nije više bio moguć povratak na stari republikanski obiteljski poredak. Natrag se više nije moglo, samo naprijed, ka kršćanstvu, u kršćansku uzdržljivost. Te žene kao da su samo čekale nekoga tko će ih usmjeriti i tu se upravo pojavljuje Jeronim, jedan od najvećih intelektualaca onoga vremena, apsolutni egzot koji čak govori i hebrejski u vrijeme kada nijedan biskup Zapada ni Istoka ne poznaje taj jezik. Sa sobom iz pustinje donosi novi monaški ideal. Ali je taj ideal povezao s vrlo visokim intelektualnim zahtjevima. Tvrdio je kako će kršćanstvo na Zapadu uz knjige koje su pisane jednostavnim i priprostim jezikom morati stvoriti djela u kojima će divota sadržaja biti odjevena u Ciceronovo bogatstvo izričaja, Kvintilijanovu istančanost izraza, Frontonovu ozbiljnost, Plinijevu mekoću, Vergilijevu slikovitost i Horacijevu skladnost. Ne čudi onda što je vrsni poznavatelj Jeronimova djela, Angelo Ficarra, u svojoj velikoj studiji o položaju sv. Jeronima u povijesti kulture ustvrdio kako je nemjerljiv njegov doprinos na području prevodilaštva, filologije, historiografije, egzegetike, književnosti, duhovnosti i umjetnosti.

Oko Stridonca se u Rimu počinju okupljati najodličnije i najimućnije Rimljanke: Marcela, Paula Julija, Lea, Blezila, Eustohija, Rufina, Paulina, Albina, Azela, Principija, Praetextata, Fabiola, Ticijana, Furija i nebrojene druge. U tim ženama je, tvrdi Charles de Montalambert, još jedan posljednji put zabljesnuo duh Rimske Republike. Iako bijahu pobožne, ne bijahu to tek neke znatiželjne “lizateljice oltara”, već žene izvanredna duhovno-intelektualnog profila koje su uskoro psalme na Aventinu molile na hebrejskome. Prihvatile su dragovoljno celibat, kako bi bile slobodnije za studij. To se u ondašnjemu Rimu smatralo affrontom protiv prava koje je imao pater familias da svoju kćer uda po vlastitu prohtjevu bez njezina pristanka. Na brežuljku Aventinu, u Marcelinoj palači i Paulinom salonu započinje emancipacijski pokret žena u 4. stoljeću. Veliki engleski istraživač seksualnosti Havelock Ellis smatra Jeronimov pokret jednim od najčudesnijih preokreta u povijesti europske kulture, a Simone de Beauvoir je jednom rekla kako u antici nema drugoga uzora za suvremeni emancipacijski pokret do tih bogatih Rimljanki. Okupljene oko Jeronima te su se žene posvetile trostrukomu cilju: molitvi, dobrotvornosti i studiju. Rimska aristokracija je u to vrijeme prezirala Bibliju kao skup orijentalnih bajki i pričica, a rimski kler se utopio u činovništvo i svjetovni život te pustio da heretici zavode kršćane laskavim doktrinama (svaka sličnost s današnjim „visokoobrazovanim“ slojem i suvremenim klerom puka je „slučajnost“). Od svih tih htio je Jeronim sačuvati te mlade žene ističući da su one „njegove u Kristu“.

Kada je još k tomu papa Damaz Jeronima doveo u svoju neposrednu blizinu, a Jeronim postao najizgledniji kandidat za sljedećega papu, zavist i intrigantski duh su se prolomili kao kada pukne brana pa navale silne bujice. Nakon smrti pape Damaza izgubio je Jeronim potporu i postao meta pogana, krivovjeraca i posvjetovnjačenih klerika. Jeronim je svjestan: Protiv mene tutnji oluja! Prije nego sam upoznao dom svete Paule, naklonost cijeloga grada bila je na mojoj strani. Po mišljenju gotovo svih smatralo se da sam dostojan najviše svećeničke časti. Zvali su me svetim, poniznim i rječitim. Sad sam eto bestidan, prepreden, varljiv, lažljiv i prevarant poput sotone. Neki su mi cjelivali ruke, a zmijskim ustima me klevetali. Žalostili su se na usnama zbog mog usuda, a u srcu su se veselili. Jedan je lažno oponašao moj hod i smijeh, drugi se rugao mojemu licu, a treći je ciljao na nešto drugo glede moje nevinosti. Evo uskliknuo je skup farizeja! Ja ti, Rime, postadoh neprijatelj govoreći istinu. Rim, nekadašnja glava svega svijeta, grobnica je sada rimskog naroda. Ali uzalud je dvonogoj magaradi svirati citaru kad ne bi ušesima čuli ni da trubim u volujski rog. Napadi i optužbe na sv. Jeronima su se samo nizali. Vrijeđali su ga kao prevaranta, čarobnjaka i Grka zbog grčkoga mu imena i istočnoga monaštva. Predbacivali su mu raskalašenost, hipokriziju, strast za ženama, omalovažavanje braka kao kod manihejaca i enkratita. Budući da je Stridonac bio jedan od rijetkih koji se osmjelio uspravno hodati i u Rimu u kojemu se više nitko nije usudio reći glasne i jasne riječi, on je kao bičem opleo u svojim pismima, poslanicama i knjigama. Zbog toga su mu dali nadimak „bič za bivole“ jer ih je podsjećao na grube ilirske goniče bivola s kožnim bičevima koji u Italiju dolaze iz Jeronimove domovine kako bi trgovali marvom.

Smrt Blezile, mlade djevojke koja se odvratila od raspuštena života i posvetila postu i molitvi te umrla nakon četiri mjeseca, bila je idealan povod za optužbe protiv sv. Jeronima. Govorilo se kako majka žali kćer koju ubiše Jeronimovi postovi i monaštvo. Okrivili su ga za smrt djevojke. No, kako su htjeli biti sigurni da će ga se riješiti zasvagda, znajući da se na uobičajeni način ustaje na zornice, ti su mu spletkari potajno u sobu pored kreveta stavili žensko odijelo. Kad se Jeronim probudio, obukao ga je u mraku, misleći da je njegovo jer nije bilo svjetla i takav je došao u crkvu. Klevetnici su, naime, htjeli da se povjeruje kako se noću u njegovu sobu potkradaju žene. Najzad su se poslužili i lažnim svjedočenjem potkupljenih svjedoka koji su doveli u pitanje moralni integritet Jeronima i Paule. Posljednje što su mu prišili bilo je kako je iz Rima utekao u ženskim haljinama i tako ga optužili da je perverznjak, transvestit.

Betlehemska ćelija

Rimske spletke su učinile da je Jeronim bio primoran napustiti Rim. Koliko god se pokušao u Rimu održati i opravdati, nije išlo, jer kako sam svjedoči: Lakše se vjeruje u ono što se ili rado čuje ako je izmišljeno, ili ako nije izmišljeno, potiče da se izmisli. O, zavisti, koja sama sebe najprije ujedaš! O, prepredenosti sotone, koja uvijek progoniš ono što je sveto! Metnuše na mene sramotu lažnoga zlodjela, ali znam da se u kraljevstvo Božje dospijeva i po dobru i po zlu glasu. Meni je grad robijašnica, a osama raj. Svjetina neće nikoga posvetiti. Ako je miluješ, ne će uzvratiti milo za drago. Ako je toviš dobrotom, prežderat će se i u sitosti će bljuvati na svoga dobročinitelja. Ako se pak usudiš da je opomeneš i prekoriš, ona se neće skrušiti. Pritajit će se možda na čas, ali kao zvijer, kada vreba. Svjetina njuška, traga, šulja se, legne potrbuške i zvjera na najslabije i najmekše mjesto u žrtve da onda zaskoči i zagrize. Ne smijemo, međutim, ove događaje tretirati kao Jeronimov poraz. Barem ih on sam takvima nije gledao. Koliko god da ga je kao čovjeka moralo sve to boljeti u duši, ipak je na sve te događaje Stridonac gledao iz vjerničke perspektive: Hvala Bogu što sam dostojan da me svijet mrzi. Koje sam sve nevolje pretrpio jer ratujem za križ! Prva vrlina monaha je prezirati prosudbe ljudi i uvijek se prisjetiti apostola koji kaže: „Ako bih se još uvijek sviđao ljudima, ne bih bio Kristov sluga“. Drukčije sudi ljudska zavist, drukčije Isukrst. Presuda njegova suda nije jednaka s onom šaptača po uglovima. Mnogi putovi ljudima se čine da su pravi, o kojima se poslije sazna da su krivi. A i u neuglednim zemljanim vrčevima se često skriva blago.

I kasnija će povijest Crkve u nemilim događajima iz Jeronimovih rimskih godina vidjeti nedokučive putove Božje providnosti koja i po krivim crtama umije pravo pisati. Genadije Marsejski smatra kako je Bog od urote protiv Jeronima skovane u Rimu i njegova odlaska u Betlehem učinio najveće dobro, jer je jamačno sveti učitelj, vrlo udaljen od javnih dužnosti i gradske vreve, sav prionuo proučavanju Svetoga pisma, i svoja bdijenja i sve brige usmjerio, ni od koga ometan, na ono prekrasno, vrlo korisno i preporučljivo djelo. Njega bih stvarno nazvao sretnim jer smatram da je ishodom njegova bijega upravljala odluka Krista koji u onih koji ga ljube sve izvodi na dobro (usp. Rim 8, 28). Pobožni pavlin Josip Bedeković u svome velebnom djelu o sv. Jeronimu iz 18. stoljeća daje vrlo dojmljiv zaključak o usudu sveca kada kaže kako ratari vole oštru zimu jer što je studen veća, to se usjevi više ukorjenjuju u zemlji i upijaju više vlažnosti iz tla pa se stoga ljeti očekuje i veća žetva. Tako i sveci prihvaćaju prolaziti ovozemne tegobe kako bi crpili za sebe više duhovne koristi, a svojim životom pružali prigodu da se javno očituje pakost zlobnih.

Za svetim hodočasnikom su krenule i moćne rimske matrone te u Betlehemu osnovale nekoliko samostana. Pod vodstvom svetoga Stridonca u Betlehemu je ponovno zasjao sjaj Kristove zvijezde. Ondje gdje je „Riječ tijelom postala“ Jeronim je riječi Svetoga pisma s grčkoga i hebrejskoga pretočio u latinski jezik. Štoviše, on je, kako kaže Dean Millman, stvorio novi latinski jezik iz kojega su nastali kasnije romanski jezici (Giuseppe del Ton). Jeronimova Vulgata je bila prva knjiga koja je tiskana Gutenbergovim otkrićem tiska. Kada su V. Larbauda pitali koje bi knjige sa sobom ponio na pusti otok ako bi mogao ponijeti samo tri, deset ili dvadeset naslova, on je na prvo mjesto uvijek stavio Vulgatu. Kroz cijelu povijest su se duhovi žestoko razilazili oko Jeronima. Tako su ga humanist Lorenzo Valla i reformator Martin Luther mrzili, dok su Marko Marulić i Erazmo Rotterdamski u njemu nalazili nepresušno vrelo inspiracije. Usprkos prividnomu porazu, Jeronim je ipak trijumfirao, jer je – kako kaže Havelock Ellis – zastupao jaču, životniju stvar: Da njegov pokret doista nije posjedovao šarm novosti i senzacije, slasne slobode i nepoznate pustolovine, zacijelo nikada ne bi osvojio europski svijet. Betlehem je uskoro postao „Taizé antike“, štoviše bastion duhovnosti i svjetionik znanstvenoga rada, a Rim je propao i ostao opustošen od Alarika, 410. godine. Ironija života je htjela da upravo Rimljani koji su Jeronima tako bezočno protjerali sve zlo slagavši na njega postanu izbjeglice i beskućnici koji u njegovim samostanima potražiše utočište. Iako je Jeronim pozivao na fuga mundi: Što radiš, brate, ti u svijetu kojega je duh veći od svijeta? Dokle će te pritiskati osjen zgrada? Dokle će te zatvarati tamnice čađavoga grada?, ipak je gorko žalio nad propašću i pustošenjem Rima. Rim i njegova prijateljica, plemenita Rimljanka Paula Julija, bijahu poslije Svetoga pisma njegova najveća ljubav. Nakon propasti Rima i smrti Paule Julije jedva da je Jeronim imao više volje za životom, čak mu se ni pisati više nije dalo. Zadovoljio se taj zaboravljeni velikan duha tek aplauzom anđela!

Ovaj je tekst u skraćenom obliku objavljen u časopisu za vjeru, društvo i kulturu „Svjetlo riječi“, a mi ga dozvolom autora donosimo u neskraćenom obliku.