Prije nekoliko tjedana objelodanjena je informacija da je francuski filozof Michel Foucault (1926.-1984.), jedan od najutjecajnijih mislioca postmarksističke ljevice, za boravka u Tunisu potkraj 1960-ih mjesnim predpubertetskim dječacima plaćao za spolne odnose na lokalnome groblju. „Djeca su trčala za Foucaultom, pitajući: ‘A što je sa mnom? Uzmi mene, uzmi mene’. Imali su osam, devet, deset godina. Foucault bi bacio novac na njih i rekao: ‘Vidimo se u deset navečer na uobičajenom mjestu’. Vodio bi ljubav s malenim dječacima na grobovima. Pitanje pristanka nije niti bilo postavljeno“, prisjetio se onodobni Foucaultov poznanik Guy Sorman, iskazavši žaljenje što svoje svjedočanstvo nije iznio i ranije.

Uz iznimku Sunday Timesa, kojemu je Sorman dao intervju, nijedan globalni medij glavne struje ili lijeve provenijencije, kao što su New York Times, Wall Street Journal ili Guardian na engleskome, ali i Le Monde ili Libération na francuskom jeziku, unatoč tome što je jedan od vrhovnih ciljeva suvremenoga novinarstva prokazati seksualno zlostavljanje svake vrste od Hollywooda do Katoličke Crkve, nije izvijestila o Foucaultovu grijehu. Zašto se šuti o seksualnim prijestupima osobe poput Foucaulta, kada je društvena svijest Zapada posljednjih godina uvelike oblikovana pokretima kao što je MeToo, utemeljenima na demaskiranju seksualnih delikata slavnih osoba? Štoviše, zašto se Foucaulta ne podvrgne popularnoj „kulturi otkazivanja“, čiji dionici i za manje prijestupe, poput izricanja društveno nepopularnih vrijednosnih sudova ili onoga što je George Orwell u 1984. nazvao „zlomisli“, upropaštavaju čitave karijere poznatih i nepoznatih pojedinaca, pribijajući ih na virtualne stupove srama ili ih progoneći iz novih medija i s društvenih mreža?

Ako je zbog „promicanja kulture silovanja“ „otkazan“ čak i fiktivni lik tvora Pepéa iz klasičnog animiranog serijala kompanije Warner Bros., zašto se nešto slično posmrtno ne dogodi i Foucaultu, kao stvarnoj osobi i stvarnom silovatelju? Odgovor se, najkraće rečeno, krije u činjenici da je Foucault duhovni otac „kulture otkazivanja“ i širega svjetonazora koji dijele medijski, politički, kulturni, akademski i korporativni sektor čijim je „kultura otkazivanja“ sastavnim dijelom. Ono što je za klasičnu, materijalističku ljevicu bio Karl Marx, za suvremenu je progresivnu ljevicu Michel Foucault. Revolucija jede svoju djecu, odavno je primijetio Jacques Mallet du Pan, ali – onkraj rušenja tradicije protiv koje je nastala – revolucija bez krajnje potrebe nema običaj proždirati vlastite pretke.

I službeno najcitiraniji znanstvenik u povijesti – usporedbe radi, Noam Chomsky na osmom je, Karl Marx na 25., Jacques Derrida na 32., a Albert Einstein na 51. mjestu – Foucualt je utemeljitelj sustava vrijednosti koji se pojednostavljeno izražava kroz koncepte poput „političke korektnosti“, „mikroagresije“ ili „sigurnih prostora“, danas općeprihvaćenih u obrazovnim ustanovama, masovnim medijima, političkom establišmentu i popularnoj kulturi. „Politička korektnost“, primjerice, bazira se na uvjerenju o jeziku, odnosno diskursu kao tipu intelektualnog porobljavanja putem kontrole pojmova i njihova značenja. „Mikroagresije“ proizlaze iz Foucaultova viđenja skrivenih metoda kontrole kroz tradicije i društvene norme, a „sigurni prostor“ – gdje se ne primjenjuju opresivna pravila koja su, prema Foucaultu, tek sredstvo kojim nositelji moći drže društvo pod kontrolom – možemo izvesti iz Foucaultova koncepta „heterotopije“ kao mjesta gdje također ne vrijede ista pravila koje inače dominiraju u društvu.

U osnovi, svaka od navedenih poanti je točna. Kontrola jezika i izgovorenog vodi do kontrole misli, a jezik i diskurs doista kreiraju nositelji društvene moći. Društvene norme i rituali doista su sredstvo uvjetovanja, pa samim time i kontrole. „Heterotopije“ doista postoje – jedan od primjera su crkve i drugi sakralni objekti. Foucaultove postavke problematičnima postaju kada ih se uklopi u širi kontekst njegova relativističkog i amoralnog naziranja stvarnosti. Odbijajući uspostaviti vrijednosnu hijerarhiju između različitih tipova kontrole diskursa i društvenih rituala – i ustanoviti da postoje poželjni i nepoželjni, konstruktivni jednako kao i destruktivni društveni rituali – Foucault u središte svojega poimanja svijeta stavlja moć. O kojemu god društvenom fenomenu ili prevladavajućoj vrijednosti da je riječ, Foucault u njima ne vidi istinu ili laž, nego demonstraciju moći onih koji imaju mogućnost provoditi vlastitu volju.

Kao mislioc savršeno kompatibilan s onime što je Benedikt XVI. nazvao „diktaturom relativizma“, Foucault ne niječe samo kršćansko moralno nasljeđe koje jedan tip vrijednosti pretpostavlja drugome tipu vrijednosti, nego niječe samu mogućnost postojanja univerzalnog morala. Prema Foucaultu, etika je proizvod različitih razdoblja i različitih kultura i ne svodi se ni na što drugo do li na sredstvo održavanja moći i društvene kontrole. Kao niti univerzalna vrlina, za Foucaulta ne postoji ni univerzalna istina – što, dakako, i samu njegovu hipotezu koja pretendira na istinitost vodi u nerazmrsiva protuslovlja – kao niti univerzalno provjerljiva znanost. Foucalt nije prvi koji je odbacio kršćanski moral, ali jest mislioc koji je svojim tretiranjem znanja kao nečega subjektivnog te uvjetovanog društveno-kulturnim kontekstom, a ne obratno, među prvima izbio izvan okvira prosvjetiteljstva utemeljenog na egzaktnom eksperimentalizmu, znanstvenom pozitivizmu i logičkom racionalizmu.

Foucaultov moralni i epistemološki relativizam – kao i redukcionizam svih društvenih fenomena tek na međuigru odnosa moći – kulminaciju doživljavaju u Foucaultovu poimanju ljudskoga bića kao koncepta izmišljenog u modernosti, koje će jednoga dana nestati. U tome smislu, Foucault je – uz Jean-Paula Sartrea, koji je čovjeka poimao kao samoizgrađujuće biće lišeno esencije – preteča suvremenog transhumanizma. Kada bismo na temelju nečega poput zdravoga razuma ove Foucaultove tvrdnje proglasili ludima, njegovi sljedbenici odgovorili bi da su „zdrav razum“ i „ludilo“ samo društveni konstrukti čija je svrha perpetuirati društvenu kontrolu zagovornika postojanja „zdravog razuma“ i „ludila“ nad onima koji se ne uklapaju u okvir prve, već ih se smješta unutar okvira druge kategorije. I dok sama ta teza načelno nije (posve) netočna, pogrešno bi bilo, kao što Foucault i njegovi sljedbenici čine, smjestiti je u kontekst općega vrijednosnog relativizma koji polazi od pretpostavke da je stoga svako ponašanje i rasuđivanje jednako razumno, odnosno jednako ludo pa je utoliko sve jednako (ne)moralno, odnosno jednako (ne)dopustivo.

Upravo iz navedenih razloga, koncept ludila bio je u fokusu ranoga Foucaultova opusa (Ludilo i bezumlje: Povijest ludila u doba klasicizma, 1961.; Rađanje klinike, 1963.), da bi se kasnije usredotočio na jezik i znanost kao oruđe manipulacije (Riječi i stvari, 1966.; Arheologija znanja, 1969.), a u kasnoj fazi karijere na kontrolu nad ljudskim tijelom (Nadzor i kazna: Rađanje zatvora, 1975.) i spolnost (višetomna Povijest seksualnosti, 1976.-1984.). Srž Foucaultova nauka u sveopćoj je identitetskoj i inoj nestalnosti („Ne pitaj tko sam i ne traži da ostanem isti: ostavi našim birokratima i policiji da provjere jesu li nam papiri u redu“) pa ga utoliko nasljeduju i sve ideologije fluidnosti kojima je zajedničko obilježje prefiks –trans: pored već spomenutog transhumanizma, to su i transrodnost te drugi odvjetci LGBTIQ+ ideologije, ali i transrasna, transvrsna i transdobna ideologija, prema kojima se ljudska bića identificiraju kao pripadnici drugih rasa ili križanci ljudi i životinja te umišljaju da su druge dobi od one koju prilično jednoznačno određuje razlika između aktualne godine i nadnevka njihova rođenja.

Pojedini mislioci, poput Martina Heideggera koji je prigrlio Hitlerovu vlast, u općemu su mnijenju došli na zao glas, ali ih se uobičajeno branilo tezom kako se njihovo filozofsko djelo i intelektualno nasljeđe mogu odvojiti od njihove biografije. Slično je sa svećenicima-zlostavljačima: Crkva ima moralno pravo ograditi se od njih jer takvi svećenici svoje grijehe nisu počinili primjenjujući, nego izdajući Kristov nauk. Takva se obrana, međutim, ne može primijeniti na Foucaulta, jer njegova konkretna djela, sa silovanjem maloljetnika kao tragičnim vrhuncem, izravna su posljedica i realizacija njegove filozofije u praksi.

Foucault, naime, u skladu s odbacivanjem koncepata dobra i zla, moć koja se provodi nad drugima nije smatrao osude vrijednom, nego vrijednosno neutralnom nuspojavom življenja. „Moć nije zla. Moć su igre strategije. Na primjer, uzmimo seksualne ili ljubavne veze: posjedovanje moći nad drugim na način strateške igre s otvorenim krajem, gdje se situacija može preokrenuti, nije zlo; to je dio ljubavi, strasti, seksualnog užitka. Uzmimo kao drugi primjer pedagoške ustanove. Ne vidim ništa loše u praksi osobe koja, znajući više od ostalih u specifičnoj igri istine, drugima govori što treba činiti, podučava ih, i prenosi im znanje i tehnike“, Foucaultova je misao koja zadobiva posebno uznemirujuće konotacije u svjetlu otkrića o seksualnom zlostavljanju dječaka na Tunisu.

Foucaultova praktična, svakodnevna primjena vlastite filozofije nije se iscrpljivala u ovome slučaju; spomena je vrijedan i njegov potpis na peticiji francuskih javnih intelektualaca (Sartre, Simone de Beauvoir, Roland Barthes i drugi) o ukidanju minimalne dobi za legalni pristanak na spolni odnos, kao i u svjedočanstvu njegovih prijatelja kako je Foucault ranih 1980-ih, čak i nakon saznanja da je obolio od AIDS-a – od čega će na kraju i umrijeti – nastavio s promiskuitetnim životnim stilom, ugrožavajući živote svojih mnogobrojnih seksualnih partnera. U središtu Foucaultova vrijednosnog sustava bila je, Nietzscheovim riječima, „volja za moć“. Kada je sam mogao zloupotrijebiti moć nad drugima, nije se libio to i učiniti. Iako je ranih 1950-ih nekoliko godina proveo u članstvu Komunističke partije, Foucault se potkraj života približio individualističkim idealima libertarijanizma, pretvorivši se tako i u amblematsku figuru aktualnog „nečasnog saveza“ progresivne ljevice i onoga što marksisti zovu „krupnim kapitalom“.

