POVIJESNO-FILOZOFSKI PRIKAZ ATEIZMA (4)

Raskoljnikov, Veliki inkvizitor i Đavao – glasnici ateizma u romanima Dostojevskog

Kao u Goetheovu Faustu, tako se i u Braći Karamazovima javlja đavao kao glas iz vlastitog bića. Javlja se kao plemić 40-tih godina. »Jednom, kad cijelo čovječanstvo — tako govori đavao — bude ispovijedalo ateizam tada će nestati stari moral. Ljudi će se ujediniti da izvuku iz života sve moguće užitke, ali samo na ovom svijetu. Ljudski duh podići će se do titanskog ponosa i to će biti pobožanstvenjeno čovječanstvo. Pobjeđujući bez prestanka i bez granica naravi, po nauci i energiji, čovjek će po tome kušati radost, tako snažnu da će mu to nadoknaditi sve njegove prošle nade za nebeskim radostima. Svatko će znati da je smrtan, bez nade u uskrsnuće, ali će se pomiriti sa smrću s mirnim ponosom kao bog.”

ilja glazunov-veliki inkvizitor

Ilja Glazunov, Veliki inkvizitor

Ateizam u ličnostima romana

Dostojevski je snažno osjećao problematiku ateizma, pa se zato ljutio što su mu protivnici — bezvjerci predbacivali »naivnu i reakcionarnu vjeru«. — »Ti ljudi — odvraćao je Dostojevski — ne bi ni u snu mogli zamisliti žestinu sumnja, koje su me pokolebale. Nigdje u Europi nisam susreo nikoga tko bi izrazio svoje sumnje takvom žestinom kao moj Ivan Karamazov.«  Evo primjera! U Bâleu (Švicarska) doživio je Dostojevski udarac svoje vrste. Zaustavio se u muzeju pred Holbeinovom slikom »Mrtvi Krist«. Sav uzbuđen rekao je ženi: »Ova slika ubija vjeru.« Ona nije mogla podnijeti bolan izraz lica i napustila je dvoranu.

Kad se četvrt sata kasnije vratila, našla je svoga muža još uvijek nepomična pred slikom. Njegovo je lice imalo izražaj užasa kao da je pred padavicom. Što je proživio, to će opisati u romanu »Idiot«. Ako je smrt toliko strašna i tako su snažni njezini zakoni, kako ih svladati? Kako ih pobijediti kad ih nije pobijedio onaj koji je za svoga života pobijedio zakone prirode?« — »Kakve li žarke ljubavi prema čovještvu Kristovu — usliknuo je pravo Močulski — i kakve li nemoći vjere u njegovo Božanstvo!«

Ali moramo znati da je Dostojevski sazrijevao kroz svoj život i usklik pokolebanog srca nije bio njegov definitivan stav.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kako on gleda na reformu čovjeka i društva? Zločin ne tumači socijalnim zlima, nego traži korijenje u ljudskoj naravi. Ljudsko srce je arena gdje se Sotona i Bog bore o prevlast. Zlo proizlazi iz dubine čovjekove, a ne izvana. Uvjeren da nikakvo materijalno poboljšanje koje dolazi izvana, nikakva društvena organizacija ne može svijet stvoriti boljim, smatrao je da bi jedino unutarnja moralna promjena u čovjeku i njegovu mišljenju uspjela da stvori taj rezultat. Evo što u »Braći Karamazovima« govori na usta oca Zosime: »Da se promijeni svijet, da se ponovno stvori, Čovjek mora psihološki udariti drugim putem. Dokle god ne budete postali stvarno, zaista, braća svakome, bratstvo neće moći postojati…«

U meditaciji Dostojevski silazi u polemiku. Nevjernici, koje on ruski naziva antikristi, pitaju: ako je kršćanstvo istinito, zašto još nije postavilo na zemlji svoje kraljevstvo i učinilo ljude braćom? Dostojevski odgovara: »Sve će se to ostvariti kad čovječanstvo dosegne svoj cilj, na vrhuncu povijesti, kad više ne bude vremena.« Govori nekako slično kao i Teilhard de Chardin.

Prvi jači susret s ateistima dogodio se u tuđini, u Ženevi, i to ga je jako uznemirilo. Sudjelovao је nа drugom sastanku Kongresa mira. Bila je to neobična skupina revolucionara, socijalista i demokrata iz cijele Evrope. Pred velikim slušateljstvom govornici su optuživali vlasti i svećenike kao potporu despotizma. Tu se čulo, uz ostalo, da je izvor svih ratova u Evanđelju — i masa je pljeskala. Dostojevski je sabrao svoje dojmove prijatelju Majkovu: »U svom životu nisam vidio sličnog meteža…« Taj ga je sastanak silno potresao i počeo je gubiti volju za socijalizam.

Kad je godine 1869. revolucionarno društvo »Narodna osveta«, kojem je na čelu bio Nečajev, dalo ubiti studenta Ivanova zbog neposluha, to je na Dostojevskog tako djelovalo da je to obradio u romanu »Opsjednuti«. Također se bavio mišlju da napiše roman o ateizmu. Taj roman nije napisao, ali problematika ateizma nalazi se prosuta u mnogim njegovim romanima i u njihovim junacima.

Izvor gdje je Dostojevski crpio poticaje ili nadahnuća za svoje romane bio je on sam i sve ono što je ulazilo u njegovu dušu i njome ga potresalo. Svi njegovi problemi dobivaju u njegovim romanima osobnu egzistenciju. Ali uz to on je stekao veliku kulturu. U katalogu njegove biblioteke nalazila su se kompletna djela Platona i bogata zbirka djela crkvenih otaca i asketska djela.

Dostojevski nije filozof ni teolog koji bi sistematski razvijao svoje ideje. On je oboje, no njegovo izlaganje ideja je životno. Onako kao i Nietzsche, on razlaže svoje misli u svojim likovima. Zato su mu potrebni veliki romani u kojima će se izjasniti. Pogledajmo najprije nekoliko njegovih karakterističnih poteza, a onda ćemo prijeći na pojedine likove u kojima se više ili manje ostvaruje ateizam.

Sveti Pavao razlikuje tri elementa u čovjeku: soma, psyche i pneuma (tijelo, duša i duh). Prema tome i dijeli ljude.

Prvi su obuzeti samo tjelesnim čuvstvima.

Drugi su sredina između tijela i pneume.

Treći su oni koje vodi duh Božji.

Originalnost Dostojevskog među romanopiscima je ta, da on nije u prvom redu psiholog, nego pneumatolog. On promatra sve ljude, i one koji vjeruju i one koji ne vjeruju, kako stoje pred Bogom.

Ličnosti Dostojevskoga dijele se na tri kategorije:

Prvi su oni koji žive jednostavno, ne pitajući o smislu života i svijeta, nego su vođeni svojim instinktima i svojim strastima, a drugi običajima i tradicijom. Među njima mogu se naći časni ljudi i propalice. Ovi sačinjavaju glavninu čovječanstva, jednu vrst prve materije, koja je po sebi indiferentna i može biti nevina i zla. To su elementarni ljudi.

Drugi, u mnogo manjem broju, jesu probuđeni ljudi. Ovi vide, oni znaju, njihova duša drhti od spoznaje. Oni znaju da je ljudska šuma puna divljih životinja, krvnika i nevinih žrtava. Oni sanjaju da zamijene ovaj Božji nerad s radom ljudskim i razumnim. Ali trebalo bi dirati u slobodu čovjekovu i trebalo bi ga prisiljavati na krepost, jer nije sposoban da je izvršuje slobodno. Odatle sistemi koji uklanjaju Boga i predaju samom čovjeku ključ vlastite sudbine. Iza progonstva svako je njegovo djelo bila duga borba protiv tih sistema.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

I na kraju su sveci, koji ne znaju manje nego prethodni, ali zaslužuju drukčije jer imaju drugo iskustvo — duhovne stvarnosti. To su Makar Ivanovič, starac Zosima i Aljoša. Oni vjeruju u svemoć molitve, koja je uzdignuće duše prema izvoru sve ljubavi. Opiru joj se samo oni koji očajavaju nad samim sobom, kao Stavrogin ili Smrdjakov.

Glavna djela u kojima se Dostojevski izjasnio jesu: »Zločin i kazna«, »Idiot«, »Opsjednuti«, »Mladić« i »Braća Karamazovi«, Pisac dokazuje da logičan ateizam, dosljedan do kraja, ne postoji. Za Dostojevskog ne postoje ateisti, postoje samo borbeni antiteisti. Ilja Ehrenburg, službeni pjesnik, veli da je Dostojevski rekao svu istinu o čovjeku, ali istinu s kojom se ne može živjeti… »Državni ateizam morao bi upraviti Dostojevskom riječi koje je Inkvizitor rekao Kristu: »Hajde, i nemoj se više vraćati, nikad više…«

Raskoljnikov spada u drugu vrstu ljudi, onih ljudi koji žele ukloniti Božji nered i stvoriti red po svojim kriterijima. On traži naravno pravo za zločin. Nema on religiozne vjere i žrtva samog sebe nema za njega smisla. Naprotiv, on traži, ako može žrtvovati »korisno«, nekog drugog.

Zločin, kakav god on bio, makar za dobro ljudi, prelazi granice koje je Bog postavio. I zato kazna ostaje u počinitelju zločina i Raskoljnikova savjest čuje glas: »Ubio sam samog sebe, a ne staricu.« U svojim snovima on udara uvijek staričinu glavu, ali ona praska u smijeh. Ne uspijeva da je konačno ubije. Ona je besmrtna, a on je taj koji je mrtav. Stavivši se izvan Boga, nadčovjek gubi svoju slobodu. Raskoljnikov postaje igračka svojih tamnih sila i njegova sudbina sve do kraja ostaje neodređena.

Anđeo čuvar Raskoljnikova je djevojka — prostitutka Sonja. Što vrijeđa stanovite ograničene duhove — to je Sonjina čistoća. Tko želi čistoću, ne prlja ga fizički čin. Sonja se ne može usporediti sa starim Karamazovom. Ona pripada soju žrtava. Ona je žrtva socijalnog zla kojemu nije uzrok.

Po mišljenju Dostojevskog »Idiot« je njegov najbolji roman. U svoga junaka kneza Miškina unio je autor mnogo svoje ličnosti. U njemu je pisac htio predstaviti čovjeka apsolutno dobra — kao Krista među ljudima. Ruski aristokrat živio je na Zapadu, gdje se liječio od padavice, a zatim se vratio u Rusiju. Vrlo zanimljiv i dubok je opis »aurae« prije padavice u romanu: »Odjednom bi se zgrčene životne sile razvijale sve do najoštrije svijesti. Osjećaji života i bića podvostručili bi se. Sve bi strasti tjeskobe prešle u više počivanje, u mir pun jasnog i slobodnog veselja i nade. A onda kao da bi se nešto otvorilo u duši: zasjalo bi neizrecivo, nepoznato svjetlo, u kojem je postojala vidljiva i spoznatljiva najdublja bit stvari. To je trajalo najviše jedan čas.«

O tome veli Dostojevski: »Što me se tiče ako je to bolest, što me se tiče ako je to normalno ili abnormalno, jer mi se osjećaj toga časa, kad ga se sjetim u satovima zdravlja, prikazuje kao ljepota i najviši sklad iako budi u meni čuvstva sve do neshvaćenih, daje mi osjetiti veličinu, puninu vječnosti i pomirenje sa svim kao u jednom zanosnom slijevanju, nebeskom, s najvišom sintezom života.«

Knez Miškin obilazio je svoju zemlju nekoliko mjeseci, razgovarao je s ljudima svih staleža i svih tendencija. Posebno je promatrao vjeru naroda. Zatim je posjećivao salone glavnog grada i druge sredine. Mladi ljudi, »koji su nadmašili nihiliste«, napadali su ga. Knez Miškin, u početku prezren zbog naivnosti i neobične skromnosti, postaje središte privlačivosti zbog čistoće i dobrote svoje duše, zbog povjerenja, vedrine, radosti, koju svuda izlijeva. On je simbol Krista. Skica romana to pokazuje. »On je luda u Kristu«, zatim postaje »čovjek potpuno lijep«, a onda možemo čitati većim slovima: »NB – »Knez je Krist«.

Ali taj knez strahovito govori o katolicizmu: »Prije svega, katolicizam je nekršćanska religija. Zatim, rimski katolicizam je gori od ateizma… Ateizam propovijeda izobličenog Krista, on ga izdaje i napada… On propovijeda Antikrista… On nije, dapače, ni religija, nego nastavak zapadnog rimskog carstva… Papa se domogao… zemaljskog prijestolja i pograbio mač, zatim se maču pridružila laž, intriga, prijevara, fanatizam, praznovjerje, zločin… a od svega toga kako da ne bi izišao ateizam…? Treba da nama zasja, nasuprot Zapadu, naš Krist, koga smo mi sačuvali i koga oni nisu nikad ni poznavali!«

Suprotan pol knezu je Hipolit. On živi »u svom kutu« kao čovjek podzemlja, nasuprot knezu je gotovo kao Ivan Karamazov nasuprot Aljoši. On također odbija opću harmoniju kupljenu uz cijenu smrti; on je također mislilac nasuprot svecu. Međutim, Ivan je promišljeno ateist, dok će to Hipolit biti samo prividno. On vjeruje u bit kršćanstva a da ga ne može racionalno formulirati…

Demoni. U prosincu 1869. Dostojevski razmatra ogroman »život velikog grešnika« u pet dijelova, komu će sadržaj biti — piše Majkov: »pitanje koje me je, svjesno ili nesvjesno, mučilo cijeli moj život: egzistencija Božja«. Demoni su još jedno djelo nadahnuto ateizmom.

Između onih, koji su zahvaćeni u idejni vrtlog ističe se Kirilov, mistik nihilizma, koji do kraja razvija dvoboj čovjeka s Bogom. »Bog me je čitav život mučio«, otvoreno priznaje. Čovjeka po njegovu mišljenju vječno muči strah pred smrću, pred drugim svijetom, pred Bogom. Novi čovjek mora biti sretan i ponosan jer će svladati bol i strah, on će biti Bog. Kirilov zna da čovječanstvo stoljećima gleda u Krista kao pobjednika bola i smrti i on sam osjeća prema Njemu divljenje. Ali on ne može biti spasitelj čovječanstva, jer nije Bog, štoviše — Boga nema.

Druga teška ličnost iz tog romana je Stavrogin, Rus »koji je izgubio vezu s Rusijom« i s vjerom. On se muči da bi došao do nje. On je tajanstvena ličnost, superioran ljepotom, inteligencijom, visokom slobodom, ali duboko pokvaren. On je bio daleki vođa zavjerenika, a da zaista nije njihov. Bio je tajni muž Šepavke, još misterioznijeg bića. Šepavka je vrlo obična, »naivna bolesnica«. Živjela je u samostanu gdje se kršćanstvo prilagodilo kultu prirode.

»Vlažna zemlja« bila je Velika Majka, Bogorodica. Ovdje se nalazi gotovo religiozna uloga koju Dostojevski voli pripisivati zemlji. Sonja šalje Raskoljnikova da poljubi zemlju; Šatov također šalje Svidrigajlova; Aljoša u svojoj ekstazi »zagrlit će zemlju, zaklet će se da će je voljeti vječno i dignut će se kao drugi čovjek«. Mističan kult zemlje je baza nauke pisca o ukorijenjenosti i nacionalnosti. Sveta zemlja i narod bogonosac nisu kod njega razumska bića, nego predmet stvarne vjere.

Stavrogin polazi u samostan da bi posjetio starca Tihona. Ne može više živjeti zbog grižnje savjesti što je počinio strašan zločin, Prigodice razgovara sa svetim čovjekom, ali ironički i drsko. »Može li se vjerovati u đavla, a da se ne vjeruje u Boga? A da li vi vjerujete u Boga? A da li biste mogli učiniti to čudo da vjerom premjestite brdo?« Tihon odgovara: ateist je bliži vjeri, mora učiniti samo jedan korak. On na sve odgovora blago, jednostavno, ponizno i jasno. Nakon oklijevanja ponizno mu priznaje svoj zločin: okrivio je dijete, koje se od očaja objesilo. Pokora ili oholost? Stavrogin je uzbuđen. Uzima mali križ i lomi ga. To je simbol. Pao je u očaj i ubija se.

U »Braći Karamazovima« ateizam  dolazi do vrhunca. Uz tri zakonita sina, Dmitra, Ivana i Aljošu, stari Karamazov ima i četvrtog sina, nezakonitog Smerdjakova. Ali oni bi se po nekoj unutrašnjoj srodnosti mogli poredati u dva para. Dmitar i Aljoša te Ivan i Smerdjakov. To je djelo Dostojevski napisao na kraju života, a raspravlja o velikim religioznim problemima. Za Ivana nije zlo negacija dobra, ni nužan element u harmoniji svijeta, nego pozitivna stvarnost. Ta stvarnost nezamisliva je s egzistencijom Boga, savršeno dobra i svemogućega. Taj svijet nije dostojan plača jednog djeteta. Nema univerzalne harmonije uz tu cijenu. »Ja ne odbijam da prihvatim Boga, zadovoljavam se da mu s poštovanjem vratim ulaznicu.«

Bjelinski je rekao nešto slično: »Ja odbijam sreću, pače darovanu, ako nisam miran zbog sudbine svakoga od moje braće!« Kad se pokušava protumačiti strpljenje djece istočnim grijehom, Ivan odgovara: »To je razmišljanje jednog drugog svijeta, neshvatljivog ljudskom srcu na ovoj zemlji. Ta istina nije od ovog svijeta, ja je ne shvaćam.« Odbacivanje opstojnosti Božje, znanstveno i filozofsko, nije u modi… Što se niječe odlučno — to je stvaranje svijeta, djelo Božje i smisao ovoga svijeta. — Dostojevski daje odgovor: kad čovjek napreduje u ljubavi, onda se uvjerava da Bog postoji i da je duša besmrtna. Problem zla nije riješen, on je nadvladan.

Ivan je hladan i zna računati. Ateist je, ali zna braniti prava Crkve kao da joj pripada. Mrzi i prezire oca, no sposoban je da s njime živi bolje nego Mitja, koji ne zna obuzdati svoje osjećaje. Stari Karamazov bjesni na Mitju, ali mrzi Ivana, što je gore. Ivan želi smrt oca, ali nema ruke ocoubojice. Previše je fin i otmjen za to. Ljudi duha ne rade tako. Oni se zadovoljavaju time da inspiriraju. Njegov instrument je Smerdjakov. Kao što mu ime govori, to je čovjek koji je duhovno truo, raspada se i smrdi. On je pokoran sluga, inteligentan više nego što se misli, ali čeka svoj čas. Nitko nema tako izoštren osjećaj za nepravdu kao on.

Kao u Goetheovu Faustu, tako se i ovdje javlja đavao kao glas iz vlastitog bića. Javlja se kao plemić 40-tih godina:

Jednom, kad cijelo čovječanstvo — tako govori on — bude ispovijedalo ateizam, (a ja vjerujem da će ta epoha, kao što su to bile geološke epohe, doći u svoje vrijeme), tada će od nje, samo bez ljudožderstva, staro shvaćanje svijeta nestati, a osobito stari moral. Ljudi će se ujediniti da izvuku iz života sve moguće užitke, ali samo na ovom svijetu. Ljudski duh podići će se do titanskog ponosa i to će biti divinizirano čovječanstvo. Pobjeđujući bez prestanka i bez granica naravi, po nauci i energiji, čovjek će po tome kušati radost, tako snažnu da će mu to nadoknaditi sve njegove prošle nade za nebeskim radostima. Svatko će znati da je smrtan, bez nade u uskrsnuće, ali će se pomiriti sa smrću s mirnim ponosom kao bog. Zbog ponosa odreći će se mrmljanja protiv kratkoće života i ljubit će svoju braću ljubavlju bez interesa…

To su misli koje mladi oslobođeni intelektualac kao svoje nalazi u toj noći.

Stari Karamazov demonski je čovjek, koji ne traži vječno ženstvo, nego tjelesnu anatomiju. Frenetički živi u ekstazi vlastite senzualnosti. Ni svete stvari i osobe ne ostaju pošteđene od njegove strasti. Fjodor pita Ivana: »Ima li Boga ili ne?« — »Ne, nema nikakva Boga!« — Sva su, dakle, vrata otvorena.

Jedini kontrapunkt u toj dramskoj obitelji je Aljoša, ali njegov utjecaj prima samo Mitja.

Kant je kušao dokazati da je egzistencija nečeg transcendentalnog neophodno potrebna da bi se utemeljio moralni život. On je preokrenuo klasičnu tvrdnju. »Braća Karamazovi« predstavljaju kritiku Kantove autonomne etike. Tri brata, Dmitrij, Ivan i Aljoša, utjelovljuju tri etička stupnja u potrazi za njihovim rješenjem.

Posebno poglavlje u ovom romanu je »Legenda o velikom Inkvizitoru«.

Tu se postavlja odnos između ateizma i Krista. Patristička izreka kaže: »Što god nije bilo uzeto od Krista, nije spašeno.« Krist je mjesto ljudi preuzeo sve grijehe, a medu njima je ateizam — čovjekovo odbijanje da prizna Boga… Krist je na križu kriknuo: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« U tom času sam je osjetio odsutnost i tjeskobu ateizma.

