Danas smo skloni istraživati govor boja. Jezik boja i njihova značenja postali su posebnim područjem ljudskoga zanimanja. Psihologija boja i tzv. terapija bojama (kromoterapija) govore o utjecaju boja na ljudsku spoznaju i na čovjekovo ponašanje. Percepcija boja pomaže nam spoznati i razumjeti zbilju, ali katkad i dati joj novo značenje.

Pitamo se, nadalje, što nam netko odabranom bojom poručuje. U različitim prigodama odabiremo boje kojima i sami želimo nešto komunicirati. No, boja u svom izvornom značenju nema zadaću otkrivanja nego skrivanja. Ona je, još prema aristotelovskom shvaćanju, površina ili ljuska koja skriva unutarnju bit. Takvu joj zadaću daje i sam pojam kojim ju nazivamo: latinska riječ color svoj korijen nalazi u indoeuropskome kel, koji nosi značenje skrivanja (od čega i lat. celare, prekriti, tajiti, kriti). Boja dakle nešto komunicira samo onomu tko uspijeva ispod njezine ljuske razaznati bit, zbilju. Jednako kao i riječi u govornoj komunikaciji: one mogu nešto komunicirati samo onomu tko razumije jezik na kojem su izgovorene. U protivnom, one skrivaju značenje i poruku. Boje kojima se služi kršćanska liturgija mogu, dakle, razumjeti samo oni koji poznaju jezik liturgije. Liturgija bojom skriva otajstvo spasenja, nudeći ga čovjeku i njegovoj sposobnosti percepcije kroz boje da se potrudi oko njegova otkrivanja. I upravo kroz obrednu igru otkrivanja pokazuje se sva zbiljnost i spasenjska djelotvornost otajstva. Sama pak boja dat će otajstvu, uvijek jednom i istom, uvijek novu obojenost, kolorit, koji omogućuje doživjeti ga na nov način.

Duga i spektar spasenja

Božje djelo spasenja u biblijskoj se tradiciji, među različitim znamenjima, prikazuje i kroz sliku duge. Već nakon iskustva potopa, iz kojega su Božjim spasenjskim zahvatom izbavljeni Noa i njegova obitelj, duga postaje znamen spasenja i saveza između Jahve i spašenoga ljudskog roda: »Dugu svoju u oblak stavljam, da zalogom bude Savezu između mene i zemlje. Kad oblake nad zemlju navučem i duga se u oblaku pokaže, spomenut ću se Saveza svoga, Saveza između mene i vas i stvorenja svakoga živog.« (Post 9,13-14). Na istome tragu razumijevanja simbolike duge vidjelac iz Knjige Otkrivenja opisuje Božje prijestolje prije konačnoga suda svijeta: »Prijestolje stajaše na nebu i na prijestolje sjede Netko. Taj što sjede bijaše nalik na jaspis i sard. A uokolo prijestolja duga slična smaragdu.« (4,2-3). Vidjelac pazi da Svevišnjega ne prikaže u ljudskom obličju. Stoga veliku pažnju daje opisu svjetlosnih elemenata, među kojima prikaz duge zauzima posebno mjesto.

Nadahnuta biblijskom tradicijom, kršćanska srednjovjekovna ikonografija prikazivala je Krista Svevladara i Suca kako sjedi na prijestolju koje dobiva oblik dugina luka (ogledni su primjeri mozaik u kupoli crkve sv. Marka u Veneciji te freska crkve sv. Sofije u Ohridu). Uz simboliku dugina spektra, ovdje je važno uočiti i simboličku snagu dugina luka koji se pojavljuje na nebeskom svodu: njezin luk na simbolički način preuzima zadaću mosta koji premošćuje i ujedinjuje dvije oprečne stvarnosti. S takvom pretpostavkom i njezina polikromatičnost govori o komplementarnosti različitih zbilja. Duga tako objavljuje da Božji sud vodi prema konačnoj pomirbi neba i zemlje, njihovu konačnom i nerazdvojnom sjedinjenju. Sam latinski pojam arcus (duga; luk; arcus nubifer, arcus pluvius), kao što je to slučaj i u mnogim suvremenim jezicima (rainbow, Regenbogen, arcobaleno, arc-en-ciel) tu pojavu na nebu zamjećuje tek kao luk (‘kišni’ ili ‘nebeski’) i ne osvrće se na njezin koloritet. I hrvatska riječ duga, u svom osnovnom značenju ukazuje na predmet ili pojavu koja je karakteristična po svojoj ‘lučnosti’ ili savijenosti (P. Skok).

