Ta će osoba naprasno imati vremena za sve za što do tada nije imala vremena, a više uopće neće imati vremena za sve ono što joj je do maloprije zaokupljalo sve vrijeme. To je u najmanju ruku čudno te nam razotkriva kako imati vremena uopće ne znači da pred sobom imamo puno vremena. Neki kojima je zajamčena obeshrabrujuća dugovječnost vremena nikada nemaju. Drugi, kojima je zajamčen tek notorno kratak životni put, uvijek su na raspolaganju svojim bližnjima. Blizina smrti nas, čini se, usredotočuje na ključno. Nudi nam život gušće prožet događanjima od onoga gdje se smrt neprestano odgađa. Pa tako kraći život može biti puno bogatiji od duljega. Ne trebamo se zato zanositi očekivanim životnim vijekom što ga navode statistike. Devedeset četiri godine ništavnosti vrijede puno manje od devetnaest godina ljubavi.

Znam da će mi neki prigovoriti kako efekti obrata koji se odvija u drugoj vježbi nisu trenutačni. Tu je iznimka Alojzija Gonzage. On na vijest o skoroj smrti ne mijenja svoje ponašanje. No njegova iznimka potvrđuje pravilo. Ona potvrđuje da je već živio svjestan skora odlaska. Iznosim anegdotu u verziji Charlesa Péguyja:

Priča se kako se sveti Alojzije Gonzaga, dok je bio novak, tijekom odmora s drugovima ili kolegama – ne znam kako bi se to trebalo reći – igrao – sviđa mi se reći kako su se igrali graničara – te su se zabavljali postavljajući si pitanje koje je navodno bilo jedna od tradicionalnih sjemeništarskih šala. Iznenada su si tako počeli međusobno postavljati pitanje koje bismo zapravo mogli nazvati društvenom igrom, no koje je, htjeli mi to priznati ili ne, fantastično propitivanje. Iznenada su se počeli međusobno propitivati: „Doznamo li iznenada, baš u ovomu trenutku, da će se Posljednji sud dogoditi za dvadeset pet minuta, a sada je jedanaest sati i sedamnaest minuta, sat je ovdje, što ćete učiniti?“ […] Jedni si zatim zamišljaju neku vježbu, drugi molitve, treći trapljenje, svi su se hvatali pokajanja pritom se utječući Gospi ili svecu zaštitniku. Alojzije Gonzaga je, međutim, izjavio: „Nastavio bih se igrati graničara.“

Je li to odgovor sveca? Ne nalikuje li to više prosvjedu kakva bezbrižna klinca? Ne postoje li ozbiljnije i mračnije stvari koje bi valjalo činiti u trenutku kada nam se bliži smrt i posljednji sud? (…)

Odgovor što ga daje mogao bi se pripisati nekome neodgovornom, nesvjesnom smrti ili, još bolje, nekome tko bježi od svijesti o smrti. To i jest problem sa svecima; često je teško razlikovati svece od kretena (na francuskomu taj pojam korijen vuče iz pojma „kršćanin“, zbog čega mi je i draži od „idiota“ koji je od Dostojevskoga postao odveć častan). Ljudima se mogu činiti posve bezbrižnima. A to i jesu. No njihova je bezbrižnost dijametralno suprotna nemarnosti. Odgovor Alojzija Gonzage potvrđuje da je u okvirima postavljenoga mu pitanja. A neizbježnost smrti nije ga paralizirala. Ona ga je nagnala da se ponaša poput svih ostalih, ali dubinski, istinski. Igra graničara nije razbibriga, nego zadaća kojom se čovjek u tome trenutku bavi. Zadaća u koju je i prije intenzivno uronio, u ljubavi i potpunu predanju sama sebe Božjoj providnosti. Toliko je istinito da nije važna uzvišenost onoga što činimo, nego istina i ljubav s kojima to činimo.

Po tome je Alojzije Gonzaga vrlo židovski nastrojen. Ulomak u Talmudu tako nalaže: „Sadiš li stablo, a do tebe dođe vijest da će Mesija odmah doći, prvo posadi stablo do kraja.“ Ne radi se ovdje o ravnodušnosti prema Mesijinu dolasku. Riječ je o revnosti. Kada vrtlar sadi stablo masline, on to mora činiti kao da dočekuje Mesiju. Ta nakana nikada ne smije napustiti njegovo srce.

Po Kierkegaardovu mišljenju, misao o smrti je kušnja. Ona uključuje radikalan izbor. Pred njom se, kroz tri različite reakcije, razotkrivaju tri vrste ljudi: tjelesni čovjek koji bježi u čulne užitke; misaoni koji se paralizira; ozbiljan čovjek koji u njoj crpi vitalni polet: „Smrt tjelesnoga čovjeka nagoni da kaže: ‘Jedimo i pijmo jer sutra ćemo umrijeti.’“ No tu čuči jalova žudnja za životom senzualnosti, taj prezriv poredak stvari unutar kojega živimo da bismo jeli i pili, gdje ne možemo piti i jesi kako bismo živjeli. Misao o smrti jači i dublji duh možda dovodi do osjećaja nemoći kojemu bezizlazno podliježe, no čovjeku kojega pokreće ozbiljnost misao o smrti daje pravu brzinu putovanja kroz život, upućuje ga na cilj prema kojemu valja ići. I nijedan luk ne može tolikom brzinom ispaliti strijelu koliko misao o smrti može potaknuti živoga kojemu ozbiljnost ulijeva energiju.“ (…)

Alojzije Gonzaga bio je ozbiljan momak. Zato se i igrao loptom.

Živjeti sa spoznajom o neizbježnosti kraja za sobom ne povlači da se trebamo prestati zabavljati, saditi stabla ili raditi u, recimo, banci. To samo od nas zahtijeva da to činimo ozbiljno. Da se prioriteti poslože s obzirom na taj kraj. Onda se loptom igramo onako kako bismo se igrali s anđelima. Stablo sadimo kao da sijemo molitvu. Klijenta koji je došao otvoriti račun dočekujemo kao Mesiju koji je došao otvoriti nam duše.

Gornji tekst izvadak je iz knjige “Kako uspjeti u smrti. Antimetoda za življenje”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.