Legenda označuje jednu vrst apokalipse socijalnog ateizma. »Stvara se sukob među najoprečnijim idejama svijeta: Čovjek-bog susreo je Bogo-čovjeka.

Legenda razvija evanđeosku temu triju napasti u pustinji. U svojim besmrtnim odgovorima Krist odbija Sotonu, jer predstavlja tri forme uništenja slobode. Naprotiv, Sotona ih prihvaća kao tri nepogrešiva rješenja ljudske egzistencije: promijeniti kamenje u kruh — znači riješiti ekonomski problem; pobijediti zakone prirode čudom — znači riješiti problem nauke i tehnike — i, na kraju, sjediniti sve narode pod znakom mira, s moću mača — znači riješiti politički problem. — Papa kao glava Katoličke Crkve popustio je sotonskoj napasti. Tu ideju dalje Dostojevski razvija u »Dnevniku književnika«, gdje veli da će se papinstvo, napušteno od prijestolja i ostavljajući ih povezati sa socijalizmom da osvoji radničku klasu.

U romanu »Braća Karamazovi« Dostojevski je htio prikazati Kantovu »Kritiku praktičnog razuma«, što gradi svoj nazor bez obrazložene vjere, ali je pao u svom životu u istu manu: još je više gradio svoju vjeru na volji nego na razumu.

Razumsko opravdanje vjere nije mu bilo čvrsto. Problem patnje nije mogao povezati s idejom dobrog, pravednog i svemogućeg Boga. — S Kristovim božanstvom, kao što smo vidjeli, imao je teškoća. — Pa ni problem Crkve nije bio za njega riješen. Hijerarhijska Crkva nije ga mogla zadovoljiti. Poslije Petra Velikog bila je paralizirana; nije imala autoriteta. Smatra da nije sposobna da uči ni vjeru ni narod. Lijek će mu biti da vjeruje ono što vjeruje ruski narod. Ali ta se vjera izrodila u nacionalizam koji prezire druge kršćanske narode u Evropi.

No zato se to čvršće i grčevitije držao Krista. Neki misaon čovjek veli da je Dostojevski najoduševljeniji kršćanin XIX. vijeka.

»Vjerujem da nema ništa ljepše, ništa dublje, simpatičnije, razumnije, muževnije i savršenije nego što je Krist. I ne samo što nema, nego ja to velim s ljubomornošću — ne može ni biti. Štoviše — kad bi mi netko dokazao da je Krist izvan istine i kad bi bilo realno da je istina izvan Krista, ja bih radije ostao s Kristom nego s istinom.«

Druga izjava kao da dopunjava prvu: »Vjera se konačno svodi na ovo tjeskobno pitanje: može li današnji čovjek, Europejac, vjerovati u Kristovo Božanstvo ili ne, jer u tome je sva vjera?«

Krist po Dostojevskom daje smisao Zemlji: »To je bio najbolji čovjek na Zemlji i on joj daje smisao da postoji. Sav planet i sve što je na njoj — veli Dostojevski — bez toga čovjeka su prazni. Nije bilo sličnoga, niti će ga biti poslije, niti ikada…«

»Moj Hosana je prošao kroz strahovito čistilište sumnje!« Priča se jedna zgoda, koja se zbila pod kraj života Dostojevskog, kad je već bio priznat kao duhovni vođa svoga naroda. Kad je došao na ples, što ga je priredila školska mladež u Petrogradu, plesači su zastali, a muzika je neko vrijeme kolebala, pa je onda i ona prestala. Mladi parovi došli su k njemu i molili ga da im govori o Kristu. I on je tako govorio do zore u plesnoj dvorani o »Kristovoj istini«.

U književnim skicama našla se izreka: »Napisati knjigu o Kristu.« A vjerujemo da bi Dostojevski znao mnogo toga reći o Kristu kad mu je omladina visjela o riječi cijelu noć.

Dva velika prijatelja, a idejni protivnici — Dostojevski i Solovjev pružili su sebi ruke u zajedničkoj ljubavi prema Kristu. To je simbolika, koja proročki govori o sjedinjenju Istoka i Zapada preko ateizma.

Aleksandar Barbalić | Obnovljeni život

Ostale tekstove iz ovoga niza vidi ovdje!


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 28. veljače 2016.

Možda vam se svidi