DRŽAVA, CRKVA, SEKULARNOST I ZAPADNA CIVILIZACIJA (3)

Sumrak sekularnog raja ili kad sudci zasjednu na kraljevsko prijestolje

Oči javnosti sve su češće uperene u sudce raznih zemalja koji donose pravorijeke o temama koje se tiču naravi ljudske osobe, ljubavi, braka… Tako je u javnosti snažno odjeknula nedavna odluka Vrhovnog suda SAD-a o redefiniciji braka, a koja je, kako je to protumačio predsjednik Obama, donijela ‘pobjedu ljubavi’. Nakon što smo u drugom nastavku ovoga niza rastumačili pojmove sekularnosti i sekularizma, ovim novim člankom ćemo nastojati dublje rasvijetliti opasnosti koje se kriju u mehanizmima kojima se u modernim državama donose (i tumače) zakoni. Autor članka, Ian T. Benson, jasno pokazuje što se događa kada se sudcima dade moć da, zalazeći u sfere filozofije i religije, u kojima nemaju gotovo nikakve kompetencije, odlučuju o dobru i zlu… Pitanje je, naime, je li to uopće posao sudaca i, ako nije, čiji je to posao? Ian Benson daje izvanredna razjašnjenja ovih teških dilema.

sudački aktivizam

Foto: www.freeimages.com

Na konferenciji „Pluralizam, religija i javna politika“, održanoj u listopadu 2002., dogodila se veoma značajna i zanimljiva rasprava između predsjedateljice kanadskog Vrhovnog suda Beverley McLachlin i teologinje i filozofkinje Sveučilišta u Chicagu Jean Bethke Elshtain.

Centralna misao te rasprave bila je izjava vrhovne sutkinje Beverley McLachlin kojom je izrazila svoje razumijevanje uloge zakona u odnosu na ulogu religije. Sutkinja je rekla da je odnos između zakona i religije „sudar obaveza“. Ustvrdila je da postoji „napetost između vladavine zakona i religijskih zahtjeva“ i da je ta napetost „dijalektika normativnih obaveza“. Naglasila je da su i zakon i religija „iznutra nedodirljivi“ i da oboje „polažu neko pravo na cjelinu ljudskog iskustva“.

Zatim je pitala: „Uz koji sustav bi pojedinac trebao prianjati? Kako se vladavina zakona može prilagoditi svjetonazoru i etosu koji brani vlastiti nadmoćni autoritet i neograničeni doseg?“ Na to je i odgovorila: „Čini se da ne postoji način na koji se ovaj sukob može razriješiti, no takvi se sukobi događaju u društvu posvećenom zaštiti religije i liberalna država mora naći neki način da pomiri te sukobljene obaveze…“ Čiji je posao pomirba tih obaveza? „Upravljanje tom dijalektikom je posao suda. Sudovi se muče s nadgledanjem onih dijelova javnog života u kojima postoji sukob između religiozne svijesti i vrijednosti društva koje se manifestiraju u vladavini prava.“

U svom odgovoru, filozofkinja i teologinja Jean Bethke Elshtain dotaknula je samu srž stajališta sutkinje Beverley McLachlin. Primijetila je da pitanje odnosa zakona i religije izgleda malo drugačije za onoga tko se suzdrži od snažne verzije sveobuhvatnosti zakona. Naravno, kada je u pitanju vladavina prava na Zapadu, postoji jako puno toga o čemu zakon ne kaže ništa: „Kraljev pravorijek“ ne daje se za svaku tricu i kučinu. Doista, veliki dio samoupravne autonomnosti i autoriteta pojedinca nije samo dozvoljen već je i nužan dio pluralističkog, konstitucionalnog poretka kojeg ta ograničena vladavina karakterizira. Drugim riječima, zakon se ne mora definirati onako totalno i sveobuhvatno na način na koji to čini časna vrhovna sutkinja Beverley McLachlin.

Filozofkinja Elshtain napomenula je da je sutkinja i religijske tvrdnje okarakterizirala kao sveobuhvatne no da, po njenom mišljenju, ni zakon ni religija ne bi trebali biti tako sveobuhvatno shvaćani jer je u biti riječ o nadopunjujućim, a ne sukobljenim sustavima. Elshtain tvrdi da je u formaciji zapadnjačke kulture i politike ključni trenutak bio onaj kada je Isus iz Nazareta promotrio kovanicu i rekao: „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.“ (Mt 22,21) Tijekom vremena to je uznapredovalo u snažno viđenje relativnosti autonomije državnog poretka jer i on dolazi od Boga te stoga polaže [državni poredak] na nas legitimna prava.

Elshtain je na kraju svog odgovora zapazila da i religija i zakon mogu posegnuti izvan dosega svojih odgovarajućih uloga i da „zakon mora prepoznati prostor koji okupira [religiozna] vjera“. Dakle, za filozofkinju Elshtain, ali ne i za vrhovnu sutkinju, zakon i religija ne samo da nisu u sukobu, sami po sebi, već im se nalaže da prepoznaju odgovarajući doseg svojih pojedinačnih pothvata kako bi oboje mogli obavljati svoj posao na ispravan način.

Vrhovna sutkinja zakon vidi kao sveobuhvatan na način koji je, kako se meni čini, bez presedana otkad se Crkva i država smatraju ispravno odvojenima. Vidjeti zakon kao sveobuhvatan i u sukobu s religijom, onako kako to čini vrhovna sutkinja, posebno je primamljivo za one koji religiju doživljavaju kao manje relevantnu i zakon kao nešto važnije nego što bi on trebao biti. Vladavina prava mora unapređivati pravdu za sve građane i prema tome mora biti prepoznata kao ograničena u svom dosegu.

Lekcije iz povijesti religije: Vladavina sudaca mora naučiti odvajati zakon i državu

Povijest nam pokazuje da se religija morala boriti s iskušenjem da dogmatizira sve aspekte društva. Morala se naučiti kako prijeći od više teokratskog modela društva do više demokratskog modela. Ta promjena od teokracije do demokracije je poučna.

Vidjeti zakon kao sveobuhvatan i u izravnom sukobu s obavezama religije znači smjestiti vladavinu sudaca iznad svega osobito u onim područjima u kojima zakon dolazi u kontakt s religijskim obvezama. Ta vladavina sudaca [sudokracija] u našem je vremenu usporediva s povijesnim naginjanjem religije ka teokraciji. I baš kao što je religija morala naučiti ne dogmatizirati, tako i sudci moraju naučiti ne dogmatizirati. Mora se naučiti ista lekcija o nužnim granicama vlastitih ovlasti kako vladavina sudaca ne bi počela raditi protiv nužnih ljudskih sloboda, kao što je to u prošlosti bio slučaj s religijom.

Drugim riječima, baš kao što je religija naučila ispravno tumačiti odvojenost Crkve i države, tako i sudci moraju naučiti ispravno tumačiti odvojenost zakona i države. To ne znači da država treba funkcionirati bez upućivanja na ono što je propisno legalno, već da zakon ne smije nasrnuti na one aspekte države i društva koji su izvan djelokruga vladavine zakona ili su, iako unutar vladavine zakona, primjereno ostavljeni zakonodavcu i raznim demokratskim procesima, kako sam zakon ne bi postao totalitaran.

Totalitarno iskušenje da se svijet učini boljim uporabom moći i zakona je uvijek s nama. To je iskušenje države, Crkve i zakona. Bez ispravnog razumijevanja ljudske prirode (koje može biti dano samo kroz religiju, jer liberalizam ne sadržava koncept ljudske grješnosti), svaka od tih institucija može počiniti teške nepravde.

Ono što komplicira činjenicu trenutne dominacije zakona je njegova vlastita povijest kroz koju su takve opsežne uloge, poput religije, izričito odbacivane. To odbacivanje se može vidjeti kroz sudsku praksu Vrhovnog suda u Kanadi, od kasnih 1980-ih. Bilo bi netočno reći da je Kanadska povelja o pravima i slobodama uvela novi režim koji je promijenio odnos zakona i države.

