1. Liječnik s prizivom savjesti ima dužnost uputiti pacijenta drugom liječniku

Česta je situacija da i oni koji žele zaštititi pravo na priziv savjesti, istodobno inzistiraju na tome da zdravstveni djelatnik s prizivom savjesti ima dužnost uputiti pacijenta drugom zdravstvenom djelatniku iste struke. Ova odredba prisutna je i u nekim od hrvatskih zakona koji štite priziv savjesti, poput Zakona o liječništvu[1] i Zakona o dentalnoj medicini[2], dok u Zakonu o sestrinstvu[3] i Zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji[4] ta odredba nije prisutna.

Ovo se na prvu čini kao razuman zahtjev. Liječnik ima pravo ne izvršavati neke medicinske postupke, ali bi u najmanju ruku trebao uputiti pacijenta drugom liječniku koji bi taj postupak proveo. Da bismo ispitali je li ovakav zahtjev opravdan, trebamo prvo razumjeti na koji način osoba sve može sudjelovati u nekom činu, a da nije glavni „djelatnik“. Suradnik je onaj tko ne izvršava ono što bismo mogli nazvati „glavnim činom“, činom koji se protivi njegovoj savjesti, ali pomaže u njegovom izvršenju, bilo blisko i izravno, bilo iz daljine i neizravno.[5] Na ovom mjestu važno je razlikovati formalno i materijalno sudjelovanje u činu.[6] Kod formalnog sudjelovanja, suradnik namjerava (intendira) ostvariti čin koji čini glavni djelatelj, čak i ako ga ne namjerava izvršiti sam. Dakle, kod formalnog sudjelovanja suradnik želi ostvariti isti čin kao i glavni djelatelj, iako ga ne želi sâm izvršiti. Primjer bi bio kada tko želi opljačkati banku, ali sâm ne izvršava pljačku, nego, primjerice, vozi auto u kojem će pljačkaši pobjeći ili pribavlja alate za pljačku. Tko je formalni sudionik čina, snosi istu moralnu odgovornost kao i glavni izvršitelj.

S druge strane, kod materijalnog sudjelovanja, osoba ne namjerava ostvarenje zlog čina, ali sudjeluje u njegovom izvršenju, bilo izravno bilo neizravno. U ranijem primjeru, to bi bila osoba koja vozi auto u kojem će pljačkaši pobjeći, ali ne želi da se banka opljačka, nego to čini, primjerice, zato što su pljačkaši zaprijetili da će nauditi njegovoj obitelji. Njegova namjera je zaštititi obitelj, a ne opljačkati banku.

Kako bismo utvrdili snosi li osoba koja materijalno sudjeluje u zlom činu moralnu odgovornost, moramo utvrditi nekoliko okolnosti. Najvažnija okolnost je sudjeluje li osoba u činu izravno ili neizravno. Izravni sudionik je, primjerice, medicinska sestra koja pomaže liječniku u izvršenju pobačaja. Ta vrsta sudjelovanja u zlom činu u pravilu nikad nije opravdana (tj. nosi istu moralnu odgovornost kao i čin glavnog djelatelja), osim (možda) u nekim najtežim slučajevima, kao kada je nečiji život ugrožen i sl.[7]

Najkompleksnije razlučivanje treba se izvršiti kod neizravnog materijalnog sudjelovanja. Ovdje je u promišljanje korisno uključiti tzv. princip dvostrukog učinka.[8] Da bi neizravno materijalno sudjelovanje bilo moralno opravdano, čin sudionika treba biti moralno dopušten ili bar indiferentan. Ujedno, čin s dvostrukim učinkom treba biti proporcionalan: pozitivni učinci koje može prouzročiti moraju biti bar proporcionalni negativnim učincima do kojih će dovesti njegovo sudjelovanje u činu.

Ova razlikovanja važna su kada razmišljamo o zahtjevu da liječnici s prizivom savjesti moraju uputiti ženu koja želi pobaciti drugom liječniku koji nema priziv savjesti. Prvo, jasno je da liječnik s prizivom savjesti koji bi morao uputiti na drugog liječnika ne bi sudjelovao formalno u činu pobačaja s obzirom na to da on ne namjerava izvršenje pobačaja. Njegovo sudjelovanje nije ni izravno jer je njegov čin upućivanja dovoljno uzročno udaljen od samog izvršenja pobačaja. Radi se dakle o neizravnom materijalnom sudjelovanju te je potrebno ispitati sljedeća dva uvjeta: je li sâm čin upućivanja moralno dobar ili bar indiferentan te jesu li pozitivni učinci proporcionalni negativnim. Postoje i neki drugi kriteriji koji bi se općenito trebali evaluirati, ali ovdje ću se samo zadržati na onima koji su nužni za trenutačnu analizu.

Kada se od liječnika s prizivom savjesti zahtijeva da uputi drugom liječniku ženu koja želi izvršiti pobačaj, onda sam taj čin upućivanja nije moralno problematičan. Uputiti nekoga drugom liječniku samo po sebi nije moralno nedopustivo. No jesu li pozitivni učinci proporcionalni negativnim? Podsjetimo, negativan neizravni učinak upućivanja drugom liječniku jest izvršenje pobačaja, tj. smrt fetusa. Koji bi mogli biti pozitivni učinci? Ako je npr. život majke ugrožen, onda upućivanje drugom liječniku može biti opravdano jer je spašavanje života majke proporcionalno smrti fetusa. No to u pravilu neće biti slučaj s obzirom na to da u slučajevima kad je život majke ugrožen, priziv savjesti nije dopušten[9] pa ne bi ni postojala potreba upućivanja drugom liječniku.

U većini slučajeva će se upućivanje događati kod tzv. pobačaja na zahtjev, kod kojeg se ne radi o hitnom slučaju ili opasnosti po život i zdravlje majke. U tom slučaju pozitivni učinak upućivanja drugom liječniku može biti želja da se ženi koja želi izvršiti pobačaj ne uzrokuje dodatna neugodnost i stres ili nešto tomu sličnu. No očigledno je kako smanjivanje neugodnosti i stresa nije proporcionalno oduzimanju života fetusa. Stoga je upućivanje drugom liječniku koji će izvršiti pobačaj moralno neopravdano.

Sad, jasno je da se na razini cijelog društva nećemo svi složiti je li izvršenje pobačaja moralno zao čin. No to u kontekstu priziva savjesti nije ni važno. Važno je da liječnik koji ima priziv savjesti u savjesti iskreno nalazi kako je taj čin moralno neopravdan. Za njega bi, stoga, s obzirom na zaključke do kojih smo upravo došli, i upućivanje drugom liječniku koji će izvršiti pobačaj bilo moralno nedopustivo. Država u pravilu ne ulazi u evaluaciju moralne kvalitete čina kojem se prizivač protivi,[10] nego eventualno u to jesu li zadovoljeni formalni uvjeti za priziv savjesti, tj. je li protivljenje temeljeno na moralnim, etičkim ili religioznim uvjerenjima te je li njegov stav čvrst, fiksan, iskren i dubokog uvjerenja.[11]

Također, činjenica da rasprava o činu s dvostrukim učinkom te moralnoj opravdanosti sudjelovanja u zlom činu potječe iz katoličke moralne teologije, ne treba predstavljati nikakvu prepreku za sekularnog zakonodavca. Možda će tome pomoći uvid da se Ustavni sud SAD-a u presudi Burwell v. Hobby Lobby[12] opsežno koristio tom vrstom argumentacije.[13] Ujedno, svi ti uvidi nisu temeljeni na religijskoj objavi, nego su u potpunosti dostupni prirodnom razumskom uvidu, tako da se mogu razumjeti i da osoba nema nikakve veze s religijom.

S obzirom na izvedeni zaključak da upućivanje na drugog liječnika za liječnika s prizivom savjesti znači moralno nedopušteno sudjelovanje u izvršenju pobačaja, ono ne može biti zakonska obveza ako zakonodavac želi zaista zaštititi priziv savjesti. Naravno, to će mnogi doživjeti kao prevelik zahtjev. Čak i oni koji žele zaštititi pravo na priziv savjesti liječnika, u velikom broju slučajeva smatrali bi dužnost upućivanja drugom liječniku kao opravdan zahtjev.[14] No ono što pritom treba osvijestiti je da upućivanje na drugog liječnika za osobu s prizivom savjesti predstavlja moralno nedopustiv čin, gotovo jednako kao i samo izvršenje pobačaja. Ako zakon želi biti dosljedan i moralno – logički koherentan, onda ne smije sadržavati dužnost upućivanja drugom liječniku (može uključivati to kao mogućnost i to za one liječnike čija savjest se, iako pogrešno, ipak ne bi protivila upućivanju drugom liječniku).

Za jasnije predočenje te situacije možemo razmotriti primjer analognih okolnosti. Za liječnika s prizivom savjesti izvršenje pobačaja znači čin oduzimanja života nevinom ljudskom biću, što je uvijek moralno nedopustivo. To je kao kad bi, primjerice, nacisti tražili nečijeg rođaka koji je Židov i još tražili da osoba sama ubije tog rođaka. Kada bi on to odbio jer mu se protivi savjesti, oni bi ga mogli pitati da im onda kaže tko bi drugi među njihovom rodbinom bio voljan otkriti gdje se židovski rođak skriva. Bi li on bio opravdan dati im odgovor na to pitanje? Očigledno da ne. Ako bi ih uputio na drugu osobu koja bi ih dovela do osobe židovskog podrijetla, jasno bi im omogućio da ostvare planirano ubojstvo. Čim si predočimo tu situaciju, postaje jasno da nitko u tim okolnostima ne bi uputio ubojice ne drugog izvršitelja.[15]

Dužnost upućivanja ne bi trebala pasti ni na ravnatelja bolnice, s obzirom na to da bi i za njega to predstavljalo vrstu neizravne materijalne suradnje koja je moralno nedopustiva. Kao što sam argumentirao u prošlim člancima (ovdje i ovdje), vršenje pobačaja ne ulazi u nužne djelatnosti liječničke profesije, a s obzirom na to da ravnatelj bolnice u pravilu upravlja liječničkom djelatnošću, isto se odnosi i na njega. Ako bi dužnost upućivanja na druge bolnice gdje se vrše pobačaji pala na ravnatelje bolnica, opet bismo imali problem kod ravnatelja koji istovremeno imaju priziv savjesti, tj. koji smatraju da je vršenje pobačaja na zahtjev moralno nedopustivo. Time bismo poziciju ravnatelja bolnice rezervirali samo za liječnike bez priziva savjesti, što bi predstavljalo neopravdanu diskriminaciju (jer bi se inzistiralo da ravnatelj vrši aktivnosti koje nisu nužne za upravljanje zdravstvenom ustanovom), a ujedno bi moglo uvelike i smanjiti profesionalnu kvalitetu onih koji će biti ravnatelji. Možemo racionalno zaključiti da bi bar neki liječnici s prizivom savjesti ujedno bili i najkompetentniji ravnatelji bolnica te sada, zbog neopravdanog zahtjeva upućivanja na liječnike bez priziva savjesti, ne bi bili izabrani za ravnatelje, a  bolnicu bi vodio netko manje kompetentan.

Neke sudske presude, poput one škotskog Vrhovnog suda u slučaju Moynihan v. Napier, išle su i dalje tvrdeći da glavne medicinske sestre – primalje nisu bile obvezne organizirati smjene i osigurati tehničke uvjete za obavljanje pobačaja. Riječima Vrhovnog suda: „Propise ove vrste treba tumačiti na način koji omogućuje podnositeljima priziva da mogu ostati vjerni svojim uvjerenjima bez potrebe da krše zakon (…). Prema našem mišljenju, pravo na prigovor savjesti ne obuhvaća samo neposredni medicinski ili kirurški pobačaj, nego i cjelokupni proces ili tretman potreban da bi se ostvarilo takav cilj (…) to je zakonsko pravo dano jer je prepoznato da mnogi ljudi smatraju postupak pobačaja moralno odvratnim (…) to je stvar u kojoj mnogi ljudi imaju jaka moralna ili vjerska uvjerenja, i pravo priziva savjesti je dano iz poštovanja prema tim uvjerenjima.“[16]

Ako država želi osigurati visoku razinu pristupa pobačaju za žene koje ga traže, onda to treba učiniti na neki drugi način od inzistiranja da liječnik s prizivom savjesti mora uputiti na drugog liječnika koji će izvršiti pobačaj ili da ravnatelj mora upućivati na drugu bolnicu u kojoj se vrše pobačaji i sl. Ako već država uspostavi nacionalno zakonodavstvo na način da uspostavi pobačaj kao pravo, onda bi teret izvršenja tog prava trebalo nositi ono tijelo koje je najbliže tijelu koje je preuzelo takvu odgovornost. Točnije, ako država uspostavi pobačaj kao pravo, onda teret provedbe ne bi trebao biti na onima koji su udaljeniji od tog zakonodavnog čina, a koji se s njim potencijalno ne slažu, poput liječnika i ravnatelja bolnica. Logičnije bi bilo da takvu obvezu provedu organi izvršne vlasti, koji su „bliži“ državi koja je preuzela obveze.

Jedan od mogućih načina da se to riješi bio bi da se ustanovi odbor pri ministarstvu zdravlja koji bi alocirao liječnike tako da u svakoj bolnici bude određeni broj liječnika bez priziva savjesti te da postoje javnosti dostupne informacije o tome gdje se pobačaji vrše. Alokacija bi se trebala vršiti na temelju pozitivnih mjera, poput povećanja plaće za rad u bolnici gdje svi ginekolozi imaju priziv savjesti, a nikako na temelju penalizacije onih koji se prizivaju na savjest ili bolnica u kojima svi liječnici imaju priziv savjesti. Takve negativne mjere bile bi u potpunosti neopravdane jer bi kažnjavale prakticiranje jednog od temeljnih prava liječnika. Osiguravanje dostupnosti pozitivnim mjerama na strani „ponude“ bilo bi u svakom slučaju bolje rješenje od stavljanja odgovornosti na liječnike i ravnatelje bolnica te bi potencijalno moglo osigurati sustav u kojem se pobačaj vrši, a priziv savjesti je zaštićen.[17]

  1. Trebao bi postojati registar prizivatelja savjesti

Povezan s prošlim pitanjem je i prijedlog da bi se trebao uspostaviti javno dostupan registar liječnika koji se prizivaju na savjest. Jedan od prijedloga bitnih sadržaja Zakona o prizivu savjesti u medicini Inicijative liječnika/ca za reguliranje priziva savjesti u medicini i Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI) glasi: „Utemeljiti Registar prizivača savjesti u ustanovama i pri Ministarstvu zdravlja, po strukama i specijalnostima, slično Registru nedarivatelja organa ili Registru obveznika civilne službe, i osigurati zaštitu podataka i odrediti iznimke.“[18]

To bi se moglo smatrati i nužnim da bi mogao efikasno funkcionirati odbor pri Ministarstvu zdravlja koji sam predložio u prethodnoj točki. Načelno, ne bi trebalo biti problema u tome da se vodi evidencija liječnika i medicinskog osoblja koji imaju priziv savjesti, a tome se vrlo vjerojatno ne bi protivili ni sami prizivači. No jedna je stvar da Ministarstvo ili drugo nadležno tijelo ima uvid u liječnike i medicinsko osoblje s prizivom savjesti, a drugo je objaviti javni registar istih, pogotovo ako u tom registru ne bi bili navedeni i liječnici i medicinsko osoblje bez priziva savjesti.

Razmislimo o sljedećem. Onoga tko želi dobiti određenu uslugu zapravo ne zanima gdje tu uslugu ne može dobiti, nego gdje može. Ako tko želi kupiti hlače, neće tražiti u kojem šoping-centru ima trgovina bicikala pa onda otići u trgovinu bicikala kako bi ga prodavač uputio gdje može kupiti klače. Tko želi naručiti dostavu kineske hrane, neće upisati u Google „dostava meksičke hrane“ ili „restorani bez dostave kineske hrane“. Logično je da će ta osoba tražiti gdje zapravo može naručiti kinesku hranu i neće tražiti u kojem restoranu to ne može učiniti.

Dakle, ženama koje žele izvršiti pobačaj puno bi korisniji bio registar liječnika koji nemaju priziv savjesti, nego onih koji ga imaju. Recimo da postoji registar prizivača savjesti i da neka žena u tom registru vidi kako u bolnici Sveti Duh u Zagrebu svi liječnici imaju priziv savjesti, imajući tu informaciju ona još ne bi znala u kojoj bolnici zapravo može izvršiti pobačaj, nego bi opet morala tražiti u kojoj bolnici liječnici vrše pobačaje. Samim tim, registar u kojem je javno dostupan popis prizivača savjesti, bez onih koji nemaju priziv savjesti, bio bi potpuno besmislen.

S druge strane, takav registar otvorio bi i vrata diskriminaciji onih koji se prizivaju na savjest. U posljednje vrijeme ta se teza pokušava obrnuti tvrdnjom kako su zapravo diskriminirani oni koji vrše pobačaje te da ih se naziva „aborterima“.[19] No to je zapravo zamjena teza jer je opće znanje među liječnicima da zapravo oni koji imaju priziv savjesti često bivaju omraženi među kolegama jer ne rade „zahtjevne zahvate“ ili jer ne rade „prljave poslove“. Ako tome dodamo situaciju u medijima i javnom diskursu koja u većini slučajeva negativno prikazuje upravo liječnike s prizivom savjesti, a ne one bez njega, onda je sasvim jasno prema kojoj skupini postoji veća opasnost od diskriminacije. Nedavno je HRT snimio prilog u kojem govori o „epidemiji priziva savjesti“ koja se „širi hrvatskim bolnicama“[20], govori se o „poplavi priziva savjesti“[21] i o „virusu priziva savjesti“ koji je „teško zahvatio KBC Zagreb“[22], priziv savjesti se naziva „rak-ranom hrvatskog društva“[23] i poziva se na njegovo ukidanje.[24] To bi nadilazilo okvire ovog članka, ali bilo bi vrijedno ako bi netko analizirao članke o prizivu savjesti objavljenje u medijima i na portalima u Hrvatskoj u posljednje dvije godine, iz čega bi se jasno pokazalo je li društvena stigma usmjerena upravo protiv liječnika s prizivom savjesti ili protiv onih bez priziva. Odgovor se može dobiti i ako se u Google upiše „priziv savjesti“ i izbroji koliko članaka u prvih, recimo, 50 rezultata o prizivu savjesti govori pozitivno, a koliko negativno.

Ne čudi, stoga, da postoje primjeri poput onoga u Španjolskoj gdje je prijedlog za stvaranje registra prizivača naišao na protivljenje upravo liječnika i medicinskog osoblja koji su tvrdili da bi takav registar mogao dovesti do diskriminacije na radnom mjestu.[25] Zakone i mjere koje država donosi uvijek treba interpretirati u kontekstu društvenih i političkih okolnosti u kojima se donose. Takav registar ne bi se donosio u vakuumu, nego u situaciji u kojoj se u medijima priziv savjesti najčešće prikazuje kao nešto negativno i u kojoj se liječnici s prizivom savjesti optužuju kako neopravdano stavljaju svoja privatna vjerska, politička i svjetonazorska uvjerenja ispred pravila struke i dobrobiti pacijenta.[26] U takvom kontekstu, javni registar prizivača otvorio bi vrata dodatnoj stigmatizaciji i lovu na vještice. Stoga, interni registar koji bi bio dostupan nadležnim tijelima bio bi opravdan kako bi se mogle donositi informirane upravljačke odluke, dok javni registar ne bi služio svrsi i mogao bi potencirati diskriminaciju liječnika s prizivom savjesti.

  1. Priziv savjesti je neopravdan jer liječnici s prizivom obavljaju pobačaje u slobodno vrijeme

Jedan od čestih prigovora pravu na priziv savjesti je i taj da je priziv samo alibi za liječnike koji onda pobačaje vrše u privatnim klinikama i to naplaćuju. Tako je, između ostalih, i ministar Kujundžić izjavio kako je neprimjereno da liječnici dopodne imaju priziv savjesti, a popodne ga nemaju.[27] Javnost je u 2010. uzburkao slučaj šestorice liječnika Odjela za ženske bolesti i porodništvo Opće bolnice Varaždin koji su u sklopu policijske akcije „Ordinacija“ bili optuženi da su zlouporabili položaj i krivotvorili dokumente, odnosno da su vršili ilegalne pobačaje i dvostruko ih naplaćivali, i od HZZO-a i od pacijentica.[28] Svi ginekolozi bili su na kraju i osuđeni, a najveću je kaznu dobio varaždinski ginekolog Davor Fara koji je ukupno osuđen na dvije godine zatvora, a izrečena mu je i novčana kazna od 35.016 kuna.[29]

Sudeći prema spekulacijama u medijima, to nije izolirani slučaj i to se događa i u drugim bolnicama. Problem je što se za mnoge od tih slučajeva nagađa i ne postoje dokazi da se to zapravo događa (što naravno ne znači da toga nema). Svaki takav slučaj je bez sumnje za osudu. Da – za osudu. To nije samo jezična figura, nego nam upravo govori o tome koji bi trebao biti ispravan stav prema liječnicima koji se ujutro prizivaju na savjest, a popodne vrše pobačaje u privatnim klinikama. Ispravan stav je da se trebaju osuditi, tj. da se trebaju postrožiti kontrole i pojačati kazne za one koji takvo što rade, a ne ukinuti priziv savjesti. To je kao kad bismo ukinuli opće pravo glasa zato što neki na glasačkim listićima crtaju kukaste križeve.

Zabrinjava i neobaveznost kojom se u javnosti govori kako neki liječnici zloupotrebljavaju priziv savjesti. Takve izjave bi svakako trebale biti popraćene prokazivanjem onih za koje se sumnja da to čine. Kada netko kaže kako liječnici s prizivom savjesti vrše ilegalne pobačaje za novac, trebao bi takvu izjavu popratiti i konkretnim dokazima i jasnom izjavom tko to točno čini. U svakoj drugoj situaciji kad bi netko nekoga optužio da čini što ilegalno, očekivalo bi se od njega da točno kaže na koga se njegova optužba odnosi i koji dokazi govore tomu u prilog. Primjerice, kad bi tko rekao da članovi Vlade uzimaju mito, očekivalo bi se da kaže na koga točno misli i koje dokaze ima za to. Jedino u raspravi oko priziva savjesti svi stalno govore o tome kako liječnici s prizivom vrše ilegalne pobačaje za novac, ali nije poznat slučaj da je netko javno rekao na koga konkretno sumnja.

Potpuno je logički i moralno neopravdano koristiti se takvim optužbama da bi se napadao priziv savjesti kao takav, umjesto da se „napadaju“ oni koji takvo što čine. Time zapravo inzistiramo da za grijehe nekolicine koji zloupotrebljavaju određeno pravo plate svi oni koji to pravo ne zloupotrebljavaju i koji se njime koriste savjesno i odgovorno. Dakle, sljedeći put kada ministar ili tko drugi kaže kako neki liječnici ujutro imaju priziv savjesti, a popodne nemaju, trebalo bi se od njega zahtijevati da kaže na koga točno misli i da napravi korake da se takav liječnik kazni.

Ovako, nema nikakve odgovornosti za riječ u javnom diskursu i insinuacije o zloupotrebi priziva savjesti upotrebljavaju se više kao floskula za napad na priziv savjesti kao takav. Osim što je to čista argumentacijska pogreška u kojoj se iz dijela neopravdano zaključuje na cjelinu, ne predstavlja ni najbolji put za rješavanje problema. Ako se problem stvarno želi riješiti, onda bi trebalo insinuacije pretvoriti u konkretne optužbe, trebalo bi inzistirati da se uperi prstom u one koji rade zloupotrebe, trebalo bi ih kazneno goniti i postrožiti kazne. Ujedno, zakoni bi se mogli prilagoditi da se takvi slučajevi brže i lakše procesuiraju. Time bi se svakako doprinijelo rješavanju problema, za razliku od općenitog napada na priziv savjesti koji udara i na sve one koji za zloupotrebe nisu krivi. Dakle, rješenje za one koji zloupotrebljavaju priziv savjesti nije ukinuti priziv savjesti, nego kazniti prijestupnike. Stoga, sljedeći put kada tko kaže kako se prizivom savjesti koristi kako bi se pobačaji vršili u privatnim klinikama za novac, treba mu odgovoriti: „Imenujte one na koje sumnjate, podastrite dokaze i prijavite ih policiji. Ako to ne učinite, i na vama je krivica jer prešutno odobravate ilegalne radnje.“

…………………………………………………………………………………………………………………………………………………..

[1] Zakon o liječništvu (NN, broj 121/03, 117/08, članak 20.).

[2] Zakon o dentalnoj medicini (NN, broj 121/03, 117/08, 120/09, članak 26.).

[3] Zakon o sestrinstvu (NN, broj 121/03, 117/08, 57/11, članak 3.).

[4] Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji (NN, broj 86/12, članak 44.).

[5] Usp. David S Oderberg, Further clarity on cooperation and morality, J Med Ethics 2017, 43, str. 193.

[6] Opširnije vidi: David S Oderberg, The Ethics of Co-operation in Wrongdoing, in Modern Moral Philosophy, ed. Anthony O’Hear (Cambridge: Cambridge University Press, 2004), 203 – 27.

[7] Usp. The National Catholic Bioethics Center, Cooperation with Moral Evil, Prepared by the Ethicists of the NCBC, February 2013. [URL: https://www.ncbcenter.org/files/1214/4916/3466/NCBCsummFAQ_Cooperation.pdf].

[8] David S Oderberg, Co-operation in the Age of Hobby Lobby: When Sincerity Is Not Enough, Expositions 11.1 (2017), str. 15 – 16.

[9] Usp. Zakon o liječništvu (NN, broj 121/03, 117/08, članak 20.).

[10] Usp. David S Oderberg, Further clarity on cooperation and morality, J Med Ethics 2017, 43, str. 193.

[11] Usp. US Department of Defense Instruction 1300.06 Conscientious Objectors (12 July 2017), čl. 3.1.

[12] Burwell, Secretary of State of Health and Human Services, et al. v. Hobby Lobby Stores, Inc., et al. (2014); slip opinion. [URL: https://www.supremecourt.gov/opinions/13pdf/13-354_olp1.pdf].

[13] Usp. David S Oderberg, Further clarity on cooperation and morality, J Med Ethics 2017, 43, str. 192.

[14] Vidi npr. Jozo Čizmić, Pravo zdravstvenih radnika na „priziv savjesti“, Zb. Prav. fak. Sveuč. u Rij. (1991) v. 37, br. 1, 753 – 786 (2016), str. 773.

[15] Stavimo za trenutak po strani situaciju u kojoj bi život osobe koja treba uputiti ubojice bio ugrožen te bi se njegovo upućivanje moglo smatrati proporcionalnim očuvanju vlastitog života. Iako bi takva situacija bila očekivanija u realnosti, ona ipak ne bi predstavljala pravu analogiju situaciji u kojoj liječnik mora uputiti na drugog liječnika, u kojoj je pozitivan učinak neproporcionalan onom negativnom.

[16] Vidi u: Dario Čehić, „Ljudima koji ne haju za savjest sloboda savjesti ne znači baš ništa“, zdravstveniodgoj.com, 17. prosinca 2014. [URL: http://zdravstveniodgoj.com/news/-ljudima-koji-ne-haju-za-savjest-sloboda-savjesti-ne-znaci-bas-nista].

[17] Sličan prijedlog vidi u: Holly Fernandez Lynch, Conflicts of Conscience in Health Care: An Institutional Compromise, Cambridge, MIT Press, 2008.

[18] Inicijativa liječnika/ca za reguliranje priziva savjesti u medicini i Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI), Prijedlozi za cjelovito reguliranje prava na priziv savjesti u medicini / zdravstvenoj djelatnosti, Poruke Okruglog stola „Priziv savjesti u medicini“, Zagreb, Novinarski dom, 21. 1. 2015. [URL: http://david-udruga.hr/novosti/2015/02/11/prijedloziza-cjelovito-reguliranje-prava-na-priziv-savjesti-u-medicini-zdravstvenoj-djelatnosti/].

[19] Ovako govori Sanja Cesar iz udruge CESI u emisiji HRT Labirint, 3. lipnja 2019. [URL: https://www.youtube.com/watch?v=1rh7z5DvGzA].

[20] HRT Labirint, 3. lipnja 2019. [URL: https://www.youtube.com/watch?v=1rh7z5DvGzA].

[21] Ivana Barišić, „Poplava priziva savjesti: U jednoj zagrebačkoj bolnici svi ginekolozi ‘prizivači’, pogledajte kako stvari stoje u ostatku Hrvatske“, Tportal, 1. travnja 2019. [URL: https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/poplava-priziva-savjesti-u-jednoj-zagrebackoj-bolnici-svi-ginekolozi-prizivaci-pogledajte-kako-stvari-stoje-u-ostatku-hrvatske-20190401].

[22] Snježana Pavić, „PRIZIV SAVJESTI JE ZAKONSKO PRAVO, ALI ZAŠTO GA BAŠ SVI KORISTE PROTIV POBAČAJA? Zamislite da neurokirurg zbog toga ne želi operirati lovce“, Jutarnji list, 16. veljače 2019. [URL: https://www.jutarnji.hr/komentari/priziv-savjesti-je-zakonsko-pravo-ali-zasto-ga-bas-svi-koriste-protiv-pobacaja-zamislite-da-neurokirurg-zbog-toga-ne-zeli-operirati-lovce/8381378/].

[23] „Priziv savjesti je rak rana medicine jer nije reguliran”, N1 Hrvatska, 9. travnja 2018. [URL: http://hr.n1info.com/Vijesti/a293498/Priziv-savjesti-je-rak-rana-medicine-jer-nije-reguliran.html].

[24] „Liječnica o prizivu savjesti: Takvom institutu u medicini nema mjesta, potebno je odvojiti crkvu od države“, Tportal, 18, travnja 2019. [URL: https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/lijecnica-o-prizivu-savjesti-takvom-institutu-u-medicini-nema-mjesta-potebno-je-odvojiti-crkvu-od-drzave-foto-20190418].

[25] Soledad Bertelsen (2013.) Conscientious Objection of Health Care Providers: Lessons from the Experience of the United States, Notre Dame Journal of International & Comparative Law: Vol. 3: Iss. 1, Article 1., str. 135.

[26] HRT Labirint, 3. lipnja 2019. [URL: https://www.youtube.com/watch?v=1rh7z5DvGzA].

[27] „Hrvatski liječnici zaključili: Naše pravo na priziv savjesti ima prednost nad pravima žena“, Novi list, 15. svibnja 2019. [URL: http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Hrvatski-lijecnici-zakljucili-Nase-pravo-na-priziv-savjesti-ima-prednost-nad-pravima-zena].

[28] „Šestorica ginekologa zadržana u pritvoru, jedan pušten nakon što je priznao“, Jutarnji list, 20. listopada 2010. [URL: https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/sestorica-ginekologa-zadrzana-u-pritvoru-jedan-pusten-nakon-sto-je-priznao/1887969/].

[29] „Sud potvrdio: Ginekolozi Fara, Pitner i Kirchbaum idu u zatvor“, Večernji list, 4. ožujka 2013. [URL: https://www.vecernji.hr/vijesti/sud-potvrdio-ginekolozi-fara-pitner-i-kirchbaum-idu-u-zatvor-518880].