DRŽAVA, CRKVA, SEKULARNOST I ZAPADNA CIVILIZACIJA (8)

Razotkrivanje sekularizma u školama kao nove religijske dogme

U to vrijeme, bilo je uobičajeno da intelektualci smatraju sekularno nečim prirodnim, čak i sudbinom čovječanstva. S druge strane, religija se činila sumnjivom i razdornom; očekivalo se da će ugasiti. Ali, stvari nisu tako ispale. Filozofi su, na primjer, uspjeli pokazati kako sekularizam sam po sebi nije neutralna, apsolutna pozicija, koja se uzdiže iznad svih postavki vjere. Sekularizam možda čak ispadne samo stadij u povijesti, a ne njezin krajnji cilj.

Foto: Facebook

Foto: Facebook

Diktatura sekularizma i njegov pad

Jedna od značajnijih odluka Vrhovnog suda SAD-a na području religije bio je slučaj Abington Township školski okrug protiv Schemppa, 1963.godine, koji je rekao da javne škole smiju samo poučavati o religiji, što znači da državne škole ne mogu poučavati o religiji na način koji bi poticao vjeru. Ali, poučavanje o religiji „relativizira“ ili marginalizira samu vjeru. Uči djecu da promatraju religiju izvana, iz perspektive nekoga tko misli da ju nadilazi. Vrhovni sud je to prepoznao i naglasio da je poučavanje o religiji „dio sekularnog programa edukacije“. Stoga će taj program voditi ka potkopavanju tvrdnji bilo koje pojedine religije, premda je možda bio namijenjen da nauči djecu cijeniti „religiju općenito“.

U to vrijeme, bilo je uobičajeno da intelektualci smatraju sekularno nečim prirodnim, čak i sudbinom čovječanstva. S druge strane, religija se činila sumnjivom i razdornom; očekivalo se da će se ugasiti. Ali, stvari nisu tako ispale. Filozofi su, na primjer, uspjeli pokazati kako sekularizam sam po sebi nije neutralna, apsolutna pozicija, koja se uzdiže iznad svih postavki vjere. Sekularizam možda čak ispadne samo stadij u povijesti, a ne njezin krajnji cilj. Jer, sada je već opće priznato da su racionalizam i sama znanost utemeljeni na promjenjivim intelektualnim postavkama, koje se usvaja prije nego što se njihova načela mogu formulirati. Čini se da ne postoje samopotvrđujuća načela u temelju cjelokupnog mišljenja. Logika nas ne vodi do samih temelja, nego samo do određenih korisnih pretpostavki. Ona nam ne govori koliko je istine u našem razmišljanju, već samo koliko je dosljednosti u njemu.

Rezultat ovih novih spoznaja je da sada možemo problematizirati ili relativizirati sekularni racionalizam. Možemo ga vidjeti kao jedan način razmišljanja među mnogima. Možemo opisati njegovu povijest, pretpostavke, metode i institucije koje ga podržavaju. Dakle, moguće je učiti o sekularizmu, radije nego poučavati sekularizam, što su do sada radila naša sveučilišta, državne škole, časopisi i sudovi.

Takav način poučavanja započeo bi naglašavanjem da „sekularizam“ na prvom mjestu znači razdvajanje religije od drugih aspekata života i mišljenja. Slično tome, „sekularno“ ili „sekularnost“ se odnosi na visoko razvijeno stanje ove razdvojenosti, kada ustanove i samo mišljenje postanu indiferentni prema religiji. A „sekularizam“ je, suprotno tome, nešto sasvim drugo. To je svjestan ili nesvjestan pokušaj da se religija marginalizira. Prije svega, naš bi plan poučavanja ukazao da je tijekom prošlih stoljeća ulagan značajan napor u tom smjeru, ali i da sada pokazuje znakove neuspjeha u svim prethodno navedenim institucijama.

Propast i marginalizacija sveučilišta

Prva stvar koju treba istaknuti o našim sveučilištima (sveučilišta u SAD-u, op. prev.) je da nisu uspjela ispuniti prvotne nade i da brzo postaju marginalna za američko društvo. Ideja da se učilišta mogu opisati kao marginalna može se činiti suluda. Ona su veća i bolje financirana nego ikada do sada. Ali ipak ne daju državi intelektualno, kulturno ili političko vodstvo. Ona ne utječu na izbore, ne usmjeravaju umjetnost niti postavljaju pitanja koja nas muče. Glomaznost i specijalizacija učinila je da se sveučilišta vrte sama oko sebe pa odgovaraju na pitanja koja nitko ne postavlja i daju odgovore koje nitko ne razumije. Naši mediji se vrlo rijetko njima obraćaju za pojašnjenja, ako se umjesto toga mogu obratiti industriji zabave, političarima ili novinarima.

