Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova. Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike. (Rim 1,19-20)

Prošlo je nešto više od godinu dana otkako je u kanadski zakonski sustav ugrađen zakon C-16, s kojim su prihvaćane brojne postavke rodne ideologije. Jordan Peterson je bio prvi koji se tomu tada usprotivio te, iako je zakon prihvaćen, zbog toga privukao svjetsku pozornost, koja od tada ne jenjava. O tomu svjedoči i njegova nova hit-knjiga, 12 pravila za život, odnedavno dostupna i na hrvatskom jeziku.

Jedna od stvari koje se u zadnje vrijeme često vežu uz njegovo ime jest fenomen naziva intellectual dark web, koji je ove godine obilježio globalnu intelektualnu scenu. Riječ je o skupini istaknutih intelektualaca – znanstvenika i društvenih komentatora – s kojima, dakako, nema ništa osobito mračno, ali koji su se zbog onoga što i kako govore našli “u mraku” odnosno pod udarom društveno-političkog establišmenta, sveučilišta i medija. Nju čine pojedinci različitih svjetonazora i čak mnogih međusobno oprečnih vrijednosnih pozicija, ali koji su se specifičnim spletom okolnosti našli na istoj strani vrijednosnog rata. Ono što ih veže jest inzistiranje na slobodi govora kao neophodnom mehanizmu osobnog i društvenog napretka te jedinom načinu približavanja istini. Zbog toga stvaraju platforme i mreže na kojima mogu neovisno djelovati.

Među njima su se našli Jordan Peterson i Sam Harris. Njih dvojica su zaslužni za jedan doista povijesni pothvat koji je dodatno obogatio pokret slobode govora čiji su pobornici. Naime, ovog su ljeta održali četiri rasprave u tri grada – Vancouveru, Dublinu i Londonu – pred ukupno oko 24.000 ljudi. Iako može zvučati neobično, to nisu bile debate u klasičnom smislu, koliko razgovori. No opet nikako ne “obični” razgovori, nego doista demonstracija autentičnog, ljudskog susreta različitih mišljenja i, u tom smislu, istinski festival slobode govora i intelektualnog poštenja – dvaju najčešćih prinosa na žrtvenicima svih suvremenih ideologija.

Iako ih mnoge stvari dijele, Petersonu i Harrisu je svakako zajedničko to da su utjecali i utječu na način na koji ogroman, sve veći broj ljudi danas razmišlja o mnogim velikim pitanjima, uključujući religiju. Potaknut brojnim reakcijama na spomenute rasprave, koje variraju kako u stupnju (ne)zadovoljstva, tako još više u stupnju (ne)pristranog slušanja, odlučio sam napisati ovaj osvrt na rasprave te ukazati na prednosti i slabosti takve forme sučeljavanja, uključujući i kršćanski pogled na sadržaj rasprava, s naglaskom na ono što Peterson ima za reći.[1]

Rasprave s Harrisom

Od samog početka prve rasprave jasno je da nije riječ o klasičnoj debati. To je ono što sugovornici sami kažu o namjeri događaja: ne debata s ciljem pridobivanja drugog za svoju poziciju, nego dostizanje najviše moguće razine jasnoće o svojim pozicijama. Već tu bi mogao biti uzrok mnogog nezadovoljstva oko sadržaja i ishoda rasprava, jer se čini da su mnogi od tog događaja neopravdano očekivali debate poput, primjerice, one između Lennoxa i Dawkinsa ili Craiga i Hitchensa, da spomenem samo neke. No rasprave između Petersona i Harrisa nešto su posve novo. Iako na momente dolazi do izravne unakrsne razmjene argumenata i protuargumenata, većinu vremena se ipak vidi da sudionici ostaju vjerni primarnoj namjeri susreta, a to je nesputana sloboda govora s ciljem jasnog artikuliranja vlastite pozicije, do stupnja jasnoće koji isključuje (ili barem svodi na minimum) mogućnost iskrivljenog predstavljanja – nešto s čime su obojica u posljednje vrijeme dobro upoznati. K tome, kako su više puta dali do znanja, obojici je cilj bio iskušati nove ideje i nove pristupe pojedinim temama za koje drugdje i ranije nisu imali odgovarajuće uvjete. Petersonovim riječima:

