*Na današnji dan, 7. studenog 1913., rođen je francuski pisac Albert Camus. Tim povodom prenosimo dio većeg članka objavljenog na stranici The Gospel Coalition u kojem se obrađuje autorov roman “Stranac”.

Albert Camus se rodio u Alžiru 1913. godine. Posjedovao je nemiran duh koji ga je poticao na rast kako u intelektualnoj tako i u profesionalnoj formaciji. Kao književnika, Camusa se svrstava pod francuske autore. Poznat je i kao filozof, te su njegovi romani utjelovljenje njegovih vlastitih filozofskih svjetonazora. Stradao je u prometnoj nesreći 1960. u dobi od 46 godina.

Camusova urođena svestranost čini ga pravim primjerom modernog sekularizma. On je bio politički aktivist, pacifist i revolucionar. Dva puta se ženio, ali je u isto vrijeme odbacivao instituciju braka. Živio je putenim i neurednim životom. Ovako kaotičan način života zasigurno ne odgovara kršćanstvu. Camus nam može poslužiti kao svojevrsni model u predstavljanju moderna čovjeka.

No tema ovog rada jest razlog zašto bismo mi trebali čitati Camusa. Njegova biografija predstavlja svojevrsno platno na kojem je on pisao svoja djela. Camusovo pisanje obuhvaća širok opus, te ga ne bi bilo moguće obraditi u ovom jednom članku. Ovdje ću se pokušati fokusirati na Camusovo najpoznatije djelo Stranac koje je objavljeno 1942. godine, te je svojevrstan kamen temeljac modernoj literaturi. Camus je imao otprilike 29 godina kada je ovo djelo bilo objavljeno.

Pripovjedač

Moj prvi susret s djelom Stranac dogodio se dok sam bio na bogoslužju u fakultetskoj kapelici na Central Collegeu u svom rodnom gradu Pella, u Iowi. Voditelj bogoslužja je tijekom izlaganja usputno spomenuo Camusovo remek-djelo citirajući glavnu misao priče, kako je glavni protagonist optužen ne zato što je ubio čovjeka, već zato što nije plakao na majčinom sprovodu. U tom trenutku glavna misao priče učinila mi se potpuno zanimljivom.

Prvi put sam pročitao Stranca nakon moje prve godine fakulteta, dok sam pomagao u jednoj crkvi u Kaliforniji. Jedan od članova moje grupe upravo je bio pročitao ovo djelo te mi ga je preporučio. Sam početak djela je zarobio moju maštu te ostavio neizbrisiv trag u meni: „Danas je mama umrla. Ili možda jučer, ne znam. Dobio sam brzojav iz ubožnice: „MAJKA PREMINULA. UKOP SUTRA. S POŠTOVANJEM. Ali, to ništa ne znači, možda je to ipak bilo jučer.“ Tomas Hardy je jednom ustvrdio kako priča mora bit upečatljiva jer ju se inače ne isplati ni pričati. Stranac zadovoljava ovaj kriterij.

Camus zadržava briljantnost pisanja kroz cijeli roman. Posljednja rečenica je na isti način upečatljiva kao i prva: „Preostaje mi se samo nadati da će na dan moga pogubljenja biti prisutno ogromno mnoštvo ljudi koji će me ispratiti s urlicima gnušanja, kako bi se osjećao manje usamljenim.“

Prvi razlog zbog kojeg bi kršćani trebali čitati Camusove romane leži u samoj estetici, načinu na koji on pripovijeda. Camus je veliki pripovjedač koji nam u svojim djelima pruža materijal i događaje za estetsku zabavu. Roman Stranac trebalo bi pročitati samo zbog briljantnosti načina na koji je ovo djelo ispripovijedano. John Milton, engleski pjesnik, može nam bolje približiti ovu stvar. Iako se Milton na kraju razišao sa stajalištima rimskih pjesnika, koji su obilježili njegovu mladenačku maštu, na kraju je ustvrdio: „I dalje cijenim njihovu umjetnost“. Slika Božja koja je prisutna u svakom čovjeku, dopušta ljudima da stvaraju prekrasne stvari. Uvijek sam uživao u ljepoti Stranca, bez obzira što sam osjećao razliku u njegovu svjetonazoru.

Zagovornik autentičnog ljudskog iskustva

Predstavnik same književnosti, kao što često ponavljam svojim studentima, jest ljudsko iskustvo. Književnost nam rijetko daje nove informacije. No ona nas zauzvrat stavlja u dodir s autentičnim ljudskim iskustvom, objašnjavajući to isto iskustvo kroz proces. Stranac to isto čini, samo na višem stupnju.

Glavni protagonist priče zove se Meursault. Njegove su akcije i reakcije neprirodne, gotovo ekstremne. On nije sposoban pridodati uobičajen ljudski osjećaj i značenje događajima u njegovu životu. Ubija čovjeka i ne osjeća žaljenje. Kada ga njegova djevojka, Marie, pita bi li se oženio s njom, pripovjedač u prvom licu bilježi: „Rekao sam da mi je svejedno, ako je ona oduševljena s tim, vjenčat ćemo se.“

Otpisati sve ovo kao abnormalno značilo bi promašiti svrhu. Mašta uvijek uvećava ono s čim dolazi u susret. Što nam zauzvrat ostavlja, jest životno iskustvo naglašeno poput siluete koju možemo uočiti s izoštrenom bistrinom. Meursaultov život savršeno oslikava način na koji mnogi ljudi oko nas danas žive vlastiti život – iako se možda ponekad radi o prenaglašenoj i pretjeranoj slici.

Ovo je drugi razlog zbog koje bi kršćani trebali čitati Camusa: njegovi su izmišljeni likovi i događaji iz njihova života poput prozora u naš svijet. Svakodnevne vijesti koje gledamo ili čitamo su također prozor u svijet, ali one zastare nakon 48 sati. Lik Meursaulta (sa svojom podijeljenošću) proganja naše sjećanje i stvara nezaboravno poznanstvo. Dok razmišljamo o njemu, počinjemo razumjeti neke ljude u našim životima.

Camus, moderni filozof

Uz to što je zagovornik autentičnog ljudskog iskustva, Camus je ujedno izniman filozof. Sam često odbacuje pripadanje bilo kakvoj modernoj filozofskoj struji. Unatoč tomu moderan način razmišljanja prisutan je u njegovu pisanju i intervjuima. Camus ne vjeruje te odbacuje pripadanje bilo kakvim organiziranim sustavima i institucijama. Kada za sebe kaže da nije egzistencijalist, on se ne želi poistovjećivati s aspektima ovog pokreta i njegovim pristalicama. Moramo biti pozorni u čitanju Camusovih izjava. Tvrdeći u jednom intervjuu iz 1950. godine da je tijekom svog života nastojao „nadići nihilizam“ to ne znači da je u tom pokušaju bio uspješan.

Za vrijeme te nakon njegova života Camusa se smatralo egzistencijalistom. Protagonist u Strancu (kojemu se sam Camus divio) je egzistencijalni heroj: uronjen u svijet potpune subjektivnosti oslonjen samo na vlastitu egzistenciju kao jedinu stvarnost, bez priznavanja nadnaravnog bića i mogućnosti utjehe, on živi pod sjenkom smrti vrednujući život kao najveću vrijednost.

Bilo bi pogrešno ustvrditi da je egzistencijalizam odavno nestao. On nije samo filozofski pokret sredine 20. stoljeća; on je stvarnost koja je obuhvatila cijeli svijet. Velik broj ljudi u našem društvu živi i razmišlja na egzistencijalan način. Kako bismo ih mogli razumjeti, potrebno je razumjeti Camusov roman.

Filozofski pokret s kojim se Camus poistovjećuje za vrijeme svoga života jest pokret apsurda. Moglo bi se reći da je Stranac svojevrstan plakat cijelom pokretu apsurda. Francuski filozof Jean-Paul Sartre napisavši osvrt na djelo Stranac pomaže njegovoj promociji. U tom osvrtu je ustvrdio: „Apsurd predstavlja različitost, proturječnost. Stranac jest… djelo koje u sebi nosi različitost, proturječnosti i dezorijentiranost.“ Sartre povezuje stil kojim je napisana knjiga s pokretom apsurda, primjećujući da svaka rečenica može stajati sama za sebe, kao svijet koji biva „uništen pa ponovno rođen sa svakom sljedećom rečenicom“.

Kao i kod egzistencijalizma, bilo bi pogrešno odbaciti pokret apsurda kao jednostavan pokret sredine 20. stoljeća. Meursaultova nemogućnost povezivanja normalnih osjećaja s događajima u njegovu životu – provalija apsurda koja se nalazi između proživljenih iskustva i reagiranja na ta iskustva – je stvarnost koju vidimo svakodnevno oko sebe, samo na manje dramatičnoj razini. Ako razumijemo Meursaulta, možemo razumjeti i društvo oko sebe.

Nihilizam je treći filozofski pokret koji pronalazi svoj izričaj kod Camusa. Iako se Camus htio udaljiti od nihilizma kao filozofskog pokreta, njegov se izmišljeni protagonist Meursault drži kao nihilist koji životu ne pridodaje nikakvo značenje. Meursault tjera svećenika koji ga je pokušao posjetiti u zatvoru: „Ništa, ništa nije važno na kraju.“ Jedan dio nihilističkog pokreta niječe postojanje Boga (Meursault govori svećeniku: „Već sam objasnio da ne vjerujem u Boga“). Novi ateizam koji je prisutan danas, uopće nije nov, on svoje korijene ima u nihilizmu. Sve to možemo pronaći u Camusovu romanu.

Još jedan dobar razlog zašto bi kršćani trebali čitati Camusa, jest jasnoća s kojom on u svom pisanju unosi vodeće filozofske misli modernog i suvremenog svijeta. Činjenica da je radnja Stranca smještana u Alžiru prije 75 godina, daje knjizi pozitivan odmak od filozofskih pokreta koji su se tada zbivali u svijetu. Iako je djelo odvojeno od filozofske jurnjave koja se zbiva u svijetu, ono pomaže bolje osvijetliti prilike u kojima se nalazi naš svijet.

Skoro kršćanin?

Želio bih završiti  vraćajući se na život samog autora. Camus je svojevrstan primjer, misterij, koji govori o tome kako su navodni nekršćani duboko zahvaćeni samim kršćanstvom. Istražujući Camusovu hirovitu interakciju s kršćanstvom, možemo bolje razumjeti složenost onih ljudi oko nas koji se postavljaju beskompromisno prema kršćanskoj vjeri, dok su u isto vrijeme „privučeni“ samim kršćanstvom.

Camus je kršten i odgojen kao katolik. Iako je odbijao institucionalizirano kršćanstvo, uvijek je ostao u dijalogu s kršćanima i kršćanstvom kroz svoj vlastiti život. Kršćanstvo je za njega predstavljalo svojevrsnog „sparing partnera“. Autor knjige Albert Camus i kršćanstvo (Jean Omnius; University of Alabama Press, 1965) piše: „Iako se Camus udaljio od religije… postoji u njemu ožiljak, pa čak i otvorena rana.“

Vrlo sam rano u proučavanju Stranca uočio reference koje se mogu protumačiti kao svojevrstan Camusov korak naprijed prema kršćanstvu, zabilježene neposredno prije njegove smrti. Ovo je teško izvući iz njegova pisanja, ali neki aspekti njegova života čine ovu hipotezu mogućom. Na primjer, u intervjuu prilikom dodjele Nobelove nagrade za književnost 1957. Camus kaže: „Imam samo duboko poštovanje prema osobi Isusa Krista i njegovu životu. Ne vjerujem u njegovo uskrsnuće.“

Zapanjila me knjiga koju je 2000. godine objavio američki metodist Howard Mumm, koji je služio u američkoj crkvi u Parizu nekoliko uzastopnih ljeta kasne 1950. godine. Knjiga (Albert Camus i svećenik, Paraclete Press) bilježi kako je Camus tražio svećenika za „neredovite i povremene“ razgovore. Nakon nekog vremena Camus je zamolio Mumma za privatan obred krštenja (što je ovaj odbio). Kada je Camus ispratio Mumma na aerodrom, prilikom njegova povratka u SAD tog ljeta, nadajući se nastavku njihova razgovora o vjeri i dogodine, rekao je: „Nastavit ću koračati prema vjeri.“ Preminuo je nakon nekoliko mjeseci.

Camusova moralna i ljudska ozbiljnost je dobro osvjedočena. Ako na njega gledamo kao na osobu koja traži kršćanstvo, tada ćemo i na njegovo pisanje gledati kao na djelo jedne duše u traganju – koja odbija ortodoksno kršćanstvo i crkvu. Ako bismo ovakvu složenost mogli pronaći kod modernih agnostika, tada bismo možda lakše mogli razumjeti neke naše poznanike. Ovo je još jedan razlog zašto bismo trebali čitati Camusa, zaključuje se na The Gospel Coalition.

Prijevod: Nenad Palac