Postoje dvije vrste neistinitog – laganje i zavaravanje.

Lagati može svatko. Dovoljno je reći nešto s namjerom da se prevari. S druge strane, zavaravanje je  postignuće. Da biste simulirali originalnost, u to morate uključiti i sebe i druge. Lažljivac se može praviti da je šokiran kada mu se laž razotkrije, ali i to je dio te laži. A onaj tko se ponaša prijetvorno, stvarno je šokiran kada je izložen, jer je oko sebe kreirao zajednicu povjerenja kojoj i sam pripada.

U svakom su vremenu ljudi lagali da bi izbjegli posljedice svojih djela, te je prvi korak  moralnog odgoja naučiti djecu da ne govore male laži. Ali hinjenje je kulturni fenomen, u nekim periodima više istaknut nego u drugim. Na primjer ima vrlo malo pretvaranja u društvu koje je opisao Homer ili u onom koje je opisao Chaucer. Naprotiv, do  Shakespearova vremena,  poeti i dramaturzi počeli su se ozbiljno zanimati za taj novi ljudski tip.

U Shakespearovu Kralju Learu, zle sestre, Goneril i Regan, pripadaju svijetu neiskrenih/krivotvorenih emocija kojima uvjeravaju sebe i svog oca da osjećaju najdublju ljubav, dok su u biti potpuno bezosjećajne: da jesu, ne bi se mogle ponašati tako drsko. Tragedija kralja Leara počinje kada pravim ljudima – Kent, Cordelia, Edgar, Gloster – upravljaju hinitelji. Umjetna je ona osoba koja se srodila s težnjom da zauzme društveni položaj drugačiji od onog koji bi joj bio prirodan. Takav je Molièreov Tartuffe, koji glumeći svećenika preuzima kontrolu nad domaćinstvom izvodeći razna pobožna spletkarenja. Kao i Shakespeare i Molier spoznaje da varanje prodire u dubinu srca osobe uključene u prijevaru. Tartuffe nije jednostavno licemjer, koji samo hini da posjeduje ideale u koje zapravo ne vjeruje. On postaje umjetna osoba, koja vjeruje u svoje vlastite ideale, jer je on jednako iluzoran kao što su iluzorni i njegovi ideali. Tartuffeovo pretvaranje  stvar je licemjerne religije. Slabljenjem religije tijekom 19. stoljeća pojavilo se novo pretvaranje. Pisci romantizma i slikari  okrenuli su leđa religiji i tražili su spasenje preko umjetnosti. Vjerovali su u genij umjetnika, obdarenog posebnom sposobnošću da transcendira ljudske sposobnosti na kreativan način, probijajući ljudske granice u cilju postizanja nove vrste iskustava. Umjetnost postaje novi način prelaska u transcendentalno, novi put prijelaza na uzvišeniju razinu znanja.

Time originalnost postaje kriterij kojim se diferencira prava, istinska umjetnost od one lažne i umjetne. Teško je generalizirati od čega se sastoji originalnost, ali imamo dovoljno primjera: Tizian, Beethoven, Goethe, Baudelaire. Ti nas primjeri uče da je originalnost teško ostvariva: da se ne može samo zgrabiti iz zraka, čak i kad postoje prirodni fenomeni kao Rembrandt i Mozart koji su, čini se, radili upravo to. Originalnost zahtijeva učenje, marljivost, usavršavanje u materiji i – povrh svega – profinjeni senzibilitet i otvorenost da se iskusi patnja i samoća kao njihova normalna cijena.

Postići status originalnog umjetnika, dakle, nije lako. No u društvu u kojem postoji veliko poštovanje prema umjetnosti kao najvišem kulturnom postignuću, nagrade su goleme. Stoga to postaje motiv za pretvaranje. Umjetnici i kritičari udružuju se da bi se ubacili na umjetničku scenu; umjetnici predstavljajući se kao začetnici nevjerojatnih, začuđujućih otkrića, a kritičari kao pronicljivi sudci istinske avangarde.

Tako je famozni Duchampov pisoar postao neka vrsta paradigme modernog umjetnika. Tako se to radi, rekla je kritika. Uzmi jednu ideju, prezentiraj je, nazovi je umjetnost i besramno se ponosi time. Trik je ponovljen s Warholovim Brillo kutijama i poslije s Hirstovim ukiseljenim morskim psima i kravama. Oko  tih su se slučajeva kritičari okupili kao raskokodakane kokoši oko novog, nepoznatog jajeta te sa svom aparaturom predstavili taj apsurd publici tako da ga ona prihvati kao pravu stvar. Toliko je snažan poticaj prema kolektivnom varanju da je postala prava rijetkost plasirati se u finale za Turnerovu nagradu bez produkcije nekog predmeta ili događaja koji se predstavlja umjetnošću samo zato što ih nitko drugi uvjerljivo ne bi smatrao umjetnošću sve dok to kritičari ne bi predstavili kao umjetnost. Originalne geste takve vrste kakvu je predstavio Duchamp ne mogu doista biti ponovljene – kao i vicevi mogu biti izvedeni samo jednom. Stoga kult originalnosti vrlo brzo vodi ka repeticijama. Navada lažiranja postaje toliko duboko ukorijenjena da nikakav sud više nije siguran, osim suda da je to pred nama „prava stvar“, a nipošto varka, što je zapravo kriva prosudba. Sve što na kraju znamo jest da je bilo što umjetnost, jer ništa nije.

Vrijedi se zapitati zašto je kult lažne originalnosti tako snažno privlačan kulturnim institucijama da ga svaki muzej, umjetnička galerija i svaka javno financirana koncertna dvorana prihvaća toliko ozbiljno. Rani modernisti – Stravinski i Schönberg u glazbi, Eliot i Pound u poeziji, Matisse u slikarstvu i Loos u arhitekturi – bili su ujedinjeni u vjerovanju da je popularni ukus narušen, da su sentimentalnost, banalnost i kič prodrli u različite sfere umjetnosti i potisnuli njenu poruku. Tonalitetne harmonije osakaćene su zabavnom glazbom, figurativno slikarstvo je nadomješteno fotografijom, rima i ritam postale su predmetom božićnih čestitki, a priče su bile prečesto pričane. Sve u tom svijetu naivnih i nepromišljenih ljudi bilo je kič.

Modernizam je bio pokušaj da se spasi ono iskreno, istinito, mukotrpno postignuto od kuge lažnih emocija. Nitko ne sumnja da su rani modernisti uspjeli u tome, darujući nam umjetnost koja je očuvala ljudski duh živim u novim okolnostima modernosti i koja je održala kontinuitet izvrsnih tradicija naše kulture. Ali modernizam je utro put rutini glumatanja: težak zadatak održavanja tradicije na suvremeni način pokazao se manje atraktivnim od jeftinih načina njezina odbacivanja. Umjesto Picassova cjeloživotnog studioznog procesa da predstavi lice moderne žene u modernom idiomu, možete jednostavno učiniti što je učinio Duchamp i naslikati brkove Mona Lisi. Zanimljivo je, međutim, da je navika zavaravanja nastala iz straha od krivotvorenja. Modernistička umjetnost bila je reakcija na lažne emocije i utješne klišeje popularne kulture. Namjera je bila da se umjetnost očisti od pseudoumjetnosti koja nas mazi sentimentalnim lažima i da se na mjesto nje stavi realnost, realnost modernog života s kojom se jedino prava umjetnost može suočiti. Sada se već dugo vremena pretpostavlja da je nemoguće stvoriti autentičnu kreaciju u sferi visoke umjetnosti koja nije na neki način ‘izazov’ na ustaljeno mišljenje naše javne kulture. Umjetnost mora provocirati nezadovoljstvo iskorakom iz budućnosti potpuno naoružana protiv buržujskog ukusa za prilagođenim i udobnim, koji su jednostavno drugi nazivi za kič i klišeje. No, rezultat toga je da provokacija postaje klišej. Ako je javnost postala toliko imuna na šok da će joj samo mrtav morski pas u formaldehidu probuditi kratak poriv bijesa, onda umjetnik mora proizvesti mrtvog morskog psa u formaldehidu – to je barem autentična gesta.

Stoga se oko modernista razvila klasa kritičara i producenata, koji nude objašnjenje zašto to jednostavno nije gubitak vremena buljiti u hrpu cigli, tiho sjediti deset minuta u bolnoj buci ili proučavati raspelo ukiseljeno u mokraći. Da bi se uvjerili da su doista napredni, da su prethodnica povijesti, novi inicijatori okružuju se s drugima svoje vrste, promovirajući ih na svim odborima koji su relevantni za njihov status, te očekuju da se i njih zauzvrat promovira. Tako je nastao modernistički kadar ‒ zaseban krug kritičara koji čine okosnicu naših kulturnih institucija i koji trguju u „originalnosti“, „prijestupu“ i „krčenju novih putova“. To su rutinski uvjeti koje izdaju birokratski umjetnički savjeti, vijeća i muzejski službenici, kada god žele investirati javni novac u nešto što njima osobno ne bi nikad palo na pamet imati u svojim dnevnim sobama. No, ti uvjeti su klišeji, kao što su stvari koje se koriste za pohvale. Stoga izlaz iz klišeja završava u klišeju, a pokušaj da se bude originalan završava u falsifikatu.

Ako reagiranje protiv lažnih emocija dovodi do lažne umjetnosti, kako ćemo otkriti pravu stvar? To je pitanje koje ću istražiti u svoja dva sljedeća razgovora. „Sam prema sebi budi istinit”, kaže Shakespeareov Polonije, „ Da nikome lažan biti ne možeš “. „Živite u istini“, pozvao je Václav Havel. “Neka laž dođe u svijet”, napisao je Solženjicin, “ali ne preko mene.” Koliko bi ozbiljno trebali shvatiti te izjave, i kako ćemo ih poslušati?

Bitno.net

*Ostale članke iz niza Rogera Scrutona o umjetnosti možete pročitati OVDJE.

Izvor: Catholiceducation.org