Čak ni znanstvenici više ne nude vodstvo. Oni su prije odlučivali koje je sljedeće pitanje i potom su tražili vladu i poslovni svijet za podršku. Danas su vlada i biznis ti koji postavljaju pitanja i zatim unajmljuju sveučilišne znanstvenike da obave posao. Cilj su patenti. Poput slobodnih umijeća, znanosti sve više i više usvajaju tehnički, a ne filozofski pristup svojim predmetima istraživanja. Više ne okupiraju maštu mladih i sve češće su internacionalni studenti ti koji održavaju diplomske sveučilišne programe.

Branitelji znanosti su alarmirani činjenicom da se znanost propituje čak i unutar same akademske zajednice, od strane povjesničara i feminista. Edward O. Wilson, pokojni Stephen Jay Gould i drugi sve su više očitovali otpor spram tretiranja znanosti samo kao sluge, namjesto kao metafizike, ideologije (u dobrom smislu riječi, op. ur.) i nečega što zaslužuje najviše poštovanje u društvu. Uznemirila bi ih misao da su naše visokotehnološke bolnice postali glavni centri za molitvu. A to je zato što Amerikanci imaju visoko mišljenje o znanosti, naravno, ali ne smatraju da to od njih traži zanemarivanje religije.

Postmodernizam možda nije toliko snažan na našim sveučilištima koliko se to mnogima čini, ali on jeste pogodovao prepoznavanju umjetne naravi racionalizma, te su zbog toga religiozni glasovi, poput filozofa Alastaira MacIntyrea, Charlesa Taylora, Paula Ricoeura, i Johna Milbanka, bliži srcu akademske rasprave nego što su to bili nekoliko posljednjih naraštaja. No, problem je što sveučilišta više nisu središte rasprava, već bi se prije mogla okarakterizirati kao „tržnice ideja“. Ukoliko je to prikladan opis, utoliko to predstavlja problem za sekularizam. Očekivalo se da će se religiju pobiti argumentima i uspostaviti naturalističke ili materijalističke svjetonazore. Ali argumenti ovise o intelektualnim okvirima koji naprosto više ne postoje. Naša je postsekularna situacija više definirana modom nego argumentima, a kao odgovor na dosadu i nemir. Stoga naši narativi vode do generacije studenata koji misle da bi njihovi nazori trebali dobiti jednaku mjeru poštovanja kao i bilo čiji drugi – barem nakon što diplomiraju.

Tolerancija i relativizam

Pratiti sudbinu sekularizma u javnim školama znači slijediti njihovo naglašavanje tolerancije. Tolerancija je ključna za uključivanje raznolikosti ili multikulturalizma u kurikul. Izrasla je iz relativizma koji je prvotno promican kao sredstvo u potrazi za istinom koja ima mnogo strana. Ali kako je istina, kao cilj do kojeg treba doći, postajala sve udaljenija, tolerancija je s vremenom postala cilj samoj sebi. To učiteljima otežava da potisnu ideje koje učenici donose sa sobom u školu. Da bi se rasprava ograničila, potrebno je uvesti nešto poput racionalizma kojim bi se nametnule odlučene referentne točke. Danas učitelji mogu ušutkati religije jedino upućivanjem na poštivanje drugih religija.

Naše sudstvo je bilo pažljivo na pitanje javnoga obrazovanja, kao što i treba biti. Ali to isto sudstvo polako shvaća da je promoviralo samo slobodu sekularnih učenika i roditelja. Presude u korist onih učenika koji žele slobodu izražavanja i okupljanja u vjerske svrhe nova su gibanja.

Studentski vjerski klubovi možda oživljuju ono što su nekada činile školske kapelanije. Čini nam se staromodnim što su neki koledži pa čak i neka državna sveučilišta zahtijevala da studenti pohađaju vjersku službu, dok sekularizam to nije ukinuo početkom dvadesetog stoljeća. Ali pohađanje vjerske službe moglo bi u najmanju ruku podsjetiti studente na granice njihova znanja te da se odluke trebaju donositi u svjetlu mudrosti. Na sveučilištima ovih dana nema ničega s takvom ulogom, ponajmanje tu ulogu ispunjaju strašljivi izborni kolegiji etike.

Mediji i tradicija

A tu je i priča o medijima. U sekularnom društvu mediji preuzimaju mjesto tradicije. Novine, čak i razni časopisi, trebali su razbiti snagu duboko ukopanih pogrešaka. Oni bi održavali ideje u igri, tako da bi razum bio nesputan i neograničen. Religija bi izgubila bitku jer joj nedostaju sredstva razvoja o kojima modernost ovisi.