Prema tome, ono što se u našem vremenu događa je zapravo promjena uloge koju ima zakon. A ta promjena uloge zakona maskira filozofske, teološke i legalne promjene vezane za vladavinu zakona. U tim promjenama, sržno moralni i teološki jezik je prerečen terminologijom koja onda maskira tu sržno moralnu i teološku prirodu promjena. Što bi moglo biti više teološko od Cezarove tvrdnje da je on bog i od njegova zahtjeva za apsolutnim poštovanjem? Vrijedno je naglasiti da je jedini ozbiljni otpor carskom kultu došao od strane dviju monoteističkih religija: judaizma i kršćanstva.

Ovaj novi zakonski pokret koristi jezik „jednakosti“ i „dostojanstva“ (koji se nalazi u konstituciji o ljudskim pravima) kako bi utjecao na stvari koje su daleko izvan uobičajene uloge sudstva. U ovom novom nezaustavljivom naletu prisilnog konsenzusa, pravi problem je moć sudaca da društvu nameću vlastita moralna i teološka uvjerenja. Pod krinkom „pravnog tumačenja“, „novi teolozi“, koji vjeruju da je zakon sveobuhvatan, proglašavaju nova dogmatska pravila dana. Nemoguće je ne uočiti ironiju da se to događa u ime „jednakosti“.

Nadležnost prava u odnosu na moral i metafiziku

Sve do relativno nedavno, kroz cijelu povijest Zapada podrazumijevalo se da vodstvo u pitanjima morala i metafizike pripada religiji i filozofiji, a ne pravu. Za to postoje veoma dobri razlozi. Na primjer, odvjetnici nisu posebno obrazovani ni filozofski, ni teološki, ni o moralu, a u suvremenim društvima zakoni moraju osigurati i dati prostor različitim religijskim vjerovanjima.

Pri početku ere Povelje o pravima i slobodama, na konferenciji na Sveučilištu Britanske Kolumbije 1985. godine, sudac Willard Estey s kanadskog Vrhovnog suda, rekao je: „Od nas sudaca očekujete da odgovorimo na pitanja o Povelji o pravima i slobodama, a mi nikad nismo bili obrazovani na način da bismo na ta pitanja bili sposobni odgovoriti.“

Odnos filozofije i teologije je bio odnos služavke (filozofije) i „kraljice znanosti“ (teologije). U 19. stoljeću, kardinal John Henry Newman primijetio je da na onim sveučilištima na kojima teologija prestaje biti predmet koji svi moraju studirati, druge discipline pokušavaju ispuniti prazninu. Teologija se već jako dugo na sveučilištima ne uči kao obavezan predmet i, kao što je Newman predvidio, druge ju discipline pokušavaju zamijeniti. Sudsko uzurpiranje demokracije samo je prethodnik sudskom uzurpiranju ostalih moralnih, filozofskih i teoloških tema. U takvom kontekstu, „zakon je kralj“ (Lex – Rex, igra riječi op. p.) poprima sasvim novo značenje.

George Grant, kanadski filozof, jednom je prilikom zapisao da „kada društvo moć stavlja u ruke sudaca, oni moraju biti obrazovani“. U fusnoti te izjave nadodao je: „Što više suvremeni sudci citiraju filozofsku i religijsku tradiciju, to više izgledaju kao da ne razumiju s čim imaju posla.“

Dok god sudci prepoznavaju vlastita ograničenja i ovlasti, oni mogu biti poučeni od raznih disciplina s kojima vladavina prava dolazi u kontakt. No onog trena kada se sudci odluče proglasiti sposobnima zamijeniti moral, filozofiju i religiju svojim vlastitim voljama, tada oni prekoračuju svoju ulogu u demokraciji.