“Naglasak na istini je apsolutno važan, zato što, [iako] se očigledno ne slažemo o mnogim stvarima (…), iskreno se nadam da će se pokazati da si u pravu što neke stvari smatraš pogrešnima, na način da bi za mene i za sve koje znam bilo od krajnje pomoći ako to prihvatim. To se doista nadam, jer radije ne bih bio glup i u krivu ako to mogu promijeniti. Tako neću upasti u jamu. Stoga se nadam da, ako možemo imati autentičan dijalog i jedan drugom govoriti istinu, što je ovdje glavno pitanje, onda mogu saznati što ti znaš a ja ne znam. To će me ojačati i osnažiti sve oko mene. I to je osnova prava na i odgovornosti za slobodu govora. Imamo pravo na slobodu govora, ali zato da možemo biti odgovorni nositelji slobode govora, da možemo govoriti istinu, da možemo ispravno postaviti svijet, prilagoditi hijerarhije i osigurati da granice dobro funkcioniraju. Tako da stvari možemo valjano održavati.”

Drugi bitan element ovih rasprava tiče se intelektualnog poštenja. To na prvom mjestu znači dvoje: biti uvijek svjestan svojih granica – na što upućuje i znamenita uzrečica gnothi seauton, koja je u temelju zapadne misli kao takve – te biti iskren odnosno istinoljubiv u odnošenju prema drugom i ophođenju sa stavovima koji nisu tvoji vlastiti. Netko bi na prvu mogao pomisliti da se sve to podrazumijeva. No bacimo li pogled na bilo koje mjesto ljudskog angažmana koje, supstancijalno ili akcidentalno, uključuje artikuliranje vlastitog i odnos s protivnim mišljenjem, uviđamo da tomu baš i nije tako. Znanstvena zajednica, fakulteti, sabor, mediji, društvene mreže – nažalost nerijetko i crkveni prostor – pa i “obični” jezik svakodnevice, sve su to okruženja u kojima, u najmanju ruku, ne čudi ako naiđemo na jedan ili drugi oblik intelektualnog nepoštenja.

Harris i Peterson su na taj problem neizravno demonstrativno odgovorili posluživši se u drugoj i trećoj raspravi specifičnom figurom poznatom kao čeličenje (eng. steel man), pri čemu je cilj što snažnije, u najmanju ruku dosljedno predstaviti suprotnu poziciju i mišljenja, kao i prigovore na račun vlastitih. To je, dakle, posve suprotno figuri slamljenja (eng. straw man), rak-rani sve ljudske komunikacije. Ako ste koliko-toliko pažljivi pri slušanju i čitanju onoga što se i kako se govori u gore nabrojanim sferama, šanse su da vam je potonje – slamljenje – jako dobro poznato, a da se s prvim – čeličenjem – možda nikada prije niste susreli.

Peterson je u jednoj od rasprava iznio i psihološko tumačenje razlike između intelektualnog poštenja i nepoštenja, odnosno, konkretnije, spremnosti i nespremnosti na iskreni susret i dijalog. On ga uspoređuje s razlikom između naivnosti i cinizma:

“Postoji razvojni put. Najprije ste naivni i vjerujete svima. Onda vas netko iznevjeri, ili vas više ljudi iznevjeri, ili sami sebe iznevjerite jer ste sami sebi previše vjerovali i niste računali sa zloćom koja vreba u vašem i u srcima drugih. Tako postanete traumatizirani zbog izdaje. Zbog toga postanete cinični. I mislite, ‘puno sam pametniji otkako sam ciničan’. I jeste, jer cinizam je doista napredak u odnosu na naivnost. Ali ne i krajnji napredak. Krajnji je napredak nadići cinizam i reći, ‘iako znam da u tvom srcu ima zmija koliko i u mom, ispružit ću svoju ruku u povjerenju, jer to je najbolji način na koji se oboje možemo uzdići’. I to doista jest preduvjet smislene rasprave.”

Ne samo da je intelektualno poštenje u vidu iskrenog izlaganja i otvaranja sebe drugom preduvjet smislene rasprave, nego to i, kršćanski gledano, predstavlja uska vrata kroz koja ulaze ponizni. Ako sumnjate da je tomu tako, sami pokušajte idući put kad budete govorili o nekomu ili s nekim s kime se ne slažete držati njihovu poziciju što je snažnije mogućom – odnosno, pretpostavljajući njihovu iskrenosti, barem u načinu na koji sami vide stvari – a pritom protiv vlastite pozicije sami iznesite najtežu artiljeriju, po mogućnosti i prije nego uopće iznesete svoje mišljenje.[2] Zapravo, čak i ako se okušate s tim eksperimentom u svojoj glavi, to bi vam trebalo biti dovoljno da uvidite koliko je uzak put kojim idu intelektualno pošteni i ponizni, i kolika je i kakva nagrada s druge strane. Pitkost i snaga razgovora o temama u kojima su Peterson i Harris ipak nešto bliži sporazumu (sloboda govora, politika, mediji, imigracije), nakon razgovora o temama u kojima se razilaze, svjedoči u prilog tomu koliko su zapravo sam razgovor o vlastitim suprotstavljenim pozicijama i njihovo bistrenje pred neistomišljenikom potrebni i kako mogu biti dovoljni da se razgovori o temama s relativno većim stupnjem slaganja mogu voditi rasterećeno, lišeno svakog za određenu temu suvišnog bremena.

U četvrtoj raspravi središnje mjesto ima pitanje značaja i uloge religije danas. Ovdje ću ukratko iznijeti neke dosege te i prethodnih rasprava glede središnjih prijepornih točaka između Petersona i Harrisa.

O Bogu

Prvo što treba biti jasno jest to da Peterson nije, u nedostatku boljeg izraza, vjernik u klasičnom smislu. Barem se to može reći na osnovu onoga što je do sada dao do znanja. On sam po tom pitanju nije uvijek bio jednako određen, a više puta je izravno rekao da, ne bez razloga, ne voli pitanje “vjeruje li u Boga”. Tako je u jednom intervjuu prošle godine na pitanje je li kršćanin odgovorio potvrdno, u intervjuu početkom ove godine na pitanje vjeruje li u Boga odgovorio niječno, dok se drugdje, kao i u raspravama s Harrisom, izjasnio tako da se ponaša kao da Bog postoji. Najjasniji je, iako ne nužno najuspješniji odgovor na pitanje o vjeri Peterson dao u nedavnom intervjuu za jedan katolički podcast. U tom intervjuu je posebno očigledno kako Peterson na pitanje o vjeri odgovara gnoseološki. Umjesto izravnog odgovora “vjerujem/ne vjerujem”, Peterson zapravo svaki put govori što o stvari u pitanju – Božja opstojnost, Isusova božanska narav, povijesnost uskrsnuća, istinitost kršćanstva u odnosu na druge religije – zna ili ne zna. Drugim riječima, na pitanje “vjeruje li” on odgovara kao na pitanje “zna li” ili “razumije li”. Onomu tko vjeruje i razumije (ili smatra da razumije) takav pristup možda neće biti zanimljiv. Štoviše, to je moment s kojim, kako sam do sada mogao primijetiti, Peterson prestaje biti zanimljiv barem dijelu svoje kršćanske, napose katoličke publike. No onomu tko uvijek teži većem razumijevanju sadržaja kršćanske vjere ili biti religije općenito, kako vjerniku tako i nevjerniku, Petersonov pristup mogao bi biti od ozbiljne koristi. Moramo, dakako, biti svjesni da je razumska ekspedicija u tom pravcu izazovan i mukotrpan proces koji nikada do kraja ne doseže svoje krajnje odredište, ali koji zbog toga nije bez svojih plodova, čemu svjedoči nepregledno more povijesti kršćanskih znanstvenika, intelektualaca i mistika.

Harris je već tijekom prve rasprave iskoristio priliku i od Petersona tražio da kaže što misli pod pojmom Bog, onda kada kaže da se ponaša tako kao da Bog postoji – što inzistira da vrijedi i za Harrisa. Petersonov odgovor na to bio je takav kao da je pitanje glasilo “reci nešto o Bogu ne koristeći se govorom vjere i teologije”. Tako u nizu onoga što je imao za reći o Bogu, naglasivši kako su to samo prijedlozi koje bi bilo potrebno objasniti, moglo se, između ostaloga čuti: “Bog je najviša vrijednost u hijerarhiji vrijednosti”, “Bog je glas savjesti”, “izvor suda, milosti i krivnje”, “budućnost kojoj prinosimo žrtve”, “transcendentna stvarnost koja se dade promatrati jedino kroz najduži vremenski okvir”, “onaj koji se očituje u kazivanju istine koje ispravlja patološke hijerarhije (…) i suočava se s kaosom postojanja i generira red u kojem je moguće živjeti”.

Valentino Findrik: Jordan Peterson, portret.

Zanimljivo, Harris mu na to odgovara onako kako bi možda mnogi koji čitaju ovaj tekst, a to je: “U svemu tomu nisam primijetio osobnog Boga koji čuje i uslišava molitve” te ga pita što misli koliki postotak vjernika vjeruje u takvog Boga. No i Peterson je u pravu kad na to prigovara da to nije ni bilo pitanje, nego što on sam misli kad kaže “Bog”. Bez obzira na to, i ovaj put se pokazalo kako Peterson najbolje funkcionira “na duge staze”, jer se tijekom svih četiriju rasprava ipak u više navrata vraćao na pitanje o Bogu i, na sebi svojstven način i vjerojatno na iznenađenje mnogih govorio o Bogu Ocu, Sinu i Svetom Duhu. Dakako, pritom je uvijek ostajao u okvirima svog znanstvenog jezika koji – Peterson je toga svjestan – o Bogu neizbježno više prešućuje nego što može reći.

O Bibliji

Na pitanje ima li Biblija status kakav nijedna druga knjiga nema ili je ona tek stari zapis običnih ljudi, Peterson odgovara: i jedno i drugo. Pritom se događa slična stvar kao i u razgovoru o Bogu, gdje Peterson na izravna pitanja ne daje jednako izravan odgovor. Budući da je to obrazac koji se ponavlja, htio bih upozoriti na jednu stvar. Petersonov način odnošenja prema Harrisovim izravnim, u dobrom smislu provokativnim pitanjima može se gledati na dva načina: (1) izbjegavanje jednako izravnih odgovora zbog bilo kojeg razloga, što Harris misli, ili – što osobno smatram vjerojatnijim – (2) zadržava dužan oprez u nastojanju da sugovornik u svojim (jezičnim, konceptualnim, vrijednosnim i drugim) okvirima u potpunosti (ili najbliže tomu) shvati puni smisao onoga što on sam najdublje vjeruje i drži istinitim. Iako se prvo “čitanje” može činiti primamljivijim, posebno ako u ovakvim razgovorima očekujete nečije obraćenje, drugi je vjerojatniji iz same činjenice što Peterson, bez obzira na očiglednu besplodnost, neumorno ustraje u pristupu, iako na raspolaganju ima – pretpostavimo – lakše i kraće načine (konačnog) odgovaranja na Harris izravna pitanja. Na primjer, na ponovljeno Harris pitanje o tome je li Biblija – konkretno Knjiga postanka, još konkretnije, epizoda o Kainu i Abelu – proizvod ljudskog uma, Peterson ne odgovara odmah da je i ljudskog i nadnaravnog porijekla, nego najprije kaže da je ona proizvod “neizmjernog broja ljudskih umova koji su djelovali tisućljećima”; pa nastavljaju:

Harris: “Ali to su ipak bili samo ljudi.”

Peterson: “Ako je nešto dubinski mudro, ono predstavlja odraz jedne dublje stvarnosti. Inače ne bi bilo mudro.”

Harris: “Tako je.”

Peterson: “Pa, što je onda ta dublja stvarnost odraz koje je nešto tako mudro kao priča o Kainu i Abelu?”

Harris tu očekivano nije “zagrizao”, nego se vratio na svoju čvrstu poziciju, a ta je da se sve ono autentično religijsko ili autentično kršćansko, uključujući svu vrijednost Biblije, može objasniti i postići na druge načine. Tada dolazi do razmjene argumenata po pitanju dostatnosti racionalizma. Peterson je tu mnogo izravniji. Napada ideju da racionalisti i ateisti uopće mogu “razviti aktivni etos koji ima dovoljno ljepote i motivacijske snage da služi kao vjerodostojna zamjena religiji”. Ta razmjena ipak ne traje dugo, jer Harris svoj odgovor svodi na nedostatak potrebnog vremena da racionalizam zasja u punom sjaju. No jedna od značajnijih rasprava bit će ona o odnosu vrijednosti i činjenica te mogućnosti izvođenja prvog iz drugog.

O religiji

Harrisova kritika religije može se postaviti na dvije razine: 1) ne treba nam nikakav dogmatizam, i 2) ne treba nam nikakav narativ. Glede prvog, Harris će reći kako je svaki dogmatizam loš. A budući da je svaka religija ujedno dogma, slijedi da je svaka religija po sebi loša. To dvoje, religiju i dogmu, kod njega je teško razlučiti, do te mjere da čak i kod svjetovnih primjera dogmatizma (npr. totalitarni politički sustavi) on iščitava elemente religijskog. Za njega je problem u tome što nas privrženost koja proizlazi iz stvarnog vjerovanja u nešto, uparena s njezinim dogmatskim aspektom, sprječava da istu stvar kritiziramo kada imamo svaki razlog za to. Glede religije kao narativa, Harris drži da donekle ima smisla ponašati se “kao da” je nešto takvo i takvo, a da pritom doista ne vjerujemo da ono jest takvo i takvo (tzv. metaforička istina). Ali, reći će on, “religija ljudima daje loše razloge da budu dobri, a postoje i dobri razlozi za to”, koje danas možemo imati i bez narativa, odnosno religije – drugim riječima, da vrijednosti možemo izvesti iz čistih činjenica.

Peterson pak na to oštro protestira, argumentirajući u prilog ne samo narativnog, nego i dogmatskog aspekta religije. Prema njemu, čovjek uopće ne može promatrati svijet bez određene apriorne strukture, koja, kao takva, ima dogmatski element. Između svijeta činjenica u kojem živimo i vrijednosti prema kojima živimo, postoji solidna struktura narativnog tkiva koji povezuje jedno i drugo. Svaka dogma i narativ, ako su iskvareni, zatvoreni i rigidni, mogu voditi u fundamentalizam – ali ako ih u potpunosti uklonimo, otvaramo vrata nihilizmu. To su, rekao bih, dva pola vrijednosne krize na Zapadu danas koja supostoje u svojevrsnom reciprocitetu i međusobno jedan drugog održavaju. Ako istisnete religiju kao super-strukturu – što može biti intervent pojedinca u vlastiti život, kao i sustavni projekt kolektivne ideologije – otvara se, s jedne strane, potreba za zamjenskom strukturom u vidu drugih oblika grupnog identiteta (na temelju nacije, klase, rase, rodnog identiteta itd.) ili, s druge strane, opasnost nihilizma odnosno sveopćeg relativizma koji se po definiciji može očitovati na doslovce bezbroj načina. Ljudska povijest ne poznaje treći put.

Na tragu toga Peterson pokušava objasniti kako i Harrisov deklarativno čisto znanstveni projekt u sebi sadrži narativni aspekt – i to ne bilo kakav, nego onaj koji odgovara kršćanskom narativu. Naime, Peterson inzistira da Harris u svojoj knjizi Moralni pejzaž “rekapitulira suštinsku kršćansku poruku… lišenu njenog metafizičkog sadržaja”. Harris tamo predlaže da se svi ljudi mogu složiti da se trebamo kretati dalje od najgore moguće situacije i bliže najboljem mogućem blagostanju, što je temeljna postavka na kojoj gradi svoj projekt znanstvenog utemeljenja etike. No, osim što opetovano prigovara da znanstvenost i racionalnost naprosto ne mogu ništa reći o vrijednostima na osnovu činjenica, a da se pritom ne utječu svojevrsnom narativu, Peterson prigovara i to da način (ili put) kojim dolazimo do Harrisova najboljeg mogućeg blagostanja odgovara središnjoj točki kršćanstva – a to je osoba Isusa Krista, koji je ne samo Istina i Život, nego i Put (= Način).

