AKTUALNI INTELEKTUALNI I KULTURNI PRIJEPORI U SVIJETU (1)

Roger Scruton: Lijevi mislioci uništili su intelektualni život

Roger Scruton, vodeći konzervativni filozof kojeg ponekad karakteriziraju ‘noćnom morom britanskih lijevih intelektualaca’, ne boji se biti nepomodan u svojim stajalištima, bilo da se radi o estetici, spolnome moralu ili političkoj misli. Prenosimo njegov intervju za časopis Spiked (razgovor vodio Mick Hume), u kojem se osvrće na utjecaj ljevice na sveučilištima, konformizam, na to kako je postao konzervativac i što konzervativizam za njega uopće znači. Također otkriva što misli da lijevi intelektualci doista zagovaraju, izražava zabrinutost zbog sukoba zapadne civilizacije i islamista te objašnjava kako vidi homoseksualnost. Premda nisu svi njegovi stavovi spojivi s katolicizmom (primjerice, njegovo viđenje homoseksualne spolne želje), smatramo da će našim čitateljima ovaj tekst biti vrlo koristan za upućenost u aktualne intelektualne i kulturalne prijepore.

Scruton

Roger Scruton, Pollcy Exchange – Flickr

Živimo u vremenu intelektualnog konformizma, kad se izražavanje uvredljivih mišljenja smatra najgorim mogućim prekršajem. Akademske se krugove proglašava “sigurnim prostorom”, odakle se eliminiraju “neugodne” ideje, a zbog korištenja pogrešne riječi mogu vas optužiti za “mikroagresiju”. Morate se ispričavati čim netko priprijeti prstom.

Rogera Scrutona očito nitko nije obavijestio o tome. U našem je razgovoru konzervativni filozof mirno, ali bez ispričavanja iznio iskrena i oštra mišljenja o temama od Slavoja Žižeka do Jeremyja Corbyna, od zabranjivanja hidžaba do islamističkog terorizma, od homoseksualnosti do lova na lisice. Što god mislili o njegovim stavovima, trebali biste se složiti s njegovom averzijom prema “radikalnom cenzuriranju svega što uznemiruje” i inzistiranjem da se o kontroverznim stvarima “treba raspravljati”, a ne ih stalno “gurati pod tepih”.

Ljevica i akademske utvrde

Sad mu je 71 godina, ali Scruton je noćna mora britanskih lijevih intelektualaca više od 30 godina, a u svojoj novoj knjizi “Budale, varalice i perjanice: mislioci nove ljevice” (Fools, Frauds and Firebrands: Thinkers of the New Left) ih je propisno izribao. Radi se o iznimnom djelu čiji autor, kako stoji u uvodu, “ne bira riječi”, nego “provocira”. U nešto manje od 300 stranica Scruton secira skupinu prošlih i sadašnjih zvijezda radikalne zapadne inteligencije, poput Erica Hobsbawma i E. P.-ja Thompsona u Britaniji, J. K.-ja Galbraitha i Ronalda Dworkina u SAD-u, Jürgena Habermasa, Louisa Althussera, Jacquesa Lacana i Gillesa Deleuzea u ostatku Europe. Prošireno i ažurirano izdanje njegove kontroverzne knjige “Mislioci nove ljevice” (Thinkers of the New Left, 1985) dobilo je novo poglavlje “Kraken se budi” i bavi se “luđačkim čaranjem” Alaina Badioua i nešto novijom zvijezdom akademske ljevice, Slovencem Žižekom.

Pomalo izmučen izraz na njegovom licu daje naslutiti da nisam prvi koji ga pita zašto je napisao knjigu o skupini većinom pokojnih ili gotovo zaboravljenih intelektualaca i kulturi za koju priznaje da “sada preživljava uglavnom u svojim akademskim utvrdama”. “Možda se čovjeku na ulici čine opskurnim intelektualcima, ali oni i dalje dominiraju silabusima humanističkih znanosti”, objašnjava. “Ako studirate engleski ili francuski jezik, muzikologiju ili nešto slično, morate pročitati gomilu Lacana i Deleuzea. Uzmite Deleuzeovu knjigu “Tisuću platoa” (A Thousand Plateaus)[1] – engleski prijevod izašao je prije koju godinu, ali već je tiskano 11 izdanja. Radi se o ogromnoj, posve nečitljivoj knjizi čiji je autor i ne zna pisati francuski.”

“No takve su knjige i dalje osnova silabusa na humanističkim fakultetima američkih i engleskih sveučilišta. Zašto? Jedini je razlog to što se radi o ljevičarskim djelima. Tamo nema prevodive i lucidne proze, ali upravo su zato te knjige oklop oko prastarih predrasuda prema moći i autoritetu, stari bezoblični programa što ga je nemoguće oblikovati.”

Generacija radikala koja je dala jednog konzervativca

Scrutonu je važno braniti akademsku slobodu od sila konformizma. “Moj je život počeo na sveučilištu. Tamo sam odrastao, i volim svoj predmet, filozofiju, volim čitavu ideju akademskog i znanstveničkog života, to da postoji jedno izdvojeno mjesto gdje ljudi traže istinu i prenose to ljudima koji su voljni učiti. A konformizam je posve uništio intelektualni život.” Smatra da su ljevičari glavni krivci za ono što bismo mogli nazvati zatvaranjem sveučilišnog uma, iako je “posve drugo pitanje jesu li oni uzrokovali to zatvaranje ili su njegov proizvod.”

Scrutonova izražena averzija prema “francuskim šezdesetosmaškim guruima i njihovoj prozi prepunoj žargona” vuče korijene iz studentske pobune u Parizu 1968. Tada se pojavila generacija radikalnih mislilaca, i pomogla da barem jedan mladi Englez postane konzervativac. “Bio sam u Parizu i bjesnio zbog sve gluposti koju sam tamo vidio. Bio sam normalan mladi Englez, odgojen u obitelji laburista, i ukoliko sam imao bilo kakve stavove, oni su bili donekle ljevičarski.” Njegov je otac bio mladi radnik iz Manchestera koji je postao učitelj i s obitelji se preselio na jug, gdje je Scruton pohađao Kraljevsku klasičnu gimnaziju High Wycombe, svirao bas-gitaru i slušao Beatlese prije nego što su ga izbacili uskoro nakon što je dobio stipendiju za Cambridge. “Na mene su kao tinejdžera dosta utjecali T. S. Eliot i F. R. Leavis, koji su kulturu postavili u središte svoje vizije. Razumjeli su tu kulturu na način koji bi danas opisali kao elitistički, kao inicijaciju u nešto više od razine na kojoj se čovjek nalazi. Mislio sam da je kultura naše civilizacije nešto u sebi vrijedno. I dalje tako mislim. Mislio sam i da je ona nešto što je vrijedno razlučivanja i čuvanja. To me je usmjeravalo prema konzervativizmu. Ali kad sam ’68. bio u Parizu, postao sam ogorčen na totalno neznanje ljudi koji su mi pokušavali reći da je ta revolucija nešto važno. Nisam s njima mogao raspravljati o stvari koja mi je stvarno važna – kulturi. Njima je to bilo buržujstvo. Ta me je riječ stvarno živcirala. Shvatio sam: da, naravno da postoji buržoazija. Vi ste buržoazija, vi ugojeni, razmaženi studenti iz srednje klase, koje je zanimalo jedino bacati kamenje na ljude iz radničke klase u policijskim uniformama.”

Neki bi mogli posumnjati da ova nova knjiga služi rješavanju starih zamjerki. Prva verzija “Mislilaca nove ljevice” bila je, Scruton sada smatra, “katastrofa”, ključni trenutak u njegovom izbacivanju iz uglednih akademskih krugova. “Nikad nisam mogao zamisliti da će me napadati s takvom žestinom. Moja je prethodna knjiga, “Značenje konzervativizma”, tome utabala put – to je bila iskrena i provokativna knjiga, i već sam tada u akademskim krugovima bio persona non grata. Po meni, napad na ljude na čijim je opusima bio utemeljen cijeli novi silabus njima nije bio samo uvreda. Bilo je nužno pokazati da se radi o proizvodu uskog, neprosvijećenog uma. To im je postao lajtmotiv i bilo je dosta teško nositi se s tim, no na koncu je bilo i zabavno. Čovjek se ne može stalno brinuti što drugi govore o njemu.”

Ta gužva iz 1980-ih bila je početak kraja njegove sveučilišne karijere u Britaniji, gdje je bio profesor estetike na koledžu Birkbeck. Otišao je u istočnu Europu ohrabrivati intelektualne disidente da se bore protiv staljinističkoga režima, a nakon rušenja Berlinskog zida i pada sovjetskog bloka primio je najviši češki orden za civile. Privremeno se preselio u Ameriku i tamo je bio profesor filozofije na Bostonskom sveučilištu. Danas je opet u Engleskoj, kao gostujući profesor filozofije na Oxfordu, i bori se protiv dominacije nove ljevice u akademskom i intelektualnom životu.

Na kraju knjige Scruton se pita zašto je ta nereprezentativna skupina lijevih intelektualaca postigla takav uspjeh te izlaže neke razloge. Kako sam istaknuo, on ne smatra da je jedan od razloga manjak konzervativnih intelektualaca, s izuzetkom moga sugovornika.

“Slažem se da postoji manjak konzervativne misli. Dijelom je to učinak dominacije ljevice. Ako u kontekstu sveučilišta istupite kao konzervativac, naći ćete se na marginama. No moje je objašnjenje da je konzervativna misao teška. Ona se ne sastoji od modernih slogana ili poruka nade i marširanja u budućnost sa šakom u zraku i svih ostalih stvari koje automatski nađu sljedbenike. Sastoji se od pomnjivog, skeptičnog promišljanja o uopće gotovo nemogućoj činjenici ljudske egzistencije.”

‘Nihilistička vizija’ nove lijevice

U knjizi “Fools, Frauds and Firebrands” Scruton napada lijevu ideju misli za cilj, “politike s ciljem”. Kao kontrast, on kaže: “Konzervativci su po svojoj naravi ljudi koji nastoje obraniti i održati egzistenciju bez cilja.” Jednostavno zadržati stvari onakvima kakve jesu? “Mi svi očito želimo mijenjati stvari, ali prepoznajući da je ljudski život cilj sam u sebi, a ne sredstvo kojim se sam život zamjenjuje nečim drugim. A braniti institucije i kompromise vrlo je složeno i nije uzbudljivo, ali je svejedno istina.”

Prema Scrutonu, prividna privrženost lijevih intelektualaca višem cilju samo prikriva ono što oni zapravo zagovaraju: “Ništa.” On piše da “kad je u djelima Lacana, Deleuzea i Althussera mašina besmislenosti počela izbacivati svoje nedokučive rečenice, od kojih se moglo razumjeti samo da im je meta kapitalizam, izgledalo je kao da je Ništa konačno pronašlo svoj glas.” U novije vrijeme, “Žižekovo blebetanje i Badiouovi nonsemi” postoje samo “da promiču jedan i apsolutan cilj”, koji “ne dopušta kompromis” i “nudi spas svima koji ih promiču”. Ime toga cilja? “Odgovor se nalazi na svakoj stranici tih glupavih napisa: Ništa.”

Što je onda s tim Ništa? “Moje je mišljenje”, kaže Scruton, “da se ispod svega toga nalazi jedna nihilistička vizija pod krinkom kretanja prema prosvijetljenoj budućnosti, ali ona nikad ne zastaje da opiše kakvo će to društvo biti. Samo se gubi u negativnosti o postojećim stvarima – institucionalnim odnosima poput braka – ali nikad se ne pita jesu li te postojeće stvari zapravo dio onoga što ljudska bića jesu. Kod Žižeka je stalno prisutna pretpostavka da postoji pravo da se te stvari odbace jer stoje na putu nečem drugom, a ispostavlja se da je to drugo –  Ništa.”

Složili smo se da se ne slažemo o njegovoj ideji da postoji užasan lijevi kontinuum od Francuske revolucije do danas (a ja sam ljubitelj prošlih revolucija, ali i historijski materijalist koji vjeruje u gledanje na stvari u njihovim specifičnim kontekstima). Kako bilo, u svojoj knjizi ipak priznaje da se u ljevičarskom mišljenju nešto promijenilo: “Oslobođenje i društvena pravda su birokratizirani.”

“Što god mi mislili o revolucijama”, kaže, “izvorni slogan Francuske revolucije  – sloboda, jednakost, bratstvo – bio je samo slogan, i nikome nije palo na pamet da se zapita jesu li  sloboda i jednakost u praksi kompatibilne. Povijesna zbivanja što su uslijedila ilustracija su toga sukoba.”

“Ali ti su veliki ideali, za koje su se ljudi uistinu borili i umirali, pod pritiskom politike 20. stoljeća postali birokratski procesi, koji stalno izjednačavaju, stalno donose male zakone da osiguraju da nitko nikoga ne diskriminira, da se nitko ne ističe i ne uči nešto što ga stavlja u višu kategoriju od drugih. Sloboda je također birokratizirana u smislu da više ne predstavlja slobodu ljudi da se oslobode, da rade ono što stvarno žele. Zamišljena je kao oblik osnaživanja – država vam to daje u obliku jamstava ili privilegija koje možete imati, na primjer, kao homoseksualac, žena ili etnička manjina. Tako su ta oba ideala prestala biti idealima i postala su vlasništvo države, koja ih raspoređuje među ljudima prema tome kakva je već trenutačno moda.”

Prije nekih 15 godina, kad sam pisao recenziju njegove knjige “Elegija za Englesku” (England: An Elegy), spomenuo sam da bi Scruton mogao biti izgubljeni vođa britanske ljevice jer dijeli neke od njihovih konzervativnih, nostalgičnih nacionalnih predrasuda, koje je elokventnije izražavao. Sada se, naravno, Laburistička stranka okrenula drukčijem tradicionalistu, državnom socijalistu Jeremyju Corbynu. Ne iznenađuje da Scruton ne obožava Corbyna niti “idiotizam” dopuštanja aktivistima da odabiru stranačke vođe. “Nije ga izabrala parlamentarna stranka, nego ljudi koji imaju luksuz da uokolo razglašuju svoja mišljenja bez odgovornosti da za njih odgovaraju. Corbyn predstavlja idiotizam direktne demokracije i kulture zamjeranja koja to iskorištava.”

Kako biti konzervativac

Kakvo je onda stanje na desnici? Scrutonova prethodna knjiga je “Kako biti konzervativac” (How to be a Conservative, 2014). Danas se čini da je većini torijevaca teško unatoč pobjedi na općim izborima u svibnju prošle godine. “Izborni rezultati otkrili su veoma važnu istinu”, inzistira Scruton. “Mediji, akademski krugovi i svi ostali zapravo pokušavaju konzervativni pokret prikazati zlim, sebičnim, svim uobičajenim karikaturama. Izbori su pokazali da ljudi duboko u sebi znaju da to nije istina.”

Samo malo. Tko to misli da su rezultati izbora izljev iskrenog entuzijazma za konzervativce? “Ne, naravno, nema više entuzijazma za konzervativni pokret. Iako sam naišao na nešto entuzijazma među mladima – imam ja svojih sljedbenika, vjerovali ili ne. Konzervativna stranka griješi što me ignorira. Godinama sam se trudio iskazati stvari jezikom koji bi konzervativci mogli koristiti kad bi im se samo dalo razmišljati, ali ne da im se.” Prolaze li pojedinci poput Camerona i Osbornea njegov test konzervativnosti? “Pa da, oni po svojim instinktima sigurno jesu konzervativci. Osborne je inteligentan čovjek, kao i Cameron. No recimo da ne shvaćaju najbolje kompleksna sociološka i filozofska viđenja koja bih ja volio da imaju.”

Sociološka i filozofska vizija koju Scruton preferira za konzervativizam uključuje moralni kodeks, kao i tržišnu ekonomiju. “Pitanje održavanja ozbiljnog moralnog poretka uz dopuštanje ekonomske slobode mučilo je ljude od početka povijesti, i uvijek je kod konzervativnih mislilaca bilo napetosti, još od Edmunda Burkea. Tradicionalni način pomirivanja tih dviju stvari bila je religija, koja je pojedine stvari uklanjala s tržišta. Seks je uklonjen s tržišta i pretvoren u religioznu ceremoniju, kao i odnosi roditelja i djece, obrazovanje itd. Mislim da je to velika dobrobit koju je religija stoljećima omogućavala ljudima. Oduzmete li to, ne znamo što će se točno dogoditi.”

Brak i homoseksualci

A što s moderniziranjem moralne politike što ga je provela torijevska vlada, koju simbolizira njezin entuzijazam za legaliziranje istospolnih brakova? “Argumenti za nuđenje nečega skupini koja dotle nije imala privilegije imaju svoju težinu. Međutim, puno je važniji učinak koji to ima na ustanovu braka. Moj je stav da nam tu treba ozbiljna antropologija. Morate shvatiti da obredi inicijacije nisu vlasništvo pojedinca, već cijele zajednice. To su načini na koje zajednica definira samu sebe i svoje obveze prema sljedećem naraštaju. Ne možete radikalno, metafizički mijenjati instituciju poput braka, a da ne bude dugotrajnih posljedica, a čini se da nitko ne želi razgovarati o njima.”

Pitanje za kršćanina poput Scrutona jest, na primjer, što bi njegov brak i njegovi zavjeti supruzi Sophie značili u svjetlu tih promjena. “A moj brak znači i moju djecu, ne samo moju ženu, a ta su djeca plod naše zajednice, i naše je postojanje na ovoj zemlji opravdano u njima. To se sada, naravno, ne može prekopirati na istospolne brakove.”

Iako se protivi bilo kakvoj diskriminaciji homoseksualaca, i dalje ima karakteristično nemoderne stavove. “I dalje mislim ono što sam rekao u svojoj knjizi “Seksualna želja: filozofsko istraživanje” (Sexual Desire: A Philosophical Investigation, 1986), ali danas je to mnogo opasnije govoriti. Moj je stav tada bio, u prvom redu – zašto da to ne kažem, sad sam star čovjek – homoseksualnost nije jednoobrazna stvarnost. Lezbijstvo je obično ženin pokušaj da nađe onu ljubav s obvezivanjem koju od muškaraca ne može dobiti jer muškarci iskorištavaju žene i idu dalje. Često se radi o reakciji na neko takvo razočaranje. A muška je homoseksualnost, budući da je ne ograničava ženina potreba da natjera muškarca da se skrasi, jako promiskuitetna – statistike su strašne. Tu je i opsesija spolnim organima, a ne samom vezom, ta usmjerenost prema falicizmu, opsesija mladošću, sve slične stvari, koje znače da homoseksualna želja, naročito između muškaraca, kako ja to vidim, nije isto što i heteroseksualna želja, iako se ne radi o perverziji. To ne znači da osuđujem ljude ili da bi ih trebalo diskriminirati. Ali ni nas se staromodne, jadne heteroseksualce, koliko god su naši interesi možda nebitni, ne bi smjelo lišiti tih institucija što smo ih izgradili na našim oblicima samopožrtvovne ljubavi. Mislim da je apsolutno razumno reći to u četiri oka, ali reći to u javnosti više nije apsolutno razumno ni moguće.” Rogere, shvaćate li da to govorite u javnosti? – pokazujem na diktafon. “Da, da. Više me nije briga.”

Sukob s islamizmom

Nešto za što Scrutona jest briga je sukob između zapadne civilizacije i islamista, što su u prvi plan stavili masakri u Parizu. “Već 30 godina govorim da je integriranje imigrantskih zajednica glavni zadatak i da učitelje treba poticati da rade na tome. To je jako teško, ali moramo se potruditi. A nismo se potrudili. Upravo suprotno: kad bi netko to samo spomenuo, ljevičari bi ga optužili da je rasist.”

Scruton je to osjetio na vlastitoj koži u 1980-ima, kad je u njegovom konzervativnom listu The Salisbury Review objavljen zloglasni članak školskog ravnatelja Rayja Honeyforda, u kojem dotični tvrdi da promicanje multikulturalizma u školama i neinzistiranje da se govori engleski šteti djeci iz svih zajednica. “To je uništilo moju karijeru u istoj mjeri kao i knjiga o novoj ljevici, ali ja sam i dalje pristaša ideje o integraciji.”

Scruton je prepametan da bi podupirao neki idiotizam poput prijedloga Donalda Trumpa za vjerski test kojim bi se svim muslimanima zabranio ulazak u SAD, ali on ima vlastiti prijedlog za test za muslimane u Ujedinjenom Kraljevstvu. “Muslimani se moraju suočiti s činjenicom da se u Ujedinjenom Kraljevstvu ponašamo na određeni način: ne odnosimo se tako prema ženama, ne skrivamo lice u javnosti. Francuzi su to jako dobro riješili.” Misli li da bi zabrana pokrivala poput one francuske bila dobra zamisao? “Dakako, jer smo mi društvo gdje čovjek gleda drugoga u lice. To definira naše međusobne odnose kroz ideju o ja-ti odnosu – preuzimam odgovornost, gledam te u oči.”

Neki od nas misle da problem nije toliko u tome da muslimane u Ujedinjenom Kraljevstvu treba natjerati da prihvate određene britanske vrijednosti, koliko u tome da šira britanska javnost odluči koje su te zajedničke vrijednosti. Ako, na primjer, stvarno vjerujemo u slobodu i toleranciju, sigurno bi bilo bolje kritizirati, pa čak i osuditi, nešto poput vela nego tražiti od države da ga zabrani. “Možda, možda”, slaže se donekle Scruton, “ali mora biti rasprave. Sve se gura pod tepih, ni o čemu se ne raspravlja, a ovo što gledamo je neizbježna posljedica.”

Što se tiče domaćeg fronta, gubitak vjere u vlastite vrijednosti na Zapadu doveo je do brojnih napada na slobodu govora, o čemu smo izvještavali u ovom časopisu. To je Scrutona nedavno potaklo da piše u obranu prava da se uvrijedi, protiv “ljudi koji usavršavaju umjetnost uvrjedljivosti prije nego što znaju što će ih to zapravo uvrijediti”. “Moramo se zauzeti ne samo za slobodu govora i za pojedinca, nego i za sve što smo baštinili od prosvjetiteljstva i od kršćanstva. Zašto tome okrenuti leđa? Onome što je dalo Beethovena, George Eliot i Tolstoja, što bismo trebali braniti? Ne želim reagirati ograničavanjem slobode govora. Mislim da moramo ograničiti dosta javnog kretanja da bismo našli teroriste, i mnogo je teškoća, ali ne, ne smijemo dopustiti ono što oni žele. Mislim, doista, što se tiče stvari poput karikatura Muhameda, njih treba objavljivati i o njihovoj navodnoj uvrjedljivosti raspravljati sa svima kojima s time imaju problema. Onako kako sad stvari stoje, nemamo pojma oko čega se stvorila tolika strka. Zar se od nas traži da poreknemo da se Kuran može protumačiti kao huškanje? Da je Muhamed bio ratnik? Da postoji nešto poput džihada, čija bismo meta mogli biti mi, nevjernici? Cenzura zapravo potiče muslimane da ne zauzimaju kritičan stav prema svojoj religiji, koji treba svima nama, a njima ponajviše.”

No nitko ne bi smio misliti da je Scruton nekakav podivljali klasični liberal ili pristaša gledišta našeg časopisa na primat ljudske slobode. “Mislim da je poslušnost, ispravno shvaćena, ako ne najveća vrlina (to bi me činilo islamistom), onda ona vrlina koja je pretpostavljena svima ostalima: poslušnost zakonu, moralu, autoritetu, onima koji te vole i onima koji ovise o tebi. U tome se sastoji sloboda, kao što je Kant mudro razumio.”

Tko je tu zapravo snob?

Jedna sloboda što se često vezala uz Scrutona je sloboda lova na lisice s psima. Ranije tog dana je išao u lov, gdje je slijedio trag što ga je postavio čovjek, a ne lisica, što je u skladu sa zakonom o zabrani lova na lisice. Na svojoj farmi u Wiltshireu, gdje posljednjih 20 godina živi kao seoski džentlmen, ima pet konja. Svojoj ljubavi prema lovu i visokoj kulturi, u kombinaciji s prijezirom prema popularnim razonodama poput nogometa i televizije, može zahvaliti za optužbe za snobizam. To ga iritira gotovo kao da ga nazovete socijalistom. “Moje zanimanje za lov potječe iz ljubavi prema konjima i selu, a lovci su ovdje uglavnom farmeri. Aristokrata gotovo i nema.” Misli da oni koji koriste termin “snob” kao uvredu “tako sami sebe optužuju za to što zapažaju”, gledajući na druge svisoka. Što se tiče kulturnog snobizma: “Kao da bi mi morali zaprijetiti konc-logorom da zavolim pop-kulturu, kad je većina te kulture sasvim očito smeće? Pomislite što bi rekao George Orwell. I sjetite se da sam u svom romanu “The Disappeared” hvalio heavy metal.” Pazi, Rogere, još bi te mogli nazvati head-bangerom.

Prije više od desetljeća postao sam prvi i vjerojatno posljednji stari libertarijanski marksist koji je s obitelji posjetio farmu Scrutonovih Sunday Hill, gdje su se naše kćerkice igrale u polju i jašile konje s malim Samom i Lucy Scruton (u kući nije bilo televizora). Djeca Scrutonovih sad su u internatima. “Jako su sretni tamo”, kaže njihov otac uz poznati ironični osmijeh. “Viđam ih svako toliko.”

U međuvremenu, Sophie Scruton je na farmi pokrenula biznis prodaje domaćih sireva (seoski ekvivalent industriji domaćega piva u Londonu). Obrt Athelstan Farmfoods ime je dobio po “kralju koji je ovdje u Malmesburyju okrunjen za prvog engleskog kralja nakon što je porazio Dance”. Netko će možda uskoro morati okruniti Rogera Scrutona za posljednjeg živućeg engleskog konzervativnog intelektualca.

(Ostale članke iz ovog niza vidi OVDJE!)

Izvor: Spiked

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net


 

[1] Radi se o drugom svesku knjige “Kapitalizam i shizofrenija”. Više na poveznici Katalog Knjižnica grada Zagreba

Objavljeno: 24. siječnja 2016.

Možda vam se svidi