Spektar duginih boja, koliko god se trudili razaznati njegovu raznobojnost, primarno ne govori 0 različitosti nego o jedinstvu. Dugin spektar boja nastaje, naime, disperzijom zrake sunčeve svjetlosti u kapljicama kiše. Svjetlost, po sebi bezbojna i nezamjetljiva, u lomu kroz kapljice kiše, koje preuzimaju funkciju prizme, raspršuje se u spektar u kojem ljudsko oko razlikuje sedam boja (crvenu, narančastu, žutu, zelenu, plavu, indigo ljubičastu), iako je zapravo riječ o nizu nijansi koje oko ne zamjećuje. Premda »ljepotu« duge na nebu mjerimo izražajnošću i raznolikošću njezinih boja, njezina simbolika stoji u jedinstvu svjetla koje ujedinjuje sve boje.

Ta slika jedinstva u raznolikosti može poslužiti kao ključ za razumijevanje liturgijskoga spektra boja. Iako govor o liturgijskim bojama svakom liturgijskom slavlju pripisuje određenu boju ruha, značenje pojedine boje nije moguće razumjeti promatranjem te boje izvan cjelovitoga liturgijskoga spektra. Kao što iz duge nije moguće izdvojiti jednu boju, jer je riječ o jednoj nedjeljivoj zraci svjetlosti, tako i liturgijske boje možemo promatrati jedino kao pojavni oblik jedne i uvijek iste otajstvene zbilje. A otajstvo se uvijek objavljuje kao svjetlo. To će jasno naznačiti i Opća uredba Rimskog misala (br. 345): »Raznolikost boja bogoslužnoga ruha ide za tim da tijekom liturgijske godine snažnije i na izvanjski način dođe do izražaja s jedne strane vlastitost otajstava vjere koja se slave, a s druge strane smisao za rast u kršćanskome životu.« Raznolikost boja otkriva različita lica jednog te istog otajstva spasenja, nudeći uvijek mogućnost novoga iskustva i rasta prema cjelovitosti otajstva koje će se, na koncu vremena, u punini objaviti i darovati kao svjetlost, dakle kao ponovno sjedinjenje svih objaviteljskih različitosti koje smo zapažali kroz zemaljsku (liturgijsku) anticipaciju nebeskog.

Liturgija Crkve, govoreći slikom dugine simbolike, jest prizma u kojoj se dar spasenja disperzijom objavljuje i aktualizira da bi ga čovjek mogao zamijetiti i iskusiti kroz raznolikost njegove pojavnosti, ali uvijek s ciljem da bi kroz to iskustvo – na zemlji uvijek djelomično – čovjek rastao k punini spasenja i konačnom gledanju Boga licem u lice. Dok smo u svijetu, vjerujemo u boji i otajstvo spasenja slavimo u boji da bismo vječnost uživali u svjetlosti, koja je punina i jedinstvo svih boja.

Svjetlo spasenja u liturgijskoj obojenosti

Prethodno iznesene misli ukazuju da liturgijski govor o bojama nikada ne bi smio biti sveden na odredbe o bojama liturgijskoga ruha za pojedina slavlja ili dane u liturgijskoj godini. Koliko god takva normativnost bila nužna, ona ne može biti shvaćena bez teološkoga promišljanja kojemu je konkretni izričaj. Potrebno je stoga u bojama, koje liturgijska tradicija veže uz pojedina slavlja i blagdane, vidjeti lice otajstva na način kako ga pojedina boja objavljuje.

Bijela boja – prediskustvo punine

Crno (nigrum), promatrajući iz spektra boja, nije boja. Ono je negacija obojenosti (u smislu odsutnosti svjetla). Crno je negacija svjetla, pa time i svake boje, jer je svaka boja zapravo tek jedan vid pojavnosti svjetla. U potpunome mraku gasi se svaka boja. Crno se može interpretirati i kao potpuna apsorpcija svjetla, čime nestaje svaka boja. Stoga se crna boja u percepciji zapadnjačke kulture veže uz tamu, uz smrt i ništavilo, uz grijeh i propast. Zato se i Sotona prikazuje crnilom, dakle bezbojnošću, beživotnošću.

Božjom pobjedom nad zlom i nad »tamom« čovjek je otkupljen i izveden iz tame grijeha u kojoj je bio utamničen. Zato se bijela boja (alba) u liturgijskome promišljanju razumijeva prije svega kao rasvjetljenje tame kojom je čovjek bio zakriljen. Liturgija zato jednoznačno govori o bijeloj (vestis alba) i svijetloj odjeći (vestis candida). Ondje gdje je kraljevala smrt, rađa se život, svjetlo.

Bijelo je, kako se razumijevalo već u antici, punina svih boja. Raspršena zraka svjetla, u staklenoj prizmi ponovno sabrana, opet se iz pojavnosti boja vraća u nezamjetljivost svjetla koje zrači toplinom. Umorni od životne obojenosti, koja je uvijek samo znak djelomičnosti i nesavršenosti, u nama se rađa čežnja za bjelinom savršenstva i punine. Bijelo se predstavlja kao krajnji doseg životnoga hoda, kao punina svjetla do kojega nam je doprijeti kroz život obojen svakojakim bojama. Susret s Bogom na koncu vremena jest rasvjetljenje ne samo tame, koja je negacija boja, nego i rasvjetljenje sveukupne obojenosti koja nas je za života ostavljala i zaustavljala u iskustvu hoda, djelomičnosti i nedovršenosti.

Na istome tragu razumijevamo i biblijsku objavu spasenja »u bjelini« i svjetlosti. Ne zaustavljajući se na metaforama iz proročkim viđenja i na starozavjetnoj simbolici bijeloga, dostatno je prisjetiti se Isusova preobraženja na gori pred učenicima: »haljine mu postadoše sjajne, bijele (leuka) veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti (leukonai)« (Mk 9,3; usp. Lk 9,29). Matejev opis unosi i mjeru sunčeva svjetla: »Lice mu zasja kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost« (Mt 17,2). Taj znamen, učenicima dan kao najava dana kad će »Sin čovječji od mrtvih ustati« (Mk 9,9), doživjet će ispunjenje u Gospodinovu uskrsnuću. Evanđeoska svjedočanstva o susretu pobožnih žena s praznim Isusovim grobom ne propuštaju naznačiti detalj anđela koji se pojavljuju u svjetlosti i bjelini: »lice mu bijaše kao munja, a odjeća bijela kao snijeg« (Mt 28,3); vidješe »mladića zaogrnuta bijelom haljinom« (Mk 16,5); odnosno »dva čovjeka u blistavoj odjeći« (Lk 24,4).

Za spoznaju liturgijske simbolike bijeloga bit će još rječitija viđenja iz Knjige Otkrivenja. Vidjelac Ivan svjedoči o mnoštvu spašenih na nebu, »odjevenih u bijele haljine« (Otk 7,9). Oni »dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj« (7,13) te dostojno stoje pred prijestoljem Božjim. Bjelina je znak proslave pred Bogom i znak punine s Bogom. Ta punina, oslikana bjelinom haljine, darovana je snagom Isusove otkupiteljske smrti. Ona »pere« čovjeka od svake tame i od svih »boja«.

Liturgija, kao prediskustvo Pjesme pred prijestoljem Božjim, bijelu boju odabire ponajprije za slavlja koja na izravniji način ističu puninu Božjega djela spasenja. Bijela se boja uzima u liturgijskim slavljima vazmenoga i božićnoga vremena; u Gospodnjim slavljima, koja se ne odnose na njegovu Muku; u slavljima Blažene Djevice Marije, svetih anđela, svetaca koji nisu mučenici te na svetkovinu Svih svetih. Tim slavljima pridruženi su i neki drugi blagdani i svetkovine: svetoga Ivana Krstitelja (24. lipnja), svetoga Ivana Evanđeliste (27. prosinca), Katedre svetoga Petra (22. veljače) i Obraćenja svetoga Pavla (25. siječnja).

Očevidno je da u tim slavljima Crkva promatra spasenjsku puninu: objavljenu (božićno vrijeme) i po Kristu darovanu (vazmeno vrijeme) te po Božjem daru ostvarenu u životu svetih (slavlja blažene Djevice Marije i svetaca).

Bijela boja liturgijskoga ruha nije, dakle, izvanjski izraz svečanosti, kako je to u društvenoj uporabi bijele odjeće, nego je svjedočanstvo o prediskustvu punine spasenja i zajedništva s Gospodinom. Današnja praksa, primjećujemo, zazire od potpune bjeline (krivo shvaćene kao bezbojnost), dajući bjelini liturgijskoga ruha uvijek nijansu »ljudskoga sivila«. Potreban je međutim trud kako liturgijsko ruho u spomenutim slavljima i vremenima liturgijske godine, bez obzira na sve »nijanse bijelog« i na sve urese, ne bi pretpostavilo nikakvu drugu poruku objavi spasenja koje se u liturgiji daruje. Bijelo ruho treba govoriti svojom bjelinom, simboličkom snagom boje, a ne dodatnim uresima koji će bjelini pružati druga, počesto i nekompatibilna značenja. Doista, malo se gdje kao na liturgijskome ruhu pokazuje opasnost od usahnuća liturgijskoga simboličkoga govora. Teško je povjerovati da »strip« izvezen na ruhu može imati jasniju i snažniju snagu govora od bjeline koja se otvara kao punina spasenja.

Crvena boja – preobrazba života

Crveno (rubrum) je najjači izraz pojavnosti svjetla, najsnažniji oblik obojenosti. Crveno je boja par exellence. Užarena svjetlost pokazuje se u crvenilu. Zato u sebi nosi značenje životne snage. Još u najranijim vremenima borci i ratnici svoja su tijela bojali u crveno kako bi pred protivnikom istaknuli svoju životnost i snagu. Ponegdje su se i tijela pokojnika premazivala žarkom crvenom bojom – kao znak nade u neumrlost života. Mrtav je i beživotan onaj tko je izgubio »crvenilo života«. Zrelost i punina života u prirodi svoj krajnji doseg pokazuje u crvenilu ploda. Kao prva boja sunčeva spektra, tj. prva u nizu duginih boja, ona je prva koju čovjek zamjećuje. Djeca stoga najprije nauče raspoznavati crvenu boju. I filologija će posvjedočiti slično: crveno je prva boja kojoj su mnogi jezici dali vlastito ime.

Odabir crvene boje za određena slavlja u kršćanskoj liturgiji počiva na još istančanijim značenjima. Iako se uz crvenu boju vežu hrabrost i neustrašivost, crvena boja u simboliziranju kršćanskog mučeništva oslanja se na crveno koje je znak preobrazbe. Kao što kovina u ognju postaje žarkocrvenom da bi bila podložna preobrazbi i zadobila željeni oblik, tako i čovjek treba podnijeti put mučnog »taljenja« kao put preobrazbe. Grci su zamijetili kako se između noćne tame i danjeg svjetla pojavljuju rumenilo zore i rumenilo zalaska sunca – kao znak preobrazbe noći u dan i dana u noć. Crveno znači mijenu, preobrazbu, pa i kad je riječ o crvenilu krvi. Mučenička krv ne biva opravdana umiranjem, nego novim životom.

Prolivena krv pashalnoga janjeta (iz novoga stada) za Židove je bila znakom Božjega izbavljenja, koje ih je od egipatskih sužnjeva preobrazilo u Božje izabranike. Kristova prolivena krv postala je otkupitejkom, pomirbenom: čovjek je od roba pred Bogom zadobio dostojanstvo sina. Krv mučenika znak je iste preobrazbe. S vjerom prihvaćeno mučeništvo posvjedočuje da prolivena krv biva shvaćena kao uzdarje za već darovanu preobrazbu u Božje sinovstvo.

Snaga preobrazbe, nošena u simbolizmu crvenog, čita se i u znaku ognja. Kršćanin je pozvan dati zahvatiti se ognjem koji preobražava. Sam Krist kaže: »Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!« (Lk 12,49). U jednom apokrifnom spisu nalazimo još rječitiji izrijek: »Tko je blizu mene, blizu je ognja.« Teofanijski i preobrazbeni aspekt ognja očit je na osobit način u događaju Pedesetnice, kad se snaga Duha apostolima daruje u obličju ognja. Kao što oganj vatre sve preobražava, sažižući, tako i oganj Duha svemu daje novo obličje. Oganj Duha ne uništava, on sažiže da bi niknuo novi život.

Takva poruka preobrazbe, čitana u crvenoj boji liturgijskoga ruha, dat će pojedinim liturgijskim slavljima sasvim novi ključ shvaćanja. Kršćanska liturgija crvenu boju odabire u slavlju Muke Gospodnje (na Cvjetnicu i Veliki petak), na nedjelju Duhova, u dane slavlja rođenja za nebo apostola i evanđelista te u slavljima svetih mučenika. Crvena boja u slavlju mučenika ne podsjeća dakle na njihovu prolivenu krv kao znak okrutne smrti, nego na preobrazbu koja je bila vrijedna vlastite krvi. Kristova krv, pojasnit će vidjelac iz Otkrivenja, pere i izbjeljuje: sveti i proslavljeni pred prijestoljem Božjim stoje u bijelim haljinama, »oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj« (Otk 7,14). Mučenici nisu dakle u slavi pred Bogom odjenuli haljine svoga mučeništva (crveno), nego su preobraženi i zaodjeveni u sinove Oca (bijelo). Zato je i svako odijevanje crvenoga liturgijskog ruha poziv na preobrazbu svih slavitelja. Duh koji ognjem sažiže sve nestalno i smrtno, snaga je preobrazbe svih koji hodočaste pred prijestolje Božje. Potrebno je približiti se Ognju.

Zelena boja – put dozrijevanja

Priroda se predstavlja u zelenilu, u boji zrenja. Polagani, gotovo neprimjetni hod ozelenjele pri-rode omogućuje doživljaj mira. Bijeg u prirodu, iz nekontroliranog ritma svakodnevice, dovodi nas u mirni ritam života. Mir prirode nije stanje apsolutne smirenosti, beživotnosti ili nepokretnosti, nego ritam koji možemo pratiti, ritam s kojim se ljudski duh može lako suživjeti. Čovjek je potreban mira koji znači mirni rast, bez požurivanja i zaostajanja.

Takva iskustva doživljena u prirodi daju nam razumjeti da je »zeleno« uvijek na putu, u životnome hodu. Iako u ljudskoj psihi percepcija zelenog (osobito u prirodi) potiče osjećaje smirenosti i odmora, zeleno nikad ne nudi iskustvo dovršenosti ili mira koji bio shvaćen kao apsolutni mir. Zeleno je znak strujanja životne snage koja teži k ispunjenju, k zrelosti. Ono nudi mir koji raste k ispunjenju. I za same ćemo plodove reći da su »zeleni«, neovisno o boji koju su odjenuli, sve dotle dok ne dosegnu svoju zrelost. Već je Hildegarda iz Bingena naznačila viriditas (zelenost) kao stvaralačku snagu u prirodi. Zelena će boja biti stoga znak životnosti, životnoga rasta, hoda prema zrelosti i ispunjenju. Zeleno dakle ne dopušta beznađe ili utonuće u »vječni mir«.

Kršćanska je liturgija zelenu boju liturgijskoga ruha (virens) odabrala za slavlja u kojima Crkva ne proslavlja neki posebni vid Božjega djela spasenja nego spasenjem obilježava svoj hod kroz vrijeme. Riječ je dakle o slavljima »vremena kroz godinu«. Zelena boja tako predstavlja Crkvu koja raste u vremenu, dozrijeva i teži k punini. Dozrijeva snagom životnoga soka koji joj se daruje milošću Duha. Crkva na zemlji trajno živi svoju viriditas, svoju »zelenost«, svoj put zrenja. Ne treba se, stoga, bojati govoriti i o nedozrelosti Crkve. Njezin će zreli plod biti »ubran« u novome životu. Živimo u milosnom vremenu zrenja.

Kršćanska nada u ispunjenje vremena i u drugi Kristov dolazaka na koncu vremena pokazuje se tako kao kršćansko zrenje u svijetu, među ljudima, po snazi Duha. Kršćanska simbolika nade, koja se veže uz zelenu boju, počiva dakle na ovom iskustvu nezaustavljivog zrenja, po snazi darovanoj odozgo, od Svjetla i Duha.

Ljubičasta boja – poniranje u otajstvo

Liturgijski kanon boja poznaje i ljubičastu boju (violaceum). Ona je zadnja u duginu spektru. Za razliku od crvene i zelene, koje su primarne boje (iako postoje različite teorije o nizu triju primarnih boja), ljubičasta je sekundarna boja, tj. nastaje miješanjem dviju primarnih: crvene i plave u jednakome omjeru. Za razumijevanje njezine simbolike potrebno je, dakle, ukazati na značenja koja ljudsko iskustvu veže uz plavu boju.

Plava boja prekriva neobuhvatljiva prostranstva: morsku dubinu i beskrajnost neba. Što nam pogled dublje dopire u morsku dubinu, to plavo postaje intenzivnije i nerazgovjetnije. Zato čovjekovo razmišljanje u kategorijama boja plavu boju veže uz misterij, uz otajstveno, neistraživo. Plava boja »komunicira« život duha. Neosporno je da ona u čovjeku pobuđuje nutarnji mir. Znameniti vitraji katedrale u Chartesu, kao i oni Chagallovi u crkvi sv. Stjepana u Mainzu, u velikoj mjeri koriste tu snagu plavog: obasjane zrakama svjetla nijanse plavog potiču na sabranost, na kontempliranje neistraživog, otajstvenog. Na temelju takvih iskustava u mnogi teoretskim pristupima plava se boja veže uz iskustvo duhovnog. Nebo koje nas okružuje, a koje ljudsko oko zamjećuje kao plavo, nosi nam životno potreban kisik, sam inače neprimjetan. Tako plavetnilo objavljuje život duha, daje ga iskusiti i živjeti – unatoč njegovoj neopipljivosti i nevidljivosti.

Sljubljujući prethodno naznačena značenja plave boje (život duha) uz značenja koja ljudsko iskustvo veže uz crvenu boju (životna snaga, aktivnost), lako je u ljubičastoj boji, koja sljubljuje crveno i plavo, raspoznati životni i doživljajni (aktivni) susret čovjeka s otajstvenim, duhovnim. Riječ je o susretu, doživljaju, a ne o zamišljaju.

Posvijestimo li činjenicu da liturgija ljubičastu boju odabire za slavlja u vremenu došašća i korizme, postat će nam jasnije da ta slavlja nude iskustveno poniranje u otajstvo u vremenima koja u liturgijskoj godini prepoznajemo kao posebno intenzivna (ili »jaka«) razdoblja. Ljubičasta boja nije dakle boja pokore, nego boja koja našu pokoru i trud koji poduzimamo u došašću i korizmi zaodijeva u iskustveni susret s otajstvom. Ona pokori (i tuzi) daje obličje radosnog susreta. Kao sekundarna boja ona ujedinjuje dvije suprotstavljajuće zbiljnosti: »modrinu« Duha i »crvenilo« čovjekova života; blagost Duha i oštrinu ljudskih čina.

Liturgijska interpretacija ljubičaste boje pokazuje se još jasnijom u slavljima za pokojne (sprovod, mise za pokojne) gdje se ljudska života energija (crveno) ujedinjuje s prostranstvom duha (plavo). Tako smrt nije kraj, nego uranjanje u neistraženo prostranstvo Božjega mira.

Napominjemo da uz ljubičastu boju ruha, liturgija poznaje i ružičastu boju (rosaceum), koja je također sekundarna, ali slabijeg inteziteta. Ružičasto se ruho (po izboru) može odjenuti na treću nedjelju došašća te na četvrtu korizmenu nedjelju. Te su nedjelje u liturgijskoj tradiciji obilježene kao nedjelje koje daju predah intenzivnosti adventskog odnosno korizmenog ritma, pa ružičasta boja daje radosno prediskustvo otajstva prema čijoj proslavi vrijeme priprave teži. Takav govor boja pridružuje se istoznačnoj poruci ulaznih pjesmama u te nedjelje: na treću nedjelju došašća (Dominica ‘Gaudete’) ulazna pjesma započinje riječima »Radujte se u Gospodinu uvijek«, a na četvrtu korizmenu (Dominica ‘Laetare’) riječima »Veseli se, Jeruzaleme«.

Komplementarnost boje i obreda

Prethodna razmišljanja o bojama liturgijskoga ruha pokazuju da je potrebno uočiti zadaću boja i izvan samoga odijevanja na kojemu se najuočljivije zamjećuju. Boje ruha na vidljiv način daju pojedinim slavljima »obojenost« koja im pripada. No, potrebno je nastojati da se »obojenost« pojedinoga slavlja ne iščitava samo iz boje ruha, nego iz cjelokupnosti slavlja: iz molitava, iz biblijskih tekstova, iz pjesama, iz riječi koje liturgija prepušta predsjedatelju slavlja, iz uresa liturgijskoga prostora… Ako pak liturgijsko ruho sugerira doživljaj slavlja u jednoj boji, a drugi elementi slavlja (pjesme, homilija, ures crkve.) u sasvim drugoj »boji«, ili pak u nizu različitih »boja«, onda ponuđena obredna »paleta« zacijelo ne stvara skladno slavlje koje je po svojoj naravi »red« (ordo), sklad, komplementarnost.

Potrebna je dakle unutarnja komplementarnost svih obrednih elemenata, na sadržajnoj i na obredno-pojavnoj razini. Na ta će način iritirajuće i zamarajuće »šarenilo«, koje je daleko od estetskih vrijednosti i poruke komplementarnosti, prerastati u sklad unutar kojega je moguć istinski i iskustveni susret s Otajstvom.

Tekst je izvorno objavljen u Živom vrelu. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta vrijedi isključivo za portal Bitno.net.