Početkom 20. stoljeća u umjetnosti započinje razdoblje revolucije. Dosta je bilo bijega od svakodnevne stvarnosti, smatrali su modernisti. Umjetnost treba interpretirati moderan život onakvim kakav on jest. Samo na taj način ona može ponuditi pravu utjehu. Ornament je zločin, izjavio je arhitekt Adolf Loos, i sve one barokne fasade koje se protežu ulicama Beča, optočene besmislenim ručicama i suvišnim zavijutcima, tolika su poricanja svijeta u kojem živimo. Oni nam govore da ljepota pripada iščezloj prošlosti. S tom je izjavom Loos krenuo u otkrivanje čišće ljepote – ljepote koja pripada modernom životu i koja ga prihvaća u potpunosti.

Loosov suvremenik Arnold Schönberg pobunio se protiv kasnoromantične glazbe, za koju je bio vrhunski majstor, tvrdeći da je tonska glazba postala banalna, te da je pisanje na stari način dovelo do glazbenih klišeja. Schönberg se upustio u ponovno osmišljavanje glazbenog jezika, nadajući se da će obnoviti čistoću i preciznost Mozarta ili Bacha. Eliot i Pound pobunili su se protiv bajkovite poezije Housmana i Waltera de la Marea. Zadatak pjesnika, inzistirali su, nije kreirati nostalgične snove, već nas probuditi u stvarnost. Prava, iskrena poezija prikazuje stvari onakvima kakve jesu, a pjesnikov referentni okvir mora biti obnovljen da bi to bilo moguće. Rezultat neće biti lako razumjeti. No, za razliku od eskapističke viktorijanske poezije, bit će to vrijedno razumijevanja.

U napadima na stare metode stvaralaštva jedna je riječ posebno ušla u opticaj. Ta je riječ bila “kič”. Jednom predstavljena, uvriježila se. Što god da ste stvarali, nije smjelo biti kič. To je postala prva norma modernističkog umjetnika u svakom mediju. U slavnom eseju objavljenom 1939., američki kritičar Clement Greenberg kaže svojim čitateljima da suvremeni umjetnik ima samo dvije opcije. Ili pripada avangardi, sukobljavajući se starim načinima figurativnog slikarstva, ili stvara kič. Tako je strah od kiča jedan od razloga obavezne drskosti tolikih umjetničkih djela današnjice. Nije važno je li vaše djelo razvratno, šokantno, uznemirujuće – sve dok nije kič.

Nitko zapravo ne zna porijeklo riječi “kič”, iako je bila uobičajena u Njemačkoj i Austriji krajem 19. stoljeća. Nitko također ne zna kako zapravo definirati tu riječ. Ali svi raspoznajemo kič kada ga vidimo. Lutka Barbie, Walt Disneyev Bambi, Djed Mraz u samoposluzi, Bing Crosby koji pjeva Bijeli Božić, fotografije pudlica s mašnama u njihovoj dlaki. U vrijeme Božića okruženi smo kičem – izlizanim klišejima, koji su izgubili svoju čistoću, bez postizanja mudrosti. Djeca koja vjeruju u Djeda Mraza ulažu prave emocije u fikciju. Mi koji smo prestali vjerovati, imamo ponuditi samo lažne osjećaje. Ali zavaravanje je ugodno. Dobar je osjećaj pretvarati se, i kada se svi pridružimo, to je gotovo kao da se uopće i ne pretvaramo.

Poznato je zapažanje češkog novelista Milana Kundere. “Kič će”, napisao je, ”izmamiti dvije obilne suze. Prva suza kaže: Kako je lijepo vidjeti djecu kako trče po travi! Druga suza kaže: Kako je lijepo biti ponesen, zajedno s cijelim čovječanstvom, djecom koja trče po travi!” Kič, drugim riječima, nije pitanje predmeta koji se promatra, već promatrača. Ne poziva vas da budete motivirani lutkom koju tako nježno oblačite, već sami time što oblačite lutku. Svaka je sentimentalnost takva – ona preusmjerava emociju s objekta na subjekt, kao da stvara fantaziju emocija bez prave vrijednosti tih osjećanja. Kičasti vas objekt potiče na razmišljanje: “Gledaj me osjećajući ovo – kako sam lijep i kako simpatičan.” Zato je Oscar Wilde, referirajući se na Dickensonovu najbolesniju scenu smrti, rekao da “čovjek mora imati srce od kamena da se ne nasmije na smrt Little Nell”.

I to je, ukratko, razlog modernističkog zgražanja nad kičem. Umjetnost je, vjerovali su, tijekom 19. stoljeća, izgubila sposobnost razlikovanja točnih i stvarnih emocija od njihovih nejasnih i samozadovoljavajućih supstituta. U figurativnom slikarstvu, u tonskoj glazbi, u klišeiziranom pjesništvu herojske ljubavi i mitske slave, nalazimo iste bolesti ‒ umjetnik ne istražuje ljudsko srce, već stvara napuhane zamjene, te ih potom stavlja na prodaju.

Naravno, možete se koristiti starim stilovima, ali ne tako da to mislite ozbiljno. Ako ih već i koristite, rezultat će biti kič – standardno, jeftina roba, proizvedena bez puno truda i konzumirana bez puno promišljanja. Figurativno slikarstvo postaje predmet božićnih razglednica, glazba postaje beskarakterna i sentimentalna, a literatura se svela na klišeje. Kič je lažna umjetnost, koja izražava lažne emocije čiji je cilj navesti potrošača na mišljenje kako osjeća nešto duboko i ozbiljno, dok zapravo ne osjeća ništa.

Kako bilo, kič nije tako lako izbjeći kako se može činiti. Možete se truditi biti drsko avangardni, stvarajući nešto čega se nitko drugi ne bi sjetio i prozvati to umjetnošću – možda gazeći po nečijim dragocjenim idealima ili religioznim osjećajima, ali kao što sam argumentirao u prethodnom tekstu, taj put također vodi u lažno – lažna originalnost, lažno značenje i novu vrstu klišeja, kao u tako puno primjera mlade britanske umjetnosti. Možete biti modernist pozer, ali vas to neće nužno dovesti do postignuća kakva su ostvarili Eliot, Schöenberg ili Matisse, a to je da dotaknu moderno srce u njegovim najskrivenijim dubinama. Modernizam je zahtjevan. Zahtijeva kompetenciju u umjetničkoj tradiciji i umjetnost u odvajanju od tradicije da bi se reklo nešto novo.

To je jedan razlog iskrsle potrebe za potpuno novom umjetničkom praksom, koju ja nazivam “preventivni kič”. Modernistička strogost je i komplicirana i nepopularna, te su umjetnici počeli ne izbjegavati kič već su ga prigrlili u maniri Andyja Warhola, Allena Jonesa i Jeffa Koonsa. Najgora stvar je nenamjerno proizvesti kič. Daleko je bolje proizvesti kič namjerno, jer tada to više nije kič, već sofisticirana parodija. Preventivni kič stavlja navodne znakove oko stvarnog kiča i nada se da će tako spasiti umjetnički kredibilitet. Uzmimo za primjer keramičku statuu Michaela Jacksona koji miluje svog ljubimca, čimpanzu Bubblesa, i njezine pretenciozne boje sa slojem sjaja. Postavite figure u pozu Bogorodice s Djetetom, prenaglasite sentimentalni izraz do mjere gadljivosti i rezultat je takav kič da to više nikako ne može biti kič. Jeff Koons sigurno je mislio nešto drugo, pretpostavljamo, nešto duboko i ozbiljno što je nama promaklo. Možda je to djelo zapravo komentar na kič, te ga se može okarakterizirati kao takozvani meta-kič.

Ili na primjer Allen Jones, čija se umjetnost, izložena na Royal Academy of Art, sastoji od realističnih ženskih lutaka postavljenih u poze dijelova namještaja, pozama lutaka naglašena je seksualnost donjim rubljem, vulgarnom i djetinjasto prljavom vizijom ženskog bića, u cijelosti ispunjena lažnim sentimentom kao bilo koja usiljena manekenka. Ponovo se radi o rezultatu koji je toliki kič da to više nije ni kič. Umjetnik nam očito govori o nama samima – o našim željama i požudama – i prisiljava nas da se suočimo s činjenicom da volimo kič, dok on silno prezire kič koji ga zasipa. U zamjenu za naše zamišljene ideale u zlatnim okvirima, on nudi pravo smeće, u navodnim znakovima.

Preventivni kič prva je karika u lancu. Umjetnik se pravi da je ozbiljan, kritičari se prave da ozbiljno procjenjuju autorovo djelo, a modernistički establišment da ga promovira. Na kraju sveg tog pretvaranja, netko tko ne uviđa razliku između pravog i lažnog, odlučuje se za kupnju. Tek u tom trenutku lancu pretvaranja dolazi kraj i prava se vrijednost takve umjetnosti razotkriva – uglavnom je to financijska vrijednost. Čak i u tom trenutku pretvaranje je važno. Kupac mora i dalje vjerovati da je to što kupuje prava umjetnost te toliko izuzetno vrijedna da je povoljna pod bilo koju cijenu. U suprotnom, cijena bi reflektirala očitu činjenicu da bilo tko – čak i kupac – može producirati takav proizvod. Suština tog pretvaranja je u tome da oni zapravo nisu iskrene verzije sebe, već su svoje zamjene. Kao objekti vidljivi u paralelnim ogledalima ponavljaju se do beskonačnosti i kod svake repeticije cijena im za sitno poraste, do toga da pas od balona Jeffa Koonsa, koga svako dijete može napraviti, a mogao bi se i proizvoditi, doseže najvišu cijenu ikad plaćenu za djelo živućeg umjetnika – osim što on naravno to nije.

*Ostale članke iz niza Rogera Scrutona o umjetnosti možete pročitati OVDJE.

Izvor: Catholiceducation.org | Bitno.net