Nema potrebe ponavlјati ono što je posljednjih godina tako često i tako lijepo izrečeno: Crkva je poslanje, njezina je bît, sam njezin život – biti poslanje, misija. Ipak potrebno je podsjetiti se na određene „dimenzije“ kršćanske misli koje su često bivale zaboravlјene, od trenutka u kojemu je Crkva prihvatila biti „ustanova“ u ovom svijetu i zauzeti položaj jedne ugledne „svjetske religije“.

Najprije nekoliko riječi o sadašnjoj misionarskoj situaciji. Bez obzira na misionarsku djelatnost Crkve u prošlosti, danas se iskreno moramo suočiti s dvostrukim neuspjehom: neuspjeh da se postigne neka bitnija „pobjeda“ nad nekom drugom svjetskom religijom i neuspjeh da na neki izrazit način bude savladan porast sekularizma koji prevladava našom kulturom. U odnosu na religije, kršćanstvo stoji kao jedna od njih, a sigurno je prošlo vrijeme kada ih je kršćanstvo moglo smatrati „primitivnim“ religijama koje moraju nestati izložene očiglednoj „superiornosti“ kršćanstva. Ne samo da nisu nestale, nego danas pokazuju toliku vitalnost da vrše obraćenja čak u takozvanom kršćanskom društvu. Što se tiče sekularizma, ništa bolјe ne pokazuje našu nemoć da se s njim uhvatimo u koštac koliko konfuzija i razdijelјenost koju uzrokuje među samim kršćanima: cjelovito i žestoko odbacivanje sekularizma od strane šarolikog kršćanskog „fundamentalizma“ sudara se sa skoro oduševlјenim prihvaćanjem od strane mnogobrojnih kršćanskih interpretatora, „modernog svijeta“ i „modernog čovjeka“. Otuda kod kršćana tako neumorne „ponovne procjene“ kršćanskih misionarskih zadataka i metoda, njihovog mjesta i funkcije u svijetu.

Ovdje možemo napraviti razliku između dva stremlјenja ili tendencije. Prvo, susrećemo se s religijskim pristupom o kome smo već govorili u prethodnoj glavi. Po njemu, predmet poslanja je programiranje religije koja se prihvaća kao osnovna čovjekova potreba. Ovdje je značajno da čak najtradicionalnije, konfesionalne i „isklјučive“ Crkve prihvaćaju ideju o modus vivendi s ostalim religijama, svakovrsne „dijaloge“ i „približavanja“. Postoji – tako se pretpostavlјa – osnovna religija, neke osnovne „religiozne“ i „duhovne vrijednosti“, i one moraju biti obranjene od ateizma, materijalizma i ostalih oblika nereligioznosti. Ne samo “liberali“ i „nekonfesionalci“ nego također i većina konzervativnih kršćana, spremni su napustiti staru ideju poslanja, kao propovijedi jedine, istinite i univerzalne religije, koja je kao takva suprotna svim ostalim religijama; spremni su to zamijeniti jednim zajedničkim frontom svojih religija protiv „neprijatelja“: sekularizma. Budući da su sve religije ugrožene njegovim pobjedničkim širenjem i budući da su religije i „duhovne vrijednosti“ u opadanju, religiozni lјudi svih vjera moraju zaboraviti svoje svađe i udružiti se u obranu ovih vrijednosti.

Ali, koje su to „osnovne religijske vrijednosti“? Ako se one pošteno proanaliziraju, čovjek ne može pronaći nijednu koja bi mogla biti bitno različita od onog što proklamira sekularizam kao svoje najbolјe i nudi čovjeku. Etika? Odnos prema istini? Ljudsko bratstvo i solidarnost? Pravda? Samoodricanje? Treba biti iskren: strastveniji je odnos prema svim ovim „vrijednostima“ od strane „sekularista“ nego od organiziranih religijskih tijela, koja se tako lako prilagođavaju etičkom minimalizmu, intelektualnom indiferentizmu, praznovjericama i mrtvom tradicionalizmu. No, preostaje famozna „zabrinutost“ i bezbrojni „granični problemi“: religija inzistira da je u rješavanju svega toga ona najkompetentnija Ali čak ni ovdje ona nije suviše značajna – o tome smo već govorili. Kad se radi o navedenim problemima, religija mora posuditi čitav arsenal i terminologiju od raznih svjetovnih “terapeutika“. Nisu li, na primjer, „vrijednosti“ koje su naglašene u priručnicima za bračnu sreću, bilo religijskim ili svjetovnim, u stvari istovjetne, a isto tako i jezik, slike i metode koji se predlažu?

Zvuči kao paradoks: “osnovna“ religija, koja se propovijeda i prihvaća kao jedino sredstvo za nadvladavanje sekularizma, u stvari se podčinjava sekularizmu. Ovo podčinjavanje može se dogoditi – a stvarno se i događa – u svim kršćanskim konfesijama, mada je različito “obojeno“ u prigradskim nekonfesionalnim „crkvenim zajednicama“ i u tradicionalnim, hijerarhijskim, konfesionalnim i liturgičkim župama. Jer, podčinjavanje se ne sastoji u napuštanju vlastitog “vjeruju“ tradicija, simbola i običaja (sve ovo sekularni čovjek, umoran od funkcija službe, ponekad veoma voli), nego u prihvaćanju same funkcije religije pod vidom zalaganja za sekularne vrijednosti – za neku pomoć, pa bilo da ta pomoć ima karakter izgradnje duševnog mira ili osiguranja vječnog spasenja. Milijuni i milijuni vjernika danas propovijedaju religiju i primaju je prema ovom „klјuču“. I zaista je zadivlјujuće kako je mala razlika u religioznoj samosvijesti članova konfesija čije dogme, čini se, stoje u radikalnoj suprotnosti jedne prema drugima. Jer čak ako čovjek i promijeni religiju, to je obično zbog toga što nalazi da mu ona koju prima nudi više pomoći – a ne više istine. Dok lideri religija, tamo na vrhu, raspravlјaju o ekumenizmu, dolje u bazi ovih „osnovnih religija“ taj ekumenizam već postoji. Ovdje u ovom „klјuču“ mi nalazimo izvor očiglednog uspjeha religije u nekim dijelovima svijeta, kao što je Amerika, gdje se religiozni „bum“ prvenstveno pripisuje sekularizaciji religije. To je također izvor opadanja religije u onim dijelovima svijeta gdje čovjek nema dovolјno vremena za stalnu analizu svojih briga i nemira, a „sekularizam“ uvelike obećava kruha i slobode.

Međutim, ako je ovo religija, njezino opadanje će se nastaviti, bez obzira hoće li ona imati oblik direktnog napuštanja religije ili će doći do shvaćanja da je religija nekakav prirepak svijeta, koji je odavno prestao sebe i svoju aktivnost povezivati s Bogom. U ovom općem religijskom opadanju, „nekršćanske velike religije“ imaju čak veću šansu preživjeti. Jer, možda će se netko zapitati nisu li danas nekršćanske „duhovne tradicije“ stvarno „od velike pomoći“ s točke gledišta onoga što lјudi očekuju od religije. Islam i budizam nude izvanrednu religijsku “satisfakciju“ i „pomoć“, ne samo primitivnim lјudima, nego i najrafiniranijem intelektualcu. Zar nisu svugdje u svijetu istočnjačka „mudrost“ i istočnjački misticizam uvijek privlačili, gotovo neodolјivo, pažnju religioznih lјudi?

