Nema sumnje u to da je obraćenje s ateizma na kršćanstvo postepen i dugotrajan proces. Za brojne obraćenike taj put je spor i mučan, naporan i težak. No na kraju toga puta oni koji pronađu Boga mogu uživati u nutarnjem miru koji proizlazi iz čiste savjesti da su se držali istine i vjerno slijedili činjenice.

Ne postanu svi obraćenici s ateizma kršćani ili čak religiozni. Neki od njih dosegnu samo deističku razinu vjere u Boga (areligiozno stajalište prema kojem je Bog neosobno biće) no i taj „skok vjere“ je značajan jer otvara nove neistražene horizonte. Putovi koji vode do vjere međusobno se razlikuju.

Svaki od bivših ateista je prošao vlastiti, jedinstveni put do Boga. Kada su kardinala Ratzingera jednom upitali koliko postoji putova prema Bogu, odgovorio je:

Koliko ima ljudi – toliko ima i putova prema Bogu. Čak i unutar iste vjere svaki čovjek pronalazi svoj jedinstveni put prema Bogu.

Papa ovime nije rekao da su sve religije jednake, već je naglasio postojanje određenog jedinstvenog spleta okolnosti ili koraka koji usmjeravaju obraćenika prema otkrivanju vjere u Boga. Čini se da se neki od ovih razloga više ističu u svjedočanstvima obraćenika s ateizma.

Ovdje možete pronaći osam čestih razloga zbog kojih ateisti dolaze do promjene svojih stavova o Bogu.

1. Čitanje kvalitetnog i razumnog štiva

Razumni ateisti s vremenom postanu vjernici upravo zato što su razumni i jer su iskreni prema sebi. Spremni su pratiti dokaze kamo god ih oni odveli. U mnogim slučajevima povjeruju tekstovima onih koji sami svjedoče o postojanju Boga.

Autorica Karen Edmisten priznala je na svom blogu:

“Nekada sam mislila kako ću do kraja svog života biti ateistkinja. Kada sam u određenom trenutku postala očajno nesretna počela sam čitati različita filozofska i religiozna štiva (pri tome uporno izbjegavajući kršćansko štivo) i čekala da nešto od onoga što sam pročitala postane smisleno. Zaprepastila sam se kada mi se kršćanstvo počelo činiti logičnim izborom, iznenadila se kada sam poželjela biti krštena i ostala šokirana kada sam postala katolkinja.”

Dr. Holly Ordway u svojoj knjizi opisuje svoje iskustvo čitanja velikih kršćanskih pisaca:

“Shvatila sam da su moji najdraži autori bili duboko ukorijenjeni u katoličkoj vjeri. C.S.Lewis i J.R.R. Tolkien iznad svega, kao i veliki pjesnici poput: Gerarda Manleyja Hopkinsa, Georgea Herberta, Johna Donnea i brojnih drugih. Njihovo pisanje unosilo je nemir u moja ateistička uvjerenja… “

Ordway spominje značajnog oxfordskog mislioca 20. stoljeća C.S. Lewisa. On je izvrstan primjer razumnog (i bezbožnog) mislioca koji je bio spreman iščitati stvarnost iz svih kutova i perspektiva. Posljedica njegova otvorena pristupa jest činjenica da je povjerovao u Krista i postao jedan od najvećih modernih kršćanskih apologeta.

G.K. Chesterton i George MacDonald dvojica su najutjecajnijih pisaca koji su utjecali na obraćenje C.S. Lewisa. On zapisuje u svojoj autobiografiji “Iznenađen radošću”:

“Čitajući Chestertona, čitajući MacDonalda, nisam znao u što sam se upustio… Mladić koji želi ostati čvrst u svom ateističkom uvjerenju treba biti oprezan s onim što čita.”

Dale Ahlquist zapisuje kako je “C.S. Lewis bio uvjereni ateist sve dok nije pročitao Chestertonovu knjigu “Vječni čovjek”. Nakon nje… nije bio više uvjeren”. Ironično, upravo je obraćenje C.S. Lewisa i njegova obrana kršćanstva dovela do niza obraćenja koja do danas nisu prestala. Među (Lewisovim) obraćenicima nalazi se bivša feministica i profesorica filozofije Lorraine Murray. Ona se prisjeća svoga puta:

“Na fakultetu sam se odrekla kršćanstva – vjere moga djetinjstva. Postala sam radikalna i gorljiva feministkinja te strastvena ateistkinja… Čitajući Lewisa pronašla sam nešto za čime sam potiho čeznula cijelo vrijeme. Nešto, što je bilo tako blisko mojim djetinjim vjerovanjima, nešto što je uzbudilo moje najdublje osjećaje. Dok sam okretala stranice njegove knjige, nisam više mogla ignorirati Istinu, ni okrenuti svoja leđa Putu i Životu. Malo po malo, centimetar po centimetar, pronašla sam (iznova) svoj put prema Isusu Kristu i vratila se Crkvi.”

Za dublje razumijevanje možete pročitati njezinu knjigu “Ispovijesti bivše feministice”.

2. “Eksperimentiranje” s molitvom i Svetim pismom

Božja Riječ je živa Riječ. Ona ima snagu po tome što je “Bogom prožeta”. Bog se obraća ljudima na različite načine, no na poseban način obraća nam se kroz molitvu i čitanje Pisma. Kad zbog vlastite radoznalosti (ili čak interesa) oni koji još nisu povjerovali počnu “eksperimentirati” s molitvom ili čitanjem Biblije rezultat može biti iznenađujuć, kao što brojni obraćenici i svjedoče.

Devin Rose je bivši ateist koji je duboko iskusio moć molitve i Svetog pisma. Na svom blogu on opisuje kakvu je ulogu Božja Riječ imala u njegovu postupnom obraćenju i prelasku s ateizma na kršćanstvo:

“Počeo sam moliti: ‘Bože, znaš da ne vjerujem u tebe, no sada se nalazim u potrebi i trebam te. Ako si stvaran, pomozi mi.’ Nakon toga počeo sam čitati Bibliju kako bih naučio nešto više o kršćanstvu.”

Kada je Rose započeo vlastiti put obraćenja kroz molitvu i čitanje Pisma, kao skeptik, našao se preplavljen nečim što je bilo stvarno i opipljivo:

“I dalje sam ustrajao. Nastavio sam čitati Bibliju, ispitujući svoga cimera o onome što sam čitao i molio. Tada je, iznenada i čudesno, moja vjera počela rasti sve dok u jednom trenutku nije srušila moje nepovjerenje i nevjeru.”

Sve ostalo je bila prošlost za mladog katoličkog apologetu u usponu, autora knjige “Protestantska dilema”.

Na sličan se način poznati SF autor John C. Wright prisjeća molitve koju je izrekao kao neslomljivi ateist:

“Molio sam: ‘Dragi Bože… znam da ne postojiš. Bez obzira na to, kao učen čovjek, prisiljen sam razmisliti o hipotetskoj mogućnosti da sam možda u krivu. U slučaju da se varam u svojoj pretpostavci da ne postojiš, otkrij mi se tako da dokažeš svoje postojanje. Ako mi ne odgovoriš, mogu slobodno pretpostaviti da te nije briga vjerujem li ja u tebe ili jednostavno nemaš dovoljno moći kako bi me uvjerio u svoje postojanje… Ako ne postojiš, onda ova molitva predstavlja samo uzalud izrečene riječi i ja ne gubim ništa – osim djelića mog samopoštovanja. Zahvaljujem ti unaprijed za tvoju ljubaznu suradnju u ovoj stvari, John Wright.'”

Wright je ubrzo primio odgovor (i uslišanje) koje nije očekivao:

“Nešto iz dubine prostora i vremena, iskonskije od same stvarnosti, posegnulo je preko svemira i dotaklo moju dušu – iznova me preporodilo… Osjetio sam se izmijenjen, moje biće je bilo uzdrmano… Bilo je poput otkrivanja nove ljubavi.”

Wright je primljen u Katoličku Crkvu na Uskrs 2008. godine.

3. Povijesno proučavanje Svetog pisma

Lee Strobel, bivši pravni urednik Chicago Tribunea i autor utjecajnog djela “Istraga o Kristu”, jest ogledni primjer što se dogodi kada iskreni ateist odluči odgovoriti na pitanje jesu li tvrdnje koje nalazimo u Evanđelju istinite.

Na kraju svog istraživanja i djela piše:

“Moram priznati: iznenađen sam količinom i kvalitetom dokaza da je Isus jedinstveni Božji Sin… Nisam mogao doći sebi. Vidio sam osuđenike na smrt koji odlaze na električnu stolicu zbog manje uvjerljivih dokaza! Sve činjenice i cijelo moje istraživanje vodi prema zaključku koji za mene nije ugodan.”

Osvrćući se posebno na povijesne dokaze povezane s Kristovim uskrsnućem u Evanđeljima bivši ateist Philipe Vander Elst piše:

„Što sam više razmišljao o ovim činjenicama, sve sam više bio uvjeren u istinitost dokaza za pouzdanost Evanđelja i Novog zavjeta. Bio sam zaprepašten.“

4. Iskreno filozofsko zaključivanje

Filozofija znači „ljubav prema istini“. Ona treba voditi pojedinca prema istini – ako pojedinac iskreno prihvati argumente s obje strane i slijedi one najbolje kamo god ga oni vodili.

Psiholog dr. Kevin Vost se tako prisjeća svoga otkrivanja argumenata svetog Tome Akvinskog:

„Papa Leon XIII. je u svojoj enciklici Aeterni Patris iz 1879. godine zapisao kako znanstvenike koji prate samo razum, nakon Božje milosti vjeri može vratiti mudrost svetog Tome. Ovo se dogodilo meni. Sveti Toma mi je pokazao kako istinska kršćanska vjera nadopunjuje i usavršava razum; ona joj ne proturječi ili je omalovažava. On mi je riješio sve moje logičke dileme.“

Filozof dr. Ed Feser se u svome članku prisjeća za njega šokantnog otkrića Tominih argumenata koji govore o postojanju Boga:

„Što sam više i više razmišljao o dokazima za Božju opstojnost, posebno o kozmološkom dokazu, postepeno sam prelazio s razmišljanja „ovi dokazi nemaju smisla“ prema razmišljanju „možda imaju nešto više smisla nego što sam u početku mislio“, dok na kraju nisam shvatio: „O, moj Bože, ovi dokazi su u potpunosti točni.“

Feser na kraju svog članka zaključuje:

„Govoreći u svoje ime, mogu reći ovo: na početku svoga studija čuo sam izreku kako proučavanje filozofije udaljuje čovjeka od Boga, no na kraju sam shvatio kako neprestano proučavanje filozofije vodi čovjeka bliže Bogu. Dok sam bio mladić koji je tek započeo s filozofijom, odbacivao sam ovu pretpostavku. Godinama kasnije, barem u mojem slučaju, uvidio sam da je ona u potpunosti istinita.“

Preporučujemo dvije odlične knjige: Edwarda Fesera “Pobijanje Novog ateizma” i Kevina Vosta “Od ateizma do katolicizma: Kako su me znanstvenici i filozofi doveli Istini”.

5. Razumni vjernici

Nečuvena je pretpostavka većine (ako ne i svih) ateista kako osoba koja vjeruje u Boga pati od manjka inteligencije i/ili nedostatka razuma. Većina ateista vjeruje kako je moderna znanost eliminirala mogućnost postojanja Boga. Upravo zbog tog razloga oni drže kako vjernicima nedostaje suvremenijeg znanja i sposobnosti kritičkog razmišljanja. (Naravno, pitanje Božjeg postojanja u svojoj biti nije znanstveno pitanje.)

Vjernik koji je inteligentan i razuman, koji može odgovoriti na ateističke pretpostavke s jasnoćom i logikom, postaje velik izazov ateistu koji ima nizak stav prema Božjoj opstojnosti.

Popis znanstvenika koji vjeruju u Boga zaista je impresivan jer se radi o stručnjacima u svome polju. Navedimo nekoliko poznatijih vjernika-znanstvenika: Galileo i Kepler (astronomija), Pascal (hidrostatika), Boyle (kemija), Newton (aritmetika), Linnaeus (sustavna biologija), Faraday (elektromagnetika), Cuvier (komparativna anatomija), Kelvin (termodinamika), Lister (antiseptička kirurgija), Mendel (genetika) itd.

Ateist koji je iskren prema sebi, susrevši kršćanina (na primjer) koji ima razumna objašnjenja za svoja natprirodna uvjerenja, u najmanju ruku treba priznati mogućnost Božjeg postojanja. Ovaj susret označava mogući početak puta ateista prema Bogu kao njegovoj stvarnosti.

Uzmimo za primjer obraćenje blogerice i bivše ateistkinje Jennifer Fulwiler. Njeno putovanje od ateizma do agnosticizma i na kraju katoličanstva jest dugotrajan i spor proces s raznim usponima i padovima. Susret s inteligentnim vjernicima bio je ključ njenog popuštanja vjeri i konačnog obraćenja. U ovom videu s Brandonom Vogtom, Jennifer objašnjava kako je susret s obrazovanim, razumnim vjernicima (posebno s njenim mužom) utjecao na njeno putovanje prema konačnom obraćenju. Za detaljnije informacije o Jenniferinu obraćenje preporučujemo knjigu “Kako sam strastveno tražila sreću”. Također možete posjetiti njen blog Jenniferfulwiler.com.

Sličan primjer možemo vidjeti kod blogerice Leah Libresco – također ateistkinje koja se obratila na katoličanstvo. Leah se prisjeća izazova suočavanja s kršćanima koji su se kretali u njenom akademskom krugu.

“Bila sam dio filozofske grupe za debate, a najsnažnije svjedočanstvo za mene je bio način na koji su moji prijatelji (koji su katolici) temeljili svoja moralna, filozofska, estetska uvjerenje u teologiji. U svojim raspravama pokrili smo mnoštvo tema tako da sam imala priliku iz prve ruke biti svjedokom njihovih putova prema vjeri.”

Prisjećajući se na svom blogu prvog susreta s grupom inteligentnih kršćana zapisuje:

“Kada sam došla na fakultet … Susrela sam se prvi put s razumnim kršćanima, za mene to je bio šok.”

Početni šok uzburkao je njenu radoznalost i usmjerio je prema kršćanstvu. Leah je sada aktivna katolkinja.

Na kraju dolazimo do primjera Edith Stein, briljantne filozofkinje 20. stoljeća. Kao ateistkinja, Edith je ostala zaprepaštena kada je otkrila djela katoličkog pisca Maxa Schelera. Benjamin Gibbs u svoj djelu piše:

“Edith je bila zanesena Schelerovom elokvencijom prilikom obrane katoličkih duhovnih ideja. Slušajući njegova predavanja o fenomenologiji religije, postala je otvorena za ozbiljno prihvaćanje religioznih ideja i stavova prvi put nakon adolescencije kada je izgubila vjeru i odustala od molitve.”

Edith Stein se na kraju svoga života obratila na kršćanstvo i umrla kao mučenica. Sada je poznata kao sveta Terezija Benedikta od Križa.

6. Napredak i ograničenja moderne znanosti

Antony Flew je svjetski poznat ateist koji je živio u 20. stoljeću. Često je debatirao s Williamom Laneom i mnogim drugima o Božjoj opstojnosti. Na kraju je prepoznao duboki smisao kompleksnosti svemira te je promijenio svoje mišljenje vezano za postojanje Boga.

U zanimljivom intervjuu s dr. Benom Wikerom, Flew svoju odluku objašnjava riječima:

“Dva su razloga dovela do promjene mog stajališta. Prvi je moja sve veća privrženost Einsteinovim stavovima, a drugi je niz istaknutih znanstvenika koji su vjerovali u postojanje Inteligencije koja je integrirana u složenost svemira.”

On zaključuje kako je razumno povjerovati da je svemir, vrijeme, materija i energija previše organizirano da bi nastalo i održalo se pukom slučajnošću. Parafrazirajući riječi dr. Petera Kreefta – nijedna osoba vidjevši kolibu na plaži neće zaključiti kako se ista slučajno sastavila uslijed prirodnih procesa. Njeno postojanje i red govori o postojanju njenog tvorca. Ako je ovo analogija “o kolibi na plaži” istinita (op.a. i logična), zar nam je teško povjerovati u Inteligentnog Tvorca koji je stvorio i održava složeni svemir ravnajući preciznim prirodnim zakonima? Ovdje možete pronaći detaljnije argumentirano Craigsovo tumačenje uštimanosti svemira.

Flew ovim riječima tumači zašto se točno predomislio glede vjerovanja u Boga:

“Moje je vlastito shvaćanje kako integrirana složenost života – koja je kompleksnija nego složenost svemira – može biti objašnjena samo kroz postojanje Inteligentnog Izvora. Vjerujem kako postanak života i reprodukcija ne mogu biti objašnjeni samo biološkim stajalištem … Postalo mi je jasno da razlika između života i ne-života nije pitanje za kemiju ili biologiju – već je ono ontološko pitanje. Najbolja potvrda ove činjenice je knjiga Richarda Dawkinsa “Iluzija o Bogu” koja tvrdi da se nastanak života na zemlji može pripisati “sretnoj okolnosti”. Ako je ovo najbolji argument koji možeš ponuditi – onda nemamo o čemu raspravljati. Ne, nisam čuo Glas s Neba! Čisti dokazi su me doveli do ovog zaključka.”

Roditelji često opisuju iskustvo rođenja djeteta kao “čudo”, bez obzira jesu li vjernici ili filozofi. Intuitivno, oni duboko prihvaćaju nešto što je misterij i nadilazi naše shvaćanje – ljudski život koji se rađa i održava. Flew je na kraju prihvatio (nakon života provedenog u učenju i kontemplaciji) da ne postoji naravno objašnjenje života u svemiru.

Za dublji uvid u Flewovo prihvaćanje Božjeg postojanja preporučujemo knjigu: “Priznajem: Postoji Bog! – Kako je najortodoksniji svjetski ateist promijenio svoj stav”.

7. Dokaz Kristova uskrsnuća

Zahvaljujući izvanrednom radu vodećih stručnjaka za Novi zavjet, uključujući Garyja Habermasa, Williama Lanea Craiga i N.T. Wrighta, slučaj Kristova uskrsnuća postao je čvršći no ikada. Moderne povijesne studije ostavljaju malo sumnje vezane uz Isusovo ukazivanje nakon smrti Pavlu i Jakovu i prazan grob – Isus je stvarno uskrsnuo od mrtvih. Richard Swinburne pojašnjava kako i najkritičniji stručnjaci Novog zavjeta prihvaćaju ovu temeljnu činjenicu kao povijesnu stvarnost (ukazanja učenicima, razgovor s njima, prazan grob itd.), no ne odustaju od „drugorazrednih objašnjenja“ kako bi opovrgnuli istinu o Kristovom uskrsnuću kao „Božjem znaku“.

Događaj Kristova uskrsnuća imao je dubok utjecaj na bivšeg ateista – a sada kršćanskog apologetu – Alistera McGratha. U jednom se svome članku prisjeća:

„Uvijek me zanimalo u što to točno kršćani vjeruju i zašto. Kako se uskrsnuće uklapa u cijelu ideju kršćanstva? Kako se uklapa u cjelokupnu shemu kršćanske vjere? Nakon godina provedenih u borbi s ovim pitanjima, postao sam pristaša kršćanskog nauka. Postao sam, i ostao, odan i uvjeren branitelj tradicionalne kršćanske teologije. Nakon što sam se sam uvjerio u njenu vrijednost, poučavanje drugih o vjeri činilo me je još sretnijim.“

Razmišljanje Alistera McGratha možete detaljnije popratiti u njegovoj knjizi “Znanost i religija”.

8. Ljepota

Veliki teolog Hans Urs von Balthasar zapisao je:

“Naše današnje prilike pokazuju kako ljepota zahtijeva barem toliko odvažnosti i odlučnosti koliko i dobrota i istina. Ljepota neće dopustiti da je odijele i prognaju iz društva svojih dviju sestara, a da ih ne odvede sa sobom u tajanstvenom činu odmazde. Možemo biti sigurni kako svaki onaj koji prezire njeno ime – kao da je riječ tek o pukome ukrasu malograđanske prošlosti – više ne može moliti, a doskora više neće biti u stanju niti ljubiti.”

Balthasar drži kako je ljepota snažan motiv koji nevjernika vodi prema Bogu – sve treba započeti s ljepotom.

Dr. Peter Kreeft ovaj argument naziva argumentom estetskog iskustva. Ovaj profesor filozofije na Bostonskom sveučilištu svjedoči kako poznaje nekoliko ateista koji su povjerovali u Boga na temelju njegovih argumenata. On to objašnjava sljedećim riječima:

„Ako promotrimo glazbu koju je skladao Johann Sebastian Bach – tada mora postojati Bog. Ili vidiš ili ne vidiš ovu stvarnost.“

Matt Nelson | www.strangenotions.com

Prijevod: Nenad Palac | Bitno.net