*Na današnji dan, 4. siječnja 1960. godine, preminuo je poznati francuski pisac Albert Camus. Tim povodom ponavljamo tekst Zlatana Plenkovića, izvorno objavljen u časopisu Crkva u svijetu.

Nije udario na Don Kihotove vjetrenjače, nije se borio ni s Vitezom. Ali se iscijedilo iz pera mnogo  gorčine na život i na sadržinu svijeta. Ranjivost života i ishlapljivost sreće natopiše njegove misli. Slomljenom polugom revolta i apsurda osjećao se beskrilan u zadušljivoj dolini suza.

Kliznimo potihano u najranije dane Camusova života, da vidimo što se sve pregnijezdilo iz ranih dana u odraslu dob, pa onda prelijevalo u pero. Mladi splitski muzičar Lj. Stipišić u pjesmi “Činjenica” izrekao je u malo redaka tragediju izgubljenih: “Ima mnogo više ranjenih nego ubojica, stoput više pregaženih od broja automobila, tisuće slijepih više nego što je učinila trahoma.”

OBLACI

I Camus je u broju pregaženih bez ubojice. Navršio je tek prvu godinu života, kad mu je bitka na Marni g. 1914. oduzela oca. Nije mu bilo lako bez i jedne uspomene na oca zamisliti veliko očinstvo svijeta i svemira. Nije znao iz samih mrvica domisliti se velikoj pogači. Uz gluhu, nijemu i siromašnu majku nije mogao ugraditi u svoju maštu ni izrezak dobrote svijeta, ni iscjedak sreće života. Sa dvanaest godina bosonog je gledao bijedu arapskih kolega po alžirskim ulicama. Iz dječačkog kreveta iskreno je žalio i gledao majku gdje s balkona bespomoćno čeka na otvaranje dućana. Kakvo čudo, što se bez ushita djetinjstva nije mogao nasititi sreće, pa ni onda kada je g. 1958. postao nobelovac. “Želim samo znati da li će moja majka biti sretna”, rekao je primajući tu nagradu.

Afričkom klimom i južnim mentalitetom osnažile su se glasnice protesta, a oči, što su već bile zamagljene siromaštvom i izgubljenim djetinjstvom, još više su se obasule prašinom, kao prozorska stakla nakon suhe oluje. Možda bi Camusovo mišljenje i pero bilo drugačije, da on nije bio isto toliko plemenit, koliko je zrak oko njega bio plačljiv. Bezazlen i dobar u duši, nije trpio rana ni na kome. I uvijek mu se činilo da je čovjek neoplakan. Nije mu bilo ni šesnaest godina kad je, gledajući pregažena dječaka pod automobilom, ovako pred Fouchetom uzdahnuo: “Vidiš, nebo ne daje odgovora!”

Život je kao silnik udario na njega, bičevi su ga četvrtali. Posvuda hropac, a nigdje ni glasa sreće.

Između g. 1937—1942. ležao je u tuberkuloznom sanatoriju, gdje je iz temelja zamrzio umiranje. Zato u “Kaliguli” uzdiše: “Ovaj svijet je nesnošljiv.” Nevolja i ljutost života sikće iz svake kamene pukotine. I kad bi se Leibnizova podjela zala u metafizi­čka (ovisnost), fizička (tjelesna), moralna (grijeh) mogla predočiti ljestvicom, kazali bismo da je Camus osluškivao bičevanje na svakoj stepenici. Radi toga je brisao sve ideologije, jer one, kako je on mislio, blokiraju misao, i po diktatu ranjavaju život. Teško je pronalazio Božju ruku u svijetu, kad je svijet tako isprebijan sa svih strana. U toj “neuspjeloj” tvorevini nije vidio Velikog Majstora. I pod ovim maglovitim mislima njegovo pero je bivalo sve crnje, a on se osjećao tuženikom pred vlastitom egzistencijom. Kao jastreb kome je oluja slomila krila, kao čovjek koga je udarila sunčanica, pa se raščovječio. Sve što mu je življenje pružilo, zgusnulo se u čvor, u čir koji je prsnuo u njegovim literarnim djelima.

KIŠA

U “Strancu” (1942) čitamo očitu izgubljenost i bolnu prisutnost čovjeka na Zemlji. Činovnik je ubio Arapina, osuđen je na smrt, ali obija svećenika, jer ne vidi suvislosti u životu. Čini mu se da je čovjek zalutao na Zemlju kao meteor koji se po tuđoj volji otkinuo od zvijezde pa ispao u prazninu. Zato se osjeća “stranac”, izbjeglica.

“Sizifov mit” (1943) tužaljka je o bezuspješnom valjanju kamena. Traži jasnoću, a oko njega tama. Želi živjeti, a na rođenju je već osuđen na smrt. I u toj vatrenoj nesvjestici, u toj izbezumljenoj varci piše: “Samo je jedan ozbiljan filozofski problem — samoubojstvo” (str. 15).

“Kuga” (1947) okužila je sreću. U Alžiru i u svijetu. Isusovac Paneloux predloži religijsko rješenje, ali se dr Rieux teme odupire kao apsurdu. Paneloux nudi dilemu: “Ili Bog, ili ništa.” Ali dr Rieux ne prihvaća, jer je zlo u svijetu tako golemo, da se to ne može spojiti s dobrotom Božjom. “Ja sam u mraku, želim gledati jasno!”…

“Pad” (1956) kazuje istu tragediju kroz sudbinu Jean-Baptistea, pariškog advokata koji je nekada gospodovao, a sada u amsterdamskom baru “Mexico-City” javno ispovijeda prošlost: Vidio je ženu u crnini, kako se sagiba preko mostovne ograde, i čuo pad u Seinu. Od grižnje savjesti nije nekoliko dana kupovao novine.

U “Nesporazumu” (1944) opet ubojstvo, jer mati nije prepoznala sina na povratku. “Pobunjeni čovjek” (1951) protest je protiv terora. Vjerojatno je pobunjeni čovjek očekivao spas od vjernika, kad jadikuje: “Kršćani izdaše misiju.”

SUNCE?

Sva je prilika da je Camus prešao teškim glačalom po životu, i sav svijet uvio u crninu, a svojem peru dao ulogu narikače. Kao da su se odro­nile planine u potresu, ili savila sva stabla pod vjetrom! To je zato što se u njegovim djelima lako osluhne dah dualizma: nepomirljivost između dobra i zla, svjetla i tame, ništavila i opstanka, ideala i krvave stvarnosti. “Ima više stvari u čovjeku kojima se moramo diviti negoli onih koje bismo morali prezreti. A ipak zlo harači” (“Kuga”).

Ne želi ubiti ni umrijeti, a smrt mora doći i bez ubojice. I eto apsurda! Ako postoji Bog, zašto ga ne ganu isplakane oči svijeta? I to je Camusov apsurd. Ako nema Boga, eto dvostrukog apsurda! Ali, čini se, da je Camus i ne znajući tražio Boga. Doduše, nije se s njim ovdje susreo, jer mu pognutost života nije omogućila da vidi odbljesak neba na Zemlji. Nije znao ugledati Boga kroz glad, bolesti, nepismenost, suze i krvavu povijest ljudi. Čudnovato je ipak, kako u zraci nije osjetio i sunce. Zašto se iz mrvica sreće nije mogao domisliti velikoj pogači koja može nahraniti srca i mozgove ljudi. Mnogi su njegovi kolege, mnogi umnici baš iz ove bolne ovisnosti čovjeka otkrili gospodara svijeta i njegov natčulan kraj. Oni, koji su to uspjeli, natrli su svoje misli, pa je lako izbila iskra, svrućila srce i pamet te otvorila prozore velikom svjetlu s visina. A Camus se uznojio tražeći istinu, jer je htio vlastitom snagom prokrčiti put, dok je kraj njega već dvije tisuće godina cesta spajala nebo i Zemlju sa svim potrebnim prometnim znakovima. Čeznuo je za svjetlom, a ono je njemu do ramena sjalo u bogatim dokumentima, kao svijeća na svijećnjaku, kao grad sagrađen na planini.

Nije potrebno da se opržimo na svijeći, kako bismo je ugledali. Nije potrebno popeti se na sunce, da osjetimo njegov sjaj i toplinu. Camus je tražio. Pokraj njega su bučili slapovi voda, a on je jedva čuo kako udaraju kapljice o kamen, slane kapi is rasplakanih očiju čovjeka. Umro je žedan pokraj vode, gladan do bogate trpeze. Bio je Božji sustanar na Zemlji, a mislio je da je pakao osmuđio sav svijet. Zaglušio je od jecaja, a iznad njega su se vijorile zastave u pjesmi Neba i Zemlje.

Sve ovo blago ima Isusova Crkva, a ljudi se ne koriste kao da boluju od škiljavosti mišljenja. Na drugim područjima čovjek tako ne postupa. Kad se netko kani školovati, ne uvlači se u pustinju, već se koristi gotovom stečevinom raznih fakulteta, tehnikom, filozofijom, umjetnošću, itd. Počne ondje gdje su drugi umnici završili. Kad bismo mimoišli škole pa se sami htjeli školovati, potražili bismo cijeli život u traženjima, pronašli bismo jedva abecedu, i pojeli bismo lupinu ne dotakavši se ustima jestive sjemenke. Zašto se onda i u religijskim pitanjima ljudi ne koriste trezorom religije, koja se kroz vjekove okitila bogatim dokumentima znanstvenika? Prolazimo uz milijune koji vjeruju, koje je i nauka proglasila veli­kima, a grickamo lupinu puštajući njima sav sok sjemenke. Oni vjeruju i istresaju kroz cjedilo suze svijeta, skidaju crninu s orijentacije izgubljenih, jer su se poslužili gotovinom i glavnicom Crkve Isusove. Vjerovati znači krenuti putem male tratinčice na livadi: koristiti zemlju i njezine sokove, a nicati, rasti i procvasti pod Božjim suncem.

Georges Hourdin u knjizi “Camus le juste” piše:

“Poginuo je u automobilskoj nesreći sa 47 godina života. Smrskao se o neko stablo. Smrt je brutalno zatvorila njegova usta koja srno svi mi mnogo slušali.”

Vjerojatno ni mostićak do neba nije vidio, jer ga je prerana smrt spriječila. Ali je on ipak tražio Boga, iako ga kroz suze otaca, majki, vojnika, djece nije mogao naslutiti. Oči su mu bile suviše osumagljene i vlažne od “plača”, da bi mogao jasno ugledati Boga koji mu je dolazio u susret. Gledao je kroz stakla što ih je oblila zablaćena kiša.

Nama, koji vjerujemo Bogu i njegovoj oporuci u Evanđelju, lakše je pogledati u nadsvijet, jer nam Božja obećanja suše i suze na očima, pa jasnije vidimo put pred sobom. I čini nam se da bismo se mogli od radosti raspljeskati rukama što nas je zagrlila Isusova Crkva. Radi toga živimo оd velikih projekata, koji nam jamče kontinuitet života i nakon umiranja.

Camusu je bila potrebna samo jedna misao, jedna Foscolova misao:

“Svaka suza objavljuje smrtnicima jednu istinu!”

Članak je izvorno objavljen u Crkva u svijetu : Crkva u svijetu, Vol. 1 No. 4, 1966. Sva prava pridržana.