Novim sudcima koji arogantno započinju „činiti Kanadu boljim mjestom“ silom zakona, riječi engleskog vrhovnog sudca Cockburna trebaju biti protuteža: „Sudac se ne može postaviti iznad zakona kojeg treba provoditi, ili ga oblikovati da odgovara potrebi određene situacije.“ Postavljati se iznad zakona je upravo ono što sudstvo poslije Povelje vidi kao prihvatljivo. Laž je da je to postavljanje iznad zakona ovlašteno. To ne može biti udaljenije od istine.

Mogu se navesti desetci citata sudaca poput vrhovnog sudca Cockburna koji su bolje obrazovani nego trenutno sudstvo, i koji su razumjeli da je određeno suzdržavanje sudstva nužno za demokraciju, da bi zakon mogao biti pravedan.

Vidimo povremeno suzdržavanje i u nekim post-poveljnim slučajevima, ali izgleda da je donošenje odluka više političko nego principijelno. Kada sudci ne žele donijeti odluku (na primjer, o tome je li nerođeno ljudsko biće „osoba“ koja treba biti zaštićena zakonom), tada pribjegnu principu koji bismo mogli imenovati „očiglednim pravnim suzdržavanjem“. Taj je princip očigledan jedino po tome što se suzdržavanje od presude ne temelji na prepoznavanju nužnih ograničenja unutar samog zakona. Pogledajmo primjer.

Slučaj „Tremblay protiv Daigle“ (1989.) bavio se pitanjem bi li fetus koji je održiv na životu trebao biti zaštićen pod Quebec Poveljom o ljudskim pravima i slobodama koja je ustvrdila „da svatko ima pravo na život“. Gospođica Daigle je željela napraviti pobačaj, ali je njezin dečko uspio dobiti zabranu kojom ju je stopirao. Na prizivu Vrhovnom sudu Kanade, sudci su jednoglasno podržali sljedeći prijedlog: „Odluke utemeljene na širokim socijalnim, političkim, moralnim i ekonomskim izborima prikladnije je ostaviti zakonodavstvu“ (dakle, zakonima koji su već doneseni i proglašeni, a u ovom slučaju zakon odobrava abortus te se stoga sudci suzdržavaju od davanja prosudbe o tome odnosi li se povelja o ljudskim pravima i na nerođeno dijete). Odbacili su suđenje i odluke sudaca nižih sudova. No bi li sve moralne odluke trebale biti ostavljene zakonodavstvu (već proglašenim zakonima koje donosi Parlament nakon javne rasprave, op. p.)? Čak i kad bi to bilo moguće, a nije, koja bi se pravila trebala primjenjivati kada sudovi koriste primjenu moralne teorije u svojim odlukama?

To su veoma osnovne stvari. Donekle je iznenađujuće što se mora istaknuti da je sud u potpunosti odustao od bilo kakvog pokušaja da se nosi s ovom vrstom pitanja u odnosu na svoju ulogu pod Poveljom o pravima i slobodama. Ukratko, sud želi imati Cezarovu ulogu za koju tvrdi da mu je dana Poveljom, ali tada odbija definirati koji je točno doseg te uloge.

Kad je riječ o „istospolnim brakovima“, sud se jednostavno nije mogao baviti tim pitanjem bez ulaska u „široke socijalne, političke, moralne i ekonomske izbore“. Odluka u slučaju Tremblay tvrdi da je te izbore bolje ostaviti nadležnosti zakonodavstva. No, u našoj trenutnoj utopijskoj fazi, kada Sud primjenom svojih moći forsira konsenzus i vodi nas do sporazuma za koji vjeruju da je najbolji za sve nas, sudci jednostavno preuzimaju kontrolu nad pitanjem.

Takav stav je vidljiv u njihovim riječima. Prema Vrhovnom sudcu pokrajine Ontario, McMurtryju, uloga suda je “kovati novi društveni konsenzus“. Riječima najnovije sutkinje Vrhovnog suda, Rosalie Abella, oni guraju „nezaustavljivu silu prava“. Zapravo vidimo nepoštovanje procesa demokracije. Činjenica je jednostavno da ponekad stvari idu sporije, ili uopće ne idu, u smjeru koji sudci žele.