No, sada shvaćamo što se zapravo dogodilo: masovni svakodnevni mediji su izgurali druge ozbiljnije i temeljitije medije iz optoka. Knjige se ne mogu mjeriti s vijestima. Revoluciju tiska koju je Marshall McLuhan učinio poznatom, preotela je revolucija vijesti, koja stvara profit dekonstrukcijom kulture i dekonceptualizacijom “događaja”. To je zahtjev ekonomije biznisa, zbog koje svako novo izdanje mora biti od ključne važnosti. Iako se novinari mogu vratiti istoj priči, to uvijek mora biti iz drugog kuta, kako ne bismo izgubili interes. Svi trikovi tog zanata postali su jasni u posljednja dva desetljeća, kako je industrija vijesti zahtijevala sve veće razine profita. Kapitalizam traži da novac bude najplodnije iskorišten, što znači da je cilj vijesti postala zabava, a ne prosvjećivanje. To nije dobro za sekularizam.

Naravno, broj objavljenih knjiga veći je nego ikada. Samo u SAD-u svake godine izlazi oko sedamdeset tisuća novih naslova. Ishod toga je gotovo nikakva nada za racionalnom raspravom. Istina je, mi jedva da išta pokušavamo jer smo zadovoljni ako svaki dan čujemo jednu veliku priču iz svakodnevice. Ljudi misle da su informirani samim time što su čuli jednu takvu priču. Ali nadanje da će prosvijećenost populacije sve više napredovati je sve manje realna.

Trebaju li škole biti sekularne ili neutralne?

Što se tiče sudova, naša priča počinje sredinom dvadesetog stoljeća kada je američko sudstvo bilo vođeno interpretacijom Prvog amandmana koji je postavio „zid razdvajanja Crkve i države“. Poteškoće u tom razdvajanju su dovele do značajnih nekonzistencija i očekivane reakcije. Suci su štitili one koji su prigovarali korištenju religioznih termina čak i izvan školstva, istovremeno odbijajući štititi one koji su prigovarali nametanju sekularističkog kurikuluma ili New agea. Nereligioznu djecu se nazivalo prijemčivom i ranjivom, dok se religioznoj djeci govorilo da se jednostavno na sekularizam naviknu. Sudovi su argumentirali takve odluke tvrdeći da izlaganje djece religioznim tekstovima može imati nedopustive učinke, ali da „puko izlaganje“ antireligijskim tekstovima nema nikakvih posljedica.

Ipak, stajalište da državne škole trebaju biti neutralne, a ne sekularne postaje sve glasnije. Knjiga Warrena Norda Religion and American Education pokazala je da je Vrhovni sud nekad držao kako Prvi amandman zahtijeva ne samo neutralnost između religija već i neutralnost između religioznosti i nereligioznosti. Nordov zaključak je da „neutralnost zahtijeva integraciju religije u kurikul javnih škola“ jer je bitna za proučavanje kulture, povijesti, politike, društva, ekonomije i načina korištenja znanosti.

Ali poučavanjem o religiji se, kako Nord predlaže, ne postiže neutralnost, osim ako ne poučavate i o sekularizmu. Nijedan pristup neće biti lagan, s obzirom na obrazovanje koje su naši odgojitelji primili i na dominantnost stare paradigme. Ali s vremenom bi učitelji trebali uočiti koliko je duboko vjera ugrađena u naša promišljanja o svemu. Nemoguće je započeti bilo kakvo obrazovanje bez popikavanja na koncepte koji imaju religijsku težinu, posebice u ideji o ljudskom. Koncepti bogatstva, bolesti, prisebnosti, pravde, ljudskih prava, humanističkih disciplina nemaju smisla u okvirima naturalizma. Oni svi impliciraju optimalno stanje, čak i svrhu sadržanu u ljudskoj naravi, tako da ne bi bilo apsurdno poučavati, poput Jeffersona, da su svi ljudi stvoreni jednaki.

Naravno, jedan mogući kraj priče o sekularizmu je već ušao u povijesne knjige kao kolaps komunizma u svijetu. Često vrlo humana nadanja, koja su privukla neke Amerikance komunizmu, bila bi otrježnjujuće štivo kada bi se povezale s prepoznatljivim sekularnim ciljevima današnjice. A oprez onih poput C. S. Lewisa, koji je ukazao na elitističku i manipulativnu narav sekularizma u djelu Abolition of Man, činit će se proročanskijim od Orwella.

John Sommerville | First Things (Ostale članke iz niza o sekularizmu vidi ovdje!)

Prijevod: J. V. | Korektura: Hrvoje Juko SJ i Petar Nodilo SJ


John Sommerville predaje povijest na University of Florida

Objavljeno: 27. lipnja 2016.

Možda vam se svidi