FESER O JERRYJU COYNEU

O biologu koji je došao u Hrvatsku propagirati ateizam: Od svih autora novog ateizma, on ima najlošije argumente

Američki biolog Jerry Coyne boravi ovih dana u Hrvatskoj kako bi održao predavanje i imao nekoliko javnih istupa u kojima će vjerojatno ponoviti uobičajene teze “novih ateista”, pokreta kojemu pripada, o nespojivosti znanosti i vjere i religiji kao čimbeniku “nazadovanja” društva. “Svjetski poznati biolog”, kako ga predstavljaju, u svojim je knjigama iznio prilično slabašne argumente o čemu govori i ovaj tekst američkog filozofa Edwarda Fesera koji prenosimo uz ekskluzivno dopuštenje autora.

Jerry Coyne

Jerry Coyne/Foto: Wikimedia.commons

Knjiga Faith versus Fact („Vjera protiv činjenica”) poprilično je postignuće. Biolog Jerry Coyne uspio je napisati možda najgoru dosad objavljenu knjigu u žanru Novog ateizma. Konkurencija za tu titulu je žestoka, no drugi naslovi ove metastazirajuće literature imaju barem neku pozitivnu osobinu. Na primjer, iako je knjiga Lawrencea Kraussa A Universe from Nothing („Svemir iz ničega”) loša kao filozofija, osrednja je kao popularna znanost. Knjigu God Is Not Great („Bog nije velik”) Christophera Hitchensa barem je napisao netko tko zna dobro pisati. Iako nezanimljiva, knjiga Sama Harrisa Letter to a Christian Nation („Pismo kršćanskom narodu”) je kratka. Čak i The Happy Atheist („Sretni ateist”) PZ Myersa ima jednu prednost nad Coyneovom knjigom – objavljena je ranije.

Knjiga se gubi već prije prve stranice. U nenamjerno komičnom odlomku u predgovoru Coyne objašnjava na što misli pod religijom. Prvo nam kaže da mu glavna tema nisu religije koje naglašavaju vježbanje, poput „više meditaciji orijentiranih verzija budizma”, nego religije koje naglašavaju kontroverzne tvrdnje o istini o svijetu, naročito „teističke vjere”, one koje afirmiraju postojanje Boga ili bogova. Da bude još precizniji, kaže, „usredotočit će se na abrahamske vjere: islam, kršćanstvo i židovstvo”. Dvije rečenice kasnije doznat ćemo da se „ova knjiga ponajviše bavi različitim vrstama kršćanstva”. Ipak ne svim vrstama, jer već u sljedećoj rečenici dodaje da će zapravo „najviše govoriti o znanosti i religiji u Sjedinjenim Državama”.

Na sljedećoj je stranici još precizniji i izjavljuje da ga stavovi „običnih vjernika” zanimaju više od kićenih teoloških argumenata. Zatim tvrdi da vjernici odbacuju „tek nekoliko znanstvenih područja”, poput darvinizma. No kako Coyne priznaje, „mnogi Židovi, budisti, kršćani i liberalni muslimani prihvaćaju evoluciju”. Ukratko, kad se poredaju svi kriteriji, čini se da je Coyneova paradigma religije kreacionizam država američkog „biblijskog pojasa”. Izgleda da je bio odsutan onog dana kad su na predavanjima iz statistike obrađivali pojam reprezentativnog uzorka.

Tekst nastavlja ispod oglasa

No da budemo pošteni prema Coyneu – ne koristi uvijek pojam religije na tako osebujan način. U tome i jest problem. On nema dosljednu predodžbu toga što je religija. Na jednoj će stranici reći da džinizam ne ubraja u religije. 40 stranica kasnije daje džinizam kao primjer onoga što on smatra religijom. Ako su stavovi nekog teologa očito kompatibilni sa znanošću, Coyne će nas uvjeriti da to što teolozi imaju za reći nije bitno za utvrđivanje onoga što je tipično za religiju. No ako teolog kaže nešto što Coyne smatra glupim, onda to što teolozi imaju za reći odjednom postaje vrlo važno za utvrđivanje onoga što je tipično za religiju. Kad svećenici odbijaju okaniti se neke doktrine, Coyne nam kaže da to pokazuje da je religija dogmatična i da se ne želi prilagoditi današnjem znanju. Kad se svećenici okane neke doktrine, Coyne nam kaže da to pokazuje da se za religiju ne može dokazati da je lažna i da se ona očajnički želi prilagoditi današnjem znanju. Čini se da je Coyne propustio i predavanje iz logike o pogrešci neopravdanog izuzimanja od pravila.

Coyne često govori o „religijskim metodama”, kao da skolastički logičari, budistički redovnici i apalački krotitelji zmija imaju neku zajedničku tehniku. Teologija Tome Akvinskog, hinduistički nacionalizam, melanezijski kultovi, scijentologija – sve to (i još ponešto) Coyne trpa zajedno kao primjere religije, kao da razlike nisu značajne barem onoliko koliko i sličnosti koje on misli da vidi. Ovo nalikuje izvlačenju nasumičnih citata iz udžbenika fizike, Dijagnostičkog i statističkog priručnika mentalnih poremećaja, knjige Mary Baker Eddy Science and Health with Key to the Scriptures i epizode Zvjezdanih staza, i izlaganju svega toga kao podjednako tipičnih ilustracija „znanosti” i „znanstvenih metoda”.

Coyneova je metoda, dakle, okarakterizirati religiju kako god je to njemu potrebno da bi je optužio za iracionalnost. „Religija” nije jedini pojam koji Coyne koristi tendenciozno. Izgleda da mu je loše argumentirana definicija najdraža dosjetka u raspravama. On vjeru opisuje kao „vjerovanje bez dokaza, ili usprkos dokazima”, i više puta koristi termin kao da je to ono što on općenito znači u religijskim kontekstima. Naravno, nije mu teško pokazati da je tako shvaćena vjera iracionalna, no to naprosto nije kako se vjera povijesno shvaća u kršćanskoj teologiji. Na primjer, za skolastičke teologe vjera je pristanak na nešto što je Bog objavio. A kako znamo da Bog postoji i da je on to stvarno objavio? Za te se tvrdnje – slaže se teolog – mora dati dokaze.

Naravno, Coyne se neće slagati oko toga da li dokazi stvarno pokazuju ono što teolozi kažu da pokazuju. Poanta je da to trebamo li imati dokaze za to što vjerujemo nije predmet neslaganja. Coyne priznaje da se „teolozima nimalo ne sviđa” definicija vjere koju on predlaže. Znači, on ne samo da napada izmišljenu teoriju, nego i implicitno priznaje da upravo to i radi. U Coyneovoj je knjizi toliko strašila da ih se ne da pobrojiti. Coyne se ruga tvrdnji Ivana Pavla II. da „istina ne može proturječiti istini”, insinuirajući da je Papa samo htio znanost prilagoditi vjerskoj doktrini. Papa je zapravo htio naglasiti da teologija mora ozbiljno shvaćati znanstvena otkrića.

Ako Coyne ne zna reći što točno misli pod pojmom religije, ne zna ni koherentno definirati što je znanost. U predgovoru nam kaže da je „znanost tek jedan od oblika racionalnosti (drugi su filozofija i matematika)”. To djeluje kao da on odbija scijentizam, gledište da nam samo znanost može pružiti pravo znanje. Zatim dodaje da je znanost „jedini [oblik racionalnosti] koji može opisati i razumjeti stvarnost”. U drugom poglavlju naglašava da je snaga znanosti u tome što su njezina iznašašća otvorena opovrgavanju i dodaje da „svako ‘znanje’ koje se ne može ažurirati novim postignućima u podacima i ljudskom razmišljanju ne zaslužuje da ga se naziva znanjem”. To djeluje kao da Coyne promiče scijentizam, osim što dvije stranice kasnije priznaje da je „apsolutna i nepromjenjiva istina stvar matematike i logike”, koje on razlikuje od znanosti. Čini se da ipak ima znanja – „apsolutnog i nepromjenjivog” znanja – izvan znanosti. U četvrtom poglavlju tvrdi da „humanističke znanosti, društvene znanosti, umjetnost, glazba, književnost, filozofija i matematika” također mogu biti oblici znanja različiti od znanosti.

Osim što u istom poglavlju odmah zatim kaže da ako ijedno od ovih područja pruža pravo znanje, onda su ta područja „znanost u širem smislu” – iako je prije opisao logiku (jednu od grana filozofije) i matematiku kao područja znanja različita od znanosti. To znači da Coyne prihvaća scijentizam, ili? Ne nužno, budući da nekoliko stranica kasnije priznaje da filozofija jest „jedna vrsta znanja”, i napominje da je ona različita od znanosti, ali može biti „korisna znanstvenicima”. Nadalje, optužbe za scijentizam odbacuje kao „patku” koja se redovito pripisuje Novim ateistima. I tako se čini da je njegova konačna pozicija – dugo mu je i trebalo, misli čitatelj – da je scijentizam lažan i da postoji znanje izvan granica znanosti.

Ali ne tako brzo, jer nekoliko stranica dalje kaže da, ako je scijentizam gledište da je znanost „jedini pouzdan ‘način znanja’”, onda „većina mojih kolega i ja doista podržavamo scijentizam” i „scijentizam je vrlina” – a malo prije je odbacio optužbu za scijentizam kao „patku”. Čitati Coynea kako pokušava uraditi nešto jednostavno poput definiranja svojih termina je kao da ga gledate kako igra tenis sam sa sobom i gubi.

A tu je i problem što pozivanje samo na znanost kako biste pokazali da je znanost pouzdana znači argumentirati u krug. Coyne je svjestan problema, ali odgovara: „Pozabavit ću se argumentiranjem u krug kad netko smisli bolji način za razumijevanje prirode.” A jedini kriteriji boljega i gorega koje Coyne prihvaća su znanstveni kriteriji. Njegova reakcija na optužbu da mu argument ide u krug jest ponavljati taj isti kružni argument.

Izdavač ove knjige, Viking Press, vjerojatno je imao višak papira i tonera kojih se morao riješiti kako bi oslobodio skladišni prostor. Nema drugog objašnjenja zašto je ova knjiga objavljena, osim ako izdavač možda suptilno cilja na tržište udžbenika za kritičko razmišljanje i logiku. Ako je promatramo kao zbirku konkretnih primjera elementarnih logičkih pogrješaka, knjiga Faith versus Fact je iznimno vrijedna. Uzevši u obzir Coyneove znanstvene standarde, očekujem da ću drugu polovicu prethodne rečenice vidjeti kao reklamu za meko ukoričeno izdanje ove knjige.

Edward Feser | First Things

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net

*Sva prava pridržana


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 14. listopada 2018.

Možda vam se svidi