Problem s Petersonovim prigovorom je taj da narativ koji prepoznaje kod Harrisa nije nešto distinktivno kršćansko, nego bliže odgovara konceptu koji Harris koristi, a to je blagostanje (eng. wellbeing). Uzrok problema bi mogao biti i po svoj prilici jest u tome što kad Peterson kaže Isus – ili Logos – on, između ostaloga, misli “onaj koji u svojoj osobi utjelovljuje najizvrsniji mogući put do najizvrsnijeg mogućeg blagostanja”. Sad, iscrpljuje li takva koncepcija kršćansko shvaćanje Isusa, Logosa? Naravno ne. No je li ona u oprečnosti s njime? Nije. I u mjeri u kojoj smo toga svjesni možemo znati kako Petersona slušati, a pritom ne očekivati više od onoga što kao znanstvenik i mislilac svoje vrste ima za reći.

O kršćanstvu

Petersonov pristup kršćanstvu dosljedno proizlazi iz njegova shvaćanja Boga. Riječ je o suštinski pragmatičkom pristupu. Njegovim riječima, “ako je sjekira dovoljno oštra da sječe drvo, onda je dovoljno dobra”. Time Peterson opisuje svoje viđenje narativa, a prema tome i kršćanstva. Razumije se, pragmatizam nije “najsretnija” opcija kad je u pitanju autentično i cjelovito shvaćanje i življenje kršćanstva. No može li se Petersonu doista zamjeriti što u svom znanstvenom projektu istraživanja temelja i uloge religije primat daje kršćanstvu kao, da tako kažem, najizvrsnijoj od svih religija? Evo kako to izgleda kad Peterson, na kraju posljednje rasprave, u svom stilu predstavi svoje shvaćanje jednog aspekta kršćanskog narativa:

“Na početku Knjige Postanka nalazimo propoziciju da govorenje istine od kaotičnog potencijala stvara red u kojem je moguć život. To je temeljni narativ. I mi doista stvaramo svijet kao posljedicu naših komunikacijskih napora. Druga propozicija je ta da je svijet koji generiramo iz kaosa potencijala nastanjiv utoliko ukoliko je naša komunikacija istinita. Zbog toga Bog, koji na početku vremena stvara svijet Logosom (Riječju), može reći da je njegovo stvorenje dobro. Propozicija je ta da svijet koji ostvaruješ posredstvom govorenja istine dobar. I to je “Božja slika” koja je usađena u muškarca i ženu. To je veličanstvena ideja. Netko može misliti: “Ne treba nam takva veličanstvena ideja jer je to samo fikcija”. No čekaj malo. To nije samo fikcija. Osim ako ne vjeruješ da ne sudjeluješ na neki način u stvaranju svijeta i da nemaš odgovornost koja se opravdano može nazvati božanskom – sudjelovati u tom procesu ispravno, istinito. I s ljubavlju. Imamo svaki razlog taj ideal držati tako uzvišenim da je dostojan božanskog epiteta. Ali i pretpostaviti da predstavlja jednu temeljnu metafizičku stvarnost.”

Kršćanski pogled

Zanimljivo, Harris u jednom trenutku, referirajući se na ono što je Peterson ranije rekao o svom shvaćanju Boga, kaže da zapravo nema problem s takvim Bogom, ali da, ponavlja, to nije ono što većina ljudi redovito misli pod tim pojmom. Naravno, netko bi mogao reći: “Ako Sam Harris nema problema s nekim bogom, kakav je to onda bog?” Pitanje je na mjestu. No uzimajući u obzir i kontekst u kojem Peterson govori o Bogu, čini mi se da u njegovu pristupu ima nešto nalik Pavlovu govoru na Areopagu. Nastojeći doprijeti do Atenjana i – da se poslužim istim izrazom kojim su tijekom rasprava, u polu-šali, teretili Petersona – “prokrijumčariti” Isusa, Pavao svoje obraćanje započinje riječima: Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem. (Dj 17,23) Za pretpostaviti je da je u tadašnjoj Ateni Pavao mogao proći kraj kojekakvih žrtvenika kojekakvim idolima. Njegov odabir početne referentne točke nije ni najmanje slučajan. Krista uspoređuje s ne bilo kojim, nego “nepoznatim bogom”, kao najopćenitijoj, najapstraktnijoj i, po tome, najšire primjenjivoj Atenjanima poznatoj teološkoj formi.

Postoji klasična podjela fundamentalne teologije na tri razine: (1) demonstratio religiosa, (2) demonstratio christiana i (3) demonstratio catholica. Očigledno je da se Peterson gotovo u potpunosti iscrpljuje na prvoj razini, često prirodno dolazeći do druge. Iako toga u svojim prilikama možda nismo potpuno svjesni, ne može se zanijekati da je u naše vrijeme ponovno postalo potrebno govoriti o religiji kao takvoj, obratiti se čovjeku kao homo religiosusu. U tom pogledu, čini se da, u mjeri u kojoj jedan znanstveni, kritički um danas može konstruktivno-kritički pogodovati religiji, pa i kršćanstvu, s obzirom na sve specifičnosti našeg doba s kojim kršćanstvo mora računati, Peterson – kao netko tko, ponavljam, nije vjernik u formalnom smislu – to čini na doista zavidnoj razini. I bez obzira na to što, kako sam za sebe kaže, ne može reći da vjeruje, ali se ponaša tako kao da vjeruje, Peterson zasigurno ima što za reći – ne samo onomu koji ne vjeruje te tako i živi, nego i onomu koji vjeruje i živi kao da vjeruje, a pogotovo onomu koji vjeruje, a živi kao da ne vjeruje.

Smatram kako su ove četiri rasprave pokazale kolika je snaga i važnost slobode govora – točnije, slobode govorenja istine – u procesu formiranja pojedinca i kolektiva kao protuotrova opasnostima ideologija. Kako je Peterson jednom prilikom rekao, “valjan proces mišljenja važniji je od konačnog zaključka”. To, dakako, ne znači da je konačni zaključak nevažan. Dapače, svaki proces mišljenja utoliko ukoliko je valjan dovest će do jednako valjanog zaključka. K tome, kad Peterson kaže “valjan proces mišljenja” on u načelu misli samo jedno: uvijek govoriti istinu i ništa osim istine. A u tome je, čini se, nenadmašiv – do te mjere da u razgovorima s ponešto “agresivnijim” sugovornicima može ostaviti dojam pretjerane opreznosti, zbog čega momentalni rezultat onoga što ima za reći može djelovati plastično i neuvjerljivo. No ako mu se da dovoljno vremena, bez iznimke uspijeva u prenošenju poruke na način koji je razumljiv njegovu sugovorniku. Zbog toga je Peterson za mene uzor intelektualnog poštenja i istinski tražitelj – što bi morao biti temeljni uvjet bez kojeg nema prave znanosti, filozofije, pa ni vjere.

Možda su u pravu oni koji misle da Petersonov pristup kršćanstvu neodrživ. Možda shvaćanje Boga s kojim veliki ateist Sam Harris “nema problema” nije autentično, barem ne kršćanski gledano. A možda je ipak, parafraziram Blondela, moguće o svemu, pa i o Bogu, govoriti na način koji će biti važan onomu koji ne vjeruje, pa bio to i Sam Harris. Povrh toga, možda je jedan mladi trapist bio u pravu kada je jednom prilikom odvažno rekao kako ateizam ne postoji.

Valentino Findrik | Bitno.net

————————————-

[1] Pritom se moram ograditi i odmah reći da mnoge važne stvari iz rasprava neću ni pokušati prenijeti u ovaj tekst, kako zbog toga što bi to bio u svakom pogledu nezahvalan posao, tako i u nadi da bi ovaj kratki osvrt barem neke mogao zainteresirati za slušanje rasprava.

[2] O tomu govori i jedno od “pravila” Petersonove nove knjige, u podnaslovu “Pretpostavite da osoba s kojom razgovarate može znati nešto što vi ne znate”.