Dana 28. ožujka 2018. u 10 sati, u UN-u je Odbor za ljudska prava započeo raspravu o reinterpretaciji prava na život. Kao najava, nekoliko je međunarodnih organizacija proteklih dana izvještavalo o buri (re)interpretacija ljudskih prava koje se sukobljavaju po hodnicima zgrada i oko njih. Jedna je organizacija izvijestila kako Vijeće u zaključke o statusu žena nije uključilo promicanje pobačaja i definiciju “reproduktivnih prava” koja bi obuhvaćala pobačaj, u postojeće dokumente namijenjene zaštiti žena, govoreći o tome kao o uspjehu, dok su neke druge organizacije smatrale to neuspjehom borbe za ljudska prava. I jedne i druge govore o ljudskim pravima, među kojima posebno o pravu na život kao temeljnom. Očito, ne slažu se o tome što je pravo, ali – mnogo važnije – o tome što je ljudski život. Posebnu je notu rasprava zadobila obraćanjem mlade Charlotte Fien, djevojke sa sindromom Down, članu spomenutog Odbora, stručnjaku Y. Ben Achouru koji je rekao da “…ne moramo prihvatiti da poremećeni fetus treba živjeti” i da žena obaviještena da će joj dijete biti doživotno hendikepirano treba biti omogućeno odabrati preventivni pobačaj. Charlotte mu je odgovorila:

“Ja sam ljudsko biće poput Vas. Moj me kromosom viška čini tolerantnijom osobom od vas, gospodine. Čujem da izgovarate riječ patnja, vezano uz sindrom Down. Ja imam dobar život.”

Dodala je kako je ono što on zagovara ideja prenatalnoga iskorjenjivanja sindroma Down što je “eugenika, koja je odvratna i zla” te da Odbor treba ljude koji će se boriti za druge koji su potlačeni. U podlozi neslaganja leži pitanje što je doista ljudski život. To je pitanje blisko pitanju što je uopće život. Je li život zdravlje? Jesu li život mogućnosti? Nešto što se širi, što raste, što se množi…? Uspjeh? Svijest? Je li život odluka onoga koji ima moć? Što dulje proučavam život, odgovor je složeniji i dublji. Da, život je sve to, ali ne samo to. Tako je i ljudski život i zdravlje, i mogućnosti i svijest… ali mnogo više od toga. Kad god se postavimo u položaj arbitra koji određuje koji bi to bio dobar život, vrijedan življenja, neki od svojih redukcionizama ustoličujemo kao Istinu o životu. O tome govori jedno kratko promišljanje od prije nekoliko mjeseci…

Život, koji je, kažu, predmet rasprave

Ja sam život ako si biologinja, ustavna vrijednost ako si pravnica. Ja sam slučaj ako si neprosvijećena, izbor ako si osviještena. Ja sam odluka ako si sklona indeterminizmu, događaj ako nisi. Ja sam nakupina stanica ako se kolokvijalno izražavaš, početni stadij ako si precizna. Ja sam u tvojoj maternici ako to možeš, u tuđoj ako ne možeš. Ja sam upropaštenje života ako si nespremna, blagoslov i Božji dar ako si spremna. Ja sam ljudsko biće ako ti je stalo, a nešto neodređeno ako nije. Ja mogu biti prekid trudnoće ako me ne želiš, a pobačaj ako me želiš. Ja sam dobrodošlica ako je okolina suradljiva, ako nije, teret sam. Bit ću u utrobi ako bude moguće, u umjetnoj maternici ako ne bude. Ja sam nešto ako nekomu odgovaram, ako ne odgovaram, nisam ništa. Ako me netko prizna, postojim, ako me ne prizna nitko, nema me. Ja sam ipak koje jesam, ja sam ipak koji jesam. Ja sam život… jer o meni netko piše.

Marina Katinić | Bitno.net