Politički vjetrovi mijenjaju smjer, a naše su elite sve zbunjenije i dezorijentiranije. Glasači posvuda po Zapadu odbijaju stranke establišmenta, često usprkos katastrofičnim upozorenjima medijskoga mainstreama i vodeće klase. Europsku uniju, koja je trebala biti put do uspješnije i mirnije budućnosti, izazivaju novopridošli političari i neposlušni narodi. No ti izazovi nisu doveli do gladi, rata ili depresije. Amerikanac može doletjeti u Budimpeštu bez vize i bez poteškoća podizati novac na bilo kojem bankomatu. Isto vrijedi i za Brexit. Mogu se napisati knjige pune predviđanja o katastrofama koje će se dogoditi ako Velika Britanija ustraje u stvaranju vlastite fiskalne, trgovinske, imigracijske i kulturne politike. Možda će se dogoditi užasne stvari, no život na terenu daje naslutiti drugačije. Najvjerojatniji rezultat Brexita bit će neupadljiv razmještaj gospodarskih pobjednika i gubitnika u britanskom gospodarstvu, koje ostaje duboko integrirano u globalni sustav, i blago kulturno usmjeravanje prema nacionalnoj solidarnosti.

Primjećujemo rastući jaz između stvarnosti i retorike. Prodaja dionica napreduje, globalni gospodarski sustav glatko funkcionira, narodi luduju za vrijeme utakmica. No usprkos svim tim znakovima normalnosti, prestižne novine i časopisi razglašavaju opasnosti fašizma kod kuće i neoboljševizma u inozemstvu. Na nekad staloženim stranicama New Yorkera Masha Gessen upozorava: „Nemojte da vas zavaraju mali znakovi normalnosti.” Nakon godine dana, Trump kao predsjednik ne čini se tako velikom prijetnjom demokraciji kako su toliki predviđali, uključujući Gessen. No ne dajte se zavarati! On je autokrat u nastanku, i naše su najdragocjenije liberalne tradicije u opasnosti.

Čemu histerija? U našem društvu ima stvarnih problema. Skraćeni očekivani životni vijek daje to naslutiti, no zajednice opustošene smrtima od predoziranja heroinom ne organiziraju marševe i prosvjede. Mladi ljudi s ogromnim studentskim kreditima ne spaljuju svoje mjesečne račune onako kako su nekada njihovi djedovi spaljivali svoje pozive u vojsku. Ankete pokazuju povijesno niske razine odobravanja za Kongres i druge političke institucije, a glasači su u borbenom raspoloženju kada polaze na glasačka mjesta. Ali oni nisu na ulicama. Oni uglavnom nastavljaju svoje svakodnevne živote. U međuvremenu kolumnisti, stručnjaci, i svi odgovorni za oblikovanje javnog mnijenja nastavljaju sa svojim apokaliptičnim tužaljkama (iako i oni nastavljaju sa svojim svakodnevnim životima, uglavnom u velikom komforu).

Mi nismo na rubu postajanja policijskom državom ili etnonacionalističkom monokulturom, niti se vraćamo izolacionizmu 1930-ih ili protekcionizmu 19. stoljeća. Ono od čega naše društvo pati jest gubitak solidarnosti proistekao iz pada samouvjerene srednje klase i uspona nikome odgovorne, globalizirane oligarhije – stanje kojim se nitko ne bavi, dok naši vođe našu pažnju usmjeravaju na noćne more. Njihov mentalitet kraja svijeta gori je od nebitnoga. Naši vođe postali su histerični jer poslijeratno doba završava, a politička mudrost koju su uzimali zdravo za gotovo gubi svoj značaj.

Konsenzus postignut u desetljećima poslije 2. svjetskog rata naglašava dekonsolidaciju, otvorenost i  fluidnost. Povjesničar sa Sveučilišta Princeton Daniel T. Rodgers poslijeratno doba naziva “dobom sloma”, što je slika koju je Yuval Levin upotrijebio u svojoj pronicljivoj studiji naše sadašnje politike The Fractured Republic („Slom Republike”). Ja preferiram posljednjih 70 godina nazivati “Heraklitovskim dobom”, što se odnosi na Heraklita, predsokratskog filozofa koji je izjavio: “Sve teče, sve se mijenja.” Poslijeratno je doba uglavnom afirmiralo mijenu kao blagotvoran, čak i neophodan izvor gospodarskog, kulturnog i moralnog napretka.

Heraklitovska afirmacija otvorenosti i fluidnosti sedamdeset je godina stabilno središte naših političkih debata, ne samo u Sjedinjenim Državama, nego i na cijelom Zapadu. No sada su već uvriježena politička i kulturna uvjerenja naših vođa postala dekadentna. Liberali stalno traže još veću kulturnu otvorenost, a mi smo frustrirani nadziranjem političke korektnosti, bez uporišta, u dereguliranoj kulturi, potkopani u našoj već načetoj solidarnosti. Konzervativci heraklitovskom konsenzusu daju drukčiji naglasak, naglašavajući ekonomsku deregulaciju – u društvu što ga je globalizacija već preobrazila, a u velikoj mu je mjeri i naudila.

Umire ovaj povijesno uvjetovan konsenzus, a ne naša tolerantna kultura i predanost slobodi. U krizi je niz političkih prioriteta jedinstvenih za poslijeratno doba, a ne naš ustavni sustav i liberalne demokratske norme.

Simbolički početak našeg heraklitovskog doba bila je odluka Vrhovnog suda iz 1943. u slučaju Državni odbor za obrazovanje zapadne Virginije protiv Barnettea. Tri godine prije toga, nakon desetogodišnje borbe protiv gospodarske depresije i u predvečerje globalnog rata, Vrhovni sud je u slučaju Školski okrug Minersville protiv Gobitasa presudio da se djecu Jehovinih svjedoka može siliti da na početku školskog dana izriču zakletvu američkoj zastavi. Ta je odluka odražavala konsenzus tog vremena, konsenzus konsolidacije, ili kako je to formulirao sudac Felix Frankfurter, poticanje “kohezivnog osjećaja”, kojeg je on smatrao “ultimativnim temeljem slobodnog društva”.

U presudi za slučaj Barnette, Sud je pošao u posve drugom smjeru, i presudio da se djecu ne smije siliti da salutiraju zastavi i izgovaraju zakletvu. Mišljenje većine odbilo je korištenje prisile radi postizanja društvenog jedinstva. Imajući na umu totalitarnog neprijatelja, mišljenje većine eksplicitno upozorava protiv nacionalizma kao opasnosti od koje se treba čuvati. Kao što je napisao sudac Robert Jackson: „Obvezno ujednačavanje mišljenja postiže samo jednoglasnost groblja.” Taj prijelaz od briga oko nedovoljne solidarnosti do opasnosti prisilnog jedinstva bio je najava konsenzusa koji je trebao doći. Poslijeratni konsenzus ima naglasak lijevog centra i naglasak desnog centra, ali u oba slučaja daje prednost inicijativama dekonsolidacije i deregulacije, koje opuštaju ograničenja koja nam nameće država.

U razdoblju odmah poslije rata Sjedinjene Države ostaju izrazito konsolidirane. Rooseveltovi programi borbe protiv Velike depresije i mobilizacije za 2. svjetski rat preobrazili su američko gospodarstvo u sustav kojim dominiraju velike kompanije koje blisko surađuju s vladinim kreatorima planova. Hladni rat poticao je snažno afirmiranje američkog domoljublja, imperativ konsolidacije, a vrući rat u Koreji držao je mnoge gospodarske postavke na mjestu, što su opravdavali zahtjevi nacionalne sigurnosti. Poslijeratna konsolidacija imala je i kulturnu stranu. Masovni mediji fokusirali su se na uski spektar hit-pjesama i popularnih televizijskih emisija.

U toj okolini nisu samo suci Vrhovnog suda bili zabrinuti opasnostima pretjerane konsolidacije. Krajem 2. svjetskog rata Karl Popper objavio je knjigu Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, a Friedrich Hayek objavio je Put do kmetstva. Ta dva pisca imali su drukčije poglede na politiku, ali bili su ujedinjeni u svojoj tjeskobi zbog prijetnji svemu nadređenog, konsolidirajućeg Levijatana. Liberalni komentatori 1950-ih pisali su knjige poput „Usamljene gomile” (The Lonely Crowd) i „Čovjeka organizacije” (The Organization Man), gdje su žalili zbog konformizma koji izjeda dušu. U 1950-ima je William F. Buckley ml. kolektivizam suprotstavio individualizmu u knjizi Bog i čovjek na Yaleu – pokazatelj širine konsenzusa za dekonsolidaciju.

Najjači dekonsolidacijski imperativ u ovom razdoblju bila je antidiskriminacija. Nas je u tolikoj mjeri oblikovao poslijeratni konsenzus da taj imperativ uzimamo zdravo za gotovo, no on se iz povijesnih razloga našao u prvom planu. Početkom 20. stoljeća mnoge elite smatrale su izrabljivanje radničke klase najvećim napadom na ljudsko dostojanstvo. Relativno stabilno partnerstvo između rada i kapitala što ga je donio New Deal učinilo je problem izrabljivanja radničke klase manje hitnim. Nakon 2. svjetskog rata fokus je bio na rasnoj diskriminaciji, a u 1960-ima antidiskriminacija postala je prioritet. Rasizam je diskreditirao Ameriku u svijetu i davao propagandnu prednost Sovjetskom savezu. Nenasilni protesti pred domaću su javnost iznijeli brutalnost rasizma, a neredi u Wattsu i drugdje prijetili su kidanjem društvenog tkiva. Ti čimbenici promijenili su mjesta političkih prioriteta u američkoj vodećoj klasi. Prekidanje rasne diskriminacije postalo je središnji imperativ i demokratima i republikancima. Uskoro je bitnim pitanjem postala diskriminacija žena, a kasnije diskriminacija homoseksualaca i lezbijki. Do posljednjeg desetljeća 20. stoljeća antidiskriminacija postala je dogmom. Najmanja heterodoksija donosi oštru osudu.

Antidiskriminacija želi srušiti prepreke, ukloniti smetnje, i stvoriti otvorenije društvo. U svojoj klasičnoj fazi pokret za ljudska prava borio se da ukloni pravne i društvene prepreke koje su uzrokovale diskriminaciju crnih Amerikanaca pri glasovanju, obrazovanju, stanovanju i zapošljavanju. Aktivisti su se služili buđenjem svijesti kako bi srušili stereotipe i pretpostavke koje strukturiraju naše interakcije. Slični su se napori ulagali u promicanje jednakosti između spolova. Feminizam je zahtijevao još veću kulturnu dekonsolidaciju, jer za razliku od rase, razlika između muškaraca i žena utvrđena je dugovječnim tradicionalnim normama koje reguliraju mnoga područja života, naročito udvaranje, seks i domaćinstvo. Te se norme moralo učiniti plastičnijima, ako ne i do kraja ih ukloniti. Imperativ veće fluidnosti još je očitiji u kampanjama za prava homoseksualaca i prava transrodnih osoba.

Kulturna deregulacija došla je u prvi plan 1960-ih, pod vodstvom nove ljevice, no jednaka je dinamika postojala i među poslijeratnom američkom desnicom. Prije uspona vjerske desnice bilo je malo neslaganja između elitnih republikanaca i demokrata o potrebi da se stvari opuste. Ronald Reagan je 1970. kao guverner Kalifornije potpisao prvi američki zakon o sporazumnom razvodu braka. Buckley je bio zagovornik legalizacije marihuane. Od 1945. naša se kulturna politika najviše zanimala time što, kada i koliko dekonsolidirati.

Ekonomska deregulacija provodila se uz sličan konsenzus. Reaganomics (Reaganova ekonomija) bila je sljedeća faza procesa koji je počeo kada je Trumanova administracija oslobodila Detroit od ratnih kvota, kako bi se grad mogao vratiti proizvodnji automobila za obične potrošače. Jimmy Carter odobrio je deregulaciju zrakoplovnih kompanija i drugih kartela s vladinim jamstvima. Uslijedila je reforma zdravstva i socijalne skrbi, opoziv zakona Glass-Steagall i potpisivanje NAFTA-e. U posljednjoj se generaciji većina vođa desnog centra i lijevog centra složila da moramo srušiti preprjeke, proširiti mogućnosti izbora i smanjiti upletanje vlade u slobodnotržišne razmjene.

Krajem prošlog stoljeća ovaj je konsenzus postao dogmom. Baš kao što je „različitost” postao ultimativni termin za opisivanje kulture kakvu želimo, „inovacija” je postala ultimativni termin za gospodarstvo. Konotacije kod obaju termina su fluidnost, otvorenost i blagotvorna promjena. Ljevica i desnica još su se više ujedinile oko ideala „svijeta bez granica”, pri čemu ljevica taj ideal vidi u kulturnim, a desnica u gospodarskim okvirima, no čak se i ta granica zna zamutiti. Obraćajući se Ujedinjenim narodima poslije pada Berlinskog zida, George H. W. Bush zamišljao je „svijet otvorenih granica, otvorenog trgovanja, i najvažnije – otvorenih umova”. Danas i The New York Times i Wall Street Journal odražavaju taj globalistički pogled, u kojem nekad zatvoreni i konsolidirani narodi svijeta evoluiraju prema fluidnosti i inkluzivnosti.

Unutar ovog heraklitovskog konsenzusa odvijale su se žestoke političke borbe. Američka ljevica bila je sklona naglašavati kulturnu deregulaciju, dok desnica inzistira na ekonomskoj deregulaciji. Ljevica želi sporiju i preciznije usmjerenu gospodarsku deregulaciju, a desnica želi sporiju i preciznije usmjerenu kulturnu deregulaciju. Usprkos svojim razlikama, obje su strane pretpostavile da je, kada se sve uzme u obzir, najbolja mijena. Američka kultura treba postati otvorenija i inkluzivnija,  američko gospodarstvo mora biti inovativnije i dinamičnije. Većina nas osjeća moć konsenzusa. Ove se afirmacije čine normalnima, prirodnima i ispravnima.

Zdravo društvo razvija i održava dubok konsenzus, koji stabilizira borbe za političku moć, pa ne iznenađuje da boni, dobri ljudi, podržavaju heraklitovski konsenzus i njegovu kombinaciju kulturne i gospodarske otvorenosti. U ovom konsenzusu radikalne se libertarijance smatra društveno prihvatljivima. Nitko se ne brine zbog internetskih rasprava u kojima softverski inženjeri iz Silikonske doline spekuliraju kako osnovati anarhističku zajednicu na privatnom otoku. Profesor ekonomije sa sveučilišta Yale Robert Shiller može objašnjavati zašto nacionalne granice povrjeđuju ispravnu univerzalnost moralne dužnosti. Radikalni multikulturalisti također su prihvatljivi. Ultraestablišmentska Zaklada Ford financira aktiviste – u kulturnom smislu pljunute Shillerove kopije – koji smatraju da tradicionalne moralne granice guše različitost.

Naša sveučilišta favoriziraju ljevicu, no to nije presudno. Mnogo je važnija činjenica da su ona institucije establišmenta na kojima dominira heraklitovski konsenzus. Deregulatorni konzervativizam liberali koji vode sveučilišta možda neće toplo dočekati, ali ga neće ni proganjati. U međuvremenu, stavovi koji proturječe heraklitovskom konsenzusu osuđuju se kao velike prijetnje ljudskoj pristojnosti. Govorenje protiv „različitosti”, „inkluzivnosti” i „otvorenosti” uvalit će vas u nevolje. Gotovo je nemoguće zaposliti se na nekom mainstream sveučilištu ako se zna da smatrate da je homoseksualnost grijeh.

Današnjem je establišmentu nezgodno suočiti se s proturječjem da moraju isključiti one koji nisu zagovornici inkluzivnosti, no griješimo ako zamišljamo da je to proturječje ozbiljna mana. Društveni konsenzus nije politička filozofija. Njime se želi odrediti prioritete „kada se sve uzme u obzir”, a ne prvotna načela. Heraklitovski konsenzus uvijek je priznavao iznimke. Otvorenost i različitost nam trebaju – osim kada nam ne trebaju. Nedosljednosti u poslijeratnom konsenzusu uvijek su bile prisutne. Problem je to što konsenzus ne funkcionira dobro. Ono što je bilo logično 1965. i 1980. više nije logično. Napori oko stvaranja još veće otvorenosti i dinamičnosti sada potkopavaju zajedničko dobro.

Dvostranački projekt otvaranja američkog gospodarstva tako da kompanije i ulagači mogu djelovati globalno iscrpio je američku srednju klasu i pojačao društvene podjele. Dobro obrazovani urbani radnici su uspješni, a prosječni Amerikanci s osrednjim vještinama su gubitnici. Ova podjela obilježava većinu Zapada. Otvorenije globalno gospodarstvo, manje sputano granicama, dovelo je do dramatičnog porasta bogatstva za desetke milijuna u svijetu u razvoju. Donijelo je ogromne financijske nagrade za 1 ili 2 posto na vrhu razvijenog svijeta, od čega nešto malo dobiju i radnici. No prema mnogim mjerenjima zapadnjački radnici sa srednjim prihodima nisu naročito profitirali, osim što su pojeftinili proizvodi široke potrošnje. Taj rastući jaz smanjio je našu solidarnost.

Kulturni jaz pogoršava onaj gospodarski. Charles Murray dokumentirao je šokantne razlike u stopama razvoda, broju izvanbračne djece, pohađanju crkve, građanskoj uključenosti, sudjelovanju na tržištu rada, i drugim pokazateljima napretka. Imućnim i dobro obrazovanim Amerikancima u ovoj našoj dereguliranoj kulturi ide relativno dobro, dok oni na dnu društvene ljestvice sve više žive disfunkcionalne živote u disfunkcionalnim zajednicama. Kako pokazuju analize podataka što su ih proveli Anne Case i Angus Deaton, bijelci sa završenom srednjom školom ili još nižim stupnjem obrazovanja mnogo će vjerojatnije umrijeti od predoziranja, samoubojstva ili bolesti povezane s alkoholizmom od onih s fakultetskim diplomama ili još višim stupnjem obrazovanja. Problemi disfunkcionalnosti radničke klase i smanjene solidarnosti potaknuo je poslijeratni konsenzus koji je favorizirao gospodarsku i kulturnu deregulaciju.

Glavni elementi poslijeratnog konsenzusa nisu sami po sebi bili pogrešni. Gospodarska deregulacija je prije nekoliko desetljeća bila prikladan imperativ. Isto se može reći za antidiskriminaciju i njezine napore oko deregulacije kulture. Ti napori ostaju korisnima. Trebamo nastaviti rušiti loše propise i djelovati protiv nepravedne diskriminacije. No politički konsenzus postavlja prioritete, a prioriteti poslijeratnog konsenzusa više se ne slažu sa sadašnjom stvarnosti. Gotovo svi naši današnji problemi posljedica su previše mijene ili previše fiksiranosti.

Zato preokupacije liberalnih i konzervativnih establišmenta više nisu vjerodostojne. Njihova sljepoća za stvarnost sada destabilizira našu političku kulturu. Ozračje nestvarnosti prisutno je kada se novine bave pričama o tome koliko žena ima u najvišim korporativnim sferama – kao da je najveći društveni problem s kojim se naše društvo suočava taj mogu li se već jako bogate žene još više obogatiti.

Slabo je vjerojatno da će Donald Trump biti vješt vođa, ali sumnjam da će završiti među našim zaboravljenim predsjednicima, i biti Chester Arthur početka 21. stoljeća. Rekao bih da ćemo se Trumpa sjećati kao politički i kulturno značajne ličnosti. On je razotkrio činjenicu da se heraklitovski konsenzus ruši i da u našem javnom životu nastupa nešto novo. Bio je prvi značajniji predsjednički kandidat poslije Georgea Wallacea koji se protivio poslijeratnom konsenzusu – i pobijedio je. To ne daje naslutiti da je Amerika rasističkija i gospodarski populističkija nego što je bila 1968. godine. Oni koji tako razmišljaju su izvan zbivanja. Trumpov uspjeh na izborima temeljio se na rastućem narodnom odbijanju heraklitovskih prioriteta. Čini se da među američkim glasačima postoji rudimentarna želja za nečim drukčijim, nečim što obnavlja stabilnost i vraća solidarnost u gospodarski i građanski život.

To je sasvim očito. Pozivi na upozorenja za okidače trauma i na stvaranje sigurnih prostora, kao i denuncijacija kulturne aproprijacije, izražavaju želju za sigurnošću, mirovanjem i baštinom koja nam se ne može oduzeti. Nešto se slično događa u bjelačkom nacionalizmu, koji također želi vratiti „sigurni prostor” i zaštititi baštinu od aproprijacije. To neobično sastajanje ekstrema ukazuje na to da naši najveći problemi nisu rigidnost, pretjerana konsolidacija i manjak otvorenosti. 2018. nije 1958. godina. Pogođeni smo nesigurnošću, strahovima od beskućništva i sumnjom da nemamo ničega časnoga za ostaviti svojoj djeci. Te nevolje, strahovi i sumnje potiču stvaranje perverznih stavova i pokreta na ekstremima javnoga života.

Ne prođe ni mjesec dana a da ne izađe članak koji upozorava na uspon „iliberalizma”, ili knjiga koja nam govori kako se oduprijeti novom fašizmu, no naše liberalne tradicije ne propadaju, i demokracija nije zbačena. Glavna obilježja našega tržišnoga gospodarstva i dalje ne propituje nitko osim nekolicine na marginama. Naša dezorijentacija ima neposredniji uzrok.

Naše elite napola su svjesne istina prebolnih za priznati. Podaci se gomilaju, i može li ijedan ozbiljni konzervativac izbjeći pomisao da fraze o slobodnom tržištu sada mnogo više služe interesima tehnoloških monopolista poput Googlea nego poduzetnicima-početnicima iz Michigana? Strka na nekim kampusima zasigurno čini da se jedan ozbiljni liberal zabrine da je multikulturalizam otišao predaleko. Taj isti liberal mora znati da cinizam s kojim Southern Poverty Law Center koristi svoju baštinu pokazuje koliko dekadentnim je postao antirasistički imperativ.

Ove nas sumnje čine upletenima, jer mi smo jedni od boni, „neophodnih”, onih koji artikuliraju i provode poslijeratni konsenzus. Dok on propada, i mi propadamo. Dok on pada, i mi padamo. To objašnjava tjeskobu, čak i histeriju, tako očitu među nekad trezvenim ljudima koji sebe smatraju čuvarima odgovorne politike i građanske pristojnosti. Histerija želi oživjeti heraklitovski konsenzus služeći se starim prijetnjama. Članovi kulturnih i političkih establišmenta po cijelom Zapadu žele vjerovati da se 1930-e vraćaju. Da je to točno, mi bismo dokazali svoju trajnu odanost otvorenosti, fluidnosti i drugim motivima dekonsolidacije, no mi ne živimo u 1938. godini. Ženski marš prošle zime bio je, u najužem smislu riječi, konzervativan. Bio je organiziran ne da se promiče neki specifični cilj, nego da se obrani heraklitovski konsenzus. Djetinjasti šeširi i vulgaran jezik evocirali su vjerovanje ostarjelog naraštaja u moć transgresije da pomiče i ruši granice.

Retorika krize i pozivi na otpor dolaze s vrha društva, naročito od establišmenta lijevog centra, koji je posljednjih 70 godina određivao ton kulture, a ne s dna ili sredine društva. To je još jedan znak da je u nevolji vladajući konsenzus, a ne naše temeljne institucije ili norme.

Ne možemo nastaviti propovijedati Heraklita. Gospodarska i društvena stvarnost našeg vremena traži novi konsenzus, orijentiran prema solidarnosti. To ne znači da trebamo okrenuti leđa postignućima poslijeratnog doba – ona su konkretna i treba ih čuvati. Naš inkluzivniji društveni konsenzus je dobitak. Naše dinamičnije gospodarstvo vrijedi slaviti. No u javnom životu uspjesi često donose nove probleme. To je naša situacija. Došlo je vrijeme da podupremo simbole i institucije koje nas ujedinjuju. To znači da treba smanjiti Heraklitov stisak u kojem se nalaze naše političke i kulturne imaginacije.

Skandali, denuncijacije i upozorenja o skoroj političkoj katastrofi stalno su prisutni gotovo dvije godine, što je impresivan pokazatelj jedinstva demokrata i republikanaca. No to jedinstvo unutar vladajuće klase pokazalo se politički nemoćnim, i njegova nemoć predviđa dolazak novog konsenzusa. Rekao bih da će to biti onaj koji se drži istina što ih je naučavao Parmenid, koji je smatrao da trajnost i nepromjenjivost pružaju čvrste temelje stvarnosti. Privezati društvo preblizu onome što se ne mijenja čini to društvo rigidnim, zatvorenim i neproduktivnim, no neusidrenost nas čini atomiziranima, beskućnicima i nesigurnima.

Što god mislili o pojedinom kandidatu ili politikama, mi Amerikanci bismo kao religiozan narod sada trebali pozdraviti kraj poslijeratnog doba. U svojoj trenutnoj, dekadentnoj fazi, heraklitovski konsenzus narušava sve pretenzije na trajnost. On ponovno opisuje objektivnost moralne istine kao izvor diskriminacije i neprijatelja ljudskog razvoja. Suditi znači griješiti protiv otvorenosti.

Ovaj konsenzus oslabljuje naše vjerske zajednice i iznutra. Heraklitovski konsenzus narušio je biblijski autoritet i doktrinalnu stabilnost. Kao što je pisao Matthew Rose, teolozi smrti Boga predstavljali su heraklitovsko odbacivanje svake trajne moći, autoriteta i egzistencije kao ispunjenje, a ne negaciju Evanđelja. Drugi su bili manje metafizički ambiciozni, no općenita tendencija u crkvama bila je prodavati doktrinalnu fleksibilnost i moralnu „otvorenost” kao prikladan način modernizacije kršćanstva za suvremeno doba.

Potražimo svoj put naprijed otvorenih očiju. Poslijeratni konsenzus formiran je da bi se pozabavilo stvarnim problemima – problemima prošlosti. Sada moramo poduprijeti što je preostalo od trajne odanosti, pouzdane solidarnosti i stvari koje su solidne i koje traju. Na kraju Heraklitova doba moramo se vratiti Parmenidovoj mudrosti.

Izvor: First Things | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja autorskih prava. Sva prava pridržana.