Bojim se da određeni “mistični“ stavovi pravoslavlјa duguju svoj porast u popularnosti na Zapadu upravo lakom, mada pogrešnom, identificiranju s istočnjačkim misticizmom. Asketska literatura, sabrana u „Dobrotolјubiju“, ima izvanredan uspjeh kod nekih ezoteričkih grupa koje su potpuno indiferentne prema životu, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Na kraju krajeva, duhovna preokupacija ovih ezoteričkih grupa ne razlikuje se mnogo od preokupacija većine istaknutih kristocentričnih propovjednika „osobnog“ spasenja i „osiguranja vječnog života“. U jednom i drugom slučaju nudi se “duhovna dimenzija“ života, koji ostavlja netaknutom i neizmijenjenom „materijalnu dimenziju“, tj. sam svijet – i ostavlјa ga netaknutim, bez grižnje savjesti. Zaista, postavlјa se vrlo ozbilјno pitanje: nisu li izvjesni oblici suvremene kršćanske misije, pod svojim naizgled tradicionalnim plaštem, utrli put za nekakvu “svjetsku religiju“, koja će imati malo zajedničkog s vjerom koja je nekad pobijedila svijet?

Postoji i druga tendencija, koja se sastoji u prihvaćanju sekularizma. Prema ideolozima „nereligioznog“ kršćanstva, sekularizam nije neprijatelј, niti je to plod čovjekova gubitka religije, nije ni grijeh ni tragedija, već je to „svjetska era koja dolazi“, koju kršćanstvo mora priznati i primiti kao savršeno normalnu. „Iskrenost traži da priznamo kako moramo živjeti u svijetu kao da Boga nema“. Ovo stajalište odnedavno je razrađeno u više značajnih knjiga i nije ga potrebno ovdje izlagati. Za nas je važno to da se ovdje „poslanje, misija“ tumači najprije  pod prizmom lјudske solidarnosti. Kršćanin je čovjek koji „živi za druge“. On sudjeluje u lјudskom životu potpuno i bezuvjetno u granicama učenja koje mu je priopćeno u propovijedanjima o Isusu Nazarećaninu. Kršćanska misija nije u tome da propovijeda Krista, već da kršćanin bude kršćanin svojim životom.

Bez sumnje u ovoj tendenciji postoji vrlo važna crta. Prije svega, sekularizam treba biti priznat kao kršćanski fenomen, kao rezultat kršćanske revolucije. Nјega je moguće objasniti jedino u kontekstu povijesti, čija je polazna točka u susretu Atene i Jeruzalema. I zbilјa, jedna od velikih pogrešaka antisekularizma je u tome što ne vidi da je sekularizam sastavlјen od – kršćanskih istina koje su „poludjele“ i da se jednostavnim odbacivanjem sekularizma u stvari s njim odbacuju određene, u osnovi kršćanske težnje i nade. Činjenica je da pripadnici drugih „velikih religija“ kroz „sekularizaciju“, a ne u direktnom susretu s kršćanstvom – mogu shvatiti određene dimenzije njegove misli i doživlјaja, bez kojih se ne može zadobiti „sluh“ za kršćanstvo.

Istina je i to da se kršćanstvo u svom povijesnom razvoju vratilo u pretkršćanske i nekršćanske dihotomije „sakralnog“ i „profanog“, duhovnog i materijalnog i tome slično, i tako suzilo i izvitoperilo svoju vlastitu poruku.

Ipak, kada se sve ovo prizna, ostaje bitna istina za koju su, čini se, kršćanski pobornici sekularizma slijepi. Ta je istina u tome da je sekularizam tragedija i grijeh baš zbog svog kršćanskog „porijekla“, zbog neizbrisivog kršćanskog pečata koji je na njemu. On je tragedija zbog toga što je čovjek koji je probao dobro vino, više zavolio i još uvijek se voli vraćati na običnu vodu; vidio je istinitu svjetlost, a izbjegao je svjetlost svoje vlastite logike. Veoma je karakteristično da se proroci i propovjednici “sekulariziranog kršćanstva“ neprestano pozivaju na “modernog čovjeka“ kao na onoga koji se „služi elektrikom“ i kojega je formirao „industrijalizam“ i „znanstveni pogled na svijet“. Poezija i umjetnost, glazba i igra tu nisu obuhvaćeni. „Moderni čovjek“ izlazi iz „ovoga vijeka“ kao užasno ozbilјno, sazrelo biće, svjesno svoga stradanja i otuđenja, ali ne i radosti, svjesno seksa, ali ne i lјubavi, znanosti, ali ne i otajstva, budući da on zna da „nebo“ ne postoji, on ne može shvatiti molitvu Ocu našem koji je na nebesima, niti shvatiti da su nebo i zemlјa puni slave Nјegove. Ali tragedija je također – grijeh, jer je sekularizam laž o svijetu. „Živjeti u svijetu kao da u njemu Boga nema!“

No, iskrenost prema Evanđelјu, cjelokupna kršćanska tradicija, doživlјaj svakog sveca i doživlјaj kršćanske liturgije zahtijevaju nešto sasvim suprotno: živjeti u svijetu i u njemu sve promatrati kao Božju objavu, kao znak Nјegove prisutnosti, radost Nјegova dolaska, poziv na zajedništvo s Bogom, nada u potpuno osmišlјenje u Nјemu. Od dana Pedesetnice na svemu je pečat, zrak i znak Duha Svetoga, za one koji vjeruju u Krista i koji znaju da je On život svijeta i da je u Nјemu svijet u svoj svojoj cjelovitosti ponovno postao liturgija, zajedništvo i uznesenje. Stoga onima koji su spremni primiti sekularizam kao istinu o svijetu, promijeniti prvobitnu kršćansku vjeru tako duboko i tako radikalno, moramo postaviti pitanje: Govorimo li mi doista o istom Kristu?

Jedini cilј ovog razmišljanja je pokazati ili, bolјe, ukazati da izbor između svođenja kršćanstva na „religiju“ ili na „sekularizam“ nije jedini izbor; pokazati da je to u stvari lažna dilema. „A vi ste svjedoci ovih događaja…“ Kojih događaja? Pokušali smo o njima govoriti jezikom koji nikad ne može biti adekvatan. A mi smo uvjereni da je u uznesenju Crkve u Kristu, u radosti svijeta „koji dolazi“, u Crkvi kao svetom Otajstvu – dar, početak, prisutnost, obećanje, realnost, predokus – Kraljevstva nebeskog i izvor svakog kršćanskog poslanja. Jedino kada smo doživjeli svjetlost i radost Kristove prisutnosti, ponovno otkrivamo da je svijet polјe naše kršćanske akcije puno smisla, sagledavamo istinsku realnost svijeta i tako dolazimo do saznanja što trebamo činiti. Kršćanska misija je uvijek na svome početku. I baš danas poslan sam natrag u svijet u radosti i miru „jer sam vidio svjetlo istinsko“, primio Duha Svetoga i bio svjedok Božanske lјubavi.

Što da učinim? Što da čini Crkva i svaki kršćanin u ovome svijetu? Što je naša misija, poslanje?

Na ova pitanja ne postoji nijedan odgovor u obliku nekog praktičnog “recepta“. Sve to „ovisi“ od tisuća čimbenika, naravno, i od svih sposobnosti naše lјudske inteligencije i mudrosti, organizacije i planiranja, koje neprestano trebamo primjenjivati. Ipak, ima jedna “točka“ koju želim podvući na ovim stranicama: sve ovisi prvenstveno od nas, od toga jesmo li zaista pravi svjedoci radosti i mira Duha Svetoga, svjedoci ovog novog života čiji smo mi sudionici u Crkvi. Crkva je sveto Otajstvo Kraljevstva nebeskog – ne zbog toga što posjeduje božanski ustanovlјene radnje, koje se nazivaju  sakramentima, nego, prije svega, zato što je ona mogućnost koja je dana čovjeku da u ovom svijetu i kroz njega vidi „svijet koji dolazi“, da ga vidi i „doživi“ u Kristu. Jedino u tami ovoga svijeta vidimo da je Krist već „ispunio sve samim Sobom“, uočavamo da su ove stvari (što god one bile), otkrivene i dane nama, prepune smisla i ljepote. Kršćanin je čovjek koji u svemu što gleda nalazi Krista i raduje se u Nјemu. A ova radost preobražava sve njegove planove i programe, odluke i akcije, čineći svu njegovu misiju svetim otajstvom povratka svijeta Kristu, koji je život svijeta.

Izvor: Aleksandar Šmeman, Za život svijeta | Priredio: Miodrag Vojvodić