Postoje dva uznemirujuća aspekta u odnosu između kršćanstva i islama: (1) Dijalog između njih gotovo da i ne postoji. Islam se opire ekumenskom dijalogu više od bilo koje druge religije. Obraćati ljude na bilo koji način u muslimanskoj zemlji znači otići u zatvor ili u smrt. (2) Islam je jednom gotovo pokorio svijet, u ranom srednjem vijeku, kad se njegovo carstvo prostiralo od Španjolske do Indonezije, i čini se kao da je opet na istom putu. Stope rasta islama su fenomenalne u Africi, Francuskoj i Americi. (Islam je osobito popularan među crnim stanovništvom zbog svog jasnog stajališta o rasnoj jednakosti i njegove nezavisnosti od povijesti rasizma i kolonijalizma). Drugim riječima, muslimani imaju najmanji broj preobraćenih na druge vjere na svijetu i među onima su s najvećim brojem preobraćenih na svoju religiju.

Što objašnjava ovaj uspjeh? Što islam čini tako privlačnom vjerom? Jednom riječju – jednostavnost. Islam odražava nepopustljivu, snažnu jednostavnost Arapske pustinje, gdje je rođen. Musliman točno zna na čemu je. U sve zbunjeniji, smućeniji, zbrkaniji, sivlji, relativističkiji i hirovitiji svijet, islam dolazi s mačem koji jednim jedinim oštrim udarcem kida gordijski čvor moderne slabosti. Udarac, napadna jednostavnost islamske vjere, sažet je u uobičajenom vjerovanju koje iz dana u dan prolama tišinu u svakoj džamiji i minaretu: La illaha illa Allah! – “Nema Boga osim Alaha!”

Alah je, naravno, Bog – isti onaj Bog kojeg Židovi i kršćani poznaju i štuju. Islam ne samo da je zapadna, teistička religija, a ne istočna, panteistička religija, već se on zasniva izričito na povijesnoj objavi židovskog Boga, idući unatrag do Išmaela, Izakova brata, kome je Bog, prema Knjizi Postanka, također obećao osobiti blagoslov. Izak i Išmael, Židovi i muslimani, od tada su zauzeti bratskim suparništvom.

Starije ime – muhamedanstvo – koje su “nevjernici”  nadjenuli  ovoj  religiji,  netočno je, jer niti Muhamed niti bilo koji od njegovih sljedbenika nikad nisu tvrdili da je Muhamed nešto više od čovjeka, više od proroka. “Nema Boga osim Alaha i Muhamed je njegov prorok” – potpuna je muslimanska molitva.

Njihov je kodeks gotovo isto tako jednostavan kao i molitva. “Pet stupova” islama definira dužnosti svakog muslimana. Oni uključuju: hodočašće u Meku barem jednom u životu, ako je moguće, u spomen početnom događaju islama 622. poslije Krista – hegiri, Muhamedovom bijegu iz Meke (1); post (2); davanje milostinje (3); ritualnu molitvu pet puta dnevno (4); i ispovijedanje vjerovanja: “Nema Boga osim Alaha i Muhamed je njegov prorok” (5).

U jednom je smislu islam pojednostavnjeno kršćanstvo, kao što je budizam pojednostavnjeni hinduizam. U drugom smislu islam pridodaje kršćanstvu, jer gdje Židovi imaju samo našu starozavjetnu Bibliju a kršćani pridodaju Novi zavjet,  muslimani  također  pridodaju  Kuran. Oni prihvaćaju tvrdnje židovskih proroka da ih je poslao Bog. Vjeruju da je Isus produbio ovu objavu i da ju je Muhamed dovršio. Muhamed je “pečat” proroka. On govori kako živjeti Isusovu etiku (Isusa vide samo kao čovjeka, moralnog učitelja).

Ustvari, islam niti samo jednostavno pojednostavnjuje kršćanstvo, niti mu jednostavno pridodaje, već ga ponovno tumači, nešto slično kao što kršćanstvo ponovno tumači židovsku vjeru. Kako kršćansko tumačenje Starog zavjeta nije isto kao židovsko, tako i muslimansko tumačenje Novog zavjeta nije isto kao kršćansko; za muslimana Kuran autoritativno tumači Novi zavjet, kao što Novi zavjet tumači Stari.

Kuran je jedino čudo na koje Muhamed polaže pravo – iako je možda jednako čudesna činjenica da je Muhamedova žena bila njegov prvi preobraćenik. Prema ortodoksnom islamu, nepismeni seljak, Muhamed, primio je Kuran tako što mu je Alah diktirao riječ po riječ. Kad muslimani čitaju Kuran, od divljenja padaju u ekstazu. Oni kažu da nitko neupućen ne može razumjeti njegovu vrijednost, niti se može napraviti odgovarajući prijevod s arapskog jezika. U ovom smislu, islam je pomalo ezoteričan, iako je to religija s javnim otkrivenjem u knjizi.

Islam vjeruje u jednog jedinog, svepravednog, svesavršenog, svemoćnog Boga koji je stvorio svijet i čovjeka; inzistira na podložnost njegovoj volji, a onima koji vjeruju i pokoravaju se obećava spasenje i besmrtnost. Zbog svega je ovoga islam sličniji židovskoj vjeri i kršćanstvu (zapadnom) negoli hinduizmu i budizmu (istočnom). Alah nije sila već osoba; nije tek bitak ili čak samo svijest već također i moralna volja. Iz Alahove je volje stvaranjem nastao i svijet i njegovo vladanje njime – vladanje prirodom i poviješću pomoću providnosti, i vladanje čovjekovim slobodnim izborom pomoću moralnog zakona.

