NAPAD NA CIVILIZACIJU

Remi Brague – slavni filozof o islamističkoj prijetnji oštro i bez političke korektnosti

Ovaj razgovor s Rémijem Bragueom, profesorom emeritusom na sveučilištu Sorbonne i nositeljem katedre Romana Guardinija na münchenskom sveučilištu Ludwig Maximilian, vodio je tjednik Valeurs actuelles kao osvrt na ubojstvo o. Jacquesa Hamela što ga je počinila tzv. Islamska država.

Foto: Wikipedia

Valeurs actuelles: Nekoliko dana poslije napada u Nici francuski premijer Manuel Valls ustvrdio je da „živimo u jednoj drugoj epohi“, i dodao: „Teroristička je prijetnja odsad središnje, stalno prisutno pitanje“. Smatrate li i vi da smo ušli u novo razdoblje?

Rémi Brague: Taj mi se apokaliptični ton baš i ne sviđa. Naravno, može poslužiti tome da nas potrese i tako probudi, ali on gubi na vrijednosti ako ga se stalno koristi, a naročito ako djela ne slijede riječi, koje tada ostaju, kako je netko rekao, „puke fraze“. Ako doista živimo u jednoj drugoj epohi, ona nije čekala na događaje u Nici da započne.

Nakon više od 70 godina promicanja mira, i s demilitariziranim društvom, čini se da nam je ideja rata postala strana, da nas čak plaši. Postoji li način da se intelektualno ponovno naoružamo kako bismo vodili ovaj rat i u njemu pobijedili?

Istina je da je Europa u uskom smislu Europske unije kao nikad dosad proživljavala razdoblje mira i napretka. Rat je bio nešto za druge, bili oni daleko, kao u Africi, ili bliže, kao na primjer u bivšoj Jugoslaviji. Kratkoročno, ponovno bi naoružanje trebalo biti materijalno, no u posljednjih nekoliko desetljeća smanjili smo proračun za vojsku. No na duge staze, ono bi moralo prije svega biti intelektualno, kako ste vi to dobro rekli. Više nego moralno, kao što je bio slučaj početkom Hladnog rata. Velika je teškoća razumjeti neprijatelja kao što on razumije sebe, a pritom ne primjenjivati davno osmišljene misaone strukture. Kao i uvijek, najveći neprijatelji intelekta su pametnjakovići koji govore da je to sve ekonomija, geopolitika ili nešto slično.

Posebno što se tiče reakcije na napad u crkvi u Saint Étienne du Rouvrayju – trebamo li očekivati trajan povratak patriotizma u našoj zemlji?

Trenutno sam na selu, a svoju sam kristalnu kuglu ostavio u Parizu. Kako bilo, nisam siguran da je francuska domovina kao takva ugrožena. Nova i zanimljiva činjenica je da je po prvi put u Europi, nakon neuspjelog napada u Villejuifu,[i] prema dosadašnjem modusu operandi odrubljivanja glava kršćanima, Koptima i drugima, što je činila tzv. Islamska država, napadnuto upravo kršćanstvo. Ne samo oskvrnjivanjem crkava, što nije počelo jučer, nego ubojstvom. O. Hamel nije ubijen jer je bio Francuz, nego jer je bio kršćanin i svećenik. Teško je naći gospodarske i političke razloge za njegovo ubojstvo.

No možda postoji veza između napada na njega i ideje domovine, ako domovinu shvaćamo kao čitav Zapad. Ako se cilja na kršćanstvo, to je zato što kriminalci nekako osjećaju da ono čini temelj ove civilizacije, čije su srce oni htjeli napasti. Ono što oni nejasno percipiraju, o tome bismo mi trebali pokušati razmišljati jasno i zaključiti koje su posljedice.

Kako objasniti u tako kratkom vremenu toliko povećane razmjere džihadističkog islamizma i njegov uspjeh u Francuskoj?

Kao prvo, moramo paziti da ne svedemo sve na taj jedan element. Postoji nekoliko teorija, u svakoj od kojih ima nešto istine. Postoje društveni i urbani faktori – kao što je marginalizacija i stvaranje geta, psihološki (osjećaj frustracije), dugotrajni politički faktori – kao što su posljedice kolonizacije, oni nešto recentniji – kao što je izraelsko-palestinski sukob, i oni najnoviji – Irak, Sirija, Libija itd. U konačnici, tu je islam, koji želi upravljati svim aspektima života, i to kruni ideologijom koja opravdava nasilje i iskupljuje ubojice, čak ih i proglašava svetima.

U vašem eseju O ugroženoj legitimnosti (Le Propre de l’homme: Sur une légitimité menacée, Flammarion, 2013), naglašavate neuspjeh moderne misli u opravdavanju ljudske egzistencije. Ateizam nije uspio. Je li islamizam za neke postao način dosizanja transcendencije?

Svoju tezu o dugoročnom neuspjehu ateizma izložio sam već 2011. u knjizi  Sidra neba (Les Ancres dans le ciel, Seuil, 2011), a zatim u Umjerenom modernitetu (Modérément moderne, Flammarion, 2014), i u Vladavini čovjeka (Le Règne de l’homme, Gallimard, 2015). No da budem pošten, moram reći da je zdravi metodološki agnosticizam postigao dva neporeciva uspjeha, jedan teoretski, a drugi praktičan. S jedne strane, opis svijeta koji daje moderna znanost ne mora se utjecati „hipotezi“ o Bogu. S druge strane, može prisvojiti zasluge za modernu državu, koja temelji legitimnost svojih normi ne pozivajući se na Boga, i tako nastoji biti „sekularna“. No obratno, projekt samostvaranja čovjeka nije sposoban dati dobre razloge za samo postojanje ljudske rase.

Islam, i ne samo njegov radikalni oblik nazvan islamizmom, sigurno predlaže jedan oblik transcendencije. No je li to transcendencija koja poštuje ono što čovjeka čini čovjekom, tj. razum i slobodu? Tisuću godina nakon poraza mutazilita (rane „racionalističke“ islamske teološke škole, nastale u 8. stoljeću, slavne po tome što je nastojala pomiriti razum i vjeru), sumnjam. No to je druga priča.

Koji identitet Francuska predlaže svojoj djeci?

Gotovo nikakav, i to je problem. „Republikanske vrijednosti“? Pitam se vjeruju li oni koji se razbacuju tom frazom uopće više u nju. Priča nacije – koju moramo razlikovati od nacionalne legende, koja je većinom fikcija – dopuštala bi integriranje u zajedničku povijest, otvorenu budućnosti. Ali priča li tu priču više itko?

Kako je rekonstruirati? Prema vama, na koje bismo se institucije trebali osloniti? Školu, obitelj, vojsku…

Nekad mi se čini da je vojska jedna od rijetkih institucija koja je ostala gotovo netaknuta. To ima objektivan razlog – stvoriti karijeru u vojsci opasno je, a plaća i nije neka. Ako joj se pridružite, to ne činite da se obogatite. Obitelj? Škola? Da, naravno, ali država – koja je postala ortak tržišta – mora ih prestati uništavati. Država to čini kako bi stvorila izolirane građane kojima može izravno upravljati, a tržište kako bi imalo poslušne potrošače, po mogućnosti budale. Pitam se je li neprimjetan i postupan pad državne škole (dopustite da napomenem da sam ja, uz većinu svoje obitelji, nekad bio u njezinoj službi, a prije sam bio njezin korisnik) dugoročno mnogo ozbiljnija stvar od ovih epizoda, koliko god one bile spektakularne.

Što se tiče obitelji, dopustit ću sebi da kažem da su zakoni o „spolnoj jednakosti“ dobar način da sebe, tako reći, upucate u nogu metkom velikog kalibra. Mnogi imigranti iz islamskih zemalja dovoljno se prilagode životu u nemuslimanskim zemljama, u kojima se obdržava izvjestan osnovni moral, koji ih čini barem vrijednima poštovanja. No „gay brak“ veliki je argument za islamističku propagandu, kojim se umjerene vjernike uvjerava u nepopravljivo dekadentnu narav naših društava, a neodlučne se potiče da stanu na stranu promicatelja šerijata.

Posljednjih su nekoliko tjedana političari predlagali ideju konkordata s islamom. Koliko je to relevantno, ako znamo da u islamu nema hijerarhije?

Konkordat je pravni termin s vrlo preciznim značenjem. Ja bih se odlučio za neodređenije termine „dogovor“, „sporazum“ itd. Uočavam tri teškoće s idejom pravog konkordata. Prva je ona na koju ste vi ukazali: ugovor podrazumijeva dva dobro definirana partnera. Konkordat iz 1801. bio je zaključen između Bonapartea i Katoličke Crkve, koja je imala priznate predstavnike. U islamu to nije slučaj i ne može biti. Druga teškoća je to što bi se netko upitao zašto rezervirati prednosti konkordata samo za islam? Zašto ne generalizirati iznimku Elzasa i Lorene (regije u kojima je i danas na snazi Napoleonov konkordat, op. prev.) na cijelu Katoličku Crkvu? U tom slučaju – zbogom 1905.! (To je godina kad je Francuska etablirana kao laička ili sekularna država.) Treća je to što islam ima dugu tradiciju, koja ide sve do Muhameda, sklapanja primirja s „nevjernicima“, koja bi prekršio kad mu više ne bi bila u interesu. To po mom mišljenju nije dobra zamisao.

Izvor: First Things

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net


[i] Neuspjeli napad alžirskog džihadista na dvije crkve u Villejuifu, zajednici u južnom predgrađu Parizu u travnju 2015. Terorist je ubio 32-godišnju ženu.

Objavljeno: 4. kolovoza 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi