KRIZA DRUŠTVA

Politički projekt liberalizma pri svome je kraju i vrijeme je za traženje boljeg puta

“Neodrživi liberalizam” jedan je od triju govora održanih na simpoziju “Poslije liberalizma”, održanome krajem veljače 2012. godine, uz potporu Fonda Simon/Hertog za političke analize, i društva Fieldstead and Company. Na ovo su izlaganje odgovorili Daniel J. Mahoney i Paul J. Griffiths. Prvo izlaganje, kao i reakcije, objavljeni su u svibanjskom izdanju, a drugo izlaganje i reakcije objavljeni su u izdanju lipanj/srpanj.

Foto: Shutterstock.com

Za većinu ljudi na Zapadu ideja vremena i načina života poslije liberalizma usvojiva je poput ideje življenja na Marsu, no liberalizam je bezobziran politički i društveni eksperiment, daleko od izvjesnog uspjeha. Njegove vrlo očigledne snage počivaju na velikome broju predliberalnih, neliberalnih, pa čak i antiliberalnih institucija i resursa koje on nije aktualizirao, a posljednjih ih godina aktivno nastoji potkopati. Takav njegov odnos prema svojoj predliberalnoj baštini nije zavisan od nečega drugoga, ili slučajan, nego je zapravo inherentna karakteristika liberalizma.

Tako liberalni eksperiment proturječi samome sebi, i liberalno će društvo neizbježno postati postliberalno. Postliberalno stanje može zadržati mnoge od aspekata koje se smatra trijumfima liberalizma – pogotovo jednako dostojanstvo osoba – a istovremeno zamišljati alternativno razumijevanje ljudske osobe, ljudske zajednice, politike, i odnosa Grada ljudi naspram Božjega grada. Zamišljanje stanja poslije liberalizma poziva nas ne da obnovimo nešto što je nekada bilo, nego da razmotrimo nešto što bi tek moglo biti. Ne radi se o projektu nostalgije, nego vizionarstva, mašte i gradnje.

Mnoge karakteristike liberalizma koje se smatraju najbitnijima – pogotovo politička uređenja poput konstitucionalizma, vladavine prava, građanskih prava i povlastica, razdvajanje grana vlasti, slobodna razmjena roba i usluga na tržištima te federalizam – može se naći u srednjovjekovnoj misli. Nepovrjedivo ljudsko dostojanstvo, ustavna ograničenja središnje vlasti, i jednakost pred zakonom dio su predliberalne baštine.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ovi strogo politički aranžmani moderne ustavnosti ne sačinjavaju sami po sebi liberalnu vlast. Liberalizam sačinjava par dubljih antropoloških pretpostavki, koje liberalnim institucijama daju specifičnu orijentaciju i oblik: 1) antropološki individualizam i voluntaristička koncepcija izbora, i 2) razdvajanje čovjeka od prirode i njegovo suprotstavljanje njoj. Te dvije revolucije u shvaćanju ljudske prirode i društva sačinjavaju liberalizam u onoj mjeri u kojoj uvode radikalno novu definiciju slobode.

Liberalizam daje specifičan oblik svojoj predliberalnoj baštini najviše time što prestaje biti odgovoran za implikacije odabira pojedinaca na zajednicu, društvo i buduće naraštaje. Liberalizam nije uveo ideju odabira. On je otklonio ideju da postoje pogrješni ili loši odabiri, i tako je odbio postojeće društvene strukture i institucije kojima je dužnost obuzdavati iskušenje prema egoističnome kalkuliranju.

Prva revolucija, i najosnovniji i vrlo karakterističan aspekt liberalizma jest utemeljiti politiku na ideji voluntarizma – slobodnog, nesputanog i autonomnog odabira pojedinca. Taj argument prvi je u protoliberalnoj obrani monarhije artikulirao Thomas Hobbes. Prema Hobbesu, ljudska bića po naravi egzistiraju u stanju radikalne neovisnosti i autonomije. Prepoznajući krhkost stanja u kojem je život “prljav, težak i kratak”[1], oni koriste svoj racionalni sebični interes kako bi žrtvovali većinu svojih prirodnih prava i tako od strane suverena osigurali zaštitu i sigurnost. Legitimnost se daje pristankom.

Država je stvorena kako bi obuzdavala izvanjske činove pojedinaca, i ona legalno ograničava potencijalno destruktivne aktivnosti radikalno odvojenih ljudskih bića. Zakon je niz praktičnih ograničenja nametnutih pojedincima s vlastitim interesima. Ne postoji pretpostavka o postojanju samoograničavanja rođenog iz međusobne brige ljudi jednih za druge. Kako Hobbes piše u Levijatanu, zakon je usporediv s ogradama na putovima, koje “nisu postavljene zato da zaustavljaju putnike, nego da ih drže na njihovu putu”, to jest, zakon ograničava prirodnu sklonost ljudi da djeluju prema “silovitim željama, žurbom i  neodmjerenošću”, i tako su uvijek tu “ovlaštena pravila” kao izvanjska ograničenja onoga što je inače naša prirodna sloboda.  “Ondje gdje je zakon nijem”, ljudi su slobodni, obvezani time što su “ovlaštena” pravila države eksplicitna. Sav legitimni autoritet je u rukama države. Ona je jedini stvaratelj i provoditelj pozitivnoga zakona, i čak određuje legitimne i nelegitimne izraze vjerskog uvjerenja. Država ima dužnost održavati društvenu stabilnost i sprječavati povratak na prirodnu anarhiju. Vršeći te dužnosti ona “osigurava” naša prirodna prava.

Ljudska su bića, dakle, po prirodi “neodnosna” bića, zasebna i autonomna. Liberalizam tako započinje projekt kojim legitimnost svih ljudskih odnosa – počevši sa, ali ne ograničeno na, političkim povezanostima – postaje sve podložnija kriteriju toga jesu li oni ili nisu odabrani, i to odabrani na temelju njihove službe racionalnom sebičnom interesu.

Kako je to shvaćao Hobbesov filozofski nasljednik John Locke, voluntaristička logika u konačnici utječe na sve odnose, uključujući i one obiteljske.  Locke, prvi filozof liberalizma, s jedne strane u svome djelu Druga rasprava o vladavini priznaje da dužnosti roditelja da odgajaju djecu i odgovarajuća dužnost djece da budu poslušna proizlaze iz zapovijedi “Poštuj oca i majku”, ali nadalje tvrdi da svako dijete mora u konačnici podložiti svoju baštinu logici pristanka, počinjući u inačici prirodne države, u kojoj djelujemo kao autonomni pojedinci, koji sami odabiru. “Budući da su djeca svakog čovjeka po naravi slobodna kao i on, ili kako je bio slobodan bilo tko od njegovih predaka, ona mogu, bivajući u toj slobodi, izabrati kojem će se društvu pridružiti, u koju će se zajednicu uključiti. Ali ako žele uživati baštinu svojih predaka, moraju to prihvatiti pod istim okolnostima kao i njihovi preci, i podložiti se svim uvjetima vezanima uz takvo posjedovanje.” Čak i oni koji prihvate nasljedstvo svojih roditelja u svakom pogledu čine tako samo uz logiku pristanka, čak i ako je njihov pristanak samo onaj prešutni.

Čak i brak, smatra Locke, u konačnici treba shvaćati kao ugovor čiji su uvjeti privremeni i podložni izmjenama, posebno onda kada su dužnosti odgoja djece ispunjene. Ako se ta sveobuhvatna logika izbora primjenjuje na najbitnije i najtemeljnije odnose – obiteljske, onda se primjenjuje još više na labavije veze, koje ljude povezuju s drugim institucijama i udruženjima, u kojima je nastavak članstva podložan stalnom praćenju i procjeni toga da li ono donosi dobrobit ili pak pretjerano opterećuje individualna prava osobe.

Ovime ne želim natuknuti da je predliberalna era otklanjala ideju slobodnog pojedinčeva izbora. Među drugim značajnim načinima na koje je predliberalno kršćanstvo doprinijelo širenju ljudskog izbora bilo je transformiranje ideje braka od institucije utemeljene na zahtjevima obitelji i vlasništva u onu utemeljenu na izboru i pristanku pojedinaca sjedinjenih u sakramentalnoj ljubavi. Daje se naslutiti da primarnim temeljem za procjenu institucija, društva, udruženja, članstava, pa čak i osobnih odnosa sve više dominiraju zahtjevi individualnog izbora, utemeljeni na kalkuliranju pojedinčeva sebičnog interesa, i bez šireg razmatranja učinka što ga čovjekovi odabiri imaju na zajednicu – sadašnju i buduću – i razmatranja čovjekovih obveza prema stvorenome poretku, a u konačnici i prema Bogu.

Liberalizam je počeo s eksplicitnom tvrdnjom (i nastavlja to tvrditi) da on samo opisuje naše političko, društveno i privatno donošenje odluka, a ipak je implicitno bio konstituiran kao konstruktivan ili normativan projekt: ono što je on predstavljao kao opis ljudskog voluntarizma zapravo je moralo istisnuti vrlo različit oblik ljudskog samorazumijevanja i dugotrajnog iskustva. U biti, liberalna teorija težila je obrazovati ljude da razmišljaju drukčije o sebi i svojim odnosima. Liberalizam često tvrdi da je neutralan što se tiče odabira što ih ljudi čine u liberalnom društvu. On brani “Ispravno”, a ne neku specifičnu koncepciju “Dobra”.

No on ipak nije neutralan po pitanju temelja na kojima ljudi donose svoje odluke. Na način jednak onome na koji studiji ekonomije koji tvrde da oni samo opisuju ljudska bića kao individualne aktere što maksimiziraju korist zapravo utječu na studente da se ponašaju sebičnije, tako liberalizam uči ljude da ograničavaju predanost u vezama i da prihvaćaju fleksibilne odnose i veze. Ne samo da su sve političke i gospodarske veze međusobno zamjenjive i podložne stalnom redefiniranju, nego je tako i sa svim povezanostima – s mjestom, susjedstvom, nacijom, obitelji, religijom. Liberalizam je sklon poticati labave veze.

Druga revolucija, i druga antropološka pretpostavka koja sačinjava liberalizam, manje je vidljivo politička. Predmoderna politička misao – antička i srednjovjekovna, posebno ona na koju je utjecalo aristotelovsko shvaćanje prirodne znanosti – shvaćala je ljudsko biće kao dio sveobuhvatnog prirodnog poretka. Za čovjeka se razumijevalo da ima telos, fiksiranu svrhu, danu od prirode i nepromjenjivu. Ljudska je priroda bila u kontinuitetu s poretkom prirodnog svijeta, i tako se čovječanstvo moralo prilagoditi vlastitoj prirodi, a u širem smislu i prirodnom poretku, kojega su ljudska bića dio. Ljudska bića mogla su slobodno djelovati protiv vlastite naravi i prirodnog poretka, ali takvi postupci su ih izobličavali i štetili su dobru ljudskih bića i cijelog svijeta. Aristotelova Etika i Akvinčeva Suma teologije slična su nastojanja da se ocrtaju granice koje priroda – prema tome, prirodni zakon – postavlja ljudskim bićima, i oba ta djela žele obrazovati čovjeka o tome kako najbolje živjeti unutar tih granica, prakticiranjem vrlina, kako bi se postiglo stanje ljudskoga procvata.

Liberalna filozofija odbila je ovaj zahtjev za čovjekovim samoograničavanjem. Prvo je istisnula ideju prirodnog poretka kojem je čovječanstvo podložno, a zatim i samu predodžbu ljudske naravi. Liberalizam je započeo transformaciju u prirodnim i humanističkim znanostima, utemeljenu na transformaciji ljudske prirode i odnosu čovječanstva prema prirodnom svijetu.

Prvi val ove revolucije, što su ga pokrenuli mislioci ranog modernog doba još u renesansi, inzistirao je da čovjek treba težiti da zagospodari prirodom, koristeći se prirodnim znanostima i transformiranim gospodarskim sustavom što podupire takve pothvate. Drugi val, što su ga razvile u najvećoj mjeri razne historicističke misaone škole, posebno u XIX. stoljeću, zamijenio je vjerovanje u ideju fiksirane ljudske prirode vjerovanjem u  ljudsku “plastičnost” i kapacitet za moralni napredak i transformaciju. Te se dvije instance liberalizma – često nazivane “konzervativizmom” i “progresivizmom” – danas natječu za prvenstvo, pa bi nam bilo dobro razumjeti njihovu duboku povezanost.

“Protoliberalni” mislilac koji je pokrenuo “prvi val” transformacije liberalizma bio je Francis Bacon. Poput Hobbesa (koji je bio Baconov tajnik), napadao je antičko aristotelijansko i tomističko shvaćanje prirode i prirodnoga zakona, i argumentirao je za ljudski kapacitet da “zagospodari” prirodom ili je “kontrolira” – čak na jednom mjestu uspoređujući prirodu sa zatvorenikom koji inkvizitoru ne želi otkriti tajne, zbog čega ga ispitivač (znanstvenik) mora podvrći mučenju, sve s ciljem “olakšavanja ljudskog stanja”.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Liberalizam se usko povezao s prihvaćanjem te nove orijentacije prirodnih znanosti, a promicao je i jedan gospodarski sustav – slobodno poduzetništvo, utemeljeno na tržištu – koji je na sličan način promicao širenje ljudske uporabe, osvajanja i zagospodarivanja prirodnim svijetom. Rani moderni liberalizam bio je gledišta da je ljudska priroda nepromjenjiva – ljudska su bića po prirodi sebična stvorenja, čiji se prizemni porivi mogu iskorištavati, ali ne i temeljno mijenjati – ali mogu, ako se korisno usmjeravaju, promicati gospodarski i znanstveni sustav koji povećava ljudsku slobodu aktivnim i rastućim kapacitetom ljudskih bića da gospodare prirodnim fenomenima.

“Drugi val” ove revolucije počeo je kao eksplicitna kritika toga pogleda na čovječanstvo. Mislioci od Rousseaua do Marxa, od Milla do Deweyja, i od Richarda Rortyja i suvremenih “transhumanista” odbijaju ideju da je ljudska priroda na bilo koji način fiksirana. Oni su prihvatili uvide teoretičara prvoga vala, i na samu ljudsku prirodu proširili ideju da je priroda podložna ljudskom osvajanju.

I tako danas liberale prvog vala predstavljaju “konzervativci”, koji naglašavaju potrebu za znanstvenim i gospodarskim ovladavanjem prirodom, ali ne proširuju taj projekt u potpunosti na ljudsku prirodu. Podupiru gotovo svako utilitarističko korištenje svijeta u gospodarske svrhe, ali suprotstavljaju se većini oblika biotehnoloških “poboljšanja”. Liberali drugog reda sve više odobravaju gotovo svaki tehnološki način oslobađanja čovjeka od bioloških imperativa naših vlastitih tijela. Današnje političke debate odvijaju se uglavnom i gotovo isključivo između liberala, prvog i drugog vala, od kojih se nijedni ne suočavaju s fundamentalno alternativnim shvaćanjem ljudske prirode i ljudskog odnosa prema prirodi što ga je branila predliberalna tradicija.

Liberalizam tako nije samo usko politički projekt ustavne vladavine i pravne obrane prava, kakvim ga se često prikazuje. On teži transformaciji čitavog ljudskog života i svijeta. Njegove dvije revolucije – njegov antropološki individualizam i voluntaristička koncepcija izbora, i njegovo inzistiranje na čovjekovu odvajanju od prirode i suprotstavljanju njoj – stvorilo je njegovo karakteristično i novo shvaćanje slobode kao najekstenzivnijeg mogućeg širenja ljudske sfere autonomne aktivnosti u službi ispunjavanja svojega ja. Liberalizam odbija antiknu i predliberalnu koncepciju slobode kao naučenog kapaciteta ljudskih bića da vladaju svojim prizemnim i hedonističkim željama. Ova vrsta slobode je preduvjet samoupravljanja i za grad i za dušu, približavajući tako individualno kultiviranje i prakticiranje vrlina zajedničkim aktivnostima samozakonodavstva. Društva koja slobodu shvaćaju na taj način teže sveobuhvatnom formiranju i obrazovanju pojedinaca i građana u umjetnosti i vrlini samoupravljanja.

No liberalizam shvaća slobodu kao stanje u kojem čovjek može slobodno djelovati unutar sfere neograničene pozitivnim pravom. Liberalizam u biti preoblikuje svijet u sliku svoje vizije prirodne države, oblikujući svijet u kojem teorija prirodnog ljudskog individualizma sve više postaje stvarnošću, osiguranom arhitekturom zakona, politike, gospodarstva i društva. U liberalizmu ljudska bića sve više žive u stanju autonomije kakvo su prvi zamišljali teoretičari prirodne države, osim toga da je anarhija koja se prijeti razviti iz tog navodno prirodnog stanja kontrolirana i suzbijana nametanjem zakona i odgovarajućim rastom države. Čovjek je oslobođen od konstitutivnih zajednica (ostale su samo labave veze), priroda je podjarmljena i kontrolirana, i konstruirana sfera autonomne slobode širi se naizgled bezgranično.

Ironično je da što je potpunije osiguravanje sfere autonomije, država mora postajati sve šira i sveobuhvatnija. Sloboda, tako definirana, zahtijeva u prvoj instanci oslobađanje od svih oblika povezanosti i veza – od obitelji, crkve i škole, pa do sela, susjedstva i zajednice, široko definirane – koje su strogo kontrolirale ponašanje, najviše neformalnim i ukorijenjenim očekivanjima i normama.

Ti oblici kontrole bili su uglavnom kulturni, a ne politički – zakon je općenito bio manje ekstenzivan, i postojao je najviše kao nastavak kulturnih normi, neformalnih očekivanja ponašanja, koja su se uglavnom učila od obitelji, crkve i zajednice. S oslobađanjem pojedinaca od tih povezanosti i članstava utemeljenih na individualnom izboru raste potreba za nametanjem pozitivnih zakona, kako bi se reguliralo ponašanje. Istovremeno, kako se razvodnjava autoritet društvenih normi, njih se sve više smatra zaostacima, arbitrarnima i ugnjetavačkima, motivacijom da država aktivno radi na njihovu iskorjenjivanju putem racionalizacije prava te regulacije.

Liberalizam tako kulminira u dvjema ontološkim točkama: oslobođenom pojedincu i državi koja kontrolira. Hobbesov Levijatan savršeno je prikazao te dvije stvarnosti: država se sastoji isključivo od autonomnih (i negrupiranih) pojedinaca, a pojedince “obuzdava” država. Nijedno drugo grupiranje nema ontološku stvarnost.

U ovome svijetu zahvalnost prošlosti i obveze prema budućnosti zamijenjene su gotovo univerzalnim traženjem trenutnog zadovoljenja: kultura, umjesto da pruža mudrost i iskustvo prošlosti, s ciljem kultiviranja vrlina samoobuzdavanja i pristojnosti, postaje sinonim za hedonističko provociranje, grubu napadnost i distrakcije, gdje je sve orijentirano prema promoviranju kulture konzumerizma, apetita i distanciranosti. Rezultat toga je da u društvu počinju dominirati ponašanja koja naizgled maksimiziraju ja, ali društveno su destruktivna.

U školama su norme čednosti, ponašanja i akademskog poštenja zamijenjene raširenim aktivnostima bezakonja i varanja (uz porast broja oblika nadziranja mladih), a u delikatnom području sazrijevanja norme udvaranja zamijenili su zabava bez obaveza i utilitarni seksualni susreti. Blijedi norma stabilnog braka za cijeli život, kojeg zamjenjuju razni aranžmani što osiguravaju fundamentalnu autonomiju pojedinaca, bili oni u braku ili ne. Na djecu se sve više gleda kao na ograničavanje pojedinčeve slobode, čak do točke gdje se sve raširenije čedomorstvo opravdava pod egidom “izbora”, a stope nataliteta padaju po cijelom razvijenom svijetu. U svijetu gospodarstva varke o brzom bogaćenju zamjenjuju ulaganja i dioničarstvo. U našem odnosu prema prirodnom svijetu kratkoročna eksploatacija Zemljina bogatstva postaje naše rođenjem stečeno pravo, bez obzira na to što bi posljedice za našu djecu mogle biti nestašica resursa bitnih za održavanje života, kao što su površinski sloj tla i pitka voda. Ograničavanje bilo koje od tih aktivnosti shvaća se kao područje na kojem država provodi pozitivno pravo, a ne kao rezultat kultiviranog samoupravljanja nastalog iz kulturnih normi i institucija.

Utemeljeno na ideji da je temeljna aktivnost života neizbježna potraga za onim što je Hobbes nazvao željom za “jednom moći nakon druge, koja prestaje samo u smrti” – Alexis de Tocqueville kasnije će to opisati kao “uznemirenost” ili “nemir” – beskrajna potraga za manje preprjeka samoispunjenju i za većom moći da se zadovolje beskrajne žudnje ljudske duše, što traži sve ubrzanije oblike gospodarskog rasta i sveprožimajuće potrošnje. Liberalno društvo jedva bi moglo preživjeti usporavanje takvog rasta, i propalo bi kada bi rast stao ili krenuo u suprotnom smjeru kroz jedno dulje razdoblje. Jedini cilj i opravdanje ove ravnodušnosti prema humanim ciljevima – naglasak na “Ispravnome”, a ne na “Dobru” – ipak je utemeljen na prihvaćanju liberalnog ljudskog bića kao pojedinca koji sam sebe oblikuje i potrošača koji izražava sam sebe. Ta primarna težnja zahtijeva da se ne mora činiti nikakve teške odabire između životnih stilova.

Utemeljitelji liberalizma uglavnom su uzimali zdravo za gotovo postojanost društvenih normi, čak i dok su težili osloboditi pojedinca od tih konstitutivnih povezanosti i popratnog obrazovanja u samoograničavanju, koje je održavalo te norme. U svojim najranijim trenutcima, zdravlje i kontinuitet dobrih obitelji, škola i zajednica su se pretpostavljali, iako su njihovi temelji bili filozofski potkopavani. Filozofsko potkopavanje dovelo je do potkopavanja tih dobara u stvarnosti, jer autoritativne institucije što su oblikovale norme zbog napredovanja liberalizma slabe. U svojoj odmakloj fazi, pasivno iscrpljivanje postaje aktivno uništavanje: na ostatke povezanosti povijesno zaduženih za kultiviranje normi sve se više gleda kao na zaprjeke autonomnoj slobodi, a državni aparat usmjeren je prema zadatku oslobađanja pojedinaca od takvih veza.

Na sličan način – u materijalnom i gospodarskom području – liberalizam je u svojem nastojanju da pokori prirodu iscrpio prastare rezervoare resursa. Trajna nesposobnost da se osiguraju naizgled beskrajne mogućnosti izbora rezultirat će sustavnom krizom, i tada će se od države tražiti da se nosi s populacijom odjednom suočenom s jednim neprihvatljivim izborom: ograničenom mogućnosti izbora. Liberalizam može funkcionirati samo uz stalan porast dostupnih i potrošivih materijalnih dobara i zadovoljstava, radi toga stalno šireći područja što ih čovjek osvaja i njegovo gospodarenje nad prirodom. Kakav god bio politički program današnjih vođa, više je program koji je neosporan. Nijedna osoba ne može težiti položaju političkog vodstva ako poziva na ograničavanje i samosvladavanje.

Liberalizam je bio oklada titanskih razmjera, oklada da se prastare norme ponašanja mogu zabaciti u ime novog oblika oslobođenja, i da će osvajanje prirode osigurati gorivo što će dopuštati gotovo beskrajne mogućnosti izbora. Dvojni ishodi ovih nastojanja – iscrpljivanje moralnog samogospodarenja i iscrpljivanje materijalnih resursa – čine neizbježnim propitivanje: što dolazi poslije liberalizma?

Branitelji liberalizma boje se da bi bilo kakav kompromis liberalnih načela rezultirao ponovnim izbijanjem vjerskih ratova, ponovnim porobljavanjem različitih populacija, gubitkom ženske neovisnosti i napuštanjem prava i jednakosti pred zakonom. No ako sam u pravu, ponovno razmatranje dvaju glavnih obveza liberalizma neće kompromitirati, nego će biti preduvjeti za osiguravanje jednakog ljudskog dostojanstva i slobode s poretkom. Koncepcija nepovrjedivog  ljudskog dostojanstva, ustavnih ograničenja središnje moći, jednakosti pred zakonom te slobodne razmjene dobara i usluga na tržištima jest – opet – dio predliberalne baštine.

Stvaranje svijeta poslije liberalizma neće zahtijevati, kako se neki možda boje, odbacivanje Ustava i Zakona o pravima, niti nestajanje slobodnih tržišta. Zahtijevat će se fundamentalno ponovno promišljanje toga kako se pravo i gospodarstvo shvaćaju i koriste za strukturiranje liberalne vizije društva. Takvo ponovno promišljanje po nužnosti se već događa, na mnoge načine. Kako je vlada sposobna osigurati sve manje i manje usluga ljudima koji se suočavaju s teškim vremenima (bez obzira na tvrdnje političke ljevice), ljudi će se nužno okrenuti upravo onim konstitutivnim vezama koje je liberalizam smatrao ograničenjima našoj autonomiji: obitelji, susjedstvu i zajednici. Tržišni slomovi na sličan način pozivaju na jačanje tih institucija. Gospodarska kriza je, na primjer, rezultirala većim razumijevanjem potrebe za oslanjanjem na pomoć od obitelji i zajednica, što je pokazao porast broja višegeneracijskih kućanstava, koja su kroz veći dio ljudske povijesti bila norma.

Suvremeni “konzervativizam” ne nudi odgovor na liberalizam, jer je i on sam jedna vrsta liberalizma. Veterani političke desnice nastavljaju se boriti protiv “zaštitnika okoliša”, i ne vide kako je duboko konzervativan (konzervacionistički) impuls među mladima, koji jasno vide ograničenja potrošačke ekonomije i pustoš koju ona ostavlja u baštinu njihovom naraštaju. Ono što tim veteranima općenito nedostaje jest spoznaja da se ne može revidirati jedna od glavnih obveza liberalizma, danas okarakteriziranu kao “progresivizam”, a ignorirati onu drugu, a pogotovo ekonomski liberalizam. Potrebna je drugačija paradigma, ona koja intimno povezuje kultiviranje samosvladavanja i samoupravljanja među konstitutivnim povezanostima i zajednicama s općenitom etikom štedljivosti, štednje, napornog rada, upravljanja i čuvanja. Sve dok dominantna priča o individualnom izboru, što cilja na zadovoljenje apetita i potrošnju prevladava u osobnom ili gospodarskom području, etika liberalizma nastavit će dominirati našim društvom.

Ljevica i desnica u biti čine stisak kliještima, u kojem su lokalna udruženja i skupine pritiješnjene rastućom državom i tržištem, gdje se oboje kreće prema singularnosti u svakom području: jedna država i jedno tržište. Ako ljevica inzistira na liberalnom tumačenju naših konstitutivnih i političkih institucija u beskompromisnom nastojanju da se obrani sve šira uloga države u osiguravanju praktične slobode pojedinaca, desnica brani sustav slobodnog tržišta i beskompromisno odbacuje bilo kakvo ograničavanje nesputanih ekonomskih odabira pojedinaca. Desnica prihvaća tržišnu ortodoksiju koja u središte svoje gospodarske teorije smješta autonomnog pojedinca koji bira, i koja prihvaća širi liberalni okvir, u kojem je jedina alternativa toj individualističkoj ortodoksiji slobodnog tržišta statizam i kolektivizam. Promiče obiteljske vrijednosti, ali poriče da tržište potkopava mnoge od vrijednosti koje su okosnica obiteljskog života. Ljevica hvali seksualno oslobođenje kao najbolji put za postizanje individualne autonomije, istovremeno besmisleno osuđujući nemoralnost tržišta na kojem seks prodaje sve. Sveprožimajući Levijatan svakog dana postaje sve stvarnijim.

Drukčija putanja ne zahtijeva promjenu institucija. Ona zahtijeva promjenu našeg razumijevanja ljudske osobe u odnosu prema drugim osobama, prirodi i izvoru stvaranja. Ustav je konsolidirao određeni broj političkih aktivnosti u centru, ali ostavio je dosta prostora za lokalne jedinice. Povratak robusnijem obliku federalizma omogućio bi veću lokalnu autonomiju pri ustanovljavanju i kultiviranju lokalnih oblika kulture i samoupravljanja.

To će dati prostora za nijansirane diskusije između onoga što je sociolog Robert Nisbet nazvao “laissez-faireom društvenih skupina”. Preporučivanje federalizma uvijek nailazi na odgovor da bi lokalna samouprava i kultura ponovno uveli lokalne predrasude. Taj argument je forsirani pokušaj ne da se brani veliko, i, rekao bih, nepovratno postignuće kršćanskog prihvaćanja imago Dei, slike Božje, nego da se brani interveniranje države u svako područje života, opravdano tvrdnjom da su lokalne norme i zabrane izraz zatucanosti, i da vode izravno do ugnjetavanja.

Široki spektar lokalnih normi i vjerovanja trebao bi biti dopušten unutar granica koje bi isključivale prekomjerna ograničavanja ljudske prirode. Te autoritativne institucije što oblikuju norme i ponašanja jedini su uvjerljivi mehanizmi za napredovanje konkretnog slabljenja države. Te lokalne norme i vjerovanja pružili bi drukčije iskustvo slobode, ono o kojem liberalizam šuti, koje naglašava samoupravljanje i samoograničavanje postignuto prvenstveno kultiviranjem praksi i vrlina. Takvo kultiviranje slobode s poretkom ograničilo bi traženje raspuštene slobode, i ograničilo bi sklonost prema širenju države i tržišta, koji zajedno sve više potkopavaju konstitutivne društvene institucije, ostavljajući tako pojedinca “slobodnim” da ga oblikuju popularna kultura i reklame, uglavnom usmjereni na poticanje apetita što ih hrane mamci globaliziranog tržišta.

Prepoznavanje središnje i konstitutivne uloge i nužnosti različitih institucija koje postoje između države i pojedinca tema je kojom su se često bavili mislioci od Tocquevillea pa sve do suvremenih mislilaca na nominalnoj desnici i nominalnoj ljevici, kao što su Bertrand de Jouvenel, Robert Nisbet, Russell Kirk, Christopher Lasch, Alasdair MacIntyre, Wilson Carey McWilliams i Jean Bethke Elshtain. Kako oni smatraju, obitelj, građanstvo, crkva, susjedstvo, zajednica, škole i tržišta moraju se približiti u integriraniju cjelinu u svakom aspektu, od izgrađenog okoliša do kultiviranja izvornih lokalnih kultura, što dolaze iz različitih okolnosti i raznolikih mjesta. To približavanje zahtijeva etiku samokontrole. Sve dok ih desnica pokušava braniti, ne nudeći širu ekologiju duboko integrirane i formativne zajednice – nešto šire od, na primjer, dugogodišnje obrane “obiteljskih vrijednosti” koja omalovažava ideju da postoji veza između obitelji i sela – ona ne može ponuditi pravu alternativu liberalizmu.

Ako sam u pravu u tome da je liberalni projekt u konačnici sebi proturječan, i da kulminira u dvojakom iscrpljivanju moralnih i materijalnih rezervoara na koje se oslanjao, a da ih nije nikada punio, onda smo suočeni s jednim odabirom. Možemo nastojati oko lokalnijih oblika samouprave odabirom, ili od početka trpjeti oscilaciju između rastuće anarhije i vjerojatno nametanja vojnog poretka po zapovijedi sve očajnije države.

Ako je moja analiza fundamentalno točna, kraj igre za liberalizam neizbježan je u svakom pogledu: on ne može trajno nametati poredak skupini autonomnih pojedinaca koje se sve više lišava konstitutivnih društvenih normi, niti može trajno osiguravati beskrajan materijalni rast u svijetu koji ima svoja ograničenja. Mi možemo izabrati budućnost samoograničavanja nastalu iz prakse i iskustva samoupravljanja u lokalnim zajednicama, ili možemo polagano, ali nezaustavljivo “otklizati” natrag u budućnost u kojoj ekstremna sloboda zaziva ekstremno ugnjetavanje.

Prastaru tvrdnju prema kojoj je čovjek po naravi političko biće, i da on mora u, i putem, provođenja i prakticiranja vrline naučene u zajednicama postići oblik lokalnog i zajedničarskog samoograničavanja – stanje koje se ispravno razumijeva kao sloboda – ne može se zauvijek poricati bez posljedica. Mi trenutno jadikujemo i pokušavamo tretirati brojne društvene, gospodarske i političke simptome liberalističke ideje slobode, ali ne i dublje izvore tih simptoma, što potječu iz skrivene patologije filozofskih obveza liberalizma.

Danas većina komentatora naše trenutne krize – bilo da ih se shvaća moralno, ekonomski, ili, kako ih se rijetko shvaća, kao istovremeno moralnima i ekonomskima – smatra tehničkim problemima koji se mogu riješiti boljim politikama, naši najpromišljeniji građani moraju razmotriti jesu li te krize udar koji prethodi sustavnijem potresu koji nas očekuje. Za razliku od starih Rimljana, koji su imali povjerenja u svoj vječni grad i koji nisu mogli zamisliti stanje “poslije Rima”, mi trebamo razmišljati o perspektivi da nas poslije liberalizma čeka jedan bolji put.

Patrick J. Deneen | IZVOR

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net


Patrick J. Deneen je profesor političkih znanosti na Sveučilištu Notre Dame. Ovaj esej, kao i odgovori Daniela J. Mahoneyja i Paula J. Griffithsa, izlagani su na simpoziju internetskog portala First Things, naslovljenom “Poslije liberalizma”, a pripremljeni su i objavljeni uz potporu Fonda Simon/Hertog za političke analize i društva Fieldstead and Company.

 

[1] Prijevodi navoda preuzeti iz Levijatana, prev. Borislav Mikulić, Naklada Jesenski i Turk. Dokument dostupan na poveznici http://deenes.ffzg.hr/~bmikulic/Arhiv/Hobbes_integralno.pdf.


Objavljeno: 6. veljače 2017.
  • Oznake:

Možda vam se svidi