Kako je moguće da su se sudci proglasili sposobnima nositi s metafizikom braka (bez ustanovljenih propisa), ali ne i sa statusom nerođenih (s jednako nepreciznim zakonskim okvirom)? Nije li to samo pitanje politike dana? Ako je tako, što se dogodilo s ulogom Suda da bude, kao što to Povelja navodi u prvom dijelu, „bedem vladavine prava u slobodnom i demokratskom društvu“?

Ne postoji dosljedna teorija koja može objasniti zašto sudovi na neka važna pitanja (poput zaštite nerođenih) ne mogu odgovoriti, a na druga (poput istospolnih brakova i eutanazije) mogu. Nešto tako fundamentalno poput prava i sloboda zasigurno bi trebalo biti regulirano s nečim drugim osim sudskim hirovima.

Ono što je u Kanadi potrebno je jasno prepoznavanje, od strane sudaca, da se zakon nužno mora nositi s moralnim, filozofskim i religijskim konceptima u donošenju odluka. Ako je sud nesiguran u donošenju tih premisa, onda bi to mogla biti indikacija da se on u tim područjima možda nosi s temama koje su jednostavno izvan njegovih kompetencija i uloge prava. Možda je unutar uloge suda da pokuša primorati zakonodavstvo da se pozabavi tim temama, ali trenutna igra „vrućeg krumpira“ je nevjerojatno neodgovorna. Ona pitanja pravde podlaže političkim strujanjima i pasivnosti, te poziva, pa čak i ohrabruje, sudsko prekoračivanje ovlasti.

Također, sudovi moraju obraćati više pažnje ulozi religija u društvu, pogotovo u razmatranju toga gdje ideje poput „dostojanstva ljudske osobe“ dobivaju svoj temelj i kontinuiranu potporu. Postoje granice. Na primjer, kako može postojati smislena koncepcija „ljudskog dostojanstva“ (kao intrinzične savršenosti) ako su ljudska bića samo geni koji se natječu u besmislenom svemiru?

Trenutni pokušaji da se proširi doseg zakona na doseg religije je opasan za religiju, zakon i demokraciju. Iskreno priznanje vrhovne sutkinje Beverley McLachlin da zakon smatra sveobuhvatnim poput religije, može vam dati jasnu sliku o tome prema čemu se trenutno kreće kanadsko pravo i zašto takav pristup dugoročno predstavlja ozbiljnu prijetnju pravdi u demokratskom društvu.

Ostale članke ovoga niza o sekularnosti vidi OVDJE!

 

Ian T. Benson, CERC, The Idolatry of Law
Prijevod: Dubravka Sertić; korektura P.N. | Bitno.net

Autor: Iain T. Benson je glavni direktor Centra za kulturnu obnovu u Kanadi. Studirao je u Kanadi, Škotskoj i Engleskoj u Cambridgeu. Područje njegova interesa su filozofija, pravo, teologija i medicinska etika. Poznavatelj je ustavnog i upravnog prava, a sudjelovao je u raznim komisijama Kanade. Savjetnik je vladama Irske, Kanade i Velike Britanije na različitim ustavnim pitanjima. Predavao diljem Sjeverne Amerike, Europe, Afrike i Saudijske Arabije o pitanjima vezanim za zdravstvo, ustavnog prava i ljudskih prava. Na poziv kanadske odvjetničke komore sudjelovao je na Nacionalnoj konferenciji 2006. godine na temu: “Religije i države”. Pisao je na temu “sekularizma” i povijesti razumijevanja “sekularnosti”, a neki njegovi spisi su citirani od strane Vrhovnog suda Kanade i Ustavnog suda Južnoafričke Republike. Bio je urednik  sabranih djela G. K. Chestertona.

Objavljeno: 27. lipnja 2015.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi