Nema potrebe ovdje ponavljati ono što se posljednjih godina tako često i tako dobro govori: Crkva je misija (poslanje) i njezina je bit, njezin život, upravo to da bude poslanje. Ipak, potrebno je podsjetiti na određene „dimenzije” kršćanskoga poslanja koje se prečesto zaboravljaju otkako je Crkva prihvatila biti ustanova u svijetu, otkako je zauzela uglednu poziciju „svjetske religije”.

Najprije nekoliko riječi o sadašnjoj misionarskoj situaciji. Kakva god bila postignuća kršćanske misionarske djelatnosti u prošlosti, danas se moramo iskreno suočiti s dvostrukim neuspjehom: neuspjehom u ostvarivanju bilo kakve značajnije „pobjede” nad drugim velikim svjetskim religijama i neuspjehom u nastojanju da se osjetnije nadvlada širenje sekularizma, koji sve više prožima našu kulturu. Sto se tiče drugih religija, kršćanstvo je danas samo jedna od njih: odavno je prošlo vrijeme kada su ih kršćani mogli smatrati „primitivnim” religijama koje će nestati u srazu s očitom „superiornošću” kršćanstva. Ne samo da nisu nestale, nego su i danas iznimno vitalne i nastoje pridobiti sljedbenike čak i u našem, takozvanom „kršćanskom” društvu. Kada je riječ o sekularizmu, ništa bolje ne razotkriva našu nesposobnost da se nosimo s njim od pomutnje i podjela koje izaziva među samim kršćanima: dok razni kršćanski „fundamentalisti” u potpunosti i žestoko odbijaju sekularizam, brojni ga kršćanski tumači „modernoga svijeta” i „modernoga čovjeka” gotovo oduševljeno prihvaćaju. Zbog toga kršćani neprestano preispituju svoje misionarske zadaće i metode, svoje mjesto i funkciju u svijetu.

Ovdje razlikujemo dvije glavne struje ili tendencije. Prvo, postoji religijski pristup, o kojem smo već govorili (u prvom poglavlju). Po njemu, cilj je poslanja propagiranje religije, koja se smatra temeljnom čovjekovom potrebom. Ovdje je značajno da čak i one najtradicionalnije, konfesionalne i „isključive” crkve prihvaćaju nekakav modus vivendi s drugim religijama, razne „dijaloge” i „zbližavanja”. Pretpostavlja se da postoji neka temeljna religija, odnosno određene temeljne „religijske” i „duhovne vrednote” koje treba obraniti od ateizma, materijalizma i drugih oblika nereligioznosti. Ne samo „liberalni” i „nekonfesionalni” nego i oni najkonzervativniji kršćani spremni su odustati od staroga poimanja poslanja – od zagovaranja jedne prave i univerzalne religije koja je kao takva suprotstavljena svim ostalim religijama – te umjesto toga zastupati zajedničku platformu svih religija, ujedinjenih u borbi protiv najvećega neprijatelja: sekularizma. Budući da njegovo pobjedonosno širenje ugrožava sve religije i da religioznost i „duhovne vrednote” gube na važnosti, religiozni ljudi svih uvjerenja moraju zaboraviti svoje nesuglasice i udružiti se u obrani ovih vrednota.

Ali koje su to „temeljne religijske vrednote”? Ako ih pošteno proučimo, nećemo naći ni jednu koja bi se bitno razlikovala od onoga što sekularizam (u svom najboljem izdanju) također zagovara i nudi ljudima. Etičnost? Zauzimanje za istinu? Bratstvo i solidarnost među ljudima? Pravda? Odricanje? Iskreno govoreći, strastvenije se za sve te „vrednote” zauzimaju „sekularisti” nego pripadnici organiziranih religija, koji se tako lako prepuštaju etičkom minimalizmu, intelektualnom indiferentizmu, praznovjerjima i mrtvom tradicionalizmu. Ono što preostaje je famozna „tjeskoba” i bezbrojni „privatni problemi” za koje religija tvrdi da je najkompetentnija. Ali nije li ovdje vrlo znakovito – kao što smo već spominjali – da religija, kada se bavi ovim problemima, mora posuditi čitav arsenal metoda i termina raznih sekularnih „terapijskih tehnika”? Tako su, primjerice, „vrednote” koje se propagiraju u priručnicima za bračnu sreću, kako onim vjerskim tako i svjetovnim, zapravo istovjetne, baš kao i jezik i slike kojima se služe te tehnike koje preporučuju.

Zvuči paradoksalno, ali ova temeljna religija koja se zagovara i prihvaća kao jedino rješenje zapravo je predaja sekularizmu. Ova se predaja može dogoditi – i zaista se događa – u svim kršćanskim vjeroispovijestima, mada donekle različito izgleda s obzirom na to je li riječ o prigradskim nekonfesionalnim „crkvenim zajednicama” ili o tradicionalnim, hijerarhijskim, konfesionalnim župama koje imaju liturgiju. Ta se predaja ne odražava u odustajanju od vjere, tradicije, simbola i običaja (jer svjetovnom čovjeku, koji je umoran od svojih dužnosti, sve to povremeno bude vrlo drago), nego u prihvaćanju ideje da je funkcija religije promicanje sekularne vrednote pomaganja, bilo da je riječ o pomoći namijenjenoj izgradnji karaktera, postizanju duševnoga mira ili pak vječnoga spasenja. Upravo se takva religija danas propovijeda milijunima prosječnih vjernika i oni je prihvaćaju. Doista je nevjerojatno koliko se malo razlikuje religijska samosvijest pripadnika konfesija čije su dogme naizgled radikalno suprotne. Ako se i dogodi da čovjek promijeni religiju, to je obično samo zato što smatra da mu ona koju sada prihvaća nudi „više pomoći” – a ne više istine. Dok vjerski vođe raspravljaju o ekumenizmu na najvišim razinama, u vjerničkoj bazi već postoji pravi-pravcati ekumenizam, zasnovan na ovoj „temeljnoj religiji”. Upravo se tu razotkriva „tajna” naizgled uspješna širenja religije u nekim dijelovima svijeta, poput Amerike, gdje je nagli porast vjernika prvenstveno posljedica sekularizacije religije. Ona je ujedno i razlog za opadanje religioznosti u onim dijelovima svijeta gdje čovjek još nema dovoljno vremena za neprestano analiziranje svojih tjeskoba i gdje „sekularizam” još uvijek ne obećava obilje kruha i slobode.

Ali ako se religija svodi na ovo, njezino će se propadanje nastaviti, bez obzira na to hoće li to biti u obliku izravna napuštanja religije ili da je se doživljava kao nekakav privjesak svijetu koji je sebe i svoje aktivnosti odavno prestao povezivati s Bogom. U tom općem padu religioznosti velike nekršćanske religije imaju čak veće izglede za preživljavanje. Mogli bismo se zapitati nisu li određene nekršćanske „duhovne tradicije” zapravo više „od pomoći”, odnosno odgovaraju li više onom što ljudi danas očekuju od religije. Islam i budizam nude iznimnu vjersku „satisfakciju” i „pomoć” – ne samo primitivnim ljudima nego i profinjenim intelektualcima. Nisu li istočnjačka mudrost i misticizam oduvijek gotovo neodoljivo privlačili religiozne ljude diljem svijeta? Opravdana je bojazan da određeni „mistični” aspekti pravoslavlja svoju rastuću popularnost na Zapadu duguju upravo tom lakom – mada pogrešnu – poistovjećivanju s istočnjačkim misticizmom. Asketski spisi koje sadrži Philokalia doživljavaju golem uspjeh u nekim ezoteričnim zajednicama koje su krajnje ravnodušne prema životu, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Uostalom, ako dublje analiziramo, njihove se duhovne preokupacije previše ne razlikuju od preokupacija onih naglašeno kristocentričnih propovjednika osobnoga spasenja i „jamstva vječnoga života” U oba slučaja ono što se nudi jest „duhovna dimenzija” života koja ne dotiče i ne mijenja „materijalnu dimenziju”, odnosno svijet, koji ostaje netaknut bez imalo grižnje savjesti. Treba se ozbiljno zapitati ne utiru li neki suvremeni, naizgled tradicionalni oblici kršćanskoga poslanja put nekakvoj „svjetskoj religiji” koja će imati vrlo malo zajedničkoga s onom vjerom koja je nekoć osvojila svijet.

Druga se tendencija sastoji u prihvaćanju sekularizma. Prema ideolozima „nereligioznoga” kršćanstva, sekularizam nije neprijatelj, nije plod čovjekova tragična gubitka religioznosti, nije grijeh i tragedija, nego svojevrsno „sazrijevanje” svijeta, a kršćanstvo to sazrijevanje mora uvažiti i prihvatiti kao savršeno normalno: „Trebamo biti pošteni i priznati da moramo živjeti u svijetu kao da Boga nema.” Ovo je stajalište nedavno razrađeno u nekoliko izvanrednih knjiga i nije ga potrebno ovdje izlagati. Za nas je važno da se na poslanje tu prvenstveno gleda kroz prizmu ljudske solidarnosti. Kršćanin je „čovjek koji živi za druge”. On potpuno predano i bezuvjetno živi svoj ljudski život unutar okvira koji određuje narativ o Isusu iz Nazareta. Kršćansko poslanje nije propovijedati Krista, nego biti kršćanin svojim životom.

Bez sumnje, u ovom trendu postoje neki vrlo vrijedni „naglasci”. Najprije treba prepoznati daje sekularizam zaista „kršćanski” fenomen i rezultat kršćanske revolucije. Moguće ga je objasniti samo u kontekstu povijesti čija je polazna točka susret Atene i Jeruzalema. Velika je pogreška antisekularista to što ne uviđaju da se sekularizam sastoji od verites chretiennes devenues folles – od kršćanskih istina koje su „poludjele” te da, odbacujući sekularizam, odbacuju i određene težnje i nade koje su u osnovi kršćanske. Istina je da pripadnici drugih „velikih religija” upravo zbog „sekularizacije”, a ne u izravnu susretu s kršćanstvom, mogu upoznati određene dimenzije kršćanske misli i iskustva bez kojih se kršćanstvo ne može razumjeti. Istina je i da se kršćanstvo u svom povijesnom razvoju vratilo onim pretkršćanskim i suštinski nekršćanskim dihotomijama „svetoga” i „profanoga”, duhovnoga i materijalnoga, te tako suzilo i unakazilo vlastitu poruku.

No i kad se sve to prizna, ostaje ona najvažnija istina koje kršćanski zagovornici sekularizacije naizgled nisu svjesni. Ta je istina činjenica da je sekularizam – upravo zato što su mu korijeni kršćanski i zato što je neizbrisivo opečaćen kršćanstvom – tragedija i grijeh. Tragedija je zbog toga što se čovjek, kušajući dobro vino, odlučio vratiti običnoj vodi, i zbog toga što je, vidjevši istinsko svjetlo, odabrao svjetlo ljudske logike (usp. Lk 5,39; Iv 1,9; Iv 3,19). Doista je indikativno daje, prema mišljenju proroka i propovjednika „sekulariziranoga kršćanstva”, „moderan” isključivo onaj čovjek koji se „služi električnom energijom”, kojega su oblikovali „industrijalizacija” i „znanstveni pogled na svijet”. Poezija, likovna umjetnost, glazba i ples nisu uključeni. Ovaj je „moderni čovjek” „sazrio” i postao smrtno ozbiljna odrasla osoba koja poznaje svoje patnje i otuđenja, ali ne i radost; koja poznaje seks, ali ne i ljubav; koja poznaje znanost, ali ne i „otajstvo”. Budući da je uvjeren da „nebo” ne postoji, ne može razumjeti molitvu i obraćanje Ocu koji je na nebesima, ni tvrdnju da su nebo i zemlja puni njegove slave (Iz 6,3). Sekularizam je tragedija, ali i grijeh – zato što je laž o svijetu. Poručuje da treba „živjeti u svijetu kao da Boga nema”, a pošten odnos prema evanđelju, cjelokupnoj kršćanskoj tradiciji, iskustvima svih svetaca i svakoj riječi kršćanske liturgije zahtijeva upravo suprotno: da živeći u svijetu u svemu što postoji vidimo Božju objavu, znak Božje prisutnosti, radost njegova dolaska, poziv na zajedništvo s njim, nadu u konačno ispunjenje u Bogu. Još od Pedesetnice, oni koji vjeruju u Krista i znaju da je on život svijeta – i da je po njemu cijeli svijet opet postao liturgija, pričest i uzašašće – u svemu prepoznaju pečat, svjetlo i znak Duha Svetoga. Stoga prihvatiti sekularizam kao istinu o svijetu znači toliko dubinski i radikalno izmijeniti izvorno kršćansko vjerovanje da se moramo zapitati: govorimo li mi doista o istom Kristu?

Jedina je svrha ove knjige pokazati, odnosno „naznačiti” da svođenje kršćanstva na „religiju” ili na „sekularizam” nije jedina opcija i da je to zapravo lažna dvojba.

„Vi ste tomu svjedoci” (Lk 24,48). Čemu smo to svjedoci? Pokušali smo to dočarati ljudskim rječnikom, koji je uvijek nedostatan. Uvjereni smo da je u liturgijskom uzašašću Crkve u Kristu, u toj radosti budućega svijeta, u Crkvi kao sakramentu (odnosno daru, početku, prisutnosti, obećanju, stvarnosti i predokusu) Kraljevstva izvor i početak svakoga kršćanskog poslanja. Tek kad se iz svjetla i radosti Kristove prisutnosti vratimo u svijet, vidimo da je on pun smisla, da je polje našega kršćanskog djelovanja; tek tada uviđamo istinsku stvarnost svijeta i otkrivamo što nam je činiti. Kršćansko poslanje neprestano započinje. I danas smo poslani u svijet, u miru i radosti, jer „vidjesmo svjetlost istinsku”, primili smo Duha Svetoga, svjedočili smo Božjoj ljubavi.

Što nam je činiti? Što bi Crkva i svaki kršćanin trebali raditi u ovom svijetu? Što je naše poslanje?

Na ovo se pitanje ne može odgovoriti praktičnim „receptom”. Sve ovisi o tisuću okolnosti – i to svakako uvijek iziskuje primjenu naše inteligencije i mudrosti, naših organizacijskih sposobnosti. No ovdje sam želio posebno naglasiti jednu „poantu”: najvažnije je i sve ovisi o tome jesmo li istinski svjedoci radosti i mira (Rim 14,17) u Duhu Svetom, svjedoci onoga novog života kojega smo dionici kao udovi Crkve. Crkva je sakrament Kraljevstva, ali ne zato što posjeduje od Boga ustanovljene čine koje nazivamo „sakramentima”, nego prije svega zato što ona čovjeku omogućuje da u ovom svijetu i kroz njega vidi „budući svijet”, da ga vidi i „živi” u Kristu. Kada u tami ovoga svijeta razaberemo da je Krist već „sve ispunio sobom” , tek tada sve vidimo kao što uistinu jest – kao dar prepun smisla i ljepote. Kršćanin je netko tko, kamo god pogleda, u svemu nalazi Krista i raduje se u njemu. Ta radost preobražava sve njegove ljudske planove i programe, sve odluke i postupke, a svako njegovo poslanje postaje sakrament povratka svijeta Kristu, koji je život svijeta.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Alexandera Schemanna “Za život svijeta”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Protoprezbiter Alexander Schmemann ubraja se u red čuvene plejade pravoslavnih ruskih mislilaca i slovi za jednog od najvećih teologa Pravoslavlja i misionara Crkve 20. stoljeća. Jedan je od utemeljitelja suvremene misionarske misli, autor popularnih teoloških djela, vrsni propovjednik i majstor usmene riječi, ali iznad svega častan svećenik posvećen Pravoslavlju i svojoj Pravoslavnoj Crkvi.

Alexander Schmemann rodio se u gradu Talinu (Estonija) u aristokratskoj obitelji ruskih emigranata. Djed mu je bio zastupnik Državnog savjeta Ruskog Carstva, a otac časnik garde Ruske carske vojske. U ranim godinama djetinjstva njegova obitelj preselila je iz Estonije u Francusku, gdje je Schmeman ostao sve do svog konačnog odlaska u Ameriku. Obrazovanje je započeo u ruskoj vojnoj školi u Versaillesu iz koje potom prelazi u gimnaziju, a kasnije nastavlja studije u francuskom liceju i na Pariškom sveučilištu. Godine Drugog svjetskog rata i razdoblje njemačke okupacije Francuske bilo je vrijeme njegovog konačnog opredjeljenja za teološki studij na ruskom Bogoslovnkom institutu Svetog Sergija u Parizu (1940-1945). Tijekom petogodišnjeg studija prvenstveno se posvećuje izučavanju crkvene povijesti, koju je po završetku studija i predavao. Temom iz područja liturgijskog bogoslovlja stječe zvanje doktora teoloških znanosti. Oženio se 1943. godine,  a zaređen je za svećenika 1946. godine.

Godine 1951. odlazi u Ameriku i pridružuje se kolektivu akademije Svetog Vladimira u New Yorku, koju je tada gradio jedan od najutjecajnijih pravoslavnih teologa 20. Stoljeća, otac Georgije Florovski. Dekanom Akademije postaje 1962. godine, a ovu će službu vršiti do svoje smrti 13. prosinca 1983. godine. Na Akademiji je predavao crkvenu povijest i liturgijsko bogoslovlje, a njegovom je zaslugom Akademija postala glavni rasadnik Pravoslavlja u Americi, centar liturgijskog i euharistijskog preporoda.