a) Permisivni zakon o pobačaju

Permisivni zakon o pobačaju jednostavno ozakonjuje pobačaj na temelju ideje da pobačaj posve spada u privatnu sferu osoba te, stoga, ne spada u direktnu ili neposrednu sferu pravnoga poretka. Drugim riječima, država donosi zakon o pobačaju u kojem se pobačaj definira kao privatna stvar pojedinca te se istom daje zakonski okvir za izvršenje pobačaja. Postoje opet najmanje dvije vrste permisivnih zakona o pobačaju. Jedan je totalno permisivan zakon o pobačaju. Drugi je samo permisivan zakon o pobačaju. Potpuno permisivan zakon o pobačaju, osim što pobačaj uzima kao privatnu stvar pojedinca, uopće ne nameće nikakva zakonska ograničenja i uvjete za izvršenje pobačaja. Permisivan zakon o pobačaju također smatra da je pobačaj privatna stvar pojedinca, ali ipak postavlja određena ograničenja, tj. uvjete za izvršenje pobačaja, a to je najčešće vremensko razdoblje trudnoće unutar kojega se pobačaj može izvršiti.

Totalno permisivan zakon o pobačaju je veoma rijetka pojava u zakonodavstvima pojedinih država u svijetu. Nešto slično tomu postoji u Kini jer Kina, zbog rigorozne kontrole nataliteta, zabranjuje rađanje drugog djeteta u velikim gradovima, a trećeg djeteta u ruralnim sredinama, predviđajući u jednom i drugom slučaju zakonsko izvršenje pobačaja pod kaznenom prisilom sve do kraja trudnoće za prekršitelje takve državne mjere kontrole rađanja. Ipak, valja primijetiti da se u tom slučaju radi o poznatim kaznenim mjerama koje stoje kao prijetnja onima koji bi se odlučili na drugo dijete u gradu ili na treće dijete na selu pa tu drastičnu kaznu mogu izbjeći uz pomoć prirodnog planiranja obitelji. Kineski pristup pobačaju također miriše na poimanje pobačaja kao sredstva regulacije rađanja; ta je činjenica jednostavno neprihvatljiva. Ipak, u svemu tome radi se o kršenju ljudskih prava bračnih drugova da imaju djece koliko hoće i kad hoće, a u što im se nitko ne bi smio miješati, a da pritom ne krši njihovo pravo na rađanje djece, ako su za to sposobni. Valja spomenuti da je sasvim permisivan zakon o pobačaju najčešće produkt potpune odsutnosti bilo kakve osjetljivosti za ljudski život prije rođenja, ali isto tako i odsutnosti bilo kakva religijskog poimanja ljudskog života prije rođenja kao dara Božjega ili nečega neprispodobivo vrijednoga.

Za razliku od tih ekstrema, permisivni zakon o pobačaju ističe da je pobačaj privatna stvar pojedinca te utvrđuje, primjerice, vremensko ograničenje do koje faze trudnoće žena smije izvršiti pobačaj, a da za to ne snosi nikakve zakonske posljedice. Permisivnost takva zakona se očituje u činjenici što bilo koja žena u bilo kakvim životnim okolnostima može izvršiti zakonski pobačaj, a da je nitko ništa ni o čemu ne pita. Dakle, isključena je zakonska odredba o prethodnom zadovoljenju nekih preduvjeta kao što su utvrđivanje indikacija, obvezatno savjetovanje ili mogućnost alternativnih načina odvraćanja trudnice od pobačaja uz pomoć, primjerice, partnera, roditelja, prijatelja, raznih civilnih udruga, vjerskih zajednica itd. Permisivni zakon o pobačaju uopće ne obraća pozornost na činjenicu da pobačaj nije samo stvar i odgovornost žene, nego i muškarca, jer začeće nastaje sjedinjenjem žene i muškarca. Stoga je moralno upitna konstrukcija da je pobačaj privatna stvar pojedinca. Najmanje je troje njih u igri.

b) Liberalizirajući zakon o pobačaju

Suvremeno pluralističko društvo u pogledu ozakonjenja namjerna prekida trudnoće nije jedinstveno. Ne radi se samo o čisto nomotehničkim pitanjima, već se radi o temeljnom poimanju slobode te o poimanju odnosa između pozitivnog državnog zakona i individualne slobode pojedinca. Neoliberalna opcija smatra da pozitivni državni zakon smije ograničiti slobodu pojedinca samo u slučajevima u kojima njegova sloboda ide na štetu slobode drugog pojedinca. Međutim, u pitanju pobačaja neoliberalna opcija je raskrstila sa slobodom nerođenog djeteta na način da mu je zanijekala status ljudske osobe, shvaćene poglavito kao subjekta prava. Ako ljudsko biće prije rođenja nema status osobe, a samo osoba posjeduje položaj pravnog subjekta, onda se moralnost pobačaja, prema neoliberalnoj opciji, ne može prosuđivati iz perspektive odnosa žena – dijete, nego iz perspektive odnosa žena – država kao zakonodavac.

U tako zaokruženim odnosima pojedinac od države traži što je moguće veći prostor za vršenje vlastite autonomije na temelju koje donosi individualne izbore. Prema tome, zahtjev da država liberalizira pobačaj, odnosno da donese liberalizirajući zakon o pobačaju sadržava u sebi ili pretpostavlja neoliberalnu ideju po kojoj država treba ostaviti što je moguće širi prostor pojedincu za vršenje njegove autonomije, bilo da je riječ o pobačaju ili nekom drugom moralnom fenomenu. Na temelju tih logičkih pretpostavki suvremena pluralistička demokratska država, iako u pitanjima vjere i morala načelno ostaje neutralna, u praksi, ipak, zauzima moralno posve određen stav. Naime, država liberalizira pobačaj smatrajući na taj način da je volja pojedinca, odnosno individualni izbor pojedinca važnije zaštititi nego što je to važno zaštititi nerođeno ljudsko biće, kojem je nota bene u tom kontekstu zanijekan položaj osobe kao subjekta prava.

Tako se međusobno neprestano isprepliću četiri razine. Prva razina je ideološko-metafizička. U skladu s tom razinom neoliberalna opcija tvrdi da stav protiv pobačaja nije liberalan, nego konfesionalan te ga država, kao vjerski neutralna tvorevina, ne smije propagirati u svome zakonodavstvu. Druga razina je antropološko-metafizička. U skladu s tom razinom neoliberalna opcija tvrdi da ljudsko biće prije rođenja nije subjekt prava. Treća razina je etička. U skladu s tom razinom neoliberalna opcija tvrdi da liberalizirajući zakon o pobačaju uopće nije moralno problematičan. Naprotiv, takav zakon je moralno poželjan jer se ne upliće u slobodan izbor pojedinca u pitanjima pobačaja. Četvrta razina je politička. U skladu s tom razinom neoliberalna opcija tvrdi da državna politika treba uvažavati sve prethodne premise ako uopće želi ostati državna, a to u ovom slučaju znači: za onoga tko smatra da ljudskom životu prije rođenja treba priznati i zaštititi temeljno pravo na život, takva logika je ne samo neprihvatljiva, nego i teško shvatljiva.

No, bez obzira je li neshvatljiva i neprihvatljiva, ona je takva kakva jest i mala je vjerojatnost da će se u sadašnjem stanju razvoja pluralističkog društva ubrzo promijeniti. Stoga ne preostaje drugo nego da se puno neslaganje sa zakonskim rješenjem koje dopušta namjeran pobačaj izražava putem radikalne promjene svakodnevne prakse koja se tiče pobačaja. Naime, u društvu u kojem se evidentira značajan postotak namjernih prekida trudnoće, počinjenih u skladu sa zakonskim rješenjem, uvijek postoji opasnost da se dotični zakon shvati kao moralno obvezujući zakon za svakog pojedinca. Međutim, bjelodano nemoralni zakon niti može niti smije ikoga obvezati u savjesti. Ako je to točno, a doista jest, onda također valja reći da nitko ne smije izvršavati nemoralne radnje, pa čak i ako pozitivni zakon ne predviđa nikakve kaznene mjere za takve radnje.

c) Depenalizacija pobačaja

Neoliberalni zakon o pobačaju je po definiciji zakon koji dopušta izvršenje namjerna pobačaja u jednim okolnostima, a zabranjuje takvu praksu u drugim okolnostima. Dakle, u jednom dijelu je liberalan, tj. liberalizirajući zakon o pobačaju, dok je u drugom dijelu kazneni, tj. penalizirajući zakon o pobačaju. Očito da u prvom dijelu takav zakon može zadržati obilježje i legalizirajućeg i depenalizirajućeg zakona. Legalizirajući stoga što zakon ne predviđa nikakve kaznene mjere protiv počinitelja namjerna pobačaja, potom što ukida karakter moralnog i pravnog delikta te zadnje, ali nipošto manje važno, što praksu namjerna pobačaja stavlja pod zakonsku zaštitu. Depenalizirajući je stoga što skida s namjerna prekida trudnoće obilježje kaznenog djela, iako sam pobačaj i dalje zadržava obilježje kaznenog djela te kao takvo nije zaštićeno zakonom.

Drugim riječima, depenalizacija pobačaja kaže samo to da je pobačaj privatna stvar pojedinca te da odluka za ili protiv namjerna pobačaja spada na pojedinca i njegov privatni izbor. U tom je kontekstu financijska strana pobačaja također smatrana kao privatna stvar. Sve to jasno upućuje na zaključak da tzv. neoliberalni zakon o pobačaju predstavlja veoma kompleksnu i zahtjevnu moralnu i pravnu materiju. U tom se slučaju evidentno radi o tome da državni zakon o pobačaju zauzima jedan točno određen moralni stav, tj. legalizira pobačaj i na taj ga način zaštićuje zakonom. Ako se pođe od pretpostavke da pozitivni zakon smije zaštititi samo ono što je moralno, pravedno, časno i dostojno, onda jasno proizlazi da će se iz perspektive koja smatra da je namjerni pobačaj nemoralan, nepravedan, nečastan i nedostojan čin, svaki zakon koji dopušta namjeran pobačaj smatrati nemoralnim, nepravednim, nečasnim i nedostojnim činom.

U tome treba primijetiti sljedeću banalnu stvar: naime, dok je za jedne takav zakon o pobačaju nemoralan, nepravedan, nečastan i nedostojan, za druge je moralan, pravedan, častan i dostojan. Kako to da je država u određenom zakonskom rješenju o pobačaju zauzela nemoralan, nepravedan, nečastan i nedostojan stav, pita se protivnik namjerna pobačaja? S druge, pak, strane, svaki zagovornik namjerna pobačaja smatra da je država ispravno postupila jer da time štiti pravo na izbor pojedinca, a što je osnovna stečevina razvoja pluralističke države. Prema tome, neoliberalni državni zakon o pobačaju nipošto nije moralno neutralan pa, slijedom toga, ni sama država nije moralno neutralna jer je u zakonu priznala jedan moralni stav o pobačaju, a podcijenila, zanemarila ili čak odbacila drugi moralni stav.

U drugom slučaju, tj. u slučaju depenalizirajućeg zakona stvari stoje ponešto drugačije. Naime, iako takav zakon o pobačaju skida kaznene mjere protiv počinitelja namjerna pobačaja, ipak takvu praksu smatra kriminalnom djelatnošću te joj ne pruža nikakvu zakonsku zaštitu osim što ostavlja na volju pojedinca odluku hoće li počiniti namjeran pobačaj. U tom je zakonskom kontekstu namjeran pobačaj kriminalna radnja, iako u danim okolnostima ne predviđa poduzimanje nikakvih kaznenih mjera protiv počinitelja namjerna pobačaja, jer je počinitelj to učinio u skladu s pravilima koja propisuje zakon.

Za razliku od prvog slučaja, tj. čisto legalizirajućeg zakona, u kojem financijske troškove snosi država, odnosno sustav zdravstvene zaštite, u drugom slučaju, tj. depenalizirajućeg zakona, financijske troškove izvršenja namjerna pobačaja snose privatne osobe kojih se to tiče. Valja reći i to da se u slučaju depenalizirajućeg zakona o pobačaju problem neutralnosti države dodatno komplicira jer država nije moralno neutralna ni sa stajališta protiv pobačaja (izričita zabrana) ni sa stajališta za pobačaj (izričito dopuštenje).

d) Pobačaj i društvena svijest

Liberalizirajući zakon o pobačaju pokušava pronaći različita opravdanja, bilo da je riječ o etičkim, pravnim i sociološkim pokušajima. Treba reći da postoje različiti čimbenici koji su uopće doveli do liberalizacije pobačaja. Jedan od važnih, iako ne odlučujućih, čimbenika je svakako medicinsko usavršavanje tehnike izvođenja pobačaja bez poteškoća, brzo i učinkovito, te bez neželjenih zdravstvenih posljedica po ženu. Nije moguće zaobići čimbenik povezan sa slabljenjem utjecaja moralnih stavova utemeljenih u religioznoj etici. Tu je također čimbenik koji otkriva slabljenje moralne osjetljivosti današnjih ljudi za nerođeni ljudski život i njegovu intrinsečnu vrijednost. Etabliranje svojevrsnog moralnog permisivizma na društvenoj razini također je jedan od važnih čimbenika koji pridonose širenju liberalizacije pobačaja.

Kako bilo, svi navedeni čimbenici uopće nisu odlučujući, iako igraju važnu ulogu u stvaranju permisivne moralne svijesti kod suvremenih ljudi prema namjernu pobačaju. Odlučujuću ulogu, ipak, igra narav društva, odnosno države koja priznaje i provodi legalizaciju pobačaja. U tom je kontekstu važno spomenuti da su suvremena društva, pri čemu se misli na kulturni krug društava kamo spada ili želi spadati i hrvatsko društvo, po definiciji liberalno-demokratska. Slijedom toga ne začuđuje uspostava prakse legalizacije pobačaja jer je legalizacija pobačaja samo jedan izdvojen aspekt šireg liberalno-demokratskog društvenog konteksta. Međutim, primjećuje se da u pluralističkom društvenom kontekstu, a neovisno o ranije spomenutim čimbenicima koji su doprinijeli liberalizaciji pobačaja, postoje mnoge varijante zakonskih rješenja namjerna pobačaja u pojedinim demokratskim državama. Ta činjenica još uvijek nema puno veze sa samom naravi pluralističkoga društva, već je povezana s idejom napretka društva kao takva. U tom se kontekstu pojavljuju neki već sada dobro poznati kriteriji koji se više temelje na napretku društva kao takva, a manje na samoj naravi pluralističkoga društva.

Tu je najprije veća ili manja rasprostranjenost prihvaćenih izuzetnih situacija. Te se situacije onda imenuju stručnim nazivima koji u suvremenom društvu imaju značajnu težinu. Tako se govori o tzv. terapijskome, humanitarnom, psihosocijalnom, ekonomskom pa čak i eugeničkom pobačaju. Tu je zatim premještanje naviše vremenskog roka trudnoće do kojega zakon dopušta namjeran pobačaj, a što ima zahvaliti kako preciznim dijagnostičkim sredstvima, tako i medicinskoj sigurnosti takva zahvata. Tu je također pojednostavljenje pobačajne procedure u smislu da se pobačaj obavlja na jednostavan zahtjev trudnice, pri čemu se poštuje njezina privatnost i sloboda izbora, ali se pobačaj također obavlja na prijedlog liječnika koji zdravstvenu situaciju trudnice prosuđuje kao rizičnu po njezin život ili na prijedlog skupine stručnjaka čiji sud se temelji na rigoroznoj prosudbi kliničkog stanja trudnice.

Sve je to pridonijelo i pridonosi stvaranju svijesti o pobačaju u suvremenom društvu kao u mnogim slučajevima neizbježnu, neminovnu i čak nužnu zahvatu. Posljedično, takav zahvat na društvenoj razini ili na razini općedruštvene svijesti sve više poprima oznake priznanja i odobravanja, a gubi oznake zabrane i osude jer se stvari predstavljaju u ruhu zaštite života, liječenja bolesti, promicanja zdravlja, dakle u ruhu vrijednosti koje u svakom slučaju valja promicati i štititi. Međutim, u tako stvorenim misaonim i psihološkim društvenim okolnostima vrijednost ljudskog života, pa onda i još nerođenoga, sve više se prosuđuje kroz optiku jedne zamišljene kvalitete života koja se zasniva ili na strogo subjektivnim ili na šire društveno relevantnim subjektivnim mjerilima. Ideja kvalitete života nije problematična. Može biti problematičan njezin sadržaj.

e) Restriktivni zakon o pobačaju

Jedno od mogućih zakonskih rješenja pobačaja je donošenje restriktivnog zakona o pobačaju. Restriktivni zakon o pobačaju je zakon koji zabranjuje pobačaj, a za takvu praksu predviđa kaznene mjere. Međutim, pogledom u zakonodavna rješenja suvremenih demokratskih država otkrivaju se mnoge nijanse i odstupanja od takva objašnjenja. Ta su odstupanja usko povezana sa širim kontekstom pravnog poretka pojedine države, odnosno društva. U tom se kontekstu nailazi na različitosti u pogledu kazneno-pravne definicije pobačaja, u pogledu predviđenih kaznenih mjera protiv počinitelja namjerna pobačaja izvan zakonski definiranog okvira. Osim toga, postoje razlike u pogledu društvenoga doživljaja vrijednosti ljudskog života i senzibiliziranosti društva u cjelini za poštivanje dostojanstva svakog ljudskog bića bez obzira je li već rođeno ili nije.

Ako se uzme za primjer Njemačka, tada se rečeno otkriva kao stvarno. No, pritom valja imati na umu neke važne čimbenike. Ponajprije je tu nacistička prošlost Njemačke, zatim niz eugeničkih postupaka provođenih u koncentracijskim logorima, potom posvemašnje negiranje dostojanstva i prava na život tolikog broja nevinih ljudskih bića zbog rasne, spolne ili vjerske pripadnosti. No, nije samo to. Njemačka ima veoma raznolike, bogate i poučne tradicije političke i moralne filozofije. Prema tome, osim prethodne mračne, i ta svijetla spoznaja itekako je vršila utjecaj na stvaranje i donošenje njemačkih zakonskih rješenja glede ljudskog života u najranijim stadijima njegova razvoja. Nikakvo čudo onda da su njemački zakon o prekidu trudnoće i njemački zakon o zaštiti embrija, čak i pored činjenice da nisu moralno idealni, ipak daleko osjetljiviji za vrijednost i dostojanstvo ljudskog života prije rođenja, nego što je to slučaj u nekim drugim europskim zemljama. Jer, za razliku od njemačkog primjera, zemlje anglosaksonske moralne i političke tradicije, primjerice, daleko su osjetljivije za autonomiju odraslih pojedinca i njihovu slobodu izbora, zanemarujući pritom previše objektivnu vrijednost i dostojanstvo ljudskog života prije rođenja, prepuštajući uglavnom vrednovanje intrinsečne vrijednosti ljudskog života subjektivnoj samovolji pojedinaca i njihovim odlukama.

Iz svega slijedi da ideja restriktivnog zakona o pobačaju, ali i svake druge prakse usmjerene na ljudski život, ima svoje i povijesne korijene i jasne vrijednosne temelje. U tom se kontekstu može govoriti, primjerice, o istančanu vrednovanju tradicionalne vrijednosti prava, kakvo je prisutno u okvirima rimsko-pravne tradicije, zatim o izuzetno istančanoj religioznoj osjetljivosti za vrijednost i dostojanstvo ljudskog života, kakva je prisutna u kršćanstvu općenito i u katoličanstvu posebno, potom o bogatoj humanističkoj svijesti o jednakosti i ravnopravnosti svih ljudi bez obzira na pojedinačne urođene i stečene razlike te, konačno, o razvijenoj socijalnoj osjetljivosti za najslabije i najugroženije skupine ljudi, a kamo nesumnjivo spadaju i nerođena ljudska bića.

Logično bi se bilo sada zapitati gdje je u svemu tome Republika Hrvatska? No, takvo je pitanje nezahvalno iz barem dva razloga. Prvo, hrvatsko društvo je u sebi veoma podijeljeno, te je zbog takva stanja nezahvalno govoriti o delikatnim temama, a da istovremeno ne bude ideološki okvalificiran kao jednostran i na štetu drugih. Drugo, suvremeno hrvatsko društvo još uvijek grca u problemima koji sa suvremenošću nemaju nikakve veze, pa je stoga opet nezahvalno govoriti o delikatnim temama u kontekstu sveprisutne apriorne isključivosti koja se ponekad ne ustručava pokazati svoje pravo lice netrpeljivosti i mržnje. Donošenje jednog restriktivnog zakona o pobačaju u Hrvatskoj, dakle zakona čije opredjeljenje za vrijednost i dostojanstvo ljudskog života prije rođenja ostaje neupitno i jasno istaknuto, graniči s utopijskim očekivanjem. Piscu bi bilo draže da je takva prosudba pogrešna. No, nikad se ne zna.

dr. sc. Tonči Matulić | Bitno.net

Gornji tekst je izvadak iz knjige Tončija Matulića Medicinsko prevrednovanje etičkih granica u izdanju Glasa Koncila. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.