HRVOJE VARGIĆ O PRIZIVU SAVJESTI (2)

O prizivu savjesti koji je pod udarom u Hrvatskoj: Pravo liječnika ili uskrata skrbi?

Nastavljamo niz u kojem naš suradnik Hrvoje Vargić odgovara na najčešće argumente protiv priziva savjesti, tog iznimno važnog ljudskog prava. Prvi dio pročitajte OVDJE.

Foto: Shutterstock

4. Država (i liječnici) moraju osigurati sve što je zakonom dopušteno

Jedan od čestih argumenata protiv prava na priziv savjesti je i taj da država, odnosno liječnici trebaju osigurati usluge koje su zakonom dopuštene. Sličnu izjavu, primjerice, dao je dr. Dubravko Lepušić, jedan od onih koje se najčešće čuje u medijima kada se prenose kritike prizivu savjesti: „Sukladno zakonu, bolnice su dužne pacijentima osigurati pravo na medicinski zahvat…“[1]

Ovaj argument počiva na pretpostavci da sve ono što je legalno država ujedno mora osigurati, tj. da sve što je legalno ujedno predstavlja i pravo osobe. No to je očito pogrešno. Uzmimo za primjer državu koja je legalizirala nošenje oružja. Znači li ta činjenica legalizacije da država ujedno treba osigurati i univerzalnu dostupnost oružja?[2] Očito je da je odgovor negativan. Slično možemo vidjeti ako uzmemo za primjer legalizaciju lakih droga ili prostitucije. Odluči li država legalizirati marihuanu ili prostituciju, očigledno neće morati osigurati univerzalnu dostupnost bordela i pakiranja marihuane. (Usput budi rečeno, sve ove stvari se uvijek legaliziraju uz sličan argument kao i pobačaj – svi žele da toga bude što manje, ali ako se ne legalizira, ljudi će to raditi u ilegali i u nesigurnim uvjetima.)

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Riječima Holly Fernandez Lynch, autorice jedne od najaktualnijih knjiga o prizivu savjesti u medicini: „Čini se da postoji krivo shvaćanje da jednostavno zato što je nešto legalno (tj. nije zabranjeno), mi moramo imati pravo na to. No ta vrsta analize ”dokazuje previše” i temeljena je na nesposobnosti da se razluče pozitivna i negativna prava. Ako pozitivna prava shvatimo na način da ona nameću odgovarajuće obveze ili dužnosti na druge koji trebaju osigurati da ta prava mogu biti prakticirana, onda nazvati pozitivnim pravom sve što je legalno ne može funkcionirati. Na primjer, legalno je za tebe da kupiš svoj omiljeni sok od naranče, ali ako lokalni prodavač više ne prodaje proizvod, tebi nije uskraćeno nikakvo pravo jer ti nitko nije dužan osigurati taj određeni sok od naranče. Legalnost sama po sebi jednostavno ne nameće univerzalnu dostupnost.“[3]

Dakle, ono što je legalno, tj. zakonski dopušteno u državi ne predstavlja nužno nečije pravo i ne mora nužno biti osigurano od strane države. Legalan pobačaj u većini država predstavlja određeno dopuštanje države, mogućnost da se on obavi pod nadzorom države i bez zakonskih progona, ali ne i pravo koje netko mora osigurati.

Tome u prilog govori i nekoliko presuda Europskog suda za ljudska prava koji je, primjerice, u slučaju A. B. & C. protiv Irske izjavio da „Članak 8. [Europske konvencije o ljudskim pravima, op. a.] ne može biti interpretiran na način da uključuje pravo na pobačaj.“[4] Članak 8. Europske konvencije o ljudskim pravima, govori o zaštiti prava na privatnost, u ime koje štiti i pravo na autonomiju. Dodatno, u slučaju Maria do Céu Silva Monteiro Martins Ribeiro protiv Portugala,[5] Sud je kao neosnovanu odbacio tužbu koja je zahtijevala pravo na pobačaj na zahtjev unatoč nacionalnom zakonodavstvu, koje je tužitelj smatrao previše restriktivnim. To da se pobačaj unutar okvira Europske konvencije o ljudskim pravima ne može smatrati ljudskim pravom prihvaćaju inače i oni koji bi htjeli da takvo pravo bude uspostavljeno.[6] Zabrana pobačaja od strane države ne može se smatrati kršenjem Konvencije.[7] Samim tim što pobačaj nije uspostavljen kao međunarodno ljudsko pravo, on ne može imati prednost nad pravom na priziv savjesti zaštićeno međunarodnim dokumentima.[8]

No stvar se pomalo komplicira ako se uzmu u obzir neke druge presude Europskog suda za ljudska prava. Sud je uspostavio neke dodatne obaveze spram država glede dostupnosti pobačaja. Tri relevantna slučaja Tysiac protiv Poljske,[9] R.R. protiv Poljske[10] te P. & S. protiv Poljske[11], u kojima je Sud odlučivao o pristupu legalnom pobačaju u slučajevima opasnosti za život žene, deformacije fetusa i silovanja, završila su sličnim presudama. U njima Sud uspostavlja dužnost za države koje odluče legalizirati pobačaj pod određenim uvjetima da moraju uspostaviti proceduralni okvir koji omogućuje ženama da utvrde jesu li zadovoljeni uvjeti po kojima bi njihova situacija bila kvalificirana za izvršenje zakonski dopuštenog pobačaja.[12] Pravni okvir za utvrđivanje zadovoljava li žena zakonske uvjete za izvršenje pobačaja treba biti „oblikovan na koherentan način kako bi omogućio da različiti legitimni interesi mogu biti adekvatno uzeti u obzir…“[13]

Dakle, Sud obvezuje državu koja legalizira pobačaj da uspostavi proceduralni okvir koji bi omogućavao ženi da efektivno izvrši svoje pravo pristupa legalnom pobačaju.[14] Iako zabrinjava anakrono korištenje pojmom „pravo“ u kontekstu legalnog pobačaja, treba naglasiti da se ovdje pojam „pravo“ može razumjeti samo na razini nacionalnog zakonodavstva, tj. u slučajevima kada država odluči priznati pobačaj kao pravo, a ne kao ljudsko pravo zaštićeno Europskom konvencijom o ljudskim pravima i drugim međunarodnopravnim sporazumima.

Prilikom određivanja kakav bi proceduralni okvir u gore spomenutom smislu bio prikladan, Sud je ustvrdio da procedure moraju osigurati trudnim ženama da osobno izraze svoje mišljenje, tijelo koje odlučuje mora pisano iznijeti razloge, postupak mora biti pravovremen te da post hoc pravni lijekovi (građanskopravna litigacija) nisu učinkovita sredstva za ostvarivanje tog prava.[15] No, osim toga, Sud ne propisuje jedan određeni način na koji bi te proceduralne obveze mogle biti zadovoljene,[16] što ostavlja državama tzv. „marginu prilagodbe“ prema kojoj mogu na različite načine zadovoljiti te obveze.

Ono što je bitno naglasiti jest da je u slučajevima R.R. protiv Poljske te P. & S. protiv Poljske, razmatrajući sukob prava na priziv savjesti i pristup legalnom pobačaju, Sud ustvrdio da „države imaju obvezu organizirati sustav javnog zdravstva na način da se osigura efektivno prakticiranje prava na priziv savjesti za zdravstvene djelatnike u profesionalnom okruženju ne sprječava pacijente da dobiju pristup uslugama na koje imaju pravo u primjenjivom zakonodavstvu.“[17] Važno je napomenuti da Sud nije presudio kako bi pristup pobačaju trebao prevladati nad pravom na priziv savjesti, nego je istaknuo da trebaju biti uspostavljene jasne procedure po kojima bi žena mogla ustvrditi je li njen slučaj kvalificiran za izvršenje legalnog pobačaja. Sud je ujedno istaknuo kako je poljski zakon „prepoznao potrebu osiguravanja da liječnici nisu obavezni izvršavati usluge kojima se protive, te uspostaviti mehanizme kojima takvo protivljenje može biti izraženo. Taj mehanizam također uključuje elemente koji dopuštaju da se pravo na priziv savjesti može uskladiti s interesima pacijenta.“[18] Iz navedenog se jasno može zaključiti kako proceduralne obveze koje država ima za osiguravanje pristupa legalnom pobačaju ni u kojem slučaju ne trebaju dovesti do toga da se krši pravo na priziv savjesti liječnika. O tome kako bi se mogao efikasno urediti sustav da se pomire ta dva principa, podijelit ću nekoliko prijedloga u sljedećim člancima.

Ono što također treba naglasiti jest da se prakticiranje priziva savjesti ne smije izjednačavati s onemogućavanjem pristupa pobačaju, što protivnici prava na priziv savjesti često čine.[19] Kako su to dva znanstvenika formulirala: „Odbijanje da budem sredstvo za ostvarivanje tuđih želja nešto je sasvim drugo od pokušaja da spriječim drugoga u ostvarenju njegovih ciljeva.“[20] Kada liječnik istakne da ne želi sudjelovati u pobačaju, to nije isto kao kada bi liječnik aktivno sprječavao ženu da izvrši pobačaj. Ako ja odbijem drugome držati ljestve dok ovaj krade susjedove trešnje, ne znači da sam ga aktivno spriječio u njegovom naumu. On i dalje može zamoliti nekog drugog da mu drži ljestve, može ih držati sam ili jednostavno potražiti drugo, niže stablo trešnje. Liječnici koji se pozivaju na priziv savjesti ni na koji način aktivno ne sprječavaju ženu da izvrši pobačaj te samim tim nema govora o tome da bi priziv savjesti onemogućavao pristup legalnom pobačaju. Dakle, kada se govori o „negativnoj obvezi državama da ne ometaju pristup pobačaju“,[21] onda se legitimni priziv savjest kao takav ne može dovoditi s tim u vezu.

5. Priziv savjesti kao prepreka najvišem standardu medicinskih usluga

Česti su i pokušaji osporavanja priziva savjesti na temelju osiguravanja tzv. „prava na zdravlje“.[22] Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima od 16. prosinca 1966. godine u čl. 12. govori da „Države stranke ovoga Pakta priznaju svakome pravo na uživanje najvišeg mogućeg standarda tjelesnog i duševnog zdravlja.“[23] Prema preambuli Ustava Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) „uživanje najvišeg mogućeg zdravstvenog standarda je jedno od temeljnih prava svakog ljudskog bića neovisno o razlikama rase, religije, političkog uvjerenja, ekonomskih ili socijalnih uvjeta.“[24] Neka od načela „najvišeg zdravstvenog standarda“ su i načela dostupnosti, pravodobnosti i mogućnosti pristupa.[25]

Slične odredbe nalaze se i u hrvatskim zakonima. Prema Zakonu o zdravstvenoj zaštiti „svaka osoba ima pravo na zdravstvenu zaštitu i na mogućnost ostvarenja najviše moguće razine zdravlja.“[26] Prema Zakonu o zaštiti prava pacijenata „svakom pacijentu jamči se opće i jednako pravo na kvalitetnu i kontinuiranu zdravstvenu zaštitu primjerenu njegovom zdravstvenom stanju, sukladno općeprihvaćenim stručnim standardima i etičkim načelima, u najboljem interesu pacijenta uz poštovanje njegovih osobnih stavova.“[27]

Načelo dostupnosti zaštite prava pacijenata podrazumijeva jednaku mogućnost zaštite prava svih pacijenata na području Republike Hrvatske.[28] Liječnik je dužan u obavljanju liječničke djelatnosti osobito: poštovati načela obavljanja liječničke djelatnosti te suzdržavati se od svake aktivnosti koja nije spojiva s ugledom, dostojanstvom i neovisnošću liječničkog zvanja.[29]

Na temelju tih međunarodnih i nacionalnih pravnih odredbi, neki su pokušali ustvrditi kako bi odbijanje vršenja pobačaja značilo onemogućavanje najvišeg standarda zdravlja zajamčenog zakonom. Ono što treba u ovom kontekstu istaknuti jest da pobačaj nigdje u spomenutim aktima nije uključen kao dio najvišeg standarda medicinskih usluga, a kako sam naglasio u prošlom članku, pobačaj na zahtjev se ni ne može smatrati neizostavnim dijelom liječničke profesije.

Osim toga, prava novijeg datuma, poput ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava, ne mogu se implementirati na isti način kao i prava tzv. „prve generacije“ poput prava na život ili prava na slobodu savjesti. Dok prava prve generacije trebaju biti apsolutno zaštićena, prava poput onih vezanih uz zdravstvenu skrb predstavljaju ideal koji se treba progresivno ostvariti.[30] Riječima UN-ovog Visokog povjerenika za ljudska prava: „Ne mogu se svi aspekti ovih prava ostvariti u istom trenutku, ali države moraju najmanje pokazati kako čine svaki mogući napor, unutar dostupnih resursa, da bolje štite i promiču sva prava unutar Pakta [o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, op. a.].“[31] Očigledno je kako ne može postojati jedan pristup koji bi odgovarao svim državama i svim kontekstima kada se radi o stvarima poput ostvarivanja najviših standarda u zdravstvu ili obrazovanju. Javno financirano visoko obrazovanje u nekim državama je moguće dok u drugima to neće biti slučaj, s obzirom na to da se države nalaze u različitim okolnostima, s različitim dostupnim resursima i sl.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Također, čak i kad bismo pobačaj na zahtjev uključili među usluge koja spadaju pod najviši standard zdravstvenih usluga, to još ne bi značilo da bi je svaki pojedini liječnik morao izvršiti. Kako je već više puta naglašeno, pravo na pristup zdravstvenim uslugama treba biti tumačeno u kontekstu drugih prava zajamčenim međunarodnim i nacionalnim zakonima, u koje spada i pravo na priziv savjesti. Hrvatski Zakon o liječništvu priznaje pravo zdravstvenim djelatnicima da se „radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja“ pozovu na priziv savjesti te odbiju „provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta.“[32]

Ujedno, u procesu donošenja odluka i izbora dijagnostike i odgovarajućeg liječenja liječnik je samostalan u postupanju sukladno znanstvenim saznanjima i stručno dokazanim metodama koje odgovaraju suvremenom standardu struke.[33] To znači da liječnik može procijeniti da neka zdravstvena usluga u danim okolnostima ne predstavlja najbolji pristup liječenju te je odbiti izvršiti, čak i ako je pacijent zatraži.[34] U većini situacija, svi mi to načelo prihvaćamo bez zadrške. Zamislite da netko smatra da mu je potreban antibiotik kako bi se izliječio, naravno da ne očekujemo da će mu ga liječnik propisati bez profesionalne prosudbe. Razumno je da liječnik može procijeniti da to ne bi bio najbolji način liječenja te da ga može odbiti. Slično je kod operativnih i mnogih drugih zahvata: samo zato što netko misli da je operacija najbolji tretman, ne znači da će ga i dobiti. Riječima prof. dr. sc. Dubravka Habeka s klinike za ginekologiju i porodništvo Kliničke bolnice Sveti Duh: „Kao ginekolog koji imam već dvadeset i pet godina radnog staža nikad u životu nisam napravio carski rez na zahtjev zato što smatram da činim nešto što nije medicinski dopušteno.“[35] Naravno, pacijent uvijek može tražiti drugo mišljenje ili otići kod drugog liječnika u nadi da će ovaj udovoljiti njegovoj želji. Poanta je da liječnici nisu sofisticirani automati za pružanje usluga, nego svjesne i racionalne osobe koje vrše profesionalnu procjenu u svemu što rade.

To prepoznaju i svi relevantni kodeksi medicinske etike, poput Kodeksa medicinske etike Svjetske medicinske asocijacije (WMA) koji kaže da će „liječnik uvijek prakticirati svoju neovisnu profesionalnu prosudbu i zadržati najviše standarde profesionalnog vladanja“ te „uvijek imati u svijesti obavezu poštovanja prema ljudskom životu.“[36] Iako je zabrana pobačaja izbačena iz kasnijih kodeksa medicinske etike, svi kodeksi inzistiraju na tome da liječnici trebaju slijediti savjest i poštivati ljudski život. Priručnik medicinske etike WMA u kontekstu pobačaja navodi: „Sudjelovanje u pobačaju je bilo zabranjeno u medicinskim kodeksima do nedavno, ali ga sada medicinska profesija u mnogim zemljama tolerira u određenim uvjetima.“[37] Isti priručnik prepoznaje različitost pogleda i uvjerenja o sudjelovanju u pobačaju te navodi da je to „stvar individualnog uvjerenja i savjesti koja se treba poštovati.“[38] Dakle, smatra se da se pobačaj tolerira, ali da nijedan liječnik ne mora sudjelovati u njegovom izvršenju.

Na sličan način Međunarodna federacija ginekologije i opstetricije (FIGO) u knjizi Etička pitanja u opstetriciji i ginekologiji navodi kako „liječnici imaju pravo na provođenje i na prigovor provođenju medicinskih procedura u skladu s osobnom savješću“[39] te da se „ni od jednog liječnika (ili člana medicinskog tima) ne treba očekivati da izvršava pobačaje.“[40] Na isti način se štiti stažiste koji su tek u procesu obuke, a slične zaštite nude i kodeksi drugih velikih medicinskih organizacija poput WHO-a.[41]

Dakle, čak i ako bismo najviši zdravstveni standard shvaćali u najširem mogućem smislu i u njega uključivali pobačaj, njega bi nužno trebalo tumačiti u kontekstu drugih odredbi zakona i stručnih kodeksâ koje sve inzistiraju na poštivanju prava liječnika da odbiju vršiti radnje protivne njihovoj savjesti. Na tome je inzistirao i Europski sud za ljudska prava rekavši da države imaju obvezu organizirati sustav javnog zdravstva na takav način da se pomiri pristup legalnim uslugama i efektivno prakticiranje prava na priziv savjesti za zdravstvene djelatnike u profesionalnom okruženju.[42] Europska konvencija o ljudskim pravima ujedno ne jamči pristup određenim medicinskim uslugama[43] pa tako ni pobačaju. Stoga interpretacije koje često možemo vidjeti u medijima, a po kojima bi se priziv savjesti trebao ograničiti u ime osiguravanja dostupnosti pobačaja, nikako ne drže vodu. Ako država želi osigurati dostupnost pobačaja, to nikako ne smije biti nauštrb zajamčenog prava na priziv savjesti. Državama je dopuštena dovoljno široka margina prilagodbe kako bi se pravo na priziv savjesti zajamčilo čak i kad svi liječnici u nekoj bolnici imaju priziv savjesti.

Ujedno, važno je i naglasiti da nije svaka nepraktičnost, neudobnost ili smetnja ujedno i nedostatak pristupa pobačaju, kako to često tzv. pro-choice aktivisti prikazuju.[44] Da jest, onda bi pacijenti imali pravo u bilo koje doba dana nazvati liječnika koji bi na zahtjev pacijenta trebao osigurati kućni posjet i liječenje u domu pacijenta, a svaka lista čekanja, kašnjenje liječnika dok pacijenti čekaju u čekaonici te činjenica da pacijenti često trebaju uzeti slobodne dane na poslu da otišli na pregled,[45] sve to bi se moglo legitimno smatrati povredom prava pacijenta na pristup legalnoj medicinskoj skrbi i najvišem standardu medicinskih usluga.

To se treba uzeti u obzir kada slušamo o tome kako žene u Vinkovcima ne mogu obaviti pobačaj, nego moraju ići 20 km dalje u Vukovar,[46] ili kako žene moraju ići u Sloveniju da bi obavile pobačaj.[47] Putovanje od 20 km iz Vinkovaca u Vukovar da bi tko obavio pobačaj teško bi se moglo nazvati nedostupnošću, s obzirom na to da je za to putovanje autobusom potrebno točno 20 minuta i nekih tridesetak kuna. Za usporedbu, nekome tko živi na Žitnjaku trebat će bar dvostruko više vremena da bi došao do KB Sestre milosrdnice u Zagrebu, ali vjerujem kako nikome neće pasti na pamet govoriti o nedostupnosti pobačaja na Žitnjaku. Isto tako, razlog zbog kojeg žene idu u Sloveniju obavljati pobačaje nije njegova nedostupnost, s obzirom na to da se pobačaj obavlja u Rijeci, Karlovcu, Ogulinu i Zagrebu,[48] nego činjenica da se u Brežicama pobačaj obavlja medikamentozno dok se kod nas do nedavno obavljao većinom kirurški.[49]

Dok se govori o nedostupnosti pobačaja radi putovanja od 20 km, zanimljivo kako se te tvrdnje istovremeno ne stavljaju u kontekst dostupnosti nekih drugih medicinskih usluga u Hrvatskoj. Recimo, nekoliko hrvatskih bolnica poput one u Sisku,[50] Pakracu[51] ili Opće bolnice Varaždin tek su nedavno dobile uređaj za magnetsku rezonancu.[52] OB Varaždin taj je uređaj dobila početkom ove godine pa su stanovnici sjeveroistoka Hrvatske najbliži „magnet“ imali u privatnoj poliklinici u Čakovcu (koji je naravno izrazito skup). Ne znam kako u medijima nismo čitali o jadnim Međimurcima koji su svoje pravo na osnovnu medicinsku uslugu magnetske rezonance morali ostvarivati preko granice, u Mađarskoj? Važno je da se medijske izjave stave u kontekst te da ne nasjedamo na tvrdnje kako bi se za pristup pobačaju trebalo zanemariti temeljno ljudsko pravo liječnika na priziv savjesti.

Hrvoje Vargić | Bitno.net

——————————–

[1] Prigovor savjesti: U Hrvatskoj 188 liječnika ne radi pobačaje, 24 sata, 17. travnja 2019. [URL: https://www.24sata.hr/news/prigovor-savjesti-u-hrvatskoj-188-lijecnika-ne-radi-pobacaje-625065].

[2] Usp. Roger Kiska, „Rights of Conscience in European and International Law”, SPUC Annual Pro-life Conference 2018. [URL: https://www.youtube.com/watch?v=iaoVqQagxbs].

[3] Holly Fernandez Lynch, Conflicts of Conscience in Health Care: An Institutional Compromise, Cambridge, MIT Press, 2008., str. 39 – 40.

[4] ECHR, A. B. & C. v. Ireland, [G.C.], no. 25579/05, 16 December 2010, para. 214. Prijevod svih presuda ECHR-a je vlastiti.

[5] Maria do Céu Silva Monteiro Martins Ribeiro v. Portugal, 26 October 2004, no. 16471/02.

[6] Usp. Zampas et J. M. Gher, „Abortion as a Human Right — International and Regional

Standards”, Human Rights Law Review, 8:2(2008), p. 287; D. Fenwick, „The modern abortion

jurisprudence under Article 8 of the ECHR”, Medical Law International, 2013, p. 263. U: Grégor Puppinck, Conscientious objection in the medical field in European and international law. U: Grégor Puppinck (ed.) Law and Prevention of Abortion in Europe, Sallux, 2016., str. 129.

[7] Vidi: ECHR, A. B. & C. v. Ireland, [G.C.], no. 25579/05, 16 December 2010. Ovdje su tužitelji osporavali zabranu pobačaja na temelju zdravlja i dobrobiti žene.

[8] Usp. Grégor Puppinck, Conscientious Objection and Human Rights: A Systematic Analysis, Brill Research Perspectives in Law and Religion, Vol. 1, Iss. 1, 2017., str. 49.

[9][9] ECHR, Tysiac v. Poland, no. 5410/03, 24 September 2007.

[10] ECHR, R.R. v. Poland, no. 27617/08, 26 May 2011.

[11] ECHR, P. and S. v. Poland, no. 57375/08, 30th of October 2012.

[12] ECHR, P. and S. v. Poland, no. 57375/08, 30th of October 2012, § 99.

[13] A, B and C v. Ireland [GC], § 249; P. and S. v. Poland, § 99.

[14] Tysiąc v. Poland, § 116-124; R.R. v. Poland, § 200; P. and S. v. Poland, § 99.

[15] Vidi npr. Tysiąc v. Poland, § 116 – 124.

[16] Usp. P. and S. v. Poland, § 99.

[17] R.R. v. Poland, §206; P. and S. v. Poland, § 106.

[18] ECHR, P. and S. v. Poland, no. 57375/08, 30th of October 2012, § 107.

[19] Vidi npr. „Marš solidarnosti za pravo na dostupan i besplatan pobačaj: »Demografi od…bite od žena«”, Novi list, 29. rujan 2018. [URL: http://novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Mars-solidarnosti-za-pravo-na-dostupan-i-besplatan-pobacaj-Demografi-od-bite-od-zena].

[20] James F. Childress and Mark Siegler, „Metaphors and Models of Doctor- Patient Relationships: Their Implications for Autonomy’’, Theor. Med. & Bioethics 5, no. 1 (1984): 17, 26. U: Holly Fernandez Lynch, Conflicts of Conscience in Health Care: An Institutional Compromise, Cambridge, MIT Press, 2008., str. 256.

[21] Tako npr. u kontekstu presude P. i S. protiv Poljske o prizivu savjesti govori Ivana Radačić u: Ivana Radačić, „Regulacija pobačaja – praksa Europske komisije za ljudska prava i Europskog suda za ljudska prava u svjetlu globalnih standarda“, ZPR 5 (3) 2016., str. 267.

[22] Vidi npr. Judith Bueno de Mesquita and Louise Finer, Conscientious Objection: Protecting Sexual and Reproductive Health Rights, Unviersity of Essex, Human Rights Centre.

[23] Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, „Narodne novine – međunarodni ugovori” broj 12. od 15. 10. 1993.

[24] The Constitution of the World Health Organization adopted by the International Health Conference held in New York from 19 June to 22 July 1946, signed on 22 July 1946 by the representatives of 61 States (Off. Rec. Wld Hlth Org., 2, 100), and entered into force on 7 April 1948. Amendments adopted by the Twenty-sixth, Twenty-ninth, Thirty-ninth and Fifty-first World Health Assemblies (resolutions WHA26.37, WHA29.38, WHA39.6 and WHA51.23) came into force on 3 February 1977, 20 January 1984, 11 July 1994 and 15 September 2005 respectively and are incorporated in the present text.

[25] Office of the United Nations High Commissioner for Human Rights, The Right to Health, Fact Sheet No. 31.

[26] Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Urednički pročišćeni tekst, NN, br. 150/08, 71/10, 139/10, 22/11, 84/11, 154/11, 12/12, 35/12 – OUSRH, 70/12, 144/12, 82/13, 159/13, 22/14 – O i RUSRH i 154/14, čl. 3.).

[27] Zakon o zaštiti prava pacijenata (NN, br. 169/04, 37/08; čl. 2.).

[28] Isto, čl. 5.

[29] Zakon o liječništvu (NN, br. 121/03, 117/08; čl. 4.).

[30] Office of the United Nations High Commissioner for Human Rights, The Right to Health, Fact Sheet No. 31.

[31] Isto, str. 23.

[32] Zakon o liječništvu, čl. 20.

[33] Usp. Jozo Čizmić, Pravo zdravstvenih radnika na „priziv savjesti“, Zb. Prav. fak. Sveuč. Rij. (1991) v. 37, br. 1, 753 – 786 (2016), str. 769.

[34] S druge strane, liječnik ne može nametnuti ni jedan tretman protivno pacijentovoj volji te je dužan dobiti njegov informirani pristanak.

[35] Članovi HKLD-a vodili tribinu „Priziv savjesti kao civilizacijska stečevina” pred brojnim novinarima, 15. svibnja 2019. [URL: http://www.hkld.hr/11-vijesti/672-clanovi-hkld-a-vodili-tribinu-priziv-savjesti-kao-civilizacijska-stecevina-pred-brojnim-novinarima].

[36] Adopted by the 3rd General Assembly of the World Medical Association, London, England, October 1949 and amended in 1968, 1983 and 2006.

[37] World Medical Association, Medical Ethics Manual, 2015., str. 22.

[38] Isto, str. 57.

[39] FIGO Committee, Ethical Issues in Obstetrics and Gynecology, 1st edition October 2012, new edition October 2015., str. 220.

[40] Isto, str. 155.

[41] World Health Organisation, Safe Abortion: technical and policy guidance for health systems, 2012, str. 69.

[42] R.R. v. Poland, §206; P. and S. v. Poland, § 106.

[43] R. R. v. Poland, § 198.

[44] Usp. Nenad Jarić Dauenhauer, „Otkrivamo: Hrvatska šalje žene na pobačaje u Sloveniju. Cijena – 5000 eura“, index.hr, 10. veljače 2019. [URL: https://www.index.hr/vijesti/clanak/otkrivamo-hrvatska-salje-zene-na-pobacaje-u-sloveniju-cijena-5000-eura/2062637.aspx].

[45] Usp. Holly Fernandez Lynch, Conflicts of Conscience in Health Care: An Institutional Compromise, Cambridge, MIT Press, 2008., str. 99.

[46] „Iako legalan, pobačaj je sve teže dostupan”, vecernji.hr, 16. listopada 2014. [URL: https://www.vecernji.hr/vijesti/iako-legalan-pobacaj-je-sve-teze-dostupan-967471].

[47] „Prigovor savjesti: U Hrvatskoj 188 liječnika ne radi pobačaje”, 24 sata, 17. travnja 2019. [URL: https://www.24sata.hr/news/prigovor-savjesti-u-hrvatskoj-188-lijecnika-ne-radi-pobacaje-625065].

[48] Code for Croatia, Dostupnost medicinske usluge prekida trudnoće u Hrvatskoj. [URL: http://dev.codeforcroatia.org/reproduktivna-prava/?fbclid=IwAR2dgT4Kvn62FK50NqEBmvTBNti3IsqSDqowOGdVf03DibTeluL9wWGQALU].

[49] Ovo je ispravno primijetila Marija Selak u Petom danu. Vidi: PETI DAN: Građani hodaju / Eurosong (24.05.2019). [URL: https://www.youtube.com/watch?v=vOwUJdhOslg].

[50] „Magnetska rezonanca stigla u sisačku bolnicu”, Radio Banovina, 19. travnja 2019. [URL: https://www.radio-banovina.hr/magnetska-rezonanca-stigla-u-sisacku-bolnicu/].

[51] „Pakračka bolnica dobila aparat za magnetsku rezonancu; u Požegu stiže najveći ‘’magnet’’ u Hrvatskoj”, 034 portal, 27. listopada 2015. [URL: https://www.034portal.hr/index.php?id=19618].

[52] „Stiže prvi MR uređaj u javnoj zdravstvenoj ustanovi na sjeverozapadu Hrvatske”, lokalni.hr, 28. kolovoza 2018. [URL: https://lokalni.vecernji.hr/zupanije/stize-prvi-mr-ure-aj-u-javnoj-zdravstvenoj-ustanovi-na-sjeverozapadu-hrvatske-10606].


Objavljeno: 7. lipnja 2019.

Možda vam se svidi