Na zagrebačkom Hreliću ima najviše smeća i pornografije, što dođe na isto. No ondje ujedno možete pronaći korisne i zanimljive svaštice, od igle do lokomotive, od sitnih do krupnih stvari, kojima se može udahnuti novi život i tako ih prenamijeniti za nove svrhe. Budući da te stvari netko mora prodavati, ondje stoga možete upoznati živopisne likove raznih društvenih slojeva i životnih priča. Možete upoznati ljude koji prodaju nešto što su negdje usput našli, a možete vidjeti ljude koji rasprodaju ono što su imali kod kuće jer to im je, uz bijednu mirovinu, dodatni mali izvor prihoda. Oni doslovno pokazuju da nitko i ništa nije za odbaciti.

Osim kupovanja i upoznavanja ljudi, zanimljivo je pobliže promotriti što se sve pred vašim pogledom do u nedogled prostire na toj šljunčanoj sajmišnoj trpezi. Tako mi uvijek zapadne za oko šarolikost i raznolikost zastarjelih tehnoloških stvarčica čiji je životni vijek uvelike manji od onoga prosječnog Hrvata. U šezdesetak godina – od analognih do digitalnih radija i televizora, od računala s hard-diskom veličine gramofonske ploče do USB-stickova od stotinjak gigabajta veličine spajalice – tehnologija se drastično mijenjala, mijenjajući pri tom i naše navike. Primjer drastičnosti postaje drastičniji kada vremensko razdoblje smanjimo na tridesetak godina i to unazad trideset godina. Uzmimo osobu rođenu 1990. godine. Kroz koje tehnološke novotarije je ta osoba prošla? Od PlayStationa 1 do 5, od VHS-a do Blu-Rayja, od Nokije 3210 do iPhonea 12, a ubrojimo ovdje još računala koja danas jesu, a sutra se već u smeće bacaju. I, gledajući svu tu zastarjelu tehniku i tehnologiju, došao sam do jednog prozaičnog, ali vrlo oštrog zaključka. Naime, izgleda da tehnologija supstancijalno više ne napreduje, već se transformira – napušta stari oblik preuzimajući novi. Ne napreduje i ništa novoga pod suncem ne nudi premda se pravi kao da vazda podiže revolucije.

U čemu je zapravo poanta tehnologije i što uopće znači da više ne napreduje? Fabrice Hadjadj ostavštinom svojega oca pokazao je o čemu je tu riječ. Otac mu je, naime, u baštinu ostavio samo dvoje: čekić i gitaru. Tehnološke izume, otkrića, koji se ne mogu naročito usavršavati, a koji su savršeno korisni ili, bolje rečeno svrsishodni, a ujedno, što je bitnije, u srži im je da potpomažu uzdizanju ljudskog duha te izgradnji njegove kulture. K tome, oni su nasljedni, oni ne dokidaju ono prije sebe niti ukidaju onoga tko ih koristi. Jedino su opasni ako ćete njima nekoga lupiti po glavi ili rasparati kome uši. No poanta je tu – i čekić i gitara imaju prošlost jer su nasljedni; imaju sadašnjost jer služe svrsi, naime izgradnji (čekić kao oruđe, kao alat, a gitara kao instrument); te imaju budućnost jer omogućuju čovjeku da djeluje kao razumsko biće zbog čega su uvijek potrebni. U strogom smislu, oni su sredstva za postizanje itekako jasne svrhe – za zabijanje čavala i za stvaranje glazbe – pa samim time služe čovjeku. Možemo reći da su odgovorni čovjeku, odgovaraju na njegovu potrebu. Jer tehnologija nije samo službenica čovjekova, već je pokazatelj nerazdvojive vezu duha i tijela (razum i ruku) jer ona je u srži umijeće izvođenja praktičnog nauma, kako njezina etimologija to govori. A svako razdvajanje duha i tijela je ili sakaćenje ili umiranje.

Svaki od navedenih primjera popularne tehnologije suprotan je čekiću i gitari. Nisam još upoznao osobu koja je od oca naslijedila Nokiju 3210 ili PC 386. Ili, ako i jest naslijedila, onda ga je naslijedila kao relikt prošlosti za neki umjetnički performans, a nikako kao korisnu stvar. Netko bi mogao reći da je sama činjenica da su ti modeli zastarjeli, pokazatelj da tehnologija napreduje. No istinski napredak nikada na svom putu naprijed ne gubi iz vida tri stvari: ljudsku narav, njegovo dobro i konačnu svrhu ili odredište. Tehnologija je, kako smo rekli, neodvojiva od čovjeka jer mu je na neki način nužna da bi što bolje djelovao, ali i da bi preživio. Ona je izraz njegovog nauma, točnije, njegov je izum. Uz to, najtrajnija tehnologija je upravo ona koja najviše koristi njegovim temeljnim tjelesnim potrebama, kao što su potreba za hranom, odjećom, skloništem i poslom. Sve ostalo je dodatak pa čak i luksuz. Internet, mobitel, osobna računala, automobili, premda čine neizostavni dio naših života i olakšavaju izvedbu mnogih stvari, ipak nisu nužnost i čovjek bi mogao živjeti i preživjeti bez njih što je čovječanstvo dosad sasvim dobro činilo.

Riječju, tehnologija ne napreduje jer više ne poboljšava čovjekov život i postala je de facto samoj sebi svrha, zbog čega samo mijenja svoj oblik. Ona njegov život u biti više ne čini lakšim i boljim, već je čovjeka pretvorila u tehnološkog konzumenta koji odbacuje staro, a kupuje nove, navodno, bolje stvarčice. Dapače, tehnologija otuđuje čovjeka od samoga života. Možemo reći da se tehnologija transformirala u protezu koja nadomješćuje zabavu, uživanje i dokolicu; slobodno vrijeme, igru, učenje i razgovor. Zapravo, povezujući ljude, suvremena tehnologija otuđuje ljude. Premošćujući komunikacijske ponore, ona proširuje egzistencijalni jaz. Niz možemo nastaviti jer današnja glavnostrujaška tehnologija infiltrira se u čovjeka i njegovu svakodnevicu, zauzimajući svaki čas njegovog vremena.

Pirati iz Silicijske doline, među kojima je prednjačio Steve Jobs, bili su duboko svjesni koliko je tehnologija izraz ljudskog duha pa čak i da je svojevrsna duhovnost. I dan danas se, poradi kreativnosti i osmišljavanja raznoraznih rješenja, prakticiraju istočnjačke prakse i uzimaju se halucinogene droge. Dijelom stoga LCD ekran lako postaje nečiji LSD, pogotovo u kasnonoćnim satima. Lako se razvije ovisnost o ekranu. No G. K. Chesterton rekao je da naš odnos prema tehnologiji treba biti mističan, oprimjerivši to divom koji se igra osobnim automobilima. Stvar je u tome da tada tehnologiju počinjemo shvaćati manje ozbiljno i svisoka. Mijenja nam se gledište jer smo uspostavili djetinji, dublji odnos s njom. Divimo se tehnologiji i igramo se s njom, ali je i odbacujemo kada vidimo da ona više ne služi svojoj svrsi.

Možda nam tada odnos prema tehnologiji neće biti brže-više-jače, nego polagano-pomnije-potpunije. Umjesto online kupovine, otiđite na plac ili, još bolje, odite na Hrelić. Učiniti nešto uživo i neposredno isplativo je u svakom pogledu, a najviše jer vam vrckavo i hirovito iskustvo Hrelića ništa ne može nadomjestiti. Jer tko ne sabire taj rasipa. A za sabiranje iskustva i za stvaranje stvarnih, pravih ljudskih odnosa, kad se otrijeznimo od utjecaja i zadiranja nekih tehnologija, još nije kasno.

Tekst je preuzet s dopuštenjem s web-stranice Gilbert.hr.