Vratimo se na ranije spomenute teze koje Foucaultovo intelektualno nasljeđe implicira – to jest, da je sve jednako (ne)moralno, odnosno jednako (ne)dopustivo – u primjeni ili ignoriranju onoga što se nalazi u zagradi prije riječi moralno i dopustivo krije se pukotina u središtu, kao i potencijal raspada Foucaultom nadahnute suvremene progresivne ljevice. Prvi njezin rukavac možemo nazvati žrtvoslovnom ideologijom: ona se svodi na puritanizam prema kojemu se nikoga ni na koji način ne smije diskriminirati, a u nedostatku klasičnih agresija, svijet biva ispunjen beskonačnim „mikroagresijama“. Prema Foucaultu, gotovo sve, od riječi do stvari, odraz je nametanja moći jedne društvene skupine nad drugom. Žrtvoslovne ideologije današnjice tu postavku shvaćaju ozbiljno te joj pristupaju sa zavidnom dosljednošću, do krajnje konsekvence po kojoj više ništa nije dopušteno.

Nasuprot žrtvoslovnoj ideologiji imamo ideologiju sveopće permisivnosti ili voluntarizma, kao rukavac kojemu je, očito, pripadao i sam Foucault. Riječ je o sljedećem tipu rasuđivanja: svatko ima pravo na sve što poželi, a svaki je izbor (pod)jednako vrijedan. Odnosno; sve je dopušteno. Dakle, s jedne strane imamo načelo apsolutne zaštite protiv svake makro- i „mikroagresije“, a s druge strane apsolutnu slobodu, k tome lišenu konceptualnih okova dobra i zla. Prema prvima, budući da objektivni moralni kriteriji ne postoje, sve je jednako nedopustvo. Prema drugima, budući da objektivni moralni kriteriji ne postoje, sve je jednako dopustivo. Ako je sve grijeh, neka cvjetaju „kultura otkazivanja“ i „sigurni prostori“; ako ništa nije grijeh, u čemu je problem s ukidanjem dobne granice za stupanje u spolni odnos, pa i samim silovanjem? Mogu li toliko suprotstavljeni nazori uopće postojati u sklopu iste ideologije?

Kada je objavljeno svjedočanstvo o Foucaultovu zlostavljanju tuniških dječaka, pretpostavio sam kako će reakcija – ili izostanak reakcije – hipersenzibilne „kulture otkazivanja“ na grijeh vlastita duhovnog oca odrediti put kojim će, kako bi prevladala svoja unutarnja proturječja, poći progresivna ljevica. Šutnja o Foucaultovu grijehu svjedoči kako u središtima moći progresivne ljevice očevidno prevladava onaj odvjetak koji preferira sveopću permisivnost i voluntarizam. Progresivna ljevica sada se može raskoliti na otpadnike koji će dosljedno željeti primjenjivati svoja stroga moralna načela (ništa nije dopušteno) i revolucionare koji će ustrajati u nametanju vlastite volje (sve je dopušteno) – ili će, eventualno, druga struja posve progutati prvu.

Što se tiče Foucaulta, njegov opus intelektualna je autobiografija koja je trebala poslužiti (i) kao sredstvo legitimacije onoga u čemu je sam uživao, odnosno pederastije. Primijenimo li fukoovsku kritiku na Foucaultove sljedbenike, bjelodanim se ispostavlja kako je njihova deklarativna briga za žrtve zapravo samo sredstvo prigrabljivanja onoga što je Foucaultu bilo omiljeno kako u profesionalnom, tako i u privatnome životu – moći.