ANALIZA SUVREMENOG ISLAMA (14)

Između Alaha i Isusa – ili što kršćani mogu naučiti od muslimana?

(Ovaj članak ponovno objavljujemo upozoravajući tako na službeno učenje Crkve o islamu jer ovih smo dana svjedoci mnogih pogrdnih i uvredljivih riječi koje katolici, laici i svećenici, izgovaraju protiv te velike religije. Crkva nas, naprotiv, poziva da o islamu govorimo sa “iskrenim poštovanjem”.)

Jedan od najpoznatijih katoličkih filozofa, istinski vjernik, Peter Kreeft, u ovom članku, koji je istovremeno prikaz njegove istoimene knjige o odnosu muslimana i kršćana, pokušava prodrijeti duboko u naše kršćanske mlakosti i, s osvrtom na snagu muslimanske vjere, potaknuti nas na promjenu… Ovim petnaestim po redu člankom analize suvremenog islama završavamo ovaj vrlo uspješni niz koji je izazvao brojne reakcije i s “lijeva” i s “desna”. Prvima su sve religije jednakovrijedne, te, upadajući u relativizam, bivaju nezadovoljni kritiziranjem islama i pozicioniranjem kršćanstva kao punine i cilja svih religija. Drugima su opet kršćanstvo i kršćanska kultura jedini vrijedni te stoga u islamu ne vide niti zrnce istinitog, dobrog i lijepog, očekujući potpunu demonizaciju islama i prekid svakog dijaloga… No kako kaže Deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama, ”Nostra aetate” (II. vatikanski sabor, 28. X. 1965.) “Katolička crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta. S iskrenim poštovanjem promatra te načine djelovanja i življenja, te zapovijedi i nauke koje, premda se u mnogome razlikuju od onoga što ona sama drži i naučava, ipak nerijetko odražavaju zraku one Istine što prosvjetljuje sve ljude. Ali ona bez prekida naviješta i dužna je naviještati Krista, »koji je put, istina i život« (Iv 14, 6), u kome ljudi nalaze puninu religioznog života, u kome je Bog sve sa sobom pomirio…” Cijelu deklaraciju, koja nema više od jedne stranice teksta, možete pročitati na dnu članka.

www.freeimages lasjpgte

Čisto i otvoreno

Potpuno razotkrivanje: ja sam kršćanin, katolik. Pišem kršćanima. Muslimani su pozvani saslušati i ispraviti ono što im se učini da sam krivo o njima zaključio.

Ali odakle ja dolazim? Niti s lijeva niti s desna, niti iz liberalnog (modernističkog) kršćanstva niti fundamentalizma. To vrijedi i za moj odnos prema islamu, koji nije naivan, neuvjerljiv poput: ”Zašto se svi jednostavno ne slažemo?” a niti slijepa demonizacija “neprijatelja‘”.

Kao kršćanin kažem da islamu bitno nedostaju Križ, Krist i njegova radikalna ljubav. Ali kao kršćanin također kažem da islam ima veliki i duboki izvor moralnosti i svetosti koji bi nas trebali inspirirati i posramiti te nas potaknuti na divljenje i imitaciju. Otuda moj naslov. U duhovnom natjecanju za postizanje što veće svetosti, sve strane pobjeđuju.

Moj medij nisu eseji, već izmišljeni dijalozi između pobožnih muslimana i različitih kršćana. Moja strategija je indirektna radije nego direktna, odnosno radije pokazati nego reći…

Što kršćani NE trebaju učiti od muslimana

Podnaslov ove knjige i njezin glavni fokus je “Što kršćani mogu učiti od muslimana”, no mnogo je stvari koje kršćani NE trebaju učiti od muslimana, kao na primjer:

  1. Ljutnja ili ljubomora na zapadnu civilizaciju
  2. Sklonost ili ovisnost o nasilju
  3. Politizacija religije (kad bi pokušali uvijek bi zabrljali)
  4. Sprječavanje obraćenja ubojstvom obraćenika
  5. Tretiranje žena poput robova
  6. Davanje prioriteta pravdi umjesto milosrđu i opraštanju
  7. Kontinuirano prežvakavanje stoljetnih sukoba tzv. zlopamćenje
  8. Strah od slobode
  9. Strah od rasuđivanja i dijaloga
  10. Terorizam
  11. Teološki voluntarizam (doktrina da u Božjoj volji nema razuma)
  12. Unitarizam (teologija koja inzistira da je Bog samo jedna osoba a ne tri, i da je Krist samo čovjek a ne i Bog)

S iznimkom zadnjeg navoda, ovi ostali nisu dio islamskog pravovjerja. Ako se ove ideje ikada pojave u Kur’anu radije se ne odobravaju i nisu tipične za sve muslimane, ili bolje rečeno, sve ozbiljne muslimane u današnjem svijetu, pogotovo na zapadu, već su tipične za one o kojima čujemo u vijestima. Tiha pobožnost ne puni naslovnice, već teroristički napadi.

Što bi kršćani očigledno trebali učiti od muslimana

Mnogo je toga što mi kršćani već znamo da bismo mogli i trebali učiti od muslimana ili na što bi nas muslimani bar mogli podsjetiti. To su uglavnom naša vjerovanja koja baš ne prakticiramo poput:

  1. Vjernost molitvi, postu i milostinji
  2. Svetost obitelji i djece te gostoljubivost
  3. Apsolutnost moralnih zakona i apsolutnost zahtijeva da budemo pravedni i milosrdni
  4. Apsolutnost Boga koji traži potpunu pokornost, predanje i poslušnost („islam“) njemu

Nigdje nećete naći mnogo muslimana koji su ravnodušni, moralni pragmatičari, hedonisti, utilitaristi, materijalisti, subjektivisti, relativisti ili liberalisti.

Lista stvari koje NE BISMO trebali učiti od muslimana je lista stvari koje već prepoznajemo kao zla, a lista onoga što BISMO trebali učiti od muslimana je već prepoznata kao nešto dobro. No ima i treća stvar, koja je dobra, ne zla, ali nije potpuno prepoznata kao očigledno dobro, a svakako bismo je trebali učiti od muslimana. O tome govori moja knjiga.

Nije to nešto originalno muslimansko. Mogli bismo to učiti od bilo koga drugoga, ali muslimani su, čini se, ti koji to danas najočitije u svom životu utjelovljuju. Stoga, da bismo to naučili, svoj pogled moramo uperiti u muslimane – i to ne prvotno za to da bismo bili ljubazni prema muslimanima, ili radi mira među religijama ili ekumenizma, pa čak niti radi mira u svijetu – već radi vlastite svetosti, potpunosti i humanosti, radi naše naravne i nadnaravne upotpunjenosti.

Teško mi je tome dati precizno ime. Mogao bih to možda nazvati ”duhom” islama, ali to je vrlo, vrlo kliski i subjektivni termin. Radije nego da vam kažem što je to, definirajući to poput filozofa ili da vam to pokušam podvaliti poput motivacijskog govornika, želim vam pokazati što je to služeći se u mašti stvorenim likovima, kako to rade romanopisci.

Predstavljanje ‘Ise Ben Adama

Moj glavni lik ‘Isa Ben Adam je proizvod moje mašte iako je nastao prema slici nekoliko pravih muslimana koje sam upoznao i mnogima koje sam čitao. ‘Isa je glavni junak mog romana ”Ocean pun anđela” i već se pojavljivao kao lik u ”Opovrgavanju moralnog relativizma.”

Četiri lika s kojima ‘Isa raspravlja su:

  1. Libby Rawls, sarkastična, živahna crnkinja, feministkinja, liberal
  2. Evan Jellema, veoma strog nizozemski kalvinist koji je u svakom pogledu potpuna suprotnost Libby
  3. Otac Heerema, ‘Isin dobrodušni, mudri i staromodni isusovac i profesor filozofije na bostonskom Sveučilištu
  4. ”Majka”, velika, gostoljubiva žena koja peče kruh i voli nositi haljine živahnih boja, koja ima papigu na ramenu i utjelovljenje je zdravog razuma. ”Majka” vodi poveliki staroviktorijanski pansion u obliku broda na plaži Nahant u Massachusettsu u kojem žive ‘Isa, Libby, Evan i još pet osoba.

‘Isa u kampusu također diskutira sa Ocem Fesserom, drugim profesorom sa bostonskog sveučilišta koji je na glasu više kao slobodouman nego kao tradicionalni katolik.

Trebao bih napomenuti da se još nekoliko drugih (uključujući mene) pojavljuju u prvom poglavlju, pa je tako ovo poglavlje, za razliku od ostatka knjige, pisano u prvom licu. Ostala poglavlja su izmišljena, a prvo nije. Dogodilo se to na jednom od mojih predavanja na bostonskom Sveučilištu. Samo su imena promijenjena. Zapravo, to je bio incident koji me je potaknuo na pisanje ove knjige.

Imajte na umu, molim vas, prilikom čitanja narednih diskusija, da se autor, kao kršćanin, nužno ne slaže sa svime što ‘Isa, kao musliman, izriče. Ja ga jednostavno predstavljam kao dosljedni i divljenja vrijedni književni karakter. Nepošteno sam posložio njegov lik: učinio sam ‘Isu veoma pametnim i razgovijetnim muslimanom, idealizirao sam ga (iako se i na njemu uočavaju socijalne i psihološke mane neosjetljivosti i bahatosti) dok sam kršćane, osobito Libby, učinio poprilično lošim kršćanima. Oni su manjkavi i u razumu i u vjeri (kao većina nas, naravno, na različite načine). Libby ima dobro srce, no, na žalost, iskrivljeno razmišljanje. Evan dobro razmišlja, ali, na žalost, nije baš dobrog srca. Otac Heerema ima i dobro razmišljanje i dobro srce no nedostaje mu žilavosti kao što ‘Isi nedostaje blagosti. Tako sam sve to posložio samo zato da istaknem da svi imamo nešto za naučiti jedni od drugih.

Bez romana da ih uokviri, likovi u ovoj knjizi ispadaju pomalo plitki, čak i stereotipni. No ova knjiga nije roman. Njezin smisao nije u tome da čitateljima likove učini uvjerljivima, već da iznese na vidjelo karakternu osobinu za koju je jako teško naći definiciju, ali koju je lako pokazati u liku poput ‘Ise. To je karakterna osobina koju je puno lakše uočiti kod muslimana (i židova također) nego kod kršćana.

Identificiranje onoga što bi smo trebali učiti od muslimana

Možda bih to trebao nazvati ”snagom volje” ili ”duhovnom snagom’.’ Kineska riječ Te je najbliža tome. To je duhovna snaga moralnog uvjerenja u duši osobe. Vjerujem da je ovo zadivljujuća i čak ključno potrebna karekterna osobina jer je to jedna od osobina koja se ističe kod ‘Isina imenjaka u Evanđeljima (‘Isa je arapski Isus, vrlo često ime u arapskoj kulturi). Uvjeren sam da je potrebno ponovno usvojiti tu karakternu osobinu ako želimo pobjedonosno osvojiti duše i ispuniti misiju (Matej 28,19).

Novi Zavjet (Kol 1) govori nam da je Krist potpuni pokazatelj Oca bez zadrške. Prema tome Krist je, naravno, beskonačna ljubav. Ali on je iz istog razloga i beskonačna snaga (ali ne nasilna snaga, nasilje nije snaga – ona je slabost nasilnika). Krist je spojio snagu (Te) i ljubav (Agape) u jedno. Mi smo to dvoje tragično razdvojili i tako sveli ljubav u sviđanje, milosrđe u kolegijalnost, suosjećanje u strast, strast u pristojnost, vjeru u osjećaj, teologiju objave u pop psihologiju, zapovijedi u vrijednosti, vojujuću Crkvu u mrmljajuću Crkvu i Kraljevstvo Božje u televizijsku sapunicu.

Možda je to razlog zašto smo tako fascinirani ”primitivnim” jer u tome vidimo snagu koju smo izgubili (to se odnosi i na kršćane i na sekulariste). Otuda naša ljubav za filmovima kao što su Krokodil Dundee, Conan Barbarin, Bogovi su pali na tjeme i Tarzan. I možda je to dio dvostrukog stava naše sekularne civilizacije prema islamu: strah i fascinacija u isto vrijeme.

C.S. Lewis piše o tom gubitku u svom Razmatranju nad psalmima kad uspoređuje naš moderni mentalni sklop s drevnim mentalnim sklopom kakav nalazimo u psalmima. On piše da:

„… naš nedostatak revolta, posebno one vrste ljutnje koju nazivamo revoltom, može, po mom mišljenju, biti najalarmantniji simptom. I prisutnost revolta može biti dobra. Ukoliko je istina da su Židovi snažnije proklinjali nego pogani, mislim da je to dijelom bilo zato što su „pravo“ i „krivo“ shvaćali ozbiljno. Iako posredstvom ljudskim dosta iskrivljeno, nešto od Božanskog glasa se u psalmima može čuti. Nije da Bog gleda na njihove neprijatelje poput njih:  ”On ne čezne za smrću grešnika.” Ali nedvojbeno Bog ima prema grijehu tih njihovih neprijatelja neumoljivo neprijateljstvo koje pisac i izražava. Neumoljivo? Da, ne prema grješniku, već prema grijehu. Grijeh neće biti toleriran niti odobravan i nikakav sporazum se s grijehom neće napraviti. Taj zub mora biti izvađen, ta desna ruka amputirana, ako se čovjek hoće spasiti. Na taj način, nemilosrdnost psalama je mnogo bliže jednoj strani istine nego mnogi moderni stavovi koji mogu biti pogrešni od strane onih koji ih drže za kršćansko milosrđe. Mogu čak upotrijebiti strašan odlomak iz psalma 137 o razbijanju Babilonske djece o kamen. Znam stvari koje se zbivaju u našem unutarnjem svijetu koje su poput beba: infantilni počeci malih zadovoljstava, mala raspoloženja… koja nas vuku i mame cvileći: ”Moraš biti obziran prema samome sebi.” Protiv takvih sitnih dojenčadi najbolji je savjet psalma. Nokautiraš male gadove. I blagoslovljen onaj koji to može, jer lakše je reći nego učiniti.

G.K. Chesterton je pisao o ovom primitivnom strahu (u Svetom Tomi Akvinskom):

„Strah Božji, početak je mudrosti, te stoga pripada počecima i osjeća se u prvim hladnim satima prije rađanja civilizacije: snaga koja dolazi iz pustinje i vozi se na vihoru razbijajući kamene bogove; snaga pred kojom su istočni narodi prostrti poput pločnika; snaga pred kojom proroci trče goli i viču navješćujući i bježeći od njihovog Boga istovremeno; strah koji je s pravom ukorijenjen u počecima svake religije, na pravi ili krivi način: strah Gospodnji, koji je početak mudrosti, ali ne i njezin kraj.“

‘Isa Ben Adam nam može pokazati taj početak. Ako smo mi ti koji njemu možemo pokazati kraj mudrosti, on je taj koji nama može pokazati njen početak. To je i naš početak, iako smo ga zaboravili, a on ga nije zaboravio te mu moramo dopustiti da nam pomogne prisjetiti ga se. Moramo sačuvati taj ”strah Gospodnji” jer za sve živo vrijedi zakon (npr. za biljke) da je kraj deformiran i osuđen na smrt ako je odsječen od početka.

Muslimani neće biti impresionirani kršćanima koji im nude kraj mudrosti (ljubav prema Bogu) ako je taj cvijet odsječen od svojih korijena u počecima mudrosti (strah od Boga). Jer je strah Gospodnji prisutan na kraju mudrosti jednako kao i na početku. ”Strah Gospodnji je čist, ostaje dovijeka”, kaže psalmist. Preobražen je ljubavlju, ali ne zamijenjen. Plima ljubavi podiže i pomiče čamce straha, ali ih ne potapa. Naše napredovanje se ne kreće samo od straha do ljubavi, već iz ropskog straha u ljubljeni strah; iz golog straha u strah odjeven ljubavlju; iz straha od groznih stvari koje nam Bog može učiniti, do straha od groznih stvari koje mi možemo učiniti Bogu. To je napredak od strahopoštovanja terora do strahopoštovanja klanjanja.

Veliki sveci nikada nisu mlakonje. Često su proizašli od velikih grješnika: mrzitelja i progonitelja poput sv. Pavla, ili strastvenih ovisnika o seksu poput sv. Augustina ili bogatih, razmaženi svjetovnih kicoša poput sv. Franje ili čak profesionalnih ubojica poput sv. Ignacija. Sveci moraju biti čvrsti jednako kao i nježni jer su sveci poput Krista, a Krist je najčvršći i najnježniji čovjek ikada. Ako smo zaboravili žilavost, onda smo krivo shvatili nježnost. To je čvrsta nježnost. Kako možemo propustiti žilavost dvaju najvećih svetaca dvadesetog stoljeća, Majke Terezije i Ivana Pavla II.? To je osebujna žilavost, nježna žilavost. Ali je žilavost. Mislim da će vrlo vjerojatno sljedeći sveti Pavao biti musliman i da će htjeti pronaći novi smjer za svoju strast: prema kršćanstvu, namjesto protiv kršćanstva. Ili je možda novi sveti Pavao kršćanin kojem samo nedostaje strast muslimana da mu da energije, da ga musliman potakne na ljubomoru. Ako ova knjiga može pomoći izazvati tu reakciju, njeno postojanje bit će opravdano.

Dva islama, dva kršćanstva i četiri rata

Danas su u svijetu dva islama:

  1. Islam Kur’ana koji je jedna od velikih svjetskih religija. To je religija mira (a ne pacifizma niti agresije) i božanske pravde (a ne božanske tiranije niti božanske intimnosti).
  2. Tu je i teroristički islam kojeg sačinjavaju ubojice i atentatori, osobito ubojice svojih kolega muslimana.

Šijiti i suniti mrze jedni druge zbog svoje ”hereze” intenzivnije nego što i jedni i drugi mrze Zapad (londonski bombaški napadi su namjerno ciljali muslimanske četvrti).

Koji će od od ovih dvaju islama (islam Kur’ana ili teroristički islam) prevladati? Samo Bog zna. Ali kako god bilo, prvi islam je od Boga i prevladat će jer će Bog prevladati.

Ne vidim kako kršćanin može poreći da u islamu ima mnogo toga Božjeg, počevši od suštine, potpunog predavanja Božjoj volji. Niti vidim kako može kršćanin poreći da istovremeno u islamu postoje stvari koje su u izravnoj suprotnosti s Bogom, od odbijanja Krista kao Božanskog Spasitelja do neznanja o čudesnoj „radosnoj vijesti“ da je Bog ljubav i da nas nije osudio na vječno sužanjstvo već na vječni duhovni brak s njim. Velika je napast da, ukoliko jasno prepoznajemo jednu od ove dvije stvari, ignoriramo onu drugu.

Također su dva kršćanstva u današnjem svijetu:

  1. Kršćanstvo Novoga zavjeta
  2. Kršćanstvo prilagođeno modernizmu, egalitarizmu, pristojnosti, naturalizmu, pop psihologiji, sekularnom humanizmu, relativizmu, subjektivizmu, individualizmu, ”prosvijetljenom” racionalizmu ili postmodernom iracionalizmu.

Novoobraćenici na prvo kršćanstvo bivaju uvijek šokirani i sablažnjeni kada otkriju da je većina njihova klera zaljubljena u ovu drugu vrstu kršćanstva i da je istovremeno u strahu od prve vrste. Koji će od ova dva prevladati? Ako je kršćanstvo od Boga (i Kur’an kaže da jest), onda će prvo prevladati nad njegovom bljutavom perverzijom. Ne znam koji će islam prevladati. Ali znam da vremenska sudbina polovice svijeta ovisi o tome. Međutim znam koje će kršćanstvo prevladati i znam da vječna sudbina cijelog svijeta ovisi o tome. Ne znam za budućnost islama, ali znam budućnost Crkve jer znam tko joj je obećao da ju vrata paklena neće nadvladati. A ako sam pakao neće prevladati nad njom, siguran sam da ju neće prevladati ni islamska ni kršćanska perverzija.

Tako danas postoje ne samo jedan nego četiri sukoba između islama i kršćanstva u svijetu (ne govorim o političkim i vojnim sukobima između islama i Zapada, već o vjerskim sukobima).

Prvo, postoji sukob između terorističkog islama i novozavjetnog kršćanstva, između mača i križa, između ubojstva i žrtve, između lažnog i pravog mučeništva. Kršćanstvo će pobijediti u tom sukobu jer ”ljubav je jača od smrti,” stoga i jača od mržnje jer ”postoji snaga, snaga, čudotvorna snaga u Predragocjenoj Krvi Jaganjčevoj.”

Drugo, postoji sukob između kur’anskog islama i modernističkog kršćanstva, između uvjerenja i relativizma, između časti i besramnosti, između istinske pravde i lažne pravde. Kur’anski islam će pobijediti u tom sukobu (kao što već pobjeđuje u Europi) iz sličnih razloga jer je požrtvovnost jača od ugađanja samome sebi.

Treće, postoji sukob između terorističkog islama i modernističkog kršćanstva, između mača i relativizma. Trenutno je to jedan od sukoba u Europi. Ne znam tko će pobijediti u tom sukobu jer se obje strane utemeljene na lažnosti i slabosti. No mislim da će islam pobijediti jer modernističko kršćanstvo nema volju za pobjedom. Doista uopće nema volje.

Četvero, postoji sučeljavanje i jedini pravi dijalog, i to između kur’anskog islama i novozavjetnog kršćanstva. To sučeljavanje je staro koliko i sveti Ivan Damašćanski. Mislim da će se taj uzvišeni i častan dijalog između dvaju uzvišenih i časnih vjera nastaviti (iako će ostala tri sukoba dobiti veću medijsku pozornost) i da će nešto veliko proizaći iz njega. Ovaj dijalog je prikazan u ovoj knjizi kroz primjer razgovora između ‘Ise i njegovih troje kršćanskih prijatelja, posebno Oca Heerema. U tom sukobu obje ”strane” će pobijediti.

(Ostali tekstovi iz niza analiza suvremenog islama!)

Peter Kreeft; izvor CERC; prijevod: Sandra Šumonja | Bitno.net

DODATAK:

Deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama ”Nostra aetate” (II. vatikanski sabor, 28. X. 1965.)

1. Proslov 

U naše vrijeme, kad se ljudski rod iz dana u dan sve uže sjedinjuje i kada rastu međusobne veze između različitih naroda, i Crkva pažljivo promatra u kakvom odnosu stoji prema nekršćanskim religijama. Na osnovi svoje zadaće da promiče jedinstvo i ljubav medu ljudima a također i među narodima, ona prije svega svraća svoju pozornost na ono što je ljudima zajedničko i što ih vodi do međusobnog zajedništva.Svi su, naime, narodi jedna zajednica; imaju isti iskon, jer je Bog sav ljudski rod nastanio po svoj površini zemaljskoj; svima je posljednji cilj Bog, čija se providnost i svjedočanstvo dobrote, a i naum spasenja protežu na sve, dok se ne sjedine izabrani u svetom gradu koji će osvijetliti Božji sjaj, gdje će narodi hoditi u njegovu svjetlu. Ljudi očekuju od različitih religija odgovor o skrivenim zagonetkama ljudske egzistencije koje, kao nekada tako i danas, duboko uzbuđuju ljudska srca: što je čovjek, što je smisao i cilj našega života, što je dobro a što je grijeh, odakle boli i zašto, koji put vodi do istinske sreće, što je smrt, sud i nagrada nakon smrti i što je napokon onaj konačni i neizrecivi misterij koji obuhvaća našu egzistenciju i odakle smo došli i kamo idemo?

2. Različite nekršćanske religije

Već od najstarijih pa sve do današnjih vremena nalazimo kod različitih naroda neko zamjećivanje one tajanstvene moći koja je prisutna tokovima svijeta i događajima čovječjeg života, a ponekad štoviše priznavanje najvišeg božanstva ili također Oca. To zamjećivanje i priznavanje prožima njihov život dubokim religioznim smislom. A religije, povezane s napretkom kulture, nastoje raščlanjenijim pojmovima i profinjenijim jezikom odgovoriti na ista pitanja.

Tako u hinduizmu ljudi istražuju i izražavaju Božji misterij neiscrpivom plodnošću mitova i oštroumnim pokušajima filozofije, a traže oslobođenje od tjeskobe naše egzistencije ili oblicima asketskog života, ili dubokim razmatranjem ili se utječu Bogu u ljubavi i pouzdanju.

U budizmu se, već prema njegovim različitim oblicima, priznaje korjenita nedostatnost ovoga promjenljivoga svijeta te se naučava put kojim će ljudi pobožno i s pouzdanjem postići bilo stanje savršenog oslobođenja ili će uspjeti, svojim vlastitim snagama ili višnjom pomoći, doprijeti do vrhunskog rasvjetljenja.

Tako i ostale religije širom svega svijeta nastoje različitim načinima priteći u pomoć nemiru ljudskoga srca predlažući putove, tj. nauke i pravila života i svete obrede.

Katolička crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta. S iskrenim poštovanjem promatra te načine djelovanja i življenja, te zapovijedi i nauke koje, premda se u mnogome razlikuju od onoga što ona sama drži i naučava, ipak nerijetko odražavaju zraku one Istine što prosvjetljuje sve ljude. Ali ona bez prekida naviješta i dužna je naviještati Krista, »koji je put, istina i život« (Iv 14, 6), u kome ljudi nalaze puninu religioznog života, u kome je Bog sve sa sobom pomirio.

Ona stoga opominje svoju djecu da razborito i s ljubavlju putem razgovora i suradnje sa sljedbenicima ostalih religija, svjedočeći kršćansku vjeru i život, priznaju, čuvaju i promiču ta duhovna i moralna dobra kao i te socijalno-kulturne vrednote.

3. Islamska religija

Crkva gleda s poštovanjem i muslimane, koji se klanjaju jedinomu Bogu, živom i subzistentnom, milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima. Oni se svom dušom nastoje podložiti njegovim skrovitim odlukama, kao što se Abraham, na koga se islamska vjera rado poziva, podložio Bogu. Oni Isusa, istina, ne priznaju Bogom, ali ga ipak časte kao proroka, a također i njegovu djevičansku majku Mariju. Nju ponekad i pobožno zazivaju. Osim toga iščekuju dan suda, kad će Bog naplatiti svim uskrslim ljudima. Zato cijene moralni život, a Boga štuju napose molitvom, milostinjom i postom.

Budući da je tijekom stoljeća između kršćana i muslimana dolazilo do čestih sukoba i neprijateljstava, Sveti sabor poziva sve da se, zaboravivši što je bilo, iskreno trude oko međusobnog razumijevanja i da zajednički štite i promiču socijalnu pravdu, ćudoredna dobra, mir i slobodu za sve ljude.

4. Židovska religija

Istražujući misterij Crkve, ovaj se Sveti Sabor sjeća veze kojom je narod Novoga saveza duhovno povezan s rodom Abrahamovim.

Kristova Crkva priznaje da se počeci njezine vjere i izabranja, po spasonosnom Božjem otajstvu, nalaze već kod patrijarha, Mojsija i proroka. Ona ispovijeda da su svi Kristovi vjernici, Abrahamovi sinovi po vjeri, uključeni u pozivu istog patrijarha i da se spas Crkve otajstveno predoznačuje u izlasku izabranog naroda iz zemlje ropstva. Stoga Crkva ne može zaboraviti da je po onom narodu, s kojim se Bog udostojio iz svog neizrecivog milosrđa sklopiti Stari savez, primila objavu Staroga zavjeta i da je hrani korijen dobre masline u koju su ucijepljene divlje maslinske mladice pogana. Jer Crkva vjeruje da je Krist, naš mir, križem pomirio Židove i pogane i oboje u sebi učinio jednim. Crkva ima također neprestano pred očima riječi apostola Pavla u svojim sunarodnjacima, kojima »pripada: posinjenje i Slava, Savezi i zakonodavstvo, bogoštovlje i obećanja; njihovi su patrijarsi, od kojih potječe Krist po tijelu« (Rim 9, 4-5), sin Djevice Marije. Sjeća se također da apostoli, temelji i stupovi Crkve, a i mnogi od onih prvih učenika koji su navijestili Kristovo evanđelje svijetu potječu od židovskog naroda.

Kako svjedoči Sveto pismo, Jeruzalem nije spoznao vrijeme svog pohoda, i Židovi velikim dijelom nisu primili evanđelja, dapače mnogi su se suprotstavili njegovu širenju. Usprkos tomu, prema Apostolu, Židovi ostaju sveudilj vrlo dragi Bogu, čiji su darovi i poziv neopozivi, zbog otaca. Zajedno s prorocima i s istim apostolima očekuju dan, koji je znan samo Bogu, u koji će svi narodi jednim glasom zazivati Gospodina i »služiti mu jednodušno« (Sef 3, 9).

Kad je dakle kršćanima i Židovima zajednička tako velika duhovna baština, ovaj Sveti sabor želi gajiti i preporučiti međusobno poznavanje i poštivanje jednih i drugih, koje se zadobiva osobito biblijskim i teološkim studijem i bratskim razgovorima.

Premda su židovske vlasti sa svojim sljedbenicima insistirale na Kristovoj smrti, ipak se ono što je u njegovoj muci počinjeno ne može uračunavati niti svim Židovima bez razlike koji su tada živjeli, niti današnjim Židovima. Iako je Crkva novi Božji narod, neka se ipak Židovi ne prikazuju kao da su od Boga odbačeni i prokleti, kao da bi to proizlazilo iz Svetoga pisma. Stoga neka svi paze da u katehezi i u propovijedanju Božje riječi ne naučavaju nešto što se ne bi slagalo s evanđeoskom istinom i Kristovim duhom.

Stoga Crkva, koja osuđuje sve progone protiv bilo kojih ljudi, sjećajući se zajedničke baštine sa Židovima, potaknuta religioznom evanđeoskom ljubavlju a ne političkim motivima, žali mržnju, progone, očitovanja antisemitizma kojima su u bilo koje vrijeme i s bilo koje strane Židovi bili pogođeni.

Uostalom Krist je, kako je Crkva uvijek držala i drži, pretrpio svoju muku i smrt dobrovoljno, neizmjernom ljubavlju, zbog grijeha sviju ljudi, da bi svi postigli spasenje. Kad dakle Crkva propovijeda, dužnost joj je da naviješta Kristov križ kao znak sveopće Božje ljubavi i izvor sve milosti.

5. Sveopće bratstvo isključuje svaku diskriminaciju

Ne možemo naime zazivati Boga, Oca sviju, ako otklanjamo da se bratski ponašamo prema nekim ljudima, stvorenima na Božju sliku. Odnos se čovjeka prema Bogu Ocu s odnosom čovjeka prema ljudskoj braći tako povezuje da Pismo kaže: »Tko ne ljubi, nije upoznao Boga« (1 Iv 4, 8).

Time se uklanja temelj svakoj teoriji ili praksi koja između čovjeka i čovjeka, između naroda i naroda uvodi diskriminaciju u ljudskom dostojanstvu i u pravima koja odatle proizlaze.

Crkva dakle osuđuje svaku diskriminaciju ljudi koja se provodi zbog rase ili boje, društvenog položaja ili religije kao stranu Kristovu duhu. Zato Sveti Sabor idući tragovima svetih apostola Petra i Pavla, žarko zaklinje Kristove vjernike da »vladajući se lijepo među poganima« (1 Pt 2, 12), ako je moguće, koliko je do njih, žive u miru sa svim ljudima, tako da budu doista sinovi Oca koji je na nebesima.

Sve ovo u cjelini i u pojedinostima što je u ovoj Deklaraciji određeno prihvatiše oči Svetoga Sabora, i mi apostolskom vlašću, od Krista nam predanom, sve to zajedno s časnim ocima u Duhu Svetome odobravamo, odlučujemo i određujemo te zapovijedamo da to što je saborski određeno na slavu Božju bude proglašeno.

U Rimu, kod Sv. Petra, dana 28. listopada 1965.

Ja, Pavao, biskup Katoličke crkve (slijede potpisi Otaca)

Objavljeno: 30. rujna 2015.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi