Islamski totalitarizam različit je od kršćanstva

Da bismo razumjeli razmišljanje Benedikta XVI. o islamu, moramo nadići njegov razvitak. Ključni dokument se nalazi u njegovoj knjizi napisanoj 1996., dok je još bio kardinal, s Peterom Seewaldom, naslovljenoj “Sol zemlje”, u kojoj opisuje svoja razmišljanja i ističe razne razlike između islama i kršćanske religije te Zapada.

Prije svega, pokazuje da nema pravovjerja u islamu, jer nema jednog autoriteta, nema zajedničkog učiteljstva vjere. To otežava dijalog: kada se upustimo u dijalog, to nije “s islamom”, nego sa skupinama.

Ali ključna točka kojom se bavi je “šerijatski zakon”. Papa naglašava: “Kuran je potpuno religiozni zakon, koji regulira cijeli politički i društveni život i inzistira na tome da cijeli životni poredak bude islamski. Šerijatski zakon oblikuje društvo od početka do kraja. U tom smislu, može iscrpiti slobode koje naši ustavi daju, ali njegov krajnji cilj ne može biti: Da, sada smo i mi tijelo s pravima, sada smo i mi prisutni u društvu baš kao katolici i protestanti. U takvoj situaciji, [islam] ne bi postigao status u skladu s njegovom unutarnjom prirodom; to bi bilo odmetnuće od samoga sebe.”

To odmetnuće bi se moglo riješiti samo potpunom islamizacijom društva. Kada se npr. jedan islamist nađe u zapadnom društvu, nešto mu može koristiti, a neke elemente može iscrpiti, ali nikad se ne može identificirati s nemuslimanima, jer se nije našao u muslimanskom društvu.

Tako je kardinal Ratzinger vidio bitnu poteškoću društvenopolitičkih odnosa s muslimanskim svijetom, koji dolazi od totalitarističke koncepcije islamske religije, što je duboko različito od kršćanstva. Zato inzistira na tome da ne možemo na islam projicirati kršćansku viziju odnosa politike i religije. To bi bilo vrlo teško: islam je religija potpuno drukčija od kršćanstva i zapadnog društva i to suživot ne čini laganim.

Na zatvorenom seminaru, u Castel Gandolfu, od 1. do 2. rujna 2005., papa je naglasio tu istu ideju: duboku različitost islama i kršćanstva. Tom prilikom, počeo je s teološkog aspekta, uzimajući u obzir islamsku koncepciju objave: Kur’an je “sišao” Muhamedu, nije “nadahnut” Muhamedu. Zato, musliman ne smatra sebe ovlaštenim interpretirati Kur’an, nego je vezan za taj tekst koji se pojavio u Arabiji u 7. st. Ovo dovodi do istih zaključaka kao i prije: apsolutna priroda Kur’ana čini dijalog težim, jer postoji malo prostora za interpretacije, ako uopće postoji.

Kao što možemo vidjeti, njegovo razmišljanje kao kardinala širi se u njegovu viziju kao pape, što ističe duboke razlike između islama i kršćanstva.

Dana 24. srpnja, tijekom boravka u talijanskoj Aosti, pitali su ga može li se islam opisati kao religija mira, na što je odgovorio: “Ne bih htio govoriti u općenitim terminima, zasigurno u islamu ima elemenata mira, kao što ima i drugih elemenata.” Čak iako ne izričito, Benedikt XVI. kaže da islam pati od raznolikosti nasilja, opravdavajući ga u različitim slučajevima. I dodao je: “Moramo uvijek pokušavati pronaći bolje elemente.” Druga osoba ga je pitala mogu li se teroristički napadi smatrati protukršćanskima. Njegov odgovor je bio odrješit: “Ne, općenito se čini da je namjera šira i nije usmjerena izravno na kršćanstvo.”

Dijalog među kulturama je plodniji nego dijalog među religijama

20. kolovoza 2005. u Kolnu, papa Benedikt XVI. se prvi put susreo s predstavnicima muslimanskih zajednica. U relativno dugom govoru, rekao je: “Siguran sam da dijelimo jednako mišljenje kada postavljam pitanje o onome što nas brine dok gledamo širenje terorizma.”

Sviđa mi se kako ovdje uključuje muslimane, govoreći im da nas ista stvar brine. Zatim nastavlja: “Znam da su mnogi od vas čvrsto odbacili, također javno, bilo kakvu vezu između vaše vjere i terorizma i osudili ju.” Dalje kaže: “Terorizam bilo kakve vrste je perverzan i zao [riječ koju ponavlja tri puta] izbor koji pokazuje prezir prema svetom pravu na život i potkopava temelje civiliziranog suživota.” Zatim, opet, upliće islamski svijet: “Ako zajedno možemo uspjeti u eliminiranju buke iz srca, opirući se svakom obliku netolerancije i nasilja, okrenut ćemo val zlog fanatizma što ugrožava živote toliko ljudi i zaustavlja napredak prema svjetskom miru. Zadatak je težak ali ne i nemoguć i vjernik to može postići.”

Vrlo mi se svidio način na koji je naglasio “izbrisati iz srca svaki trag buke”: Benedikt XVI. je razumio da je jedan od uzroka terorizma ovaj osjećaj bijesa. Dalje papa nastavlja: “Dragi prijatelji, duboko sam uvjeren da ne smijemo popustiti negativnim pritiscima u našoj sredini, nego moramo potvrditi vrijednosti uzajamnog poštovanja, solidarnosti i mira.” I također:  “Širok je prostor u kojem možemo djelovati u službi temeljnih moralnih vrijednosti. Dostojanstvo osobe i obrana prava koja proizlaze iz toga dostojanstva moraju predstavljati cilj svakog društva i to mora donijeti ploda.”

Ovdje nalazimo ključnu rečenicu:  “Ovu poruku nam donosi tih, ali jasan glas savjesti. Samo priznanjem da je osoba u središtu možemo naći zajedničku osnovu za razumijevanje, onu koja nam omogućava da se izdignemo iznad kulturalnih konflikata i koja neutralizira razarajuću moć ideologija.”

Tako, čak i prije religije, postoji glas savjesti i svi se moramo voditi glasom savjesti, za dostojanstvo osobe, za obranu prava.

Zato, za Benedikta XVI., dijalog se temelji na središnjosti osobe, što nadilazi kulturalne i ideološke kontraste. Mislim da, idući ispod ideologija, i religije se mogu razumjeti. Ovo je jedan od stupova papine vizije: također objašnjava zašto je ujedinio Vijeće za međureligijski dijalog i Vijeće za kulturu, iznenađujući sve. Ovaj izbor je plod duboke vizije i nije, kao što bi mediji rekli, želja da se “riješi” nadbiskupa Michaela Fitzgeralda, koji zaslužuje mnogo priznanja. To je možda bilo dio toga, ali nije svrha.

Temeljna ideja je da dijalog s islamom i drugim religijama u biti ne može biti teološki i religiozni dijalog, osim u širokim pojmovima moralnih vrijednosti; umjesto toga mora biti dijalog kultura i civilizacija.

Vrijedno je sjetiti se da je 1999. kardinal Ratzinger bio na susretu s princom Hassanom od Jordana, ženevskim metropolitom Damaskinosom, princom Sadruddinom Agom Khanom, koji je umro 2003., i velikim rabinom Francuske Renéom Samuelom Siratom. Muslimane, Židove i kršćane pozvala je organizacija za međureligiozni i međukulturalni dijalog da stvori među njima temelj za kulturalni dijalog.

Ovaj korak prema kulturalnom dijalogu je od vrlo velike važnosti. U bilo kakvom dijalogu s muslimanskim svijetom, kad god se govori o religioznim temama, diskusija se okrene prema Palestincima, Izraelcima, Iraku, Afganistanu, drugim riječima svim pitanjima političkog i kulturalnog dijaloga. Samo teološka rasprava s islamom nikad nije moguća: ne može se govoriti o Trojstvu, utjelovljenju, itd. Jednom je u Cordobi 1977. održana konferencija o značenju proroštva. Nakon što se pozabavilo Kristom kao prorokom kako ga vide muslimani, kršćanin je prezentirao proročki Muhamedov karakter kako ga vide kršćani i usudio se reći da ga Crkva ne može priznati prorokom; najviše ga može definirati takvim u općenitom smislu, kao što netko kaže da je Marx “prorok” modernih vremena. Zaključak? To pitanje je postalo tema razgovora sljedeća tri dana, što nije bila izvorna tema konferencije.

Najplodnije rasprave s muslimanskim svijetom su bile one u kojima se raspravljalo na interdisciplinaran način o međukulturalnim pitanjima. Često sam, na poziv muslimana, sudjelovao u međureligijskim raspravama u raznim dijelovima muslimanskog svijeta: razgovor se uvijek vodio o susretu civilizacija i kultura.

Papa je razumio ovaj važni aspekt: samo malo ljudi može se upustiti u teološke rasprave, ali sada sigurno nije vrijeme da se to događa između islama i kršćanstva. Umjesto toga, pitanje je kako dodirnuti pitanje suživota u konkretnim terminima politike, ekonomije, povijesti, kulture, običaja.

Razumnost i vjera

Još jedna činjenica mi je važna. U razmjeni koja se dogodila 25. listopada 2004., između talijanskog povjesničara, Ernesta Galli della Loggija, a zatim i kardinala Ratzingera, potonji je u određenom trenutku podsjetio na “sjeme Riječi”, te naglasio važnost racionalnosti u kršćanskoj vjeri. Viđenu kako su ju crkveni oci spekulativno razvili, kao ispunjenje u potrazi za istinom u filozofiji. Galli della Loggia je na to rekao: “Tvoja nada koja je istovjetna vjeri, s njom donosi logos (razumnost) i taj logos može postati apologija, odgovor koji se može priopćiti drugima, svima.”

Kardinal Ratzinger je na to odgovorio: “Mi ne želimo stvoriti carstvo moći, ali imamo nešto što može biti priopćeno i prema čemu naš razum teži. To i jest priopćivo drugima jer pripada našoj zajedničkoj ljudskoj prirodi, a to je i naša dužnost da dijalogiziramo s onima koji su pronašli blago istine i ljubavi. Racionalnost je stoga postulat i stanje kršćanstva, koja ostaje europsko nasljeđe, za nas mirno i pozitivno uspoređivanje i dijalogiziranje s islamom kao i s velikim azijskim religijama.”

Dakle, za papu Benedikta, dijalog je na toj razini, odnosno utemeljen na razumu. Potom on nastavlja dalje te dodaje:  “Ova racionalnost postaje opasna i destruktivna za ljudsko biće ako postaje pozitivistička [i evo ga, kritizira Zapad], što smanjuje velike vrijednosti našeg bića na čiste subjektivnosti [do relativizma] i tako postaje amputacija ljudskog bića. Mi ne želimo nametnuti vjeru, koja se može samo slobodno prihvatiti, već oživjeti snagu racionalnosti Europe, što pripada našem identitetu.”

Sada dolazi ključni dio: “Rečeno je da ne smijemo govoriti o Bogu u Ustavu Europske unije, jer ne smijemo uvrijediti muslimane i vjernike drugih religija. No, upravo suprotno, ono što vrijeđa muslimane i vjernike drugih religija nije govor o Bogu, spominjanje Božjeg imena ili naših kršćanskih korijena, nego prezir prema Bogu i svetom, što nas dijeli od drugih kultura, a ne stvara priliku za susret, već izražava bahato, oholo umanjivanje razuma, što izaziva fundamentalističke reakcije.”

Benedikt XVI. izražava divljenje prema sigurnosti u islamu baziranoj na temelju vjere, koja je u opreci sa Zapadom, gdje se sve relativizira; također izražava divljenje prema osjećaju za sveto u islamu, koji se čini da nestaje na Zapadu. On je shvatio da muslimana ne vrijeđa raspelo, tj. vjerski simboli – to je zapravo laicistička polemika koja nastoji eliminirati vjeru iz društva. Muslimani nisu uvrijeđeni zbog vjerskih simbola, već zbog sekularizirane kulture, činjenice da su Bog i vrijednosti koje oni povezuju s Bogom odsutne iz ove civilizacije.

Takvo je i moje iskustvo, kad god s vremena na vrijeme razgovaram s muslimanima koji žive u Italiji. Rekli su mi: ova zemlja nudi sve, možemo živjeti kao što smo željeli, ali nažalost nema “načela” (ovo je riječ koju oni koriste). To se osjeća jako kod pape Benedikta koji kaže: vratimo se ljudskoj prirodi, vratimo se racionalnosti, ljudskoj savjesti, što daje ideju o ljudskim pravima. Dok s druge strane upozorava: nemojmo umanjiti racionalnost na nešto osiromašeno, već neka se integrira religija u razumnost jer vjera je dio razumnosti.

Mislim da je Benedikt XVI. izjavio precizniju viziju Ivana Pavla II. Za prethodnog papu, dijalog s islamom trebao bi biti otvoren za suradnju u svemu, čak i u molitvi. Benedikt je usmjeren na više bitnih točaka: teologija nije ono što je važno, barem ne u ovoj fazi povijesti; ono što je važno je činjenica da je islam vjera koja se razvija sve više i postaje sve više i više opasnost za Zapad i svijet. Opasnost nije u islamu u cjelini, ali je u određenoj viziji islama koji se nikada otvoreno ne odriče nasilja, terorizma i fanatizma. S druge strane, on ne želi svesti islam na društveno-politički fenomen. Papa je duboko razumio dvoznačnost islama, i jednog i drugog. I njegov je prijedlog da, ako želimo pronaći zajednički temelj, moramo izaći iz vjerskog dijaloga te dati humanističke temelje tom dijalogu, jer samo ti temelji su univerzalni i dijele ih sva ljudska bića. Humanizam je univerzalni faktor; religije mogu biti faktori sukoba i podjela.

Da obostranosti, ne naivnoj dobrohotnosti

Papin položaj nikada ne upada u opravdavanje terorizma i nasilja. Ponekad, čak i kada je riječ o crkvenim pojavama, ljudi lako skliznu u generičku vrstu relativizma. Nasilje postoji u svim religijama, čak i među kršćanima. Često to nasilje se opravdava kao odgovor na druga nasilja. Ovaj papa nikad nije napravio aluzije ove vrste.

No, s druge strane, on nikada nije pao u iskušenje nekih kršćanskim krugova na Zapadu označenih kao naivni dobročinitelji i ljudi kompleksne krivnje. Nedavno, neki muslimani su tražili da se papa ispriča za križarske ratove, kolonijalizam, misionarstva, karikature itd. … Ne pada on u ovu zamku, jer on zna da se njegove riječi mogu koristiti za izgradnju dijaloga, ali i za njegovo uništenje. To je iskustvo koje imamo u muslimanskom svijetu: svi takvi čini, koji su vrlo velikodušni i duboko duhovni te traže oproštenje za povijesne događaje iz prošlosti, iskorištavani su i prikazani od muslimana kao povod za obračun: ovdje, oni kažu, možete prepoznati čak i sebe: ti si kriv. Takve geste nikada ne daju tračak bilo kakve uzajamnosti i poštivanja.

U ovom trenutku, vrijedno je podsjetiti na papin govor marokanskom veleposlaniku (20. veljače 2006.), kada je aludirao na “poštivanje uvjerenja i vjerskih običaja drugih, tako da, na obostran način, življenje slobodno izabrane religije bude uistinu osigurano svima u svim društvima.” To su dvije male, ali vrlo važne potvrde o uzajamnosti prava vjerske slobode između zapadnih i islamskih zemalja, i o slobodi promjene vjere, nešto što je zabranjeno u islamu. Dobra stvar je što se papa usudio reći: u političkom i crkvenom svijetu ljudi se često boje spomenuti takve stvari. To je dovoljno da se da na znanje tišini koja vlada, kada je riječ o kršenju vjerskih sloboda koje postoje u Saudijskoj Arabiji.

Volim papu Benedikta, njegovu ravnotežu i jasnoću. On ne čini kompromis: on i dalje naglašava potrebu da objavi Evanđelje u ime racionalnosti i zato on ne dopušta biti pod utjecajem onih koji se boje govoriti protiv prozelitizma. Papa uvijek jamči da kršćanska vjera može jedino biti „predložena“, te da ju se može samo „slobodno izabrati“. (Ostali tekstovi iz niza analiza suvremenog islama!)

Samir Khalil Samir SJ, izvor: AsiaNews.net, prijevod Martin Kajtazi | Bitno.net

Samir Khalil Samir SJ je egipatski isusovac, profesor islamskih studija i povijesti arapske kulture na Sveučilištu Saint-Joseph u Bejrutu i na Papinskom orijentalnom institutu u Rimu. Osnivač je Centre de Recherche Arabes Chrétiennes i predsjednik Međunarodne udruge za kršćanske arapske studije. U rujnu 2005. je sudjelovao na studijskom susretu s papom Benediktom XVI. u Castel Gandolfu na temu poimanja Boga u islamu.