Muslimanske vlade zabrinute zbog nasilnih fetvi

Vladari muslimanskih zemalja pomirili su se s činjenicom da im je religija u velikoj krizi. Jedan od pokazatelja te krize je i rastući broj fetvi, ili legalnih izreka koje naređuju ubijanje ateista, otpadnika, izraelskih civila. Ali njihovi pozivi na reformu, čini se, samo su kozmetički. Osim za nekolicinu progresivnih muslimana koji su spremni na samokritičnost, za ostale je “nasilni i teroristički” islam samo plod zapadnjačke mašte.

Ipak, islamska kriza zanima i vlade. Naime, sedmog i osmog prosinca 2005. održana je konferencija u Meki koju je sazvala Organizacija islamskih država, a na njoj su bili nazočni muslimanski političari i intelektualci iz cijelog svijeta. Glavni cilj konferencije bio je naći načine kako zaustaviti širenje krize. Ta konferencija je vrlo bitna te ćemo je ovdje pokušati rastumačiti.

Za početak, Dokument potvrđuje i otvoreno priznaje krizu koju muslimanski svijet prolazi. U nastojanju da spase islam od ponora, čelnici vlada su nabrojali različite uzroke krize. Prvi od uzroka vide u poplavi fetvi  koje su postale glavna nevolja islamskih društava.

1. Poplava fetvi

Fetve su prosudbe, koje donose više ili manje učene osobe, a koje žele propisati kako se u pojedinim konkretnim životnim situacijama treba ponašati a da bi to bilo u duhu islama. U samim početcima islama, fetve su bile neuobičajene i vrlo rijetke, a izricali su ih službenici koji su za to imali službene dozvole i potrebno obrazovanje. Fetve su bile izricane samo vezano za neke političke odluke te se nisu mogle proglašavati po vlastitom nahođenju svakog imama (voditelja molitve), niti svakog fakiha (islamskog pravnika). S vremenom se broj izdavatelja fetvi neograničeno povećavao te su se fetve počele izdavati za svaki aspekt vjerničkog života. Ove fetve koje se tiču svakodnevnog života su često toliko nespretne da im se često i arapske novine izruguju.

Fetve u kojima su muslimanski političari, na gore spomenutoj konferenciji u Meki, vidjeli glavni problem islamske krize su ponajviše one koje su povezane s političkim nasiljem. To su one koje daju sliku islama povezanu s terorizmom. Predstavnici islamskih vlada kažu: “Dosta je bilo imama koji sebi daju pravo za reći: ‘Ubij ovu grupu’, ili koji legitimiraju džihad (sveti rat), da upotrijebimo termin kojim se služi islamska konferencija. Važno je napomenuti da je u islamu problem nasilja prvotno vezan za rat. A ratu, da bi bio opravdan, mora prethoditi deklaracija (fetva) o džihadu.

2. Fetve nasilja i terora

Kad imam proglasi stanje džihada, to znači da svaki musliman, u skladu s mogućnostima koje su mu dostupne, ima obvezu boriti se protiv agresora i braniti i širiti islam. Takve borbe mogu biti i oružane borbe, borbe  fizičkim nasiljem, gdje onda do izražaja dolaze ratnici, mudžahedini. Oni koji se ne mogu direktno boriti, mogu svoj doprinos dati tako da plaćaju onima koji idu u borbu. Još jedan način borbe – pogotovo protiv ateista – je braniti islam pisanom riječju. Čak i žene, rađajući više djece, daju svoj specifičan doprinos džihadu. U svakom slučaju, u džihad su pozvani svi muslimani bez iznimke.

Zadnjih godina, došlo je do povećanja broja imama koji naređuju ubijanje Izraelaca. Najpoznatiji imam u muslimanskom svijetu danas, Yussef al Qaradāwi, lansirao je fetvu koja opravdava palestinske terorističke napade protiv izraelskih civila. Al-Qaradāwi je Egipćanin koji živi u Emiratima, ali puno putuje u Europu, London i Irsku, gdje je lociran europski Fetva institut. Ovaj institut ima vrlo važnu ulogu u Europi, nekad pozitivnu, nekad negativnu. Prije nekoliko godina, Al-Qaradāwi je javno obznanio fetvu u kojoj tumači da je svaki kamikaza, mudžahid, koji se digne u zrak u kafiću, na ulici, ili u autobusu u Tel Avivu ili drugdje u Izraelu, istinski mučenik.

Da bi se shvatio iznimni značaj ove fetve, treba znati da muslimanska tradicija ne dozvoljava ubijanje nenaoružane osobe. Džihad se može vršiti samo protiv naoružanog protivnika. Ali Al-Qaradāwi je našao način da opravda ubijanje civila. On objašnjava da je trenutno cijeli Izrael poput vojske, i da je agresor protiv islama s obzirom na to da svi Izraelci podržavaju okupaciju Palestine koja je islamski teritorij.

3. Popravljanje slike islama

Nakon što je kritizirao fetve koje potiču i naređuju nasilje, dokument s konferencije u Meki se okrenuo pitanju takfira, odnosno proglasu da je neka osoba kafir, to jest nevjernik, ateist. Zbog krize islama, u muslimanskom svijetu raste tendencija međusobnog optuživanja i proglašavanja „nevjernicima“”. Pakistansku djevojčica koju je otac ubio u Bresciji (Italija), u kolovozu 2006., smatrali su “lošom muslimankom”. Puno islamskih vlada je optuženo da su izdali muslimansku stvar i da su “nevjernici”. Al Qaeda tako optužuje Saudijsku Arabiju, ali i Egipat, Jordan itd… U prošlom ratu između Iraka i Irana, svaka je od dviju zemalja najprije morala dokazati da je ona druga kafir – nevjernička, da bi je smjela napasti!

Dokument iz Meke traži da se takva međusobna izopćenja obuzdaju, jer ona oslabljuju jedinstvo Umme, islamske zajednice, te, pored toga, prikazuju islam kao nasilnu religiju, što se smatra pogrešnim, jer je islam po svojoj prirodi – kako to dokument navodi – religija tolerancije (din-al-samah). I muslimanske vlade su vrlo zabrinute zbog te negativne i nasilne slike koju je ostatak svijeta stvorio o islamu. No fundamentalisti nisu zabrinuti nad tom slikom: po njihovu mišljenju, ona u biti još više pokazuje koliko je Zapad korumpiran: jednostavno ne razumiju da nasilje protiv Zla dolazi od Dobra.

Treća točka u dokumentu se bavi pokušajima da se spasi muslimanski identitet koji je “pod napadom sa svih strana”. S nekim dodvoravanjem radikalnim tendencijama, dokument klizi u “viktimizaciju” islama, tvrdeći da kriza praktički proizlazi iz toga što cijeli svijet napada i kritizira muslimansku religiju. Dokument uvelike ističe da Zapad i svijet imaju deformiranu sliku islama. Stoga, da bi spasili islamski identitet i ispravili krive klišeje međunarodne zajednice, odlučeno je u Meki da se “prikaže pozitivna slika islama, izvorne Umme”.

Dokument tvrdi da je islam stvorio islamsku civilizaciju i, štoviše, dao doprinos gradnji univerzalne civilizacije. Da stvore još pozitivniju sliku islama, vlade u Meki su odlučile “dati prioritet reformama i progresu, u skladu s ljudskom civilizacijom, ali sve to inspirirano šerijatskim zakonima, pravde i jednakosti”. Dokument, međutim, ne ide dalje od tih uopćenih proglasa glavnih principa, te u svom zaključku ukazuje na potrebu za “desetogodišnjim planom za reformu društva”.

I da bi promijenili deformiranu sliku koju Zapad ima o muslimanskom svijetu, vlade su također odlučile pokušati proširiti istinsku sliku islama na Zapadu. Jer, kako rekosmo, za sudionike konferencije, na koje radikalne ideje očito imaju velikog  utjecaja, slika koju Zapad ima o njima je netočna. Sve u svemu, dokument iz Meke je, čini se, prilično površan u svojim analizama i rješenjima koje daje. Za njih se očito radi samo o tome “kako promijeniti sliku islama?” ispravljajući tu i tamo pojedine aspekte.

Jedino reformisti u islamskom svijetu imaju hrabrosti reći: “Ovo je slika koju mi muslimani dajemo, nije to nešto što su zapadnjaci izmislili. Ako se ne poklapa s istinskim islamom, to je zato što mi ne prikazujemo istinski islam.” Najradikalnije pitanje postavljaju progresivni intelektualci koji se pitaju kako promijeniti interpretaciju islama? Problem zapravo nije samo u nasilju fetvi, ili načinu na koji Zapad vidi islam, nego je problem u tome kako islam sprovesti u svakodnevni život.

Nadalje, fetve odražavaju zbunjenost koju veliki dio religioznih muslimana osjeća. Oni ne mogu uskladiti islam sa suvremenim svijetom i boje se napraviti pogreške koje bi ih onda mogle udaljiti od “istinskog islama”. Iz te nesigurnosti i neznanja kako da se usklade sa suvremenim svijetom, muslimani traže od imama i muftija da im daju fetve o svakojakim životnim situacijama. Muftije naravno odgovaraju na taj zahtjev i izdaju na tisuće fetvi koje onda propisuju na koji se način jedan musliman ili muslimanka moraju ponašati i u najsitnijim detaljima svakodnevnog života. (Ostale članke iz ovog niza vidi OVDJE!)

Samir Khalil Samir SJ, AsiaNews.it

Prijevod: Victoria Tafra | Bitno.net

Samir Khalil Samir SJ posjeduje doktorate iz orijentalne teologije i islamskih studija. Osnovao je u Egiptu 20 škola za učenje čitanja i pisanja, 12 godina je bio profesor na Pontifikalnom Orijentalnom institutu u Rimu. Tijekom građanskog rata 1986. preselio se u Libanon. Osnovao je istraživački institut CEDRAC u Beirutu koji istražuje i skuplja kršćansku kulturnu baštinu na Istoku. Ujedno je i profesor na Pontifikalnom Orijentalnom institutu Centre Sèvres u Parizu, zatim je profesor na Maqasid Institute u Beirutu gdje imamima predaje o kršćanstvu… Bio je gostujući profesor na bezbrojnim sveučilištima diljem svijeta. Autor je preko 40 knjiga i više od 500 znanstvenih članaka na arapskom i francuskom na temu odnosa kršćanstva i islama, savjetnik je mnogim političkim i vjerskim vođama u Europi i na Bliskom istoku. Također je s muslimanskom mladeži svakodnevno vodio razgovore na ulicama Pariza sve do 2005. godine. Njegovo glavno područje interesa je kršćanski Orijent, islam i integracija muslimana u Europi te pitanje odnosa muslimana i kršćana. Smatra ga se najvećim stručnjakom za pitanje islama u Katoličkoj Crkvi. Bibliografiju njegovih djela vidi ovdje: Pontificio Istituto OrientaleFacoltà delle Scienze Ecclesiastiche Orientali