Sveto Trojstvo, utjelovljenje i uskrsnuće tri su glavna kršćanska učenja koje islam ne priznaje. Poput židovstva islam ne priznaje Kristovu tvrdnju o njegovoj božanskoj naravi. Alah je jedan; kako može biti tri? Isus je čovjek; kako može biti božanski? “Ne pristaje Alahu da ima sina”, pisao je Muhamed, očito biološki tumačeći sinovstvo.

Kuran naučava Kristovo djevičansko rođenje, ali ne i njegovo uskrsnuće; njegovo proročko djelovanje (naučavanje), ali ne i njegovo svećeničko djelovanje (spasenje) i njegovo kraljevsko djelovanje (vladanje); njegov moralni autoritet, ali ne i njegov nadnaravni autoritet. Za muslimane, kao i za Židove, Krist je kamen spoticanja. Teologija o Bogu Ocu i etika ljudskog života u osnovi su isti za Židove, kršćane i muslimane. Što onda nedostaje? Nisu li to najvažniji elementi? Nisu. Ono što nedostaje veza je između ta dva elementa – “karika koja nedostaje”, Krist posrednik između Boga i čovjeka. Muhamed i Kuran u biti su drugi Mojsije (zakonodavac) i drugi zakon. Ono što nedostaje je milost, spasenje, otkupljenje – upravo bitne stvari.

Kao što je to bilo u srednjem vijeku i danas postoje dvije vrste muslimana: modernisti i ortodoksni, liberalni i fundamentalisti, muteziliti (racionalisti) i mutikalimoni. U trinaestom se stoljeću Toma Akvinski suprotstavio latinskom averoizmu, europskoj inačici muslimanskog filozofa Averroesa, koji je predstavljao način za pomirenje Kurana s Aristotelovom filozofijom, i to reducirajući veliki dio Kurana na mit, a dajući Aristotelovim nazorima autoritet čistog razuma. Averroes je naučavao da je doslovno tumačenje Kurana (koje prihvaća većina muslimana) prikladno za mase, koje se ne mogu uzdići do stupnja filozofske apstrakcije, ali, kod onih koji mogu, Aristotelovi argumenti moraju odnijeti prevagu nad vjerom u božansku providnost, stvaranje svijeta i individualnu besmrtnost (što je sve Aristotel nijekao). Čini se kako se stvari nisu mnogo promijenile.

Još nismo spomenuli najvažnije u vezi s islamom: Što znači biti musliman? Kako muslimani postoje religiozno? I ovdje nalazimo, kao i u muslimanskoj teologiji i etici, zapanjujuću jednostavnost, koja je sažeta u samom imenu religije. Islam znači i mir (povezan je etimološki sa židovskim shalom) i podložnost, ili predavanje; to je mir koji dolazi od pokoravanja Alahovoj volji. Muslimani bi žustro odobravali T. S. Eliotov izbor Danteova stiha “u njegovoj [Božjoj] volji, naš mir” kao da je riječ o “najdubokoumnijem stihu u cijeloj ljudskoj književnosti”.

Glasoviti muslimanski fatalizam (“to je Alahova volja”), poput kalvinističkog učenja o predodređenosti, čini da budu još marljiviji, a ne nemarljiviji. Muslimani, poput kršćana, vjeruju u čovjekovu slobodnu volju, kao i u Božju vrhovnu vlast. Njihov fatalizam nije moderni fatalizam odozdo, frojdijanski ili skinerijanski determinizam, već fatalizam odozgo. U praksi on daje energiju i oslobađa, a ne guši. Islam je, poput židovske vjere i kršćanstva, proizveo bogato mnoštvo svetaca i mistika, osobito u sufističkoj tradiciji, koja je na mnogo načina slična židovskoj hasidskoj tradiciji.

Može li musliman biti spašen? Oni odbacuju Krista kao spasitelja, a ipak traže i vole Boga.

Islam označava u biti fundamentalnu opciju iskrenoga ‘da’ Bogu. Mnogi muslimani, poput mnogih Židova, gledaju Krista samo kroz razbijene leće. Ako Židovi koji Boga traže i Boga vole, kako oni prije, tako i oni poslije Kristova utjelovljenja, mogu naći Boga, onda svakako mogu i muslimani koji traže Boga, sukladno Kristovu obećanju da “svi koji traže, naći će” – bilo u ovom ili u sljedećem životu. Ipak, Krist također tvrdi kako “nitko ne može doći k Ocu, osim preko mene”. Kakvoj god da je istini Muhamed naučavao muslimane, Bog je prisutan u Kristu Logosu, potpunom otkrivenju Boga. Ako su muslimani spašeni, spašava ih Krist. Kršćani se trebaju nadati i moliti da će se njihovi odvojeni islamski braća i sestre ponovo ujediniti s našim zajedničkim Ocem tako što će pronaći Krista – Put. Ne možemo prestati prozelitizirati, jer to znači dovesti našu braću na Put kući.

Dr. Peter Kreeft

Ostale tekstove iz niza Analiza suvremenog islama vidi ovdje

Gornji tekst je izvadak iz knjige Petera Kreefta “Kršćanstvo i druge religije”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Ostale tekstove iz knjige “Kršćanstvo i druge religije” pronađite na linku ovdje.