Posljednjih mjeseci, niz ateističkih knjiga tvrdi da je religija, kako kaže autor knjige „Kraj vjere“ Sam Harris, “najsnažniji izvor međuljudskih sukoba, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti”.

Kolumnist Robert Kuttner izlaže već viđene optužbe: „Križarski ratovi poubijali su milijune u Isusovo ime. Inkvizicija je mučila i ubila još nekoliko milijuna. Nakon Martina Luthera, kršćani su još tri stoljeća vodili borbe s drugim kršćanima.”

U knjizi „Iluzija o Bogu“, Richard Dawkins tvrdi da nedavni sukobi na Bliskom istoku, na Balkanu, u Sjevernoj Irskoj, u Kašmiru i u Šri Lanki pokazuju da je nagon za ubijanjem u religijama još uvijek snažan.

Problem s ovom kritikom je što prenaglašava zločine pripisane religijama, ignorirajući pritom zločine sekularnog fanatizma. Najbolji primjer vjerskih progona u Americi je suđenje vješticama u Salemu. Koliko je ljudi tu ubijeno?

Tisuće? Milijuni? Zapravo manje od 25. Unatoč tome, taj događaj i dalje progoni liberalnu maštu.

Neobično je vidjeti gorljivost s kojom neki predstavnici sekularnog društva uporno prozivaju nedjela križara i inkvizicije od prije 500 godina. Broj ljudi koje je španjolska inkvizicija osudila na smrt u periodu od 350 godina procjenjuje se na oko 5000.

Ova brojka jest tragična i naravno da je broj sveopće populacije tada bio niži. Ali unatoč tome, radi se o zanemarivom broju u usporedbi s brojem mrtvih koji su uzrokovali ateistički režimi 20. stoljeća. U ime stvaranja vlastite verzije utopijskog društva bez religije, Adolf Hitler, Josef Staljin i Mao Zedong su uzrokovali pokolje koje nijedna inkvizicija ne bi mogla nadmašiti. Ova tri ateistička tiranina su zajedno ubili preko 100 milijuna ljudi.

Štoviše, razlog mnogih sukoba koji se ubrajaju u „vjerske ratove“ uopće nije bila religija. Takvi ratovi su se prvenstveno vodili zbog suparničkih težnji za teritorijem i moći. Mogu li se ratovi između Engleske i Francuske nazvati vjerskim ratovima samo zato što su Englezi bili protestanti, a Francuzi katolici? Teško.

Isto vrijedi i danas. Izraelsko-palestinski sukob u srži nije vjerski sukob. On proizlazi iz sukoba oko samoodređenja i zemlje. Hamas i ortodoksne židovske skupine u Izraelu mogu davati teološke argumente kao „Bog nam je dao ovu zemlju“, ali sukob bi ostao isti i bez ovih religijskih motiva. Etničko rivalstvo, a ne religija je uzrok napetosti u Sjevernoj Irskoj i na Balkanu.

Slijepo optuživanje religije za sukobe

Ateisti danas inzistiraju na tome da je religija glavni krivac. Pogledajte samo analizu sukoba u Šri Lanki Sama Harrisa: „Dok motivi Tamilskih tigrova nisu eksplicitno religijski, postoje hinduisti koji nedvojbeno vjeruju u mnoge nevjerojatne stvari o naravi života i smrti.“ Drugim riječima, dok Tigrovi vide sebe kao borce u sekularnoj političkoj borbi, Harris uočava religijski motiv zato što su na drugoj strani hinduisti i stoga u pozadini mora sigurno postojati neko religijsko ludilo koje bi objasnilo njihov fanatizam.

Harris može ovako govoriti bez prestanka. Nastojeći osloboditi sekularizam i ateizam od krivnje za zla počinjena u njihovo ime, on tvrdi da su staljinizam i maoizam zapravo „nešto malo više od političke religije“. Što se tiče nacizma: „Dok se mržnja prema židovima u Njemačkoj izražavala na prvenstveno svjetovan način, tu se ipak radilo o izravnom nasljeđu srednjovjekovnog kršćanstva. Radilo se o holokaustu koji je bio kulminacija 2000 godina kršćanske mržnje prema Židovima.“

Iste besmislice nalazimo i u knjizi Richarda Dawkinsa. Ne dajte se zavarati njegovim govorničkim opsjenarstvom. Dawkins i Harris ne mogu objasniti, ako je nacizam direktno potekao iz srednjovjekovnog kršćanstva, zašto onda to srednjovjekovno kršćanstvo nije proizvelo jednog Hitlera. Kako može samoproglašena ateistička ideologija, koju je Hitler propagirao kao odbacivanje kršćanstva biti „kulminacija“ 2000 godina kršćanstva? Dawkins i Harris koriste prozirnu obmanu po kojoj je kršćanstvo odgovorno za zločine počinjene u vlastito ime, dok u isto vrijeme oslobađaju krivnje sekularizam i ateizam za još veće zločine počinjene u njihovo ime.

Vjerski fanatici su počinili stvari koje su neobranjive i neki od njih, osobito u muslimanskom svijetu još uvijek čine zlodjela u ime vlastite vjere. Ako vjera ponekad potiče ljude na samopravednost i apsolutizam, ona također daje i moralni kodeks koji osuđuje pokolj nevinih. Posebno Kristov moralni nauk ne daje nikakve temelje za zlodjela. Naprotiv, on predstavlja oštru osudu svih nepravdi počinjenih u ime kršćanstva.

Ateistička oholost

Zločini ateizma se uglavnom temelje na ideologiji oholosti koja vidi čovjeka, a ne Boga kao tvorca vrijednosti.

Koristeći zadnje krikove znanosti i tehnologije, čovjek nastoji preuzeti i stvoriti sekularnu utopiju ovdje na Zemlji. Naravno, ako neki ljudi, npr. Židovi, zemljoposjednici, nepodobni, ili hendikepirani moraju biti eliminirani da bi se ta utopija postigla, onda je to cijena koju su se ateistički tirani i njihovi apologeti pokazali poprilično spremnima platiti. Time su potvrdili istinu riječi Fjodora Mihajloviča Dostojevskog: „Ako Bog ne postoji, sve je dozvoljeno.“

Koji god bili motivi ateističke krvoločnosti, neosporna je činjenica da sve religije svijeta nisu u 2000 godina uspjele ubiti onoliko ljudi koliko ih je ubijeno u ime ateizma u posljednjih nekoliko desetljeća.

Vrijeme je da se napusti bezumno ponavljana mantra da su religije glavni uzrok nasilja i sukoba među ljudima.

Ateizam, a ne religija je stvarna sila koja stoji iza masovnih ubojstava u povijesti.

Dinesh D’Souza | CERC

Prijevod: Mislav Vušković | Bitno.net