Moja vjera u stanovitoga galilejskog tesara imenom Isus, koji je umro i uskrsnuo u Jeruzalemu „pod Poncijem Pilatom“ – što će reći u jednoj maloj provinciji Carstva, kojom je upravljao taj niži službenik rimske administracije – bî tako učinkovita da me spustila na zemlju.

Ta je vjera odviše detaljna da bi čovjeka pustila da neodređeno lebdi među apstrakcijama „znanosti“ ili „duhovnosti“. Nadasve, veoma je ozbiljno počélo stvarnosti činjenica uskrsnuća. Oni koji su povjerovali u uskrsnuće bili su ribari koji su znali pokrpati mreže, zidari sposobni podići katedrale, redovnici kadri raskrčiti šikare i obrađivati polja, drugim riječima, sve krajnje praktični i prizemljeni ljudi. Vjerovati u Uskrsloga bijaše im tako neupitno kao posijati žito ili sagraditi romaničku baziliku. Čak neupitnije jer oslonjeni na tu vjeru podizali su podjednako dobro svodove i žitna polja.

Evanđelja nas na Uskrs upućuju u tomu smjeru. Ona izokreću naglavce sva naša isprazna očekivanja. Bez iznimke, jer bismo mi za čovjeka koji je ušao u nebesku slavu očekivali opise koji bi potvrdili izvanredne stvari – da blista sjajnije od dobitnika Oscara, žonglira sa zvijezdama, uspostavlja sklad pa vuk prebiva s jagnjetom, ris leži s kozlićem (Iz 11,6)…

Ovdje, međutim, treba prihvatiti stvarnost: od uskrsloga Isusa ništa takvo. Osim što je punio mreže ribom da pucaju i uzašao na nebo dok dva čovjeka u bijelomu hlade glave prisutnih govoreći im: Što stojite i gledate u nebo? (Dj1,11), ne čini gotovo nikakvih čudesa. Ili, ako ih je činio, bijaše to neka vrsta njihova naličja, u smislu diskretnosti, suzdržanosti, običnoga.

Zanimljivo je da poslije svojega uskrsnuća Isus ne samo da je zasjao manje nego prilikom preobraženja na gori Tabor, već sada ima i manje prijašnjega božanskog sjaja: Marija Magdalena najprije je za njega pomislila da je običan vrtlar, učenici iz Emausa da je jedan od najneukijih jeruzalemskih žitelja, Apostoli da je na obali Tiberijadskoga jezera nekakav isluženi ribar… Svladao je smrt, uzdigao se iz Podzemlja i, unatoč svemu tome, ponaša se neshvatljivo suzdržano ukazujući se kao usput: stane Isus posred njih (Lk 24,36; Iv 20,19 i 26). Evanđelisti uporno ističu tu skromnost. To posred njih želi upozoriti na neočekivanu bliskost koja doista iznenađuje, jače od bilo kakva raskošna ukazanja jer u ovakvu tijeku događanja raskošnost se i mogla očekivati.

Valja ovdje zastati na toj pojedinosti. Ljudi očekuju blistava ukazanja do te mjere da ne čitaju što je napisano: pretpostavljaju da je prolazio kroz zidove, da je izgovarao ezoterične riječi, da se predstavljao kao artist obdaren supermoćima i blještavom aureolom. Ali ne, ništa od toga. Jednostavno je bio tamo. Rekao im je: Mir vama, kao da bi rekao „dobra večer“. Lomio je kruh, jeo pečenu ribu, dijelio s njima obrok. Tumačio im je Pisma onako kako se za stolom priča o događaju koji se zbio nedavno. Pa, umjesto da im je pokazao svoju moć – savijajući na primjer neku željeznu polugu snagom misli – pokazao im je svoje rane. Kod običnih čudesa rane iščeznu; ovdje one ostaju, zauvijek…..

Slava i svakodnevica

Ovdje dotičemo jedan od najvažnijih problema egzistencije, nešto poput kvadrature kruga – kako uskladiti slavu i svakodnevicu. Nema sumnje da je stanovita slabost da se zadovoljimo svakodnevnim te da uopće ne težimo slavi. A postoji i plićina u kojoj se radujemo slavi i tome da smo u središtu pozornosti, ne znajući više biti zahvalni za sunce koje nas svakodnevno grije. Koliko je samo umjetnika dobilo nadahnuće jer su sustavno izbjegavali usisavati prašinu u stanu? Koliko je filozofa iznašlo velike teorije o Čovjeku samo zato što su htjeli izbjeći živjeti sa ženom? Osvajači su zasnovali carstva jer nisu bili sposobni obrađivati vrt. Pisci su napisali remek-djela iz straha od odgajanja djece.

A što se budućih supermena tiče, oni su naravno najnesposobniji od svih. Njihove bioničke proteze ne znaju za prevratnu snagu najjednostavnije nježnosti ni za sreću koju netko nađe kada ručno izradi komad namještaja. Ako oni traže neprekidnu internetsku povezanost i memoriju od 1000 petabajtova, to je stoga što nikada nisu znali vidjeti ptice nebeske niti su promatrali ljiljane u polju (Mt 6,26 i 28). Pa ako oni, zahvaljujući zdravstvenomu nadzoru u svakoj sekundi, misle postati besmrtnima, to je zato što nemaju ništa čemu bi poklonili svoj život (eto zašto će ti besmrtnici živjeti kraće od mnogih smrtnika: življe će željeti predati se u ruke posljednjih, najnaprednijih dostignuća eutanazije). Njihova opsjednutost super-moćima zapravo je znak njihove nemoći: oni ne uspijevaju pojmiti nevjerojatnost vidljivoga, sadašnjost svake prisutnosti, dojmljivost svakoga dojma, senzacionalno u svako-mu osjetu…

Uskrsli Gospodin nije jedan od tih supermena. Njegova se slava vjenčava sa svakodnevicom. Čim je dosegnuo vrhunac savršenstva, nije našao ništa bolje doli da se ponovno nađe među prijateljima, da razgovara s njima i zajednički blaguje. Želi biti jednostavno čovječan i upravo je time najviše dokazao da je Bog (jer običan čovjek nikako ne bi htio da izgleda kao običan čovjek, dapače do izazivanja mučnine bi i grmio da bi izgledao kao bog). Uskrsli ne žonglira zvijezdama jer zvijezde već jesu njegova majstorija. On ne blista poput filmske zvijezde jer on želi obasjati bijednoga siromaha koji prvi naiđe. Već je učinio da vuk prebiva s jagnjetom, a ris leži s kozlićem jer šalje svo-je učenike kao janjce među vukove (Lk 10,3), a meni daje da vjerno liježem sa svojom ženom.

Fabrice Hadjadj | Bitno.net

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Uskrsnuće – upute za uporabu” Fabricea